Opasnosti traljavog pisanja

Koliko god bilo lijepo i ohrabrujuće vidjeti da se sve više i više piše o mangama, što odvojeno, što u sklopu sa pregledima drugih stripova, neke stvari, čitaj brljotine i nedopustivo proizvoljne izjave, vas ipak moraju iznervirati. Problem, kao i obično, leži u sujeti "kritičara" - koji, kada se već dohvate pisanja članka, žele i da iskažu svoje čitalačke utiske, dakle subjektivne impresije, ali i da ih autoritativno potkrijepe "podacima" i "tvrdnjama" koje sipaju iz rukava - znači, i da ispadneš poznavalac i da ti članak ima taj ton ćaskanja sa ljudima koji dijele tvoje interesovanje i žar. Pretpostavljam da se to može postići, naročito u radovima ljudi koji posjeduju poznavanje materije, naviku i smisao za pisanje, a i smisao za humor, i to je divno, kada uspije. Ali nekada dobijemo ovakva lupetanja:

http://ifanboy.com/articles/5-horror-comicsmanga-to-scare-your-socks-off/ 

Naravno, divno i bajno je sve u Sjodinjonjie Štati Ameriki, pa im treba dašak pravog užasa za inače benigni Halloween. Nešto što će ih malo razdrmati iz buržujsko-malograđanskih ljuštura - ah, taj thrill kostiju koje se lome i ideja ludih Japanaca!, naročito kad se čita iz tople fotelje. Ali, pri tome - pažnja se posvećuje samo šokantnosti i nasilnosti datih dijela - iako njihova srž zapravo sastoji mnogo složenije poruke od "BLJAS! eve gi mozak!", ali za to treba umjeti čitati, i nalaziti idejnu suštinu iza estetike i narativnih postupaka koje autor koristi. No ovakve persone znaju "tumačiti" samo svoj ograničeno estetsko-perceptivni model, te su u tom smislu uistinu obogaljene kada se dođe do nečega ŠTO se zaista azlikuje od predstava i predrasuda jednog "ordinary Joea", i onda zaista tonu na nivo djece, nesposobni da nađu smisao i razluče ono zaista bitno u tom, tom.... sveopštem napadu na okoštala čula. TO je isti um koji u "Violence Jacku" vidi isključivo "eksploataciju" i "nasilje nasilja radi", ne shvatajući o kakvom se sveopštem napadu na najkrhkije tačke socijalizacije radi - o direktnoj optužbi da društvo, i pored svog milenijumskog trajanja, i dalje nije proizvelo pojedince koji će biti moralni u svakoj situaciji (tj. razviti autonomnu moralnost), pogotovo kada represivno-nadzorni aparat države i soc. zajednice ode sa scene, što u "Džeku" predstavlja ogromni zemljotres. Svaki iole promućurniji čitalac će potvrditi kako je dati strip fanatično posvećen osudi nasilja i nasilnika, shvatajući prilično direktno iznijetu poruku bez problema. Da nam je više takvih...

Elem, pazite šta se ova malograđanska Betsi nalupala. Pokazuje i nepoznavanje svojih, "domašnjih komiksov". Evo šta kaže o Burnsovoj "Crnoj rupi" (meni jako drag strip): 

Suburban high school venereal diseases that cause the infected to have gross deformities and serial killer tendencies – that’s basically the plot of Black Hole, a poignant and utterly chilling tale of coming of age, sexuality, and the pure real horrors of sexually transmitted diseases – with a dash of the fantastical thrown in for good measure. If you feel the need to scare yourself into purchasing a chastity belt, this beautifully drawn graphic novel is the way to go.

 Ovo je lupetanje, razumije se. U "Black Holeu", Burns se PONAJMANJE stavlja u ulogu nekog "krišćanskog" moralizatora; ne, njegove simpatije su na strani - kužnih, zaraženih, onih koje je društvo odbacilo na osnovu jednog malog fizičkog defekta koji ih nikako suštinski ne mijenja. Stupidnost okruženja dodatno je istaknuta uzimanjem tinejdžerskih kružoka kao mjesta radnje, sa svojim mentalitetom rulje i linča, te "uklapanja" po svaku cijenu, i ako je iko kriv zbog mentalnog degenerisanja bolesnih koje nakon sljedi - to je baš to društvo koje ih je bezrazložno odbacilo. A na kraju zaraženi, neki od njih, uspijevaju da prežive i izgrade "alternativni socijalni model" - odnosno, da se povežu isprva baš na osnovu svoje zajedničke muke, a kasnije iskreno i na dubljem nivou. Naravno, pritisci postoje, "komuna" se mora raspasti zbog snažnog pritiska spolja i naslijeđenih predrasuda koje "mutanti" i dalje, makar nesvjesno zadržavaju - ali je glavna poruka: borba se nastavlja, dragi moji. VI ste ličnost, i dalje, kakva god nevolja vas snašla, kako god vas drugi posmatrali.I nekada je dovoljan samo jedan gest... kao kada glavni junak spava sa svojom simpatijom, ne mareći da li je ona zaražena (bolest nije opasna po život, nikako). Možda je teško to uvidjeti kroz talase nihilizma, otuđenja i ljudske zlobe koje Burns, opravdano, oslikava - ali to nije izgovor da predivni Black Hole pretvorimo u neki reakcionarni pamflet "mladalačke čednosti", to jest crkvenjačku knjigu sa ilustracijama koja će vam zgaditi ne-bogougodni seks. Ma da...

A sad na polje mangi. Evo šta naša Amero-debilka dalje kaže o "Panorama of Hell" Hidešija Hina:

This incredible relic of manga has two terrors within its pages: one, the almost comical gore (the main character lives across from a guillotine, there’s a bar where the dead eat pieces of themselves, the children of the neighborhood play with human body parts); and two, a revealing, honest, and uncomfortable reflection on Japan’s psyche after Hiroshima. This manga took me a week to read, because I had to keep putting it down to collect myself. If you detach yourself from the horrors it presents, it’s amusing. But if you realize the underlying symbols that this manga holds, it becomes intense – and scary.

Jao. Kao prvo, bilo kakva strikno "dualna" priroda dijela, bez dopunjavanja polovina u skladnu cjelinu, je lažna i najobičnije bulažnjenje; "Panorama of Hell" je Hinova najintimnija manga i svojevrsna životna ispovjest, stavljanje tačke na jedan ne tako vedar život. Tu prepliće svoju karijeru crtača horor-svijetova, sa svim osobenostima te estetike, i simbolikom, sa stvarnim traumama svoga života. Dakle, tu, na jednom mjestu, imate - uzrok i posljedicu, užase jednog mračnog vijeka koje se prelamaju kroz psihu histeričnog čovjeka i na kraju re-materijalizuju kroz niz horor-groteski, tobož "udaljenih od stvarnosti", "krvoproliću bez smisla" i slično, a zapravo samo našem iskrenijem i ekstravagantnijem odrazu. Ne kažem da su svi horor-radovi plodovi kojekakvih trauma i patnji stvarnog svijeta, daleko bilo, ali u ovom Hinovom radu, vezu je lako uočiti. Stoga, ne, ne radi se u tim "humornim" (crnohumornim, svakako) dijelovima o nekom autorovom zajebavanju, prosipanju crevaca ne bi li ubijedio čitaoca kako je "kul", "drugačiji", "ide tamo gdje se drugi ne usuđuju" i slično, već o jednom sloju izmišljenog, lagodnog (jer je - poznat i kontrolisan!) užasa koji pokriva prave rane i daleko dublje emocije negoli površno gađenje; slika koja mu treba odvratiti pogled od bolnih sjećanja, ali i u njoj samoj - nalazi potvrdu svoje tragedije. Ne možemo umaći od samoga sebe... I stoga, u svom konačnom radu, Hino dozvoljava gubitak kontrole, dozvoljava slom i ludilo svog lika, ali podstaknuto stvarnim događajima i likovima njegovog života. Lik mangake u stripu, počinje da se sjeća svega - i cijepa svoj pejzaž "krčme mrtvih", ubija, bukvalno čereči svoju izmaštanu ženu i djecu, pa i promijenjene, iskrivljenje verzije majke i brata - da bi na kraju ponovo vidio sve prizore, one stvarne, koji ga muče čitavog života: smrt oca, brata, bijeg iz Mandžurije, tjeskoba života... I na kraju stoji na obali mora krvi, zaklinjući se na propast svijeta, i bacajući sjekiru prema čitaocu, rušenje četvrtog zida. Dakle:iluzija stripa je probijena, istina je povraćena, zajebancija je gotova, vrijeme je za PRAVI užas, dečice, ne gubi se horordžijski gen tako lako, niti se bol izbjegava apstraktnim maštarijama.

I ne zaboravimo - opet svođenje svega na Hirošimu. Pamtite, dečice nežna, jer vam stariji kažu da je jedina trauma japanska - Hirošima. Kakav Nagasaki, kakav ostatak rata, kakvi druš. problemi re-struktuiranja carskog Japana posle Dr.svj.rata! Šta će vam to, učite istoriju za debile! Jer, znate, svaki mrak i tuga u japanskim stripovima vam je zapravo priča o Hirošimi. Ako ne razumiješ neko japansko dijelo - samo mu prilijepi etiketu "mračna alegorija Hirošime", pukni se koji put ciglom u glavu kako bi imao obraza da tako otaljaš posao, i show goes on! Cinik bi rekao da je za prosječnog Amerikanca samo Hirošima bitna u odnosu te dvije nacije, najviši domet njihovog dodira: Japan je pobijeđen, "democracy has prevailed", njihova kultura je niža, kao plod uma pobijeđenog, i samo to je bitno - oni su zauvijek, barem politički, određeni stranom konstantom. "Našom" - američkom, mislim. Istorijska tragedija u "Panorama of Hell" uključuje i Hirošimu - ali se tiče i izgubljene Mandžurije, i specifične drame tamošnjih japanskih kolonizatora, između nemila i nedraga - sa jedne strane, horde sa pravom osvetoljubivih Kineza i nadolazeći tenkovi moćne Crvene armije - a sa druge, japansko ostrvsko društvo, koje ih nikada neće u potpunosti prihvatiti i koje će ih, maltene, smatrati strancima. Okrutnost, ogromna okrutnost na sve strane - crvenilom obojena apokalipsa jednog svijeta koji nije bio pravedan, i nije pokušavao da stvori društvo slobodnih i jednakih, ali koji je mnogima bio sve što su imali. 

 Skratićemo ostatak. Evo šta se kaže o "Uzumaki":

By far the most twisted, gut wrenching, oh god I have to put this down and go outside and take a deep breath – manga I have ever read in my life. It spans three graphic novels and it’s from the grandfather of Japanese horror manga himself, Junji Ito. It ramps up with short stories, all based around “spirals” – eventually coming to an ultimate peak that will have you tearing through the pages but also wanting to cry. One of the most genuinely terrifying things you will ever subject yourself to in your life, I suggest reading this manga with the lights on and people around.

Bla, bla... na prvu loptu zapažam nevjerovatan gaf sa nazivanjem Junjia Ita, pazite, "djedom horor-mange", što je bulažnjenje prve kategorije. Kao prvo, dva najveća uticaja u ranim danima jeze japanskih mangaća-horordžija su Kazuo Umezu i Šigeru Mizuki - premda mi je prvi autor mnogo draži i poznatiji, barem sam svjestan i ogromnog uticaja drugog. Junji Ito je tu prije u položaju učenika, i to u mnogo čemu inferiornijem od svojih uzora - ali, da, poznatiji je na Zapadu, pa ga kite titulama sa kojima se ni sam, ako ima imalo skromnosti, ne bi složio. Zatim... Uzumaki - stresni vrhunac J-horora?! Dobro, svi imamo različite pragove osjetljivosti, ali meni se to dijelo činilo više jednom vrhunskom egzibicijom crnog humora, i to u obilnim količinama, na vrlo pametan način, sa pojedinim sekvencama istinske histerije i anksioznosti. Distanca koju Uzumaki pravi od "normalnog" nivoa stvarnosti, sa koje neprirodni događaji postanu prirodna, očekivana svakodnevnica, kao i relativna ne-uzbudljivost polazišne teme - da spirala, the horror!, the horror! - za mene sprječava neko ozbiljnije traumiranje. Ito je iskoristio maksimum jedne osrednje ideje, i napravio sjajan strip - najuspješniji primjer kombinovanja njegove bezgranične, groteskno-nenormalno-cinične mašte i konvencionalnije vještine pripovjedanja, to jest ne-zbrzanog zaključka, emocionalnog finiša, postupnijeg građenja napetosti (elementi koji u njegovim radovima često "škripe").

Eto vam poznavalaca stripa i sladokusaca, "otvorenih" umova! Jebote, mrš na Zagora.

Saut Park: dekonstrukcija Batersa

"South Park" je već odavno suštinski dio današnje glavnotokovske popularne kulture; subverzija koja je integrisana u sistem, čije silne kontroverze, grubi prizori i primljene tužbe služe isključivo jačanju kulta serije "koja nije za svakoga". Uistinu i nije. U tom smislu, SP možemo definisati kao... jednu istoriju privremenog uspjeha i konačnog neuspjeha, dakle dijelo koje je vrlo ironično i validno napalo mnoge temelje uvreženih predrasuda, ideoloških obrazaca današnjeg društva i slično, ali i koje, istovremeno, u konačnici nije uspjelo da postane ključna prijetnja društvenoj strukturi, koliko god na mahove bilo radikalno - nastupila je integracija. Ovo je vidljivo, naročito, i u najnovijim sezonama serije, koje se previše često svode na "saut park komentarisanje nedavnih događaja", čime se gubi dio univerzalnosti opservacija i puni zamah jetkog preispitivanja svega i svačega ranijih sezona. Dakle, SP je očekivan dio diskursa sagledavanja modernih pojava, govornički glas koji je utoliko manje opasan kada je konačno prihvaćen... Naravno, ovo ne treba tumačiti kao vulgarnu optužbu, tako karakterističnu - "prodali ste se!". Ne, riječ je o sasvim prirodnom procesu Uspjeha, koji i ne može preuzeti drugačiji oblik u američkom okviru, bez većih turbulencija same osnove istog.

Ipak, ne možemo ni minimalizirati uspjehe serije. Doslovno rečeno, ona je lucidan odraz današnje psihe čovječanstva: umnogome dezorijentisanog, ciničnog, kritički nastrojenom prema svemu, bez "svetih krava" koje ionako polako odlaze na klanje, redukovanog/izmijenjenog morala (koji je, za razliku od patrijarhalnog, centriran oko "slobode i sreće pojedinca", i upada u novi niz protivuriječnosti), fluidnijeg nego ikada... Američki kult vječitog sukobljavanja oko "velikih pitanja" (demokrata ili republikanac, za ili protiv abortusa, gej brakova, itd.), pri čemu se stvarni problemi prikrivaju linijama podjela, uz dirljivu vjeru u "pravo svakoga da gaji svako idiotsko mišljenje, i da ga se ne napada zbog toga" koja zapravo sprječava fazu dijalektičkog rješenja problema, sintezom suprotnosti, nije mimoišla ni SP. Tako odavno bjesne rasprave o tome da li su tvorci serije demokrate or republikanci, i kako se to odražava na njihov rad, te o samoj prirodi šoua, njegovoj agendi, progresivnosti ili reakcionarnosti... što je, naravno, potpuno promašeno. Pred nama nije neki sistem uređenih vrijednosti, konsistentan i trajan pogled na svijet, stvar-za-sebe, sa suštinom, koju bi pretenciozni kritičari tako rado "otkrivali", već pokušaj sinteze jednog metoda. Tačnije, toka kritičke svijesti koja postoji samo u odnosu sa Drugim (tj. objektom istraživanja), stalno i grozničavo samo-ostvarujući  taj tok kroz praksu, aktivno učešće u kritici ili dekonstrukciji elemenata moderne svakodnevnice. Uostalom, mi skoro nikada ne vidimo svakodnevni život malog planinskog gradića, jednog običnog dana... jer on i ne postoji u klasičnom smislu, tj. neophodan mu je katalizator u vidu Predmeta, objektivne pojave koja će biti podvrgnuta subjektivnoj percepciji serije (poput poznatih ličnosti, koncepta, itd.). To je grozničav tok, u kome nema mjesta za previše samo-refleksije; ukoliko bi svoju moćnu kritičku svijest SP usmjerio, u cjelosti, na samog sebe, temeljne postavke, preduslov postojanja šoua - našao bi jednu inertnu masu, koja bi se brzo dezintegrisala usljed nedostatka uzroka, pokretača aktivnosti. 

 

Daleko bolji i korišćeni postupak jeste korišćenje tog "materijala" u odnosu na Objekat; i tako dobijamo farsu, prividno poštovanje određenih narativnih tokova (filmskih, ideoloških, pa i dramskih uopšte), koji su zapravo tek prividno re-kreirani radi što uspješnijeg sjeciranja, ukazivanjem na njihove unutrašnje nedosljednosti i protivuriječnosti. Svijet Saut Parka, uprkos prepoznatljivoj ikonografiji, nikako nije fiksan, niti samo jedne prirode: tako lokalna škola može biti i klasična američka škola i vježbaonica političke korektnosti i parodija na prikaze iste u zloglasnim "romkomima", sam grad i zaostala redneck zabit i zajednica međusobne solidarnosti, kulta zemlje (kao u sjajnoj epizodi "Pohlepa crvenog čovjeka"), dječaci i naivni, klasični pripadnici svog uzrasta i moćni kritički, samo-svjesni glasovi ("I learned today...").... (zapravo, jedna moguća konstanta jeste Kartmenova sociopatska priroda) Krajnjim ogoljavanjem i simplifikacijom stvari, kroz povremeno korišćenje šok-taktike i vulgarnog humora, u kratkim epizodicama (i cijenim da nikakva druga dužina ne bi funkcionisala; film SP se osjeća kao prerazvučeni vic, at best), izloži se mnogo zapažanja i smjernica ka shvatanju pojave, pri čemu prividna jednostavnost forme može da nas zavara u potcijenjivanje istih. Uz dosta promašaja, naravno, gubljenja osjetljive ravnoteže između vulgarnosti, pronicljivosti i licemjerja (i pored toga što sam ljubitelj serije, smatram određene epizode licemjernim/neiskrenim, dostojnim oštrije kritike), frenetične prakse koja može biti i vrćenje u krug, zapadanje u dogme društvene strukture i forsirane "sukobe" unutar iste (spomenute u prethodnom pasusu). Valja spomenuti i da SP nije post (ili nad) ideološki, jer ne pripada ni takvom društvu; samo jednom koje umišlja da jeste, nakon "pobjede" (urušavanja protivnika) u Hladnom ratu, ostvarene, itekako ideološke, dominacije, koja se urušava upravo zbog dosljednog sprovođenja sopstvenih "principa" in vivo, (neo-liberalnog) kapitalizma. Zapad nije Kraj Istorije, niti je "Saut Park" konačni verifikator i ocjenjivač društvene stvarnosti, iz istinski "slobodne" i nezavisne pozicije.

Zanimljiv je primjer zadnje epizode pete sezone, "Butters Very Own Episode", u kome se vrši nemilosrdna dekonstrukcija lika Batersa, i, preko njega, ideoloških obrazaca koje predstavlja. Takođe, zajedno sa prethodnom epizodom, "Keni umire", čini zanimljiv, iako kratak niz - epizoda u kojima se mogu nađi ne-ironične dramske scene per se, kroz potresno obraćanje Kajla umirućem Keniju ili prepirku neurotičnih Batersovih roditelja. Prije svega, neophodno je definisati Batersa, i to kroz poređenje sa ostalom prikazanom djecom, pošto se najčešće i prikazuje kroz kontrast.

Erik nije dilema; možda i najdosljednije prikazana amoralnost na malim ekranima ikada. Kada čujete riječ "psihopatija", ili amoralnost, većina će pomisliti na mračne manijake koji upravo istovaruju trideset peto svježe silovano i ubijeno (otprilike tim redosledom) tijelo u džinovski zamrzivač svoje šumske brvnare. Međutim, ovdje se sociopatija... spušta na prozaični nivo, svakodnevne situacije, dosljednu sliku svijeta - ne samo ekstreme. I to uznemiruje. Erik i jeste i nije dijete; hodajući nagon uz tek minimalnu nadu za dosljednu i dubinsku (a ne samo prividnu) socijalizaciju. Sten i Kajl su naročito ambivalentni: prvi je konformista, u suštini (nazovimo to "moralom društvenog dogovora"), dok drugi pokazuje začetke formiranja autonomnog morala, istinskih principa. Ali, svakako nisu "djeca" u klasičnom smislu... po informisanosti, često zapanje odrasle (da, to je digitalna generacija), a postoji i određena doza ironične samo-svijesti, raskrinkavanja dramskih situaciji (naravno, u funkciji goreopisanog kritičkog toka serije) - koje takođe prevazilazi klasično Dijete, arhetipsku (konzervativnu?) sliku. (Kenija nećemo razmatrati usljed prekratkog životnog vijeka!;)) Baters je, pak, okarakterisan kroz svoju "naivnost", to jest nekritičko usvajanje uticaja i sugestija spolja. Ali, to nije neka anomalija - već klasična karakteristika djeteta; od svih sautparkovaca, Baters je jedini dijete u klasičnom smislu, patrijarhalnom. Stoga njegova naivna vjera u dogme odraslih, u suštinsku ispravnost roditelja, u male "mitove djetinjstva" - zato jer je produkt socijalnog okvira, ideološkog toka koji i razvija upravo te osobine kod djeteta, u cilju što brže socijalizacije i uklapanja u "prirodni" društveni poredak.

Stoga je "Batersova epizoda", suštinski, razaranje stereotipa srećne i tradicionalne porodice (uz obavezno nabrajanje obje odlike, jer se "sreća", prema datom diskursu, može dostići jedino slijeđenjem "tradicije", uvreženog, ispravnog toka stvari). Stereotip - nikada jasnije prikazana "slika u našoj glavi, koja ne odgovara stvarnosti" (psihološka definicija). Stereotip - kao kamen temeljac svake ideologije, "iskrivljenog pogleda na stvarnosti" (marksistička definicija), svakako i konzervativne. Tako se i dekonstrukcija konzervatizma postiže kroz kontrast Batersovog naivnog shvatanja događanja sa onim objektivnim, koji ostaju trajno neusklađeni, što eksplodira na kraju, u jednoj rečenici (ali o tome kasnije). Vesela pjesmica na početku epizode i stalna sekvenca sa šarenom podlogom na kojoj narator uzvikuje "To je Baters!" nije tu radi pukog ismijevanja - već poradi mučne protivuriječnosti sa mračnim sadržajem epizode. I to je tek početak subverzije.

Početne scene odišu vedrinom; sunce sija, ptice crkuću, porodica je složna i sprema se da ode u restoran ne bi li proslavila godišnjicu braka. Između Ideologije i Stvarnosti još uvijek nema sukoba, iako se u gledaocu budi gađenje kakvo može izazvati samo nekontrolisana vedrina, vidno lažna. Koncept Dobra - skladne porodice - kome suštinski nešto nedostaje, i upravo zbog tog nedostatka "Zlo" ima tako fatalnu privlačnost (zakulisne tatine radnje). U činu koji kao da je išetao iz neke am. porodične serije pedesetih, majka šalje Batersa u "benignu" špijunažu oca - ne bi li saznao šta joj planira kupiti za godišnjicu! Međutim, otac je homoseksualac, ili barem "radoznao". Dovoljno radoznao da se potajice kreće u homo-vodama. Dakle, kritika konzervativne porodice direktno napada njen osnov - Oca (ne, recimo, poređeni položaj žene i djece, ne eksplicitno), i to ne sam "ideal" patrijarhata, idejnu osnovu takvog društvenog odnosa, nego njegovo ostvarenje u praksi, tj. sugeriše nam se neostvarivost ideologije u "čistom" stanju. 

Baters, uprkos tome što je jasno, sopstvenim očima, vidio očeve radnje, nije u stanju da ih shvati - ne zato što je neinteligentan, već zato što u mentalnom sklopu ideologije tradicije takve stvari uopšte nisu predviđene - ergo, nisu ni moguće. Tako se "tata rve sa drugarima" - što je ideološki dosljedna interpretacija viđenog - to nikako nije seksualan čin, jer je nemoguće da jedan muškarac poželi drugog. Barem ne "normalan", ali tako dolazimo do Batersove majke. Ona, naizgled, kao odrasla osoba, shvata šta se desilo - ali isključivo kao negaciju patrijarhalnog principa, kao "zlo" i "neprirodno", "nedopustivo" - dakle, takođe kao zarobljenik sopstvenog mentalnog sklopa.  Muž se prometnuo u negaciju porodice - ergo, porodica više "nije čista", tj. jedan čin kaljanja njene "suštine"  (zapravo gorespomenute stereotipne slike) znači da više nikada neće biti ista, da je zauvijek uništena. Um koji razmišlja u apsolutima, u relacijama postojanje-negacija, uz oštru razgraničenost pojmova; manihejstvo. "Logično" je ubiti Batersa, što majka i pokuša učiniti, jer je Svijet poremećen, srušen u temelju, prometnut u zlo, i za njega više nema mjesta u istom. 

Otac... sa jedne strane, određen svojim društvenim statusom, propisanom društvenom ulogom - kalupom u kome nema mjesta za ispoljavanje čitave ličnosti, svih njenih težnji i nagona. Rezultat je tako specifičan: šizofreno izdvajanje "nedopuštenog" u izolovani segment života, ignorisanje istog, borba između norme i težnje (posjećivanje gej-barova nakon radnog i porodičnog vremena). Kao što smo gore spomenuli, činjenica da je "zlo" privlačno samo ukazuje na manjkavost predstave o dobru, na unutrašnju protivuriječnost, rascjep između dopuštenog i (ne)svjesnih težnji ličnosti. Batersov otac krivi internet za sopstvenu inicijaciju u gej krugove, kao "zlo modernog doba" - ne uviđajući, ili lažući samog sebe, da je prilika uticala na njega zbog već postojeće "slabosti", da se snaga ideologije iskušava baš na njenoj najslabijoj tačci. Ipak, pokazuje određeni pragmatizam, upadajući u klasično licemjerje; govoreći Batersu o "malim bezopasnim lažima" - dakle, moralnost i "striktna ispravnost" na površini, svijeta radi, uporedo sa mračnim strastima i radnjama tik malo dublje. Savršena slika patrijarhata i Starog u raspadanju.

U ostatku epizode, roditelji, misleći da je Baters mrtav, uglavnom tvrde da ga je oteo "neki Portorikanac" (još jedan konzervativni "klasik": neprijatelj i zlo su uvijek SPOLJA, "drugo" i nama "dobrima" strano), potpomognuti plejadom poznatih američkih ličnosti povezanih sa sumnjivim smrtima bližnjih. Baters, i dalje blaženo nesvjestan svega, približava se roditeljskom domu. Kada konačno stigne, dirnut, otac odluči da prizna medijima Sve, apsolutno sve - da bi na kraju izjavio "hajdemo u restoran, godišnjica nam je!", u maniru "srećne, srećne porodice" sa početka epizode. Ovo više nije samo obični mehanizam zaštite - već lagano slijetanje u ludilo, u svjesno negiranje stvarnosti zarad usiljene glume i imitacije "čiste porodice". Priznanje nije istovremeno i "oproštajnica grijeha", način da se sve razriješi "magičnim štapićem", a mi sami vratimo na "normalnu stranu". Baters konačno shvata šta se desilo, i, iskreno, kaže da "najvjerovatnije neće biti u redu". Ukidanje patrijarhalnog sistema, ili njegovo prisilno održavanje lažima i represijom, nanijeće mnogo bola, u svakom slučaju, ali najviše najnedužnijima, koji istinski vjeruju u njegove dogme, i ostaju osuđeni na bolne sudare sa stvarnošću. Koliko god naivan bio već u sledećoj epizodi, nasmiješen kao i uvijek, Baters ovog kritičkog toka, mračne farse, nikada više neće biti isti.

The Serpent and the Rainbow (1988)

Prolazeći kroz opus režisera Vesa Krejvena, nekolicina naslova će nam neizostavno privući pažnju; radi se o momentima velikog kritičkog i komercijalnog uspjeha, kada stvaralac nabasa na onu "zlatnu žicu", sklop elemenata na pravom mjestu, u pravo vrijeme - stičući, čak, kultni status. Uistinu, pored filmova tipa "Brda imaju oči", "Strava u ulici brestova" (koja se izrodila u ogromnu i, ergo, vrlo profitabilnu stonogu od franšize), pa i post-modernog "Vriska", lako je predvidjeti "Zmiju i dugu"(1988), to jest "Serpent and the Rainbow". Svakako se radi o dijelu nezanemarljivih kvaliteta, u kome je forma toliko superiorna da uspijeva u "iskupljenju" određenih idejnih manjkavosti i simplifikacija, pa čak i da dođe na prag nekih jako zanimljivih implikacija (eksplicitno povezivanje zombija/crne magije i politike, sukob racionalnog i vudu-religije, kao "izraza narodnog duha", nagoviješteni preobražaj glavnog junaka), da bi na kraju, padom u banalnu estetiku (završni obračun sa Doktorom), ipak pokazalo svoju ograničenost i potpuno preovladavanje palp elemenata avanturističkog filma; nevoljnost/nemogućnost da se u postavljenim okvirima ode do kraja i da neki manje efemeran sud o izloženoj problematici. Stoga, pred nama je krnje remek-dijelo, ili, tačnije, vrlo zabavan film kome nedostaje "ono nešto" da bismo ga punopravno uvrstili u najsvijetlije izdanke horor-žanra. Na neki način, nalazim da je to tačan odraz i samog Krejvenovog statusa u žanrovskoj hijerarhiji: režiser sa nemalim talentom, sjajnim osjećajem za vizuelno, i inovativnim idejama koje u najboljim slučajevima zamalo da nadiđu ograničenja komercijalno-zabavnog filma i amero-idejnog okvira, ali ne uspijevaju, ne sasvim. Tako dobijamo izuzetno zabavne i intrigantnim naznakama ispunjene filmove, poput originalne "Strave u ulici brestova" (u kome, i pored suptilne strave sanjanja, Kruger ostaje banalizovan pesničenjem/rvanjem/obaranjem, pa i ničim opravdanim krajem), ili "Vriska" (ljubavnog pisma naivnim slešerima, ali i ironičnoj kritici, sumnjive svrhovitosti), čiji se beskrajni nastavci, u rukama manje talentovanih nastavljača, pretvore u farsu.

"Zmija i duga" se svakako može podičiti izuzetno upečatljivim i inovativnim prizorima, kao i mračnom atmosferom koja je savršeno usklađena sa zapletom sve do samog gorespomenutog kraja. Haiti nikada nije bio mračniji i misteriozniji, niti dublje otuđen od strogog zapadnog "common sensea"; neobjašnjivo ostrvo na kome se susreću java i san, strahovi otjelotvorljuju u fizičkoj stvarnosti, tako blizu (SAD), a istovremeno i tako daleko, poput dva različita svijeta. Vudu religija, nastala iz spoja vjerovanja dvije tada sramno porobljene rase, indijanske i crnačke, jeste pravi "krik potlačene duše, mistički odgovor na ovozemaljska stradanja", uznemirujući podsjetnik moći ida "Novog svijeta", nečega potisnutog, mračnog, instinktivnog, što polako narasta usred vedrog mita o "obećanoj zemlji" (uostalom, koliko puta smo u fikciji svjedočili napadima vudu-"magije" na bogate zemljoposjednike - nepokolebljivo racionalne i nemoralne bijelce?!). Štaviše, ona nije samo skup okamenjenih dogmi i sujevjerja, već pokazuje veliku dinamičnost i sposobnost unošenja "stranog", te se tako čak i vjerovanja univerzalističke katoličke crkve, namijenjena podjednakom Spasenju svih vjerujućih, koje god nacije ili rase bili, polako preobražavaju u dio većeg  sistema i slike svijeta vudua, u kome su sveci samo još jedan niz imena za duhove onostranog, pokušaj racionalizacije neshvatljivog, ne Jedina Istina, i neprijatan podsjetnik na "pomalo" paganske korijene mnogih hrišćanskih vjerovanja. Vrhunac ove subverzije jeste shvatanje glavnog junaka da je figura djevice Marije, te vječite "utješiteljke" vječito neutješenih siromaha, koju ugleda na lokalnoj procesiji - za žitelje samo još jedna inkarnacija, oblik transcedentalne boginje Ljubavi, i to itekako fizičke, tj. seksualne. Kako uvodna rečenica kaže - "čovjek je biće zarobljeno između Zmije (Zemlje) i Duge (Neba)" - sugerišući nam da ovdje nismo centar i mjerilo univerzuma, već, čak, "nesavršeno" biće, vječito zarobljeno u staroj protivuriječnosti (čovjek-životinja ili čovjek-stvaralac).

Čak je i ideja života posle smrti, i to ovdje, na Zemlji, kao najveći san, opsesivna želja današnjeg industrijskog društva, izopačena u svoj iskrivljeni odraz, komplementarnu emociju: strah, i to od same ideje da smrt nije konačni kraj, da slobode od mračne i nekontrolisane stvarnosti nema. Da je uskraćena čak i sloboda "nepostojanja", i da ljudskom razumu predstoji suočavanje sa stvarima za koje nikako nije sazdan, niti može izdržati: agonija sahrane, propadanja u crnilo, nepokretnost i potpunu nemoć, osim svijesti koja se ne gasi, tog čovjekovog sumnjivog "dara" - sada prokletstva. Ovaj pandemonijski Haiti nam nudi košmar bez kraja, koji istovremeno i plaši i privlači: rijeke krvi koje se slivaju u zakovane kovčege, poslednju suzu tek zakopanog čovjeka, neprirodno dugačke, mršave ruke zatočenih koje izviru iz malih ćelijskih prozorčića, pokušavajući da opipaju Slobodu, Život, mrtvi ustaju iz grobova samo da bi besciljno lutali, bez "velike tajne" koju bi prenijeli živima, te itekako stvaran užas mučilišta tajne službe, gdje je misterija "ljudskog bića" možda i najbliža rješenju - jer je sveden na parče drhtavog mesa, živac koji čeka nadražaj bola...

Kao što vidimo, "Zmija i duga" se, svjesno ili nesvjesno, dotiče vrlo zanimljivih i intrigantnih pitanja, ne toliko osrednjom snagom onoga što kaže, već pokazanog, gustom atmosferom onostranog. Do kraja filma, međutim, biraju se lakše solucije, i dijelo ne ostvaruje svoj potencijal, grubo kidajući ili ni ne spominjući implikacije dotada ostvarene - ostajući na "bezbjednoj" margini "zabavnog, avanturističkog, pomalo gadnog" horora. Dva osnovna sukoba protivuriječnosti, na kojima čitava radnja počiva, dakako tijesno povezani, jesu:

a) iracionalno vs. racionalno

b) politički koncept (u suštini traljavo realizovan, na nivou "reganovskog" kaubojskog sagledavanja svijeta - us and them, "velike ideje" Slobode, Još Slobodnijeg Tržišta, itd.)

Obračun sa "neobjašnjivim" potencira se od prve scene filma. Glavni junak Denis, kao predstavnik bogatih establišmenta "whitey" civilizacije, dolazi u Amazon, tragajući za smjesama šamana. Dakle, Civilizacija u sebe inkorporira ona skromna dostignuća koja su divljaci, u svojoj oskudici i primitivnosti, nekako dostigli. Ima u tome nečega nemilosrdnog, hirurškog - odsjeći jedno Otkriće iz prirodne sredine, mističkih obreda kojima su smjese i hemikalije samo cilj do dostizanja višeg, i svesti dobijeno, vrlo mehanicistički, na jedan proces, tjelesnu reakciju. Racionalizacija i komodifikacija "civilizacije" (kapitalističke) per se. Šaman, pak, mudro kontrira, tjerajući Denisa da popije jednu od smjesa - i iskusi dejstvo na svojoj koži, bez "razotkrivanja" misterije iza efekata obreda. Direktni kontakt sa kulturom "divljaka", u kome je bijelac onaj koji prima (no pun intended). Junak, u viziji, vidi svoga "zaštitnika" - jaguara, i dobija prve uznemirujuće naznake onoga što ga čeka na Haitiju. "Vrata ka mističnom", kako kaže jedan naučnik... su otškrinuta.

Na Haitiju (ili u srcu tame, kako vam drago), stvari postaju još složenije. Jedini bezrezervno pozitivno oslikan lik, od lokalaca, jeste doktorka Marijel. Na prvi pogled, predstavljena nam je kao tipski "dobrotvor" Trećeg svijeta: briga o bolesnima, borba za lijekove, u sijenci represivnog režima... sve dok se na lokalnom slavlju po prvi put ne pojavi i vudu, ali u svom benignom obliku; tako doktorku zaposjedne aspekt boginje ljubavi, i ona u transu pleše, koketira... jedna sesija divljanja ida, rekli bismo. Nakon Denisovog podsjećanja da bi, kao predstavnik nauke i racionalnog, morala odbiti vudu-misticizam, ona mu kratko odbrusi da "između moje vjere i nauke sukoba nema", što je prvi korak ka zapadanju u neiskrenost. Možda se u datoj kulturi "zaposjedanje" posmatra kao normalno, poželjno i pozitivno čak, ali to je nesumnjivo čin objektivizacije ljudskog, svođenje na objekt manipulacije, direktno, protiv naše volje i intelekta, i nije nimalo naivno ne povući paralelu između zaposijedanja i stanje zombifikacije (koje se, pak, izjednačava sa političkom pasivnošću, ali o tome kasnije) - oba predstavljaju isti pasivni odnos prema prirodnim i društvenim silama, saginjanje glave, odbijanje čovjeka-praktičara i samoostvarivača.

Guđenje hipi-melodije "ma to ti je sve priroda, prihvati je kakvu jeste, mkay" nastavlja se u sceni procesije, kulminaciji pozitivnog prikaza "religije"; ogromna masa ljudi se u skladu i veselju okuplja kako bi proslavljala i plesala... a "varnica" među našim junacima konačno zaplamsa - zavođenje, a onda scena seksa, u kome Marijel opet izgleda kao aspekt boginje ljubavi, nečega nekontrolisanog, ne-razumskog...  U suštini, to je nezaobilazan dio nastojanja da se vudu-religija razlomi na "pozitivan" dio ljubavi, dobrote, ića-pića i čega sve ne, i "negativan", smrti, kontrole, krvi koji se logično nastavlja na represivne strukture ostrvskih vlasti. Poenta: religija "srca" vas oslobađa, a mraka i patnje porobljava (baš kao današnji pokušaji predstavljanja "istinskog" hrišćanstva).

Ono što ljubitelji ovakvih ideja zaboravljaju jeste da je religija apsolutni sistem, skup dogmi koji teži sveobuhvatnom pogledu na svijet i čovjekovu prirodu. Odnosno, nije moguće baviti se samo dobrotom srca ljudskog, jedinstvom sa prirodom i slično; ljudska patnja, zlo, nastali iz itekako stvarnih razloga, zahtijevaju svoj odgovor, metafizički odraz. Bijela i crna "magija" nisu samo antagonisti, niti saveznici, već i jedno i drugo, i da i ne, dio istog sistema, vizije svijeta kojoj je humanizam stran. Sjajni negativac Dargent, kao inkvizitorska figura koja u sebi sjedinjuje "duhovnu" i fizičku vlast, u potpunosti porobljavajući čovjeka, samo je ekstremno oličenje odnosa koji vidimo i u gorenabrojanim scenama "jedinstva" sa prirodom - isto podlijeganje čovjeka pod težinom spoljnih i mistifikovanih sila, isto prepuštanje stihiji i pasivnosti, odbacivanje prakse.

Obećana transformacija glavnog junaka takođe nije najsrećnije realizovana. Scena njegove sahrane (kao "živog mrtvaca") je sama po sebi upečatljiva, ali impact iste je upropašten činjenicom - da ga posle bukvalno pet minuta spasi bivši "zombi"! Ali minutaža je izgleda bila najbitnija; doteturati se do kraja. Uostalom, ako zombi, Kristof, spašava Denisa, podstaknut njegovom ranijom opaskom kako "Dargent nema tvoju dušu, živ si, zaboga" - čemu onda scena "oslobađanja" duša iz zatvora, ukoliko je isti povratio kontrolu nad svojim životom svojevoljno, odbacujući mistiku? Te, kada je, na sredini filma, prašak odnijet u SAD, ispitan, isproban, objašnjen, kakav onda efekat imaju crne moći vudua, koje su sada svedene na organsko, fizičko? Mjesto razriješavanja ovih protivuriječnosti, zaplet se radije bavi  malo mračnijom verzijom "američkog razbucavanja zlih momaka", u kome je bitan samo - rezultat, "final score". Zapadna kapitalistička civilizacija bi se obično opredjelila za vulgarni pozitivizam, odnosno dosljednu racionalizaciju stvarnosti, ili barem prebacivanje neobjašnjivog na "subjektivnost percepcije", dubine (pod)svijesti. Njen američki ogranak se, pak, opredjeljuje za još vulgarniji pragmatizam - bitna je korist, to jest rezultat (prašak u SAD, zla diktatura pada), dok se daleko dublje pitanje prirode "stvarnog" gura pod tepih. Na kraju dana, ipak, bitno je samo biti pobjednik - poručuju vam amero-ideolozi.

Za kraj: ranije spomenuti politički elementi filma. Represivni režim je uspješno prikazan, kao zastrašujuća mašinerija ne samo kazne, već straha od kazne, primjera; pri čemu zombi simbolizuje pasivno stanje svijeti, život-koji-i-nije-život. Elementi crne magije i zaostataka prošlosti efektivno su uklopljeni u moderne strahove od totalitarnosti; kao i u svakoj diktaturi, najreakcionarniji elementi Haitija opstaju, čvrsto uklopljeni u totalitarizam, osnažujući ga. A opet, donekle nam se sugeriše i obrnuto - da je teror svjetovnih vlasti zapravo posljedica mračnog fragmenta religioznih vjerovanja, i zaostalosti ostrva, praktično lokalni fenomen (mudro "preskačući" Reganovu inicijalnu podršku režimu, dosljedno anti-socijalističkom). Uostalom, zašto je puni kapitalizam uopšte superiorniji u principima - kada ogromne multi-bilionerske kompanije cijede Treći svijet i monopolizuju "revolucionarna" otkrića zarad profita, ne mareći za stvarne potrebe i ljude? Korporacija u filmu je podjednako neljudska, na specifičan način, kao i mračna vudu-arena. Te, kada se mase konačno uzdignu, i zbace vlast, ali ne i uslove koji su je proizveli, oni su svejedno slobodni i demokratija je stigla. Kako znamo? Pa, tu je koka-kola, vjesnik mira i progresa: