Anti-sistemski "Escape from NY"

Nacionalizam, pod velom "nacionalnih interesa", "jedinstva", "odbrane otadžbine" i ostalih prodavanja magle za nedorasle umove, zapravo želi da ukine samokritiku, odnosno racionalno, materijalističko prosuđivanje svijeta oko nas, prokazujući je kao "nepatriotsku aktivnost". Onda će korumpirani političari, pohlepni popovi i kriminalna buržoazija moći da se sakrivaju iza "nedodirljivih" ideja - Države, Vjere/Boga, Investicija ili čega već... ili već živimo u takvom društvu, uz malo ili nimalo opozicije?

Gorenavedene riječi sam napisao ja, u sklopu aktivnosti jedne grupe crnogorskih socijalista, pokušavajući, između ostalog, da pokažem manipulacije vrhuške na vlasti i aktuelnost marksizma. Ali to nije bitno u ovom kontekstu. Činjenica je, i to tužna, da većina današnjih glavnotokovskih hitova i blokbastera - ne zavaravajmo se da svi dijele naš dobar filmski ukus, tih edukovanih Darkwoodovaca, kmeh - upravo slijedi šablon pop-kulture kao "fabrike snova", neke vrste "fiksa" koji će nas u potpunosti otrgnuti iz stvarnosti na nekoliko sati i beskrajno zabaviti. Zato što smo umorni, od posla, od svakodnevnih obaveza, i nije nam do ničega, samo do zabave. Beskrajne. I tako, neprimjetno, propuštamo da primjetimo mnoge ideološke teze koji nam dati filmovi, kroz šareniš masovne kulture, pokušavaju prikazati kao poželjne i tačne - i smijemo se drugima kao "paranoicima" kada nam pokušavaju ukazati na slične pojave...

Dakle, zaglupljivanje masa je apsolutni prioritet, i isticanje statusa kvo kao najboljeg mogućeg. Eto, nije savršeno, ali... jeste li slobodni (po našem receptu) ili niste? Zar želite te ekstremiste, i njihove revolucije koje će potresti vaš mirni život kredita i trošenja, radi kojeg ste i rođeni, majku mu? Čomski je pisao i o ciljanom "navođenju rasprave", odnosno forsiranju lažnih pitanja koji zaklanjaju suštinu stvari - navodeći sukob između američkih intelektualaca o povlačenju iz ili ostajanju u Vijetnamu, raspravi koja je učinila da se iz vida javnosti izgubi ključno pitanje - opravdanost same intervencije, odnosno američkog imperijalizma i reakcionarnosti.

Sličnim pitanjima bavi se i Karpenterov "Bijeg iz Njujorka" (1981.), koji pripada žanru akcionih filmova, tradicionalno nezahtijevnom materijalu. On se, zaista, i može gledati na auto-pilotu, odnosno puštanju mozga na pašu - hej, folks, pa ipak je to samo FILM, pa još SF, geekovska stvar, relikvija kojekakvih zaluđenika i eskapista. Naravno, onaj ko želi da postavlja prava pitanja, i zapita se o prirodi odnosa na celuloidnoj traci, obično će doći do drugih zaključaka.

I "Thing" je, godinu dana kasnije, nastao na pragu reganovskih osamdesetih, periodu jačanja konzervatizma i, skladno tome, debilnih blokbastera od kojih se američka kinematografija i dan-danas oporavlja, ili čak i dalje napreduje u tom pravcu - beskrajnog banaliteta. The Thing je popljuvan zbog neprijatnih pitanja identiteta i međuljudskog kontakta koja je otvoreno postavljao, dok beskrajna subverzivnost i pljuvanje "patriotskih dužnosti" od strane "Bijega iz Njujorka" često ostaje neprimjećena, ili protumačena isključivo u smislu "kul" i upečatljive pojave Snejka Pliskena. A i on postaje samo još jedan tough guy, mada-faker i slično, mjesto njegovog pravog, daleko opasnijeg lika velikog cinika, autsajdera i čovjeka lične etike, koji ne odgovara nikome, ni samoj Državi...

Koncept Države i Sistema uopšte je ispravno portretisan: kao mehanizam represije, monopola upotrijebe sile, koji se ne rukovodi bilo kakvim vrijednostima, već golom nužnošću interesa - koji, u klasnom smislu, znači održanje statusa kvo, društvene hijerarhije. Već na početku filma, kroz jednu, može se reći, distopijsku budućnost SAD-a, iznešena nam je kritika konzervativnog shvatanja "riješavanja problema". Segregacija. Čelični zid, ostvrski zatvor, podignut da se zatoče "oni", kako bismo mi, teks-pejing sitizens, bili bezbjedni i ušuškani. Bitno je izdvojiti "zaražena" grla iz Stada, i baciti ih u najcrnju rupu, da sami skapaju u svojoj zloći, i Average Joe će se, kao i uvijek, složiti sa tim. Njega, bre, ne dotiče. Koga briga za ispitivanje druš. okolnosti koje i stvaraju kriminal, i proces rehabilitacije.... kada tako samo troše pare poštenih građana? Menhetn, nekada mjesto na koje su se slivale rijeke imigranata, u potrazi za milion puta prežvakanim američkim snom, pretvoren je u oličenje nove Amerike - koja se više ne smiješi tako široko, niti pruža jednaku šansu svima. A i ta "šansa" služi samo da bi uspješni gazili preko drugih.

Do ironičnog obrta, MekGafina, itd., tumačite ga kako hoćete, dolazi kada avion sa sve-američkim simbolom, Mr. Presidentom (glupavim mediokritetom koji je najprivlačniji milionima ovaca, biva i u stvarnosti, i na filmu), preotet od strane još nekih "ekstremista", pada na ostrvo. U mrak, u Nepoznato i anti-socijalno. I tada država biva stavljena u izuzetnu situaciju ugroženih interesa, spremna na sve da ih odbrani. Čak i da pomiluje jednog okorjelog kriminalca i pobunjenika, Njega. S.B. Pliskena. Kako bi "obavio posao". Profesionalno, brzo, čisto. Kako svaka vlast voli. Sve u rukavicama, sve preko posrednika. Ironični tonovi očiti su u sceni "dogovora" sa Pliskenom, prava parodija većine patriJotskih filmova: mjesto da oduševljeno prihvati da se žrtvuje sa širi interes U-S-A!, U-S-A!, iako je otpadnik/nezadovoljnik, kao što kučeći-poslušno čini Stalone u, recimo, Rambu 2, našeg problematičnog junaka praktično prisile na "dužnost", stavljanjem mini-bombi u arterije. Kakva demokratska procedura, kakva ljudska prava: riječi za milograđanske budale koja još nisu prerasla uzrast Crvenkapice i kompanije.

Primjetiti i vrlo zanimljivu Pliskinovu prošlost: pilot, vrlo prestižno i patriotsko zanimanje, čak i odlikovani "heroj" neke Bitke za Lenjingrad... (kao da nije opšte poznato da bi SSSR, bre, dominirao u svakom ev. sukobu, he-he) Dakle, naizgled, savršeni primjer američkog "profesionalca", čitaj obezljuđenog šrafa u sistemu koji radi što mu je rečeno, bez uplitanja ličnog i smješnog filozofiranja: tako ne rade prave muškarčine, bre, nego zadignu još viče svoju pucu i tandrču po neprijateljima Homelanda. Nije teško Pliskenovu karijeru smjestiti i u novije američke imperijalističke ratove i intervencije, kao što su Irak, AP KiM, i ostalo. Međutim, ogoljeni cinizam i prezir koje junak upućuje prema insitucijama sistema, oličenim u makijavelističkoj ulozi Lija Van Klifa, pokazuju da je shvatio lice koje leži iza svih fraza - egzistenciju u kojoj čovjek stalno čini zlodjela u ime kojekakvih viših ciljeva, za šačicu skotova koji ga povremeno odlikuju i zakrpe. Neka svi vojnici na bojištu razmisle o tome - da jesu, možda bi stvarnost bila mnogo bolja, a istorija časnija.

Naša krunska teza, koja se mora pravilno shvatiti, jeste da društvo "sa druge strane", ta banda kriminalaca i manijaka - zapravo funkcioniše po potpuno istim principima kao i Država, oni su "država u malom", razlike nema, izuzev u većoj sirovosti upotrebljenih metoda i retorike.

Svaka država teži apsolutnoj kontroli svojih podanika, i u tome se može služiti "tvrdim", to jest klasičnim represivnim i nasilnim metodama (Menhetnsko društvanjce),  "mekim" to jest suptilnom manipulacijom različitih frakcija i indoktrinacijom, a najefikasnija je "štap i šargarepa", odnosno kombinacija prve dvije, pravo Pavlovljevo uslovljavanje, samo, avaj, na ljudima (USA, the best land EVAH). Robijaši na Menhetnu - iako nesumnjivo prvobitno samo gomila jedinki, i to anti-socijalnih, vrlo brzo formiraju kakav-takav kolektiv, odnosno hijerarhijsku društveni grupu. Uistinu sociološki koncept "gvozdenog principa oligarhije" - to jest, dolazi do formiranja "rukovodećeg sloja", koji se otuđuje od inertne mase i zastupa isključivo svoje interese, dakle klasa u određenom smislu. Ovdje Boss, karikaturalna figura mačo-autoriteta, no koji u "uglađenom" obliku postoji u punokrvnim državama, iha, pa molim vas, želi da pobjegne sa svojom izabranom grupicom - uski interes je najbitniji.

Kako Snejk izdržava u takvom miljeu? Mora: radi ono na šta je prinuđen, kao i svi mi, ali nije rob Države/Plemena, za razliku od svih ostalih likova u filmu. Njegova svijest o onome što se dešava, distanca od prljavog mehanizma vlasti i prezir prema istom, čine tu ključnu razliku. Da, Snejk ispunjava američke interese, ali nijednom, ama baš nijednom, ne pokušava da ih na bilo koji način OPRAVDA, šećerizuje, banalizuje.

Posebno je potresan, na svoj način, trenutak na kraju filma. Snejk kuša Predsjednika, pokušavajući da iza ovještale birokratske funkcije, simbola stupidnih masa i marionete Države, pronađe barem nešto malo ljudskosti, koliko mu je dopušteno da izrazi:"Šta mislite o ljudima koji su poginuli?". Problem je što je ovo pitanje postavio prekasno, kada se Pr. već vratio u svoju društvenu ulogu - kada mu je svijest, nakratko oslobođena novim iskustvima patnje i poniženja, istrgnuta iz tuposti, ponovo stegnuta u mengle klasičnog, beživotnog šablona. "Oh... dobri su oni.", parafraziram, ali tako je rečeno. Jedna mala rečenica, koja svojom silinom potvrđuje svu ispravnost Snejkovih stavova.

Nema Pravde, Istine, Nacije, i ostalog; ne zazivajte niti vrline, niti bogove, niti druge ljude. Svijet je mjesto mračno i okrutno, pocijepanih interesa, arena gdje čovjek kidiše na čovjeka, poput pasa. Podati se Cirkusu Mraka, državi, dužnostima patriJote i dobre marve znači izgubiti privatno dostojanstvo i ono što nas čini čovjekom. Krhki fragment onoga što imamo - i što tako lako izgubimo, svakodnevno, na najbanalnije moguće načine.

Posvećeno forumskom Snejku, Uzvišenom Referentnom Merilu Svega, od njegovog vjernog Štićenika

"Candyman" i spoznaja Drugog

Šta horor želi da bude? Ukoliko govorimo o ozbiljnim žanrovskim ostvarenjima, naravno, nešto viših ambicija. Percepcija istog kao "neozbiljnog" žanra, ekstremnost njegove estetike koja namjere tvoraca često baca u drugi plan, te čitav splet protivuriječnosti koje nisu uvijek najsrećnije razriješene (reakcionarnost naspram progresivnosti, iracionalno i racionalno, prozaično i metafizičko), nalaženje odgovora čini... teškim. Ipak, sagledavajući najbolja djela žanra, primjećuje se zajednička odlika preispitivanja mračne strane ljudske prirode, kroz specifičnu estetiku i odnos prema filmskom "realnom". Dakle, horor je progresivan i svrhovit ukoliko nas upućuje na neprijatne istine o čovjekovoj ličnosti i društvu, postavlja pitanja i kritički preispituje društvene konvencije; najdublji strah i nelagodu gledalac će osjetiti ukoliko u elementima stilizovane filmske realnosti prepozna djeliće sopstvene svakodnevnice i problematike iste... a dalje, taj "strah" je zapravo tek filmski impuls koji nas podstiče na kritičko promišljanje svega, odbacivanje uljuljkujuće sigurnosti fiksirane, "normalne" stvarnosti - u jedan proces stalnog otkrivanja i građenja. Upravo tu, u šok-taktici i subverziji, krije se ogroman potencijal horora, no nažalost, ne tako često iskorišćen.

Kako u ogromnom dijelu današnje filmske produkcije, uopšteno govoreći, preovladava prihvatanje i potvrđivanje vladajućih sistema vrijednosti i stanja (ali ne kroz kritički odnos, već pasivno prihvatanje istih kao nečega nepromjenljivog, nužnosti), tako i hororom caruju jedva prikriveni reakcionarni diskursi, tek nešto suptilniji, zaogrnuti plaštom bezbrižnog konzumerizma ("ma to je samo zabava!") ili tankim slojem meta-filmske (samo)svijesti, u kojima osnovna postavka i dalje najčešće ostaje monstrum vs. društvo. Naravno, jednostrano, idealistički data, bez uviđanja međusobne dinamike socijalnih normi i onih koji su iz istih "izopšteni"; a o pogledu koji će vidjeti filmsku ili ovu našu stvarnost onakvom kakva jeste, tj. ne sukobom vječnih kategorija Dobra i Zla, već dinamičkim procesom međusobnih uticaja i stalnog mijenjanja, možemo samo sanjati. Vrhunac je, najčešće, "jing i jang" krilatica o "dobru sa trunkom zla", i obrnuto, što, u konačnici, i dalje ostaje na istom, čak i daje više "kredibilteta" napadnom idealizmu koji još uvijek caruje mnogim sferama umjetničkog. I upravo zato se moramo sjetiti, i slaviti veličinu filmova poput "Candymana" (1992), adaptacije kratke priče Klajva Barkera, stare uzdanice horora. Ovaj nedovoljno shvaćeni i obrađivani film nam pruža dragocjene smjernice za budućnost.

 

Kritika se nije proslavila pri razmatranju ovoga filma, ne pridajući dovoljno značaja smjelim, istinski progresivnim implikacijama raspleta - možda i upravo zbog toga, što, ironično, transcedencija kroz koju prolazi glavna junakinja (prelijepa Virdžinija Madsen) - u jednom od svojih stupnjeva nadilazi i svijest prosječnog kritičara!, barem srednjeklasnih Amerikanaca. Više je nego ispravno reći da "Candyman" konstatno nadilazi i nadograđuje samog sebe, vješto balansirajući između protivuriječnosti svojstvenih hororu, razriješavajući ih na idejno doslijedan način. Dinamičnost je izuzetna; nivoi filma se brzo i organski mijenjaju i nadopunjavaju; od šablonizirane horor-postavke, preko lične drame, pa sve do izuzetno simbolične kulminacije, koji i najdublje odlazi u oblast koju je naša junakinja istraživala na početku priče - kolektivnog nesvjesnog i urbanih mitova. Ili suptilno izbjegavanje banalnog opredjeljivanja između realističkog ili potpuno fantazijskog, između ekstrema "da" i "ne"; krhka stvarnost filma može biti istovremeno i jedno i drugo, ili jedno, pa zatim drugo, no svo vrijeme upečatljivo i snažno povezujući psihologiju sa praiskonskim strahovima, socijalne prilike sa njihovim mitološkim refleksijama (tj. urbanim mitovima), sudar "svijetova" američkog društva sa žrtvovanjem zarad Sinteze, zajedničke budućnosti... povezujući sve u jedan sistem ljudskog djelovanja i emocija, dok jezgro radnje ostaje - potraga naše junakinje, njeni napori koji će je dovesti do transcedencije i sopstvenog klasnog, društvenog statusa i lične psihe. Promjena do koje svi akteri filma na kraju dolaze daleko je dublja i sveobuhvatnija od uobičajenog bodycounta.

"Candyman" nije samo dijalog sa "neshvaćenim" monstrumom dvosmislene geneze (tj., koji je i sam bio žrtva), već i kompulsivni korak u tamu koja caruje iza svih "ubica sa kukom" i stvara ih, i pokušaj djelanja, razbijanja iste. Iako se cijena uvijek mora platiti, i visoka je. Nismo, čak, ni "nagrađeni" klasičnim srećnim krajem, već jednim tihim kontrastom između prvog i završnog kadra; dok uvodna špica pokazuje, u jednom neprekinutom kadru, moderni grad iz ptičje perspektive, kao ogromni mravinjak u kome je pojedinac nebitan, potčinjen silama koje su nerazumljive i iznad njega, završni prizor je grafit mlade junakinje na zidu getoa, nactan rukom koja je slavi ili mrzi, ali svakako misli o njoj. Možda je to i najviša nagrada koju možemo imati - promjeniti makar djelić svijeta svojim djelovanjem. Gorka je to katarza, ali i nepobitno istinita. No, na to ćemo se vratiti kasnije.

Prije susreta sa Drugim (tj. užasima getoa), glavna junakinja Helen je živjela  u udobnom društvenom položaju, bez sumnje: kao pripadnik srednjeklasne inteligencije, univerzitetski radnik, ergo, osoba čiji je život uređen, "kontrolisan", relativno stabilan, idealistička egzistencija bez bura i potresa... dakle, ideal mirnog građanskog života, čija se objektivna pozicija odslikava i u njenom radu: opet, "nepristrasnom" naučnom istraživanju sa distance, koje arogantno smatra da se raznovrsnost stvarnosti može opisati i definisati njegovom metodologijom i pristupom odozgo, fiksnim kategorijama i ustaljenim dogmama što se nameću na živo tkivo društvenih procesa čiji su, bez sumnje, odrazi i urbane legende. To je, istovremeno i pasivni odnos koji ne uključuje djelanje, već puko interpretiranje stvarnosti. Glavni "okidač" otjelotvorenja Kendimena pred Helen, na kraju krajeva, upravo predstavlja i njen pokušaj djelanja, tj. razbijanja sujevjerja koje u duhovnom ropstvu drži ogroman sloj stanovništva - govoreći malom dječaku da "Kendimen nije stvaran". Uključujući se u proces formiranja simboličkog, i, naravno, života zajednice, Helen postaje dio istog - uz visoku cijenu, naravno, ali bivajući i bliža suštini stvari nego ikada ranije u svom akademskom okviru.

Mnoge ironične žaoke upućene su srednjeklasnoj poziciji i mentalitetu, uistinu. I nakon bezbroj studija koje su napisane o "Kendimenu", sa distance, kao razmatranje jednog pukog "fenomena", suština toka i razvoja Legende ostaje nedostižna akademskom suvoparnom razumu profesorčića. Svo prikupljeno znanje, formulisane i potvrđene hipoteze, ostaju potpuno irelevantne ako ne podstiču na dalje procese, na djelanje, na istinski susret i međusobne uticaj "materije" i "istraživača" - što se podsmješljivo sugeriše u sceni večere sa nekoliko srednjovječnih profesora, pasiviziranih do krajnosti. Naravno, postavlja se i pitanje sumnjive "neutralnosti" društvenih nauka, kojoj nedostaje humanizma, i prečesto prelazi u pasivnost, dogmatizam i polaženje "lakšim putem" - na kraju krajeva, Kendimen je oličenje, refleksija užasnog objektivnog položaja siromašnog sloja, trećerazrednih građana SAD-a, i proučavati ga, a ne djelati ka ukidanju stanja zbog koga živi u svijesti ljudi, vrhunac je licemjerja. Helenina želja za spoznajom stvari, isprva motivisana čisto intelektualnom radoznalošću i željom za prestižom, neminovno je vodi ka sudaru sa materijalnom stvarnošću geta, i, u konačnici, odbacivanju sopstvenih početnih pozicija. Jedna kritika lucidno zapaža i njen podređeni položaj kao žene, koji se manifestuje i na profesionalnom nivou; ogroman je kontrast između položaja i univerzitetskog prestiža njenog muža, koji se zadovoljava i ostaje baš na toj pasivnoj akumulaciji znanja, i nje, istraživača-djelatnika na koga se gleda s visoka. A i u samom bračnom životu naznačuju se prve pukotine - koje će dramatičnu kulminaciju dobiti u fazi potpunog raspada "racionalne" Helen (nakon prvog susreta sa Kendimenom).

I morbidna znatiželja nagoni junakinju na istraživanje geta; naročito kada otkrije da je jedan prolaz u njenom stanu "u dobrom kraju" identičan onom kroz koji je prošao ubica na svom krvavom pohodu, u siromašnom crnačkom soliteru. Simbolički prikaz Heleninog potencijala za nadilaženje sopstvenih ograničenja i šablona sredine istovremeno i služi za nekoliko vrlo upečatljivih i zastrašujućih scena istraživanja ogromne zgradurine - koja samom svojom pojavom zbunjuje "racionalnog" posmatrača, išarana grafitima, mračnim i kriptičkim. Manja pauza od nadrealnog tona filma počinje lažnom "demistifikacijom" legende, to jest hvatanjem jednog običnog kriminalca koji se služio kukom pri ubistvima. Lažno razriješenje nas namjerno upućuje na neuspješnost svakog načina razmišljanja koje getu i potlačenima prilazi sa visoka, jednostrano sagledavajući daleko širu problematiku; to je ona "bjelačka pravda" koja hapsi nekoliko sitnih kriminalaca i to, (ne)svjesno parodično, predstavlja kao kraj užasa, čitaj rješenje problema, koje je, svakako, u korijenu parcijalno i lažno, tretiranje najpovršnijih simptoma rak-rane korumpiranim represivnim aparatom. Ne, tamu koja obavija stotine hiljada "geta" na ovoj planeti ne mogu raspršiti policijske intervencije i privremeno zaliječivanje rana, a ni nekoliko idealistički nastrojenih "aktivista" koji će donijeti "prave vrijednosti" propaloj zajednici; vrijednosti društva koje je i stvorilo mase siromašnih i obespravljenih! Racionalizacija koju Helen sprovodi kada kaže svom malom pratiocu, crncu, da "Kendimen nije stvaran", možda jeste tačna u jednom trenutku, ali ne može obuhvatiti crnu stvarnost i masivnost iste; što će ubrzo i sama osjetiti na svojoj koži, u raspadu svega što je držala za "nepromjenljivo". A suština tog mraka u jezgru stvari nam je naznačena već u prvoj sceni, kada roj pčela, simbola Kendimenovog statusa kao žrtve bogatih bjelaca, nadleće i zamračuje niz solitera ogromnog velegrada, oličenja uspjeha modernog svijeta - koji je izgrađen na krvi i izrabljivanju miliona, i dalje zahtijevajući žrtve ogromnog dijela "manje vrijednog" stanovništva ne bi li se sjaj i bogatstvo održali, i vječno umnožavali.

Nakon svog još uvijek "racionalnog" pokušaja razbijanja sujevjerja geta, Helen će sresti Kendimena, u sudaru koji kida sve razumske strukture uma. Korak u nezamislivo, iracionalno i praiskonsko. On joj predočava lažnost njenog dosadašnjeg života, koji je prolazan, nudeći joj "vječnost" - u legendi, šaputanjima i pričama pred spavanje, u ulozi "žrtve", koja će beskrajno ojačati legendu o njemu, Kendimenu. Ne radi se samo o jednoj ličnosti koja je postojala, i sada se manifestuje iz zagrobnog života; ovo nije priča o duhovima, i Kendimen je podjednako i socijalni konstrukt čitave zajednice očajnika, mit koji se konstantno mijenja u skladu sa ljudskim vjerovanjima. Snaga vjere ga održava, kao jedan "mit" o podređenom položaju Crnaca, žrtvama koje će "vječito" podnositi, uvijek izloženi iracionalnim izlivima nasilja i čemera, mit koji sprečava sagledavanje stvarnosti onakva kakva jeste, ne-fatalistički i aktivno. Svako duhovno ropstvo potiče iz materijalnog, ali ga je često daleko teže slomiti.

"Idealni" život se brzo raspadne; Helen tone u ludilo koje se čini potpunim, a konačna izdaja, i krajnji stupan odbacivanja njenog srednjeklasnog i podređenog ženskog položaja - jeste bezočna muževljeva preljuba, prikazana u rijetko emocionalnoj i dramski snažnoj sceni, perfektno odglumljenoj. Ona sada, još uvijek kao žrtva okolnosti/viših sila, prelazi na "drugu stranu". Međutim, ni tu nema lakih rješenja i oslobođenja. Uloga koju je Kendimen namijenio Helen - shvatamo, podjednako je ograničena i promašena kao i njen prethodni život. On, koji je takođe pokušao da prevaziđe sopstveni društveni položaj siromašnog crnca, kao slikar i sin novo-bogataša, i bio okrutno kažnjen zbog istog, ostaje vječito zaglavljen u ulozi patetične žrtve, pokušavajući da od junakinje stvori ne samo "žrtvu", već prije svoj izgubljeni ideal ljubavi, djevojke zbog koje je i izgubio život prije toliko vjekova. U tom smislu, Helen ne može biti slobodna kao "žrtva", odnosno kao, iznova, podređena žena oblikovana željama muškarca. To je još jedna slijepa ulica traganja za transcedencijom i svrhovitom akcijom. Kendimen je poražen upravo kada napušta svoj strogo simbolički aspekt personifikacije strahova crnačke zajednice, njihovog "vječnog" potlačenog položaja, i zahtijeva od Helen da umre zajedno sa njim - to jest, pristane na fiksni kalup uloge koje joj je namijenio. Uloge podjednako ograničavajuće, koja nije stvorena njenom aktivnošću.

I upravo tada se odigrava konačna katarza "Candymana", najdirljivija i najprogresivnija. U činu svjesnog žrtvovanja, Helen bježi iz zapaljene gomile krša, noseći sa sobom bebu-taoca (čijim ju je životom Kendimen ucjenjivao), umirući od opekotina, ali spašavajući jedan život, i zauvijek razbijajući vjeru u "ubicu sa kukom" među okupljenim crncima, stanovnicima geta. Dakle, svojom svrsishodnom akcijom, Helen razbija duhovne okove siromašnih, dajući lični primjer žrtve za dobro drugog, odnosno sintezu potlačenih slojeva i onih koji prelaze na njihovu stranu, boreći se za oslobođenje istih. Na kraju - sloboda je dostignuta, ili barem potencijal za konačno oslobođenje. Smisao je stvoren u jednom životu dobrovoljnog, pasivnog ropstva. Tako u sceni njene sahrane, prvo vidimo muža-izdajnika, gomilu profesorčića i popa koji ponavlja uobičajene fraze o "kraljevstvu božjem" i "spasu duše", koje se mogu primjeniti na bilo koji svježi leš, i svakako ne obuhvataju suštinu Heleninog samo-određenja; i tek je ogromna kolona crnaca, tiha i zamišljena, u stanju da nam da dosljedan oproštaj i priznanje njenog postojanja, bacajući kuku - simbol straha, sujevjerja i nasilja - u njen grob, kao simboličko zaključenje jednog oslobođenja.

Džinovski urbani mravinjak otuđenog čovječanstva, koji se pokreće u ritmu sila neznanih pojedincu, većih od njega, sada je barem malo osvijetljen i podstaknut na djelanje jednim sudarom sa Drugim; sudarom koji je prevazišao svoje okvire, i zauvijek promijenio i posmatrača i Drugo.

Crvene crtice (2)

Nastavljamo sa crvenim crticama jednog crnog i sumanutog vremena. Zar ste sumnjali? Problematika naše stvarnosti i potpuni rasap sposobnosti logičkog razmišljanja istovremeno daju mnogo, suviše materijala za nove kroki-analize i opravdavaju nužnost istih - kao jednog skromnog, ali, nadajmo se, validnog primjera.

 

Ključno je razlikovati pojmove "buntovništva" i "revolucionarnosti". Buntovništvo je, najkraće rečeno, vid visoko emocionalnog, iracionalnog, ne-kritičkog suprotstavljanja segmentima društva, koje najčešće potiče iz ličnih frustracija i identitetske zbunjenosti pojedinca. Nije ni čudo da holivudska "umjetnost" često veliča ideal mladog buntovnika i čega sve ne - jer to ostaje jedna deklarativna, za sistem suštinski bezopasna pobuna; zapravo, to je propisani način kvazi-"borbe" protiv Vlasti, kome nedostaje kritička oštrica i istinska samosvijest. Najlakše je "buniti" se po ustaljenim kontra-kulturnim šablonima - a kada prođe "mladost-ludost", dati ljutiti mladi ljudi će biti inkorporirani u društvene mehanizme, postajući pasivni kotači kapitalističkog aparata.

Kroz sličan proces prošli su svi kontra-kulturni pokreti (hipici, recimo), čija se deklarativna posvećenost idealima istopila u moru srednjeklasnog mentaliteta. "Alternativu" koju nude ovakvi pokreti, nije moguće realizovati ako ona ostane odvojena i suprotstavljena ostatku "dekadentnog" društva; neophodno je mjenjati društvo u cjelosti, u potpunosti mjenjajući dotadašnje socijalne odnose. Tek na nivou cjelokupne oblasti, države i, u konačnici, svijeta - stvari se mogu suštinski promijeniti.

I tako dolazimo do pojma istinske revolucionarnosti. Ona nije niti slijepa, niti impulsivna; njeno suprotstavljanje društvenim oblicima (kapitalizmu, svakako) počiva na pažljivoj analizi i uviđanju protivuriječnosti istih. Revolucionar prati i pokušava da racionalno objasni društvena kretanja, shvatajući da je sve oko nas - u stalnoj kretnji, preobražaju, nekad bržem, nekada sporijem, progresivnom ili reakcionarnom. Biti revolucionar znači razmišljati realistično i sagledavati stvari hladne glave, i potpomagati, u granicama mogućnosti, progresivne tendencije društva (u našem vremenu - socijalističke).

Do suprotstavljenosti crnogorskom i svjetskom kapitalizmu dovele su nas hladna logika i uviđanje klasnih interesa, analiza cjelokupne trulosti sistema pohlepe, profita i otuđenja rada, a ne ishitreni impuls, hir trenutka, slijepa i rušilačka emocija.

---

Često smo, od mnogih političkih idealista (!), slušali o modelu "kapitalizma sa ljudskim licem", koji će se, navodno, ostvariti i kod nas što većim kopiranjem modela evropskih država. Ne možemo se složiti.

Kao prvo - ovo lice kapitalizma, divljačko i pljačkaško, kome svjedočimo, jeste njegovo pravo lice, njegova suština, koju ispoljava kada god je u stanju da postane društveni poredak. Svako kretanje ka "humanosti", nije kretanje u okvirima kapitalizma - već prelazi u socijalističke mjere. Društvo koje se kreće prema "humanosti", ne iz idealističkih pobuda, već akcijom masa koje shvataju svoje interese, već svjedoči rađanju socijalizma iz stotinu sitnica svakodnevnog života, i preobražava samo sebe, uz manji ili veći otpor sila reakcije.

Šta se, u suštini, podrazumijeva pod "dovođenjem humanosti" u kapitalizam, što naše drage apologete često zazivaju? Najjednostavnije - državna reforma. Da, kod nas se često zaziva država. Ali, ne smijemo zaboraviti da je ova država organ vlasti vladajuće klase, nove "elite" i tajkuna, a ne nad-klasna struktura, te da su ustupci koje čini radničkoj klasi; sprovođeni zarad očuvanja statusa kvo, odnosno "svetinje" privatne svojine i trenutne strukture društva uopšte. Čim se promijeni odnos snaga između radničke klase i buržoazije, čim se radnička klasa "opusti" i zaboravi na stalnu klasnu borbu - njeni privremeni dobici su ugroženi, što se i desilo u zemljama Zapadne Evrope nakon velike ekonomske krize 2008. Država koja političku ulogu radnika svodi na zaokruživanje papirića svake četiri godine, davanja "legitimiteta" političarskoj kasti - ne može odražavati narodne ciljeve i tegobe; njen interes je interes vladajuće klase.

Osim toga, ako radnička klasa uspije da ostvari dio svojih prava čak i u okviru kapitalizma - putem sindikalne borbe, parlamentarnih izbora i slično - zašto onda ne načiniti završni korak, i ukinuti privatno vlasništvo,stvoriti društvo radnika, slobodnih proizvođača? TO je onaj pravi put: sve drugo vodi do stagnacije nakon koje slijedi protiv-napad ojačanje buržoazije; protivuriječnost između ove dvije klase ne omogućava drugačiji model funkcionisanja.

Kapitalizam nije više nužan, niti progresivan, kao za vrijeme njegove borbe sa ostatcima feudalizma i stvaranja "građanske" (zapravo buržoaske) države. Njegovo postojanje ne može izdržati onaj "sveti sud razuma" francuskih prosvetitelja, i bilo kod mislećeg čovjeka. Preobražaj društva nije neki daleki ideal, put koji će početi "jednog dana" - on je već danas moguć, sa razvojem odgovarajuće društvene svijesti. MI moramo graditi temelje socijalizma i boljeg svijeta, u tkivu ne nekog "humanijeg" društva, nego OVOG!

--- 

Mi nismo grupa jugonostalgičara; barem ne u smislu ne-kritičkog obožavanja SFRJ i izražavanja želje za povratak na staro. Neophodno je kritički prići svakoj prošlosti, pa i našoj socijalističkoj, i učiti iz istorije i modela koji su već isprobani. Uostalom, uvjereni smo da prošlost SFRJ ne mora da strepi od kritičarskog skalpela, barem ne u području onih ideja i koncepata koji su joj bili ideološka osnova kroz veći dio postojanja. Pljunuti, bez diferencijacije, na cjelokupno naslijeđe dosadašnjih socijalističkih država je sumanut postupak i zapravo u sebi sadrži daleko pogubnije prihvatanje "tumačenja" zapadne istoriografije, koja nije u stanju da dosljedno ide putem istorijskog materijalizma, već je samo još jedno oruđe buržoazije.

Stoga, ponavljamo: marksizam podrazumijeva najoštriju kritiku i samo-kritiku, koja se iznova i iznova mora pokazivati i brusiti u praksi; bez tog elementa, on postaje papagajska dogma, lišen svoje suštine - kao najnaprednijeg i najrafinisanijeg pogleda na svijet koje je čovječanstvo razvilo.

Naš cilj nije jednostavni povratak prohujalog "SFRJ ideala". Fanatično nametati jednu apstraktnu ideju, ličnu viziju, re-kreaciju prošlosti materijalnim tokovima sadašnjosti - smješno je i nemoguće, i predstavlja srljanje u istorijski idealizam. Onda bi bilo "dovoljno" da svako od zabludjelih građana naših banana-republika uvidi veličinu Vječne Ideje Titove SFRJ i pohrli u obnovu, i ponovo bismo se vratili u socijalistički raj... apsurdno!

Ne, mi moramo ispitati nužne tokove današnjeg društva i osnove na kojima je moguće graditi novi socijalizam - ne puku repliku starog modela, već poboljšanu, osavremenu, opšte-narodnu revolucionarnu strukturu (preuzimajući ono najbolje iz prošlosti, uz adaptaciju, naravno). Nema sumnje - za sve one koji nisu zaslijepljeni liberalnom dogmom "moderne EU članice" ili nacionalističkom "jake homogene države" - da sadašnje stanje pokazuje svu surovost, neodrživost kapitalizma, koji u sebi stvara sopstvenu negaciju, anti-tijela: avangardu proleterijata i masu obespavljenih radnika, koju su klica budućeg socijalističkog poretka, do čijih se kontura može doći kritikom sadašnjice, uvidom njenih ograničenja.

Da citiramo Marksa i Engelsa, po ko zna koji put:"Komunizam za nas nije stanje koje treba da se uspostavi, niti ideal kome treba da se stvarnost saobrazi. Komunizmom nazivamo mi stvarno kretanje koje ukida i prevazilazi sadašnje stanje."

---

Nacionalno pitanje je, nažalost, još uvijek aktuelno u CG. Naša trenutna vlast usvojila je liberalnu retoriku i metode prilaska ovoj problematici, koja podrazumijeva puna građanska prava svih građana i široku nacionalnu autonomiju koja sprječava bilo kakvu represiju, iako u stvarnosti zapravo favorizuje jednu etničku skupinu kao "državotvornu" (izjašnjeni Crnogorci).

Mi jesmo zato da se nacionalna prava, autonomija i mehanizmi zaštite - doslovno i demokratski sprovedu. Samo u atmosferi potpune slobode, otvorenosti i solidarnosti, može se izbjeći represija manjina od strane većine, represija koja neizbježno jača reakcionarne snage i sa jedne, i sa druge strane.

Međutim, mnogi zamišljaju da će puno ostvarenje ovih prava značiti samo "ko-egzistenciju" različitih nacionalnih tabora, svaki sa svojim starješinama i mini-institucijama, koji se poštuju, ali.... "drže na distanci". Dakle, liberalna ideologija vjeruje u multi-kulturalizam kao ne-mješanje, čuvanje (nekog) "izvornog oblika" nacije.

A mi komunisti vjerujemo da bi stvari drugačije izgledale. Da bi konačno došlo vrijeme da nacija postane sekundarna, ne toliko ključna kategorija - naročito u odnosu na klasni identitet - i da različiti korpusi konačno izađu iz svojih rovova, paranoje i segregacije, stupajući u proces mješanja i prihvatanja u kome "razlike" uopšte neće biti toliko bitne, čak ni kao nekakva "pozitivna" kategorija. Tek to bi bio - korak naprijed, u novu fazu istorije. Stvaranje nove heterogene kulture i solidarnosti na demokratiskim, socijalističkim osnovama, pri čemu su svi najzdraviji elementi očuvani, a teret prošlosti odbačen.

I u našoj maloj CG dolazi do forsiranog političkog dijeljenja na "Srbe" i "Crnogorce", ali i do sve veće zatvorenosti Bošnjaka i Albanaca, te ostalih manjina. Sjetimo se - da svi živimo u istoj državnoj sredini, da smo stalno upućeni jedni na druge, da imamo isti ekonomski interes... i da se neke granice prošlosti konačno moraju preći, i odbaciti!

Tjeskoba "Porno bande"

Elem... upravo sam završio "Život i smrt porno bande". Komentar bi bio, najkraće moguće rečeno... VAU! Izuzetno mračan, nihilistički i nemilosrdan film, koji prodire u patologiju našeg naroda i prostora uopšte - kao jedne "zone sumraka" u koju smo sa raspadom SFRJ kolektivno kročili, naravno, dok su nas inostrani mentori držali za ručicu. Pokazuje naše društvo kao društvo bez ijedne istinski progresivne snage; gomilu šićardžija, sitnih ljudi i kvazi-patriJota koji retorikom i vizualijama "srBstva" kriju svu sluzavu tamu sopstvenog bića, trag mrtvih, zgaženih i osakaćenih koji ostaje za njima. "Život i smrt porno bande" vjerno dokumentuje POSLJEDICE sveopšte društvene patologije koja se najbolje uočava na primjerima ovako ekstremnih događaja, radnji koje vrše bolesne, očajne osobe - koji su i same, pak, itekako "društveni produkti", a ne freakovi koji se pojavljuju nitkuda. Svaka anti-socijalna pojava ima svoj korijen baš u tom normalnom, ma najnormalnijem mogućem društvu. Tako je i putujući "porno-teatar" ekstremna, i nesumnjivo pogrešna, reakcija na sile mraka i nazadnosti koje su u svoj čelični zagrljaj stegle čitavu jednu zemlju - a sama "Porno banda" je krik izmučenog individualca koji pada u najniža, polu-životinjska stanja, željan da po svaku cijenu razbije ravnu šutnju licemjernog društva.

Sjetićete se one rečenice iz Orvelove "1984", koju izgovara mučitelj: "Vinstone, ako želiš vidjeti budućnost... zamisli jednu čizmu koja gazi ljudsko lice. Zauvijek." Svjetske elite, čija je "Veliki brat" obična hiperbola (JER ni u samo osamdeset četvrtoj negativac nije neka apstraktna figura Vođe, već sama partijska elita - VB je samo simbol, ideološki produžetak monopola na stvarnost) doduše, koriste daleko suptilnije metode na sopstvenom stanovništvu - da, onim idiotskim Amerikancima, Englezima, Njemcima i ostalima koji vjeruju u "demokratiju", "kraj istorije" i "savršenost zapadnog sistema" - ali se u nekim područjima, "nižim", i dalje primjenjuju... šok-metodi. Sve je dozvoljeno, najgore perverzije i nagoni su ispoljeni u sklopu vladavine interesa i kapitala. Nakon razbijanja države, razbijanja nas samih, "strani nalogodavci" dolaze da se, baš onako "lično" i ne-profi, naslade nad lešinom žrtve. Da je poprskaju po licu. Da se smiju nekolicini trzaja koja će ta lešina uspjeti da proizvede. Naravno, biće potpomognuti domaćim kvislinzima i izdajnicima, kao i toliko puta ranije - i činjenica je, da uprkos svim "subjektivnim" faktorima, poput nerazumijevanja sredine, besparice i sličnog, Banda postaje šaka OLOŠA kada pristaje da ubija ljude za novac, za pohotu bogatuna iz sijenke.

Ono što će vas uplašiti jeste... neka vrsta sinteze pornićarskog seksa, kao oličenja bezosjećajnosti, potrošnosti modernog vremena, prodavanja i tijela i duša ljudi-robe, i bezdušnog ubijanja subjekata, nesrećnika koji NEMAJU drugog izbora sam ovoga. Frojdov Eros i Tanatos, toliko kritikovani, se ponovo javljaju kao primarne sile ljudske prirode - i nema jednog bez mrvice drugoga, ili i više od mrvice. Sve što se dešava u filmu, koliko god ekstremno bilo, poput scena eksplicitnog seksa, klanja, prosipanja mozga i slično - ne djeluje kao stilizovano nasilje, taktika šoka i slično - već kao vrhunac izmučenog psihološkog stanja daleko širih razmjera, mračna strast koja je jedini mogući izraz - sveopšteg nihilizma, melanholije i umora koji vlada u mračnoj prćiji na kraju "civilizacije". Iako, naravno, ni mi, mali, obični ljudi nismo slobodni odgovornosti. Da jednostavno kažem - djela poput ovoga i "Srpskog filma" ne bi imala uticaj na nas (dublji od običnog šoka), da u njima, na jednom podsvjesnom nivou, ne prepoznajemo hipertrofirane elemente SOPSTVENE svakodnevnice, jednog očaja bez kulminacije - pa čak i krvave, smrtonosne. Ekstremni filmovi su odrazi ekstremnog društva, barem kada govorimo o društvenim kritikama koje koriste šok-arsenal. A ovo jesu društvene kritike, ne eksploatacije (uostalom, nasilje je prikazano kao izrazito mučno i degradirajuće, ne "kul") - te stoga jesu utemeljene u društvenom tkivu, naš mračni odraz, i istovremeni dokaz ogromnog subverzivnog potencijala horor-žanra, kada se shvati ozbiljno, kritički, a ne infantilno-didaktički.

Međutim, ako bih morao uputiti zamjerku, suština iste bi bilo to da je "Život i smrt..." gotovo i suviše vjeran (groteskni) odraz doba u kome je nastao, preuzevši od njega sveopšte beznađe bez BILO kakvog viđenja alternative, ideološku konfuziju i ton jadikovke "neshvaćenog stvorenja". Da drugačije formulišemo: Banda je, kao što već spomenuh, DIO, i to integralni, problema, a ne bilo kakav vid pobune, ili, daleko bilo, "rješenja". Prelaženje granice ka snaffu i samom fizičkom činu ubistva je olako shvaćeno, makar i scena njihovog silovanja bila moćan, ogavan katalizator. Da, možemo reći da se u tim momentima granica između filma i stvarnosti gubi... ali ne u tom smislu da "stvarnost" postaje filmska, već da "film" postaje - najstvarniji mogući. Nema ničeg stvarnijeg ni konačnijeg od smrti. Ali Banda se ne oslobađa ni svojom novom ekonomskom "nezavisnošću", izvorom prihoda - već se degradira na još niži stepen, prodajući poslednji ostatak moralnog integriteta pornićarskim potrebama perverznog društva. Tragika članova "porno-teatra" nije ni po čemu suštinski drugačija, dublja od tragedije cjelokupnog društva; ona je, zapravo, tek specifična forma sveopšte jugoslovenske tragedije. Na svim stranama ove snaff Srbije vidimo duhovno osakaćene ličnosti, u nemogućnosti da se ostvare na bilo kom višem nivou - zapravo, bez i najslabije naznake takve mogućnosti - jedan zapečaćeni kalup vulgarnih svijesti, naizgled bez bilo kakve dinamike, promjene: Mračni Vilajet, tako čest u našim filmovima, i to opravdano. Ali, naši "umjetnici" nisu neka plemenitija stvorenja, neshvaćeni pobunjenici protivu društva - već, naprotiv, podjednake ŽRTVE kao i svi ti krezubi seljaci i primitivne žace koje vidimo, samo što njihova patologija poprima oblike "kreativnog ludila".

Dakle: svi smo mi zarobljenici jedne društvene konstrukcije, mračnog egzistencijalnog okvira, koji se, istina, stvara našim akcijama, ali su one predoređene uslovima koje zatičemo. To je ta generacija "izgubljenog života", koja bi željela "da se ponovo rodi", kao što "režiser" iskreno kaže u zadnjoj sceni... nesposobna za bilo šta, po okvirima svoje svijesti, osim za iracionalnu pobunu protiv površinskog sloja društvenih vrijednosti, da bi na kraju shvatila - da i sama njena kvazi-pobuna jača Sistem, da u njemu postoji već predodređeno mjesto za njih, da su samo prešli u drugu društvenu ulogu. Banda na kraju završava ispunjavajući:
a) srpske pornofilićarske nagone, koji, uprkos tankom sloju morala, "vjere pravoslavne" i čega sve ne, uvijek isplivaju na površinu u trijumfu dionizijskog, još silovitiji, nezdraviji, mračniji - baš zbog toga što su tako dugo potiskivani; zato se njihovo ispoljavanje shvata kao "prljava" stvar - što se savršeno uklapa u, heh, povođenje srpske omladine za onim oblicima erotike koje vide u porno-filmovima (kao visoko-stilizovanim muškim fantazijama, u suštini)
b) tanatoske nagone bogate svjetske buržoazije, koja, budući da na svakom nivou eksploatiše nesrećne zemlje-(polu)kolonije, svakako ne preza ni od korišćenja istih za zadovoljavanje najnižih nagona, a, heh, svakako da će prvo otići na brdoviti Balkan, zemlju bradatih koljača svih mini-nacija i mini-vjera; ali uz PRISTANAK samih lokalaca, koji žive od danas do sutra i prihvataju svaku moguću prostituciju za šaku dinerosa; dakle, ni mi nismo bez odgovornosti za naš status "vječite žrtve", "srušene zemlje", nijedan Veliki Brat ne može srušiti ono što u sebi ne nosi slabosti i protivuriječnosti.

Tako da ni sam Umetnik, sa velikim U, ovdje mjestimično predstavljen kao "plemenitiji" i "avangardni" senzbilitet u odnosu na masu "prljavog plebsa", pih!; svakako nije bez odgovornosti, niti ima prava da traži razriješenje sopstvenih nedaća i uskraćenosti van opšte-društvenog konteksta, koji ga u velikoj mjeri, indirektno, određuje. "Oslobođenje" Bande, kako ponovismo bezbroj puta, lažno je i u korijenu promašeno - od samog početka je predstavljalo eskapizam od racionalnog užasa modernog društva u dionizijsku tamu malih seoca jebanja, ubijanja i življenja. Ima nečega romantičarsko-defetističkog u tom motivu bijega: samo što moderni narator ima dovoljno ironijske distance da prizna da Mama Priroda (ili, ovdje: "izvorna seosko-tradicionalna Srbija") i u svojim najdobrodušnijim oblicima ostaje nešto što teži da ograniči i zarobi čovjeka u uskom egzistencijalnom okviru, čemu on mora nametati svoju volju i mijenjati je. Ne trunuti u ciklusima preživanja, jebanja, ubijanja i drogiranja kao Banda. A mijenjanje "prirodnog" nas neminovno dovodi do "civilizacije" ("normalni život", konvencionalno društvo i situacije) - koja, pak, ima i sopstvene protivuriječnosti, odnosno ropstvo i otuđenje čovjeka. Ali tek djelovanjem u okviru društva, tih silnih masa "prljavih" i "neukih", dok se nad nama natrkriljuje sijenka Svemoćne Države Tajkuna (post-ju državice, ofkors), sporo i strpljivo, možemo se NADATI pravoj slobodi. Socijalnoj. Eskapizam koji preovladava iluzijama "slobodnih umjetnika" razbijen je i u samom tkivu ovog filma.

Zaista, kako reagovati (u okviru "stvarnosti" filma) na takav egzistencijalni košmar, crnu noć bez kraja? Naš "junak" bira - presjecanje vena, ukidanje sopstvenog bitka, skok u ništavilo naspram konkretnih užasa sadašnjice. Svaki drugačiji kraj bi bio "lažan" i unaprijed osuđen na izazivanje ljigavosti kod publike.

(Uzgred, gotovo da mi je upitna žanrovska pripadnica filma - to jest, upitna je ako "horor" tumačimo u stereotipnom smislu "izmišljenih užasa", visoko-stilizovanih ubistava, i slično; dok je ovo djelo pravi udarac u stomak, nešto zastrašujuće stvarno i bolesno, kako Ognjanović dobro kaže, "rendgen naše stvarnosti". Ipak, horor kao implikacije nasilja i prikaz mračne strane uma/društva - jeste horor ovog filma.)