Monday, August 19, 2013

Bijeg Džerija Drejka

 Zamislimo pedesete godine prošlog vijeka, tako daleke i nezamislive modernim svijestima koje žive u (neshvatljivom) Sada. Veliko krvoproliće, koje je tako oštro izrazilo protivuriječnosti civilizacije, završeno je, ali drama ljudskog roda se nastavlja, u novim oblicima. Zapadna Evropa tone u dugi posleratni san, SAD se učvršćuju kao novi hegemon zemljine kugle, sa Pravdom i drugim idealima na usnama, staljinizam zauzima gotovo trećinu širokog svijeta, a borba u porobljenim zemljama tinja, spremna da se razbukti. Ili zahvatimo još dublje, osmotrivši Svijet, odnosno društvo (ljudski svijet je društvo), onakvima kakvi jesu: neprekidna nit istorije i razvoja, prepuna bola, nepravdi, stalnog kretanja i borbe, čije nužnosti ostaju nedokučive većini ljudi. Na točku povijesti, sloboda se pretvara u legitimisanje ropstva, ropstvo rađa slobodu, sile i mase se sudaraju, a nemoćni pojedinac stenje. Proces buđenja je bolan, a najbolnije je stajanje na sredini, zaustavljen u kretnji.

To je sudbina i našeg junaka, mladog pilota Džerija Drejka koji je jednog dana, umoran od ratova, licemjerja i svih praznih govorancija, odlučio da odbije polazak u Korejski rat, ko zna koji po redu preživljeni, i ode. Što dalje. Iza svih granica i horizonata. U nepoznato i novo; u kutak svijeta gdje se istorija kreće tako sporo da se čini da je i nema. Mjesto gdje bi bio u miru sa ljudima i samim sobom. Odabrao je Manaus, i nikada se ne pokaja.


Mister No je drag; između ostalog, i zbog toga što je figura jedne idealistički shvaćene Slobode, za kakvom je većina nas žudila u momentima sanjarenja. Sloboda od obaveza, teških dužnosti, zajednice koja nas guši, otuđenog društva, užurbanog i efikasnosti posvećenog ritma modernog života. Ko se od nas vjernih čitalaca nije sjetio djetinje bezbrižnosti i radoznalosti pri pogledu na pajper koji krstari džunglom i neomeđenim prostranstvima Južne Amerike, prodirući kroz krajolik, vodeći svugdje u treptaju oka (odnosno kroz nekoliko stranica), do novih ljudi i doživljaja, koji nas vesele, ali ne mijenjaju ukoliko to ne želimo: suština Džerija Drejka se ne mijenja; jedino je on sudija sopstvenih postupaka, ostajući nasmijana enigma drugima. Uzimati život samo u onim dozama koje možemo podnijeti, sa našeg malog ostrvceta slobode. No forma avanturističkog stripa zahtijeva tenziju, sukobe i dramaturgiju, a i sama sloboda je najcjenjenija kada se stalno iznova i iznova stiče (potvrđuje) kroz naše djelanje, ne kao aspstraktna kategorija, već kao stalni napor našeg bića. Stoga finansijske smetnje Mister Noa, uvijek zgodno razriješene pojavom bogatog klijenta, koji ga pak, nevoljno, gura u nove avanture i sukobe.

Stalni obrazac koji se ponavlja u epizodama, često i ismijavan, satirizovan, jeste pojava naizgled dobroćudnog klijenta koga Mister No treba prevesti, koji se, jednom kada dosegnu tačku, pokaže kao kriminalac/krijumčar/ubica ili slično, kako vam drago. Zlo uvijek dolazi iz civilizovanog, "uglađenog" svijeta koji je naš junak odlučno napustio; približavajući se u šarenim bojama, da bi bilo naglo razotkriveno u iskonskoj prirodi amazonske prašume. Jasnoća kojom se otkrivaju svi ljudi, odnosi i svojstva, kada pajper jednom sleti u "zeleni pakao" džungle, jeste vrhovni kriterijum serijala, iskonsko stanje borbe i opstanka u kome se čovjek pokazuje u pravom svijetlu, pod pritiskom nužnosti. Stalno u ovom razotkrivajućem okruženju, Mister No je svjestan svoje prirode i granica, što često iznenađuje kriminalce koji su, gledajući ga površinski, vidjeli samo probisvjeta, otpadnika sumnjivog morala, koji bi pristao na njihove planove. Moderni cinizam, kruna društva zasnovanog na "džentlmenskoj pljački" i relativnosti morala, raspada se pred dubokim mirom Amazonije, koji se preliva i na Mister Noa, gdje su stvari... zauvijek uhvaćene onakve kakve su bile na početku vremena, prije neko što su krađa, ubistvo, nasilje i iskorištavanje bližnjeg pretvoreni u stubove patriotskih vrlina i porodica, zamaskirani do neprepoznatljivosti, iako krvavi trag uvijek ostaje. (Što se zapravo prilično dobro uklapa sa i daje jednu dozu prirodnosti krutom "bonelijevskom" sagledavanju morala i "herojima bez mane".)


Duboka fascinacija motivom istraživanja/poniranja u prašumu ili džunglu takođe nije nimalo slučajna, i počiva na arhetipskim asocijacijama. Prašuma je moćan simbol psihološkog otklona, kao ogromna, amorfna masa ključajućeg, iracionalnog, iskonski divljeg života, koja je bila tu prije ljudi i njihovih dijela i ne može se obuhvatiti društvenim rasuđivanjem. Priroda ne mari za dobro ili zlo, za stalno napredujući marš istorije i stvaranje čovjeka; sa svojim cikličnim rađanjem i umiranjem života, te poretkom u kome svako ima svoje mjesto, a svijest (i samosvijest) su nepotrebni, uvijek će predstavljati kontra-težu svijetu Čovjeka, tj. prakse u kojoj stvaramo svoje okruženje i sami sebe svrsishodnim djelovanjem. I premda su sva naša dostignuća izgrađena na osnovi negiranja, odnosno prilagođavanja prirode zarad ljudskog boljitka, u periodima teških lomova i produbljivanja novog otuđenja čovjeka - ne prirodnog, već društvenog - ona može imati fatalnu privlačnost. Povratak korijenima. Susret sa Drugim, u nadi da će nam pomoći pri otkrivanju istinskog "ja", i slični idealizmi. Džeri se, umoran od licemjerja društva koje se kune u apolonijske vrijednosti, ali svejedno priprema teren za nove ratove, otuđenja i nepravde, odlučuje za ovaj romantičarski motiv "povratka prirodi", jednu nadom ispunjenu regresiju. Ipak, dokle je stigao, koliko daleko je otišao? 

Sjetimo se drugih velikih putnika kroz Onostrano, izraženo u liku prašume. Agire, junak Hercogovog remek-dijela "Agire, bijes božji", prodire duboko, vrlo duboko u prašumu - istovremeno sve dublje razotkrivajući sebe samog: priroda ogoljava sve surovom nužnošću, ne tolerišući milosrdne krinke civilizacije i njenih manira. Posmatrajući svijet kojim vlada melanholični fatalizam, u prilici smo da pratimo Pad jednog čovjeka, koji je, naizgled paradoksalno, zapravo samo puni razvitak njegovih osobina u nesputanom okruženju, tj. njegov najpotpuniji i od konvencija civilizacije najdalji izraz. Agire i prašuma se dijalektički nadopunjuju; u neljudskom, neistraženom, drugačijem okruženju naš anti-junak je u kretnji ka sopstvenoj dehumanizaciji, kroz kidanje svih preostalih veza sa ljudskim svijetom - prijatelja, poslušnika, pa čak i sopstvene kćerke - dok, u veličanstvenoj završnici, njegova sumanuta figura na splavu, skrhana svijest, ne postane jedno sa džunglom; još jedno lice njene iracionalne i nama nedostupne suštine. Ko je ikada dosegao... dubinu kosmičkih bezdana? Možda je slom svega ljudskog u nama, plutanje na splavu koji nas vuče neznano kuda, samo prvi i mali korak u nezamislivo.


Drugi veliki primjer, koji se još čvršće oslanja na misticizam i pojam transcedencije, jeste glavni antagonista (ako uopšte možemo govoriti o dobrima i lošima) Kopolinog filma "Apokalipsa sada", pukovnik Kurc. Istina, džungla je nešto konkretnija i "oivičenija" (barem u prvoj polovini filma) - ratni Vijetnam, koji nema veze sa pravim ratom i njegovim uzrocima, ali se nadovezuje na američko viđenje istog, njihovu kolektivnu "traumu" - Vijetnam, stoga, kao iracionalni košmar koji pokazuje najcrnje lice Poretka i u čijoj sijenci iskrsavaju vrlo neprijatna pitanja o nama samima. Osvješćivanje... mnogih stanovnika zemlje "savršene demokratije". Establišment mora uništiti Kurca, ali ne zato što ubija i masakrira civile (barem je diskurs "humanitarnih intervencija" danas sahranjen), već zbog transformacije koju je preživio, zbog uranjanja u Drugo, transcedencije klasične američke svijesti, nemogućnosti uklapanja njegovog bitka u jednobojni svijet kapitala i ljudi-robe, plitke i licemjerne "vladavine razuma". Odlazak sa one strane "ludila", gdje leži svijet izgrađen od fragmenata našeg - izobličenih do neprepoznatljivosti, ali ne toliko da ne bi izazivali nemir u oku posmatrača. Dolazak američkih vojnika u Kurcov logor je poput dolaska na drugu planetu, nepojmljivo, vilajet Gospodara koji je shvatio nužnosti džungle i stao im na čelo, plešući na ivici oštrice, u ritmu divljeg srca crne džungle, bezumnog i amoralnog.

Mister No ne može da ostvari nijedan od ovih puteva. I pored sve želje za bijegom i slobodom, u njemu još uvijek ima previše opreza i uravnoteženosti "malog čovjeka" (što vjerovatno odslikava Nolitin konzervatizam), ljubavi ka statusu kvo i "malim životnim radostima". Zaustaviti se na ivici, i održavati nelagodni balans - pridržavanje poslednjih blijedih sijenki Civilizacije (Manaus), koje takođe nisu bezbijedne odjeka zala Velikog Svijeta, uz mogućnost stalnog otiskivanja u zeleno more, bacanja pogleda na drugu stranu... ali, bez kidanja veze. U našem junaku nema karakternih crta koje bacaju Agirea u groznicu ludila, iluzija moći i požude, niti će ikada tako radikalno prekinuti sa "normalnim" kao pukovnik Kurc, transcedentirajući društvo u jednom kvalitativnom skoku svijesti. Evolucija je završena, kretanje je samo prividno, odnosno ciklično, bez ikakvog cilja osim samo-potvrđivanja, održavanja statusa kvo u iluziji ne-monotonije. Kreativna ograničenja SBE se pokazuju okovima; prvobitni koncept se iscrpljuje i degradira posle jednog perioda korišćenja, a, ukoliko i ima promijena, one su takođe uslovljene spoljašnjim pritiscima (finansije, nova vremena, itd.), čisto spoljašnje i dekorativne, bez istinskog i sveobuhvatnog kretanja "iz srca", iz (nažalost, fosilizovane) suštine junaka.


Likovi koji bi zastali i duboko osmotrili heroja stripa, često bi govorili da je... "začudna i kontradiktorna mješavina idealizma i cinizma, optimizma i pesimizma..." Nije čudno da simplicistički umovi vide protivuriječnost između ciničnosti prema društvenoj strukturi i funkcionisanju, te vjere u dobrotu i naprednost određenih segmenata društva, želje za humanošću. "Pesimizam intelekta, optimizam volje" (citat Antonija Gramšija), je fraza koja dobro opisuje svakog pravog Heroja - puna svjesnost svih prepreka i nevolja koje nas čekaju, ali i snaga da se uhvati u koštac sa njima, strasno vjerujući u uspjeh. Mister No ne ide tako daleko, budući da i nije figura klasičnog heroja: ne traži sam moderna zla, da bi ih potukao, već pokušava da egzistira nezavisno od njih, ipak reagujući kada mu se približe i ugroze one oko njega, gonjen svojom "klicom idealizma".

O političkim implikacijama stripa bi se dalo mnogo pisati, čitavi eseji. Kada pogledamo niz epizoda eksplicitnije političke tematike, vidjećemo da su zapravo prilično zrele i sveobuhvatne, pokrivajući teme od prodora moćnog kapitalizma u trci za profitom, koji uništava amazonsku prašumu i lokalne starosjedioce bez trunke milosti (što je tema koja se sama nameće, zaista), preko krvavih uplitanja američkog imperijalizma u lokalna dešavanja satelitskih režima, do pravih revolucionarnih pokreta ugnjetenih slojeva stanovništva, kojima niko neće pokloniti slobodu, već je moraju sami steći, u stalnoj i nemilosrdnoj borbi. Ali, Nolita često, što zbog forme stripa, što zbog sopstvenih ograničenja, redukuje vrlo složena pitanja, ne pogađajući njihovu suštinu, idealizujući ih i izolujući od opštog konteksta svjetskih dešavanja. Ipak, ne zahtijevajmo previše - dio šarma Mister Noa jeste upravo dirljiva idealistička vjera da se problemi daju riješiti premlaćivanjem i hapšenjem nekoliko kriminalaca/korumpiranih zvaničnika, te da jedan dovoljno lud i prgav gringo može ispravljati nepravde i ostvariti ničim pomućen trijumf do zadnje strane epizode.

Koliko čujemo od prekomorskih i najzagriženijih domaćih čitalaca, serijal se završava poslednjim letom pajpera, novim bijegom iz Amazonije, konačno dosegnute od strane civilizacije i njenih diktata. Povlačenje u legendu, u poslednje svitanje sunca... poetični epitaf jednog života koji ga u potpunosti opravdava. Mister Noa, stoga, očekujte u onom rubnom prostoru koji treperi, neuhvatljiv, i koga dosegnemo tek u prisjećanjima svojih omiljenih štiva, emocija i razmišljanja koji su budili u nama - tamo gdje je Korto našao mir posle poslednje romantične avanture, Španskog rata,  i gdje Dilan odlazi, zagonetno i pomalo tužno nasmiješen, nakon razriješenja stotog broja, gdje su ga vodile sve prethodne avanture.


Friday, August 9, 2013

The Embryo Hunts In Secret (1966)

Kođi Vakamatsu (Koji Wakamatsu) je jedna od onih neopisivo bizarnih kinematografskih pojava, koja, samim svojim stavom prema filmu, životu i društvenim pitanjima - pripada nekom prošlom i hrabrijem vremenu. Sa ogromnim i nikada popisanim opusom od preko stotinu (!) filmova, Vakamatsu je težak za proučavanje, ne samo zbog obima, već i zbog oštrog odmaka od očekivanja koja vezujemo za "konvencionalne" filmove. Provevši veći dio života u japanskoj eksploatacijskoj pinku produkciji, bio je u vrlo zanimljivom autorskom položaju: dok god je film ispunjavao osnovne zahtijeve (nešto nasilja i golotinje koji bi privukli narodne mase), scenario, režija, ideje... su bili u njegovim rukama. Ogromnim režiserskim talentom, koji se ispoljio u izuzetnim vizuelnim dostignućima i najskromnije finansiranih filmova, i zainteresovanošću za goruće teme vremena (otuđenost, studentski pokret, ljevica), beskompromisnom angažovanošću - Vakamatsu je transcedentirao formu, ne odbacujući je, već koristeći u građenju svojih ambicioznih ideja.

U nabavljivim filmovima, zapaža se cjelina koja se bavi radikalnim studentskim pokretima šezdesetih i sedamdesetih - koji su cvjetali u turbulentnom Japanu - te maoističkom ultra-ljevicom, poput Ujedinjene Crvene armije. Vakamatsu im je bio blizak, i pokušao je da ih predstavi na način koji nesumnjivo otkriva njegove simpatije - ali se ne odriče ni kritike (Seizoku, Ekstaza Anđela, Ujedinjena Crvena armija) ove "dječje bolesti ljevičarenja". Ipak, o njima ćemo više drugom prilikom. "Embryo Hunts In Secret", snimljen u samostalnoj produkciji, predstavlja sjajan primjer ključnih režiserovih stavova i tema u nešto manje politički eksplicitnoj fabuli. Mlada Juka, na sastanku sa svojim šefom Marukidom, odlazi u njegov stan, gdje će u narednih nekoliko dana biti podvrgnuta nizu bizarnih mučenja... na kraju se oslobađa i ubija svog šefa-mučitelja (pleonazam?). Sa svega dva lika, sat vremena trajanja, relativno monotonim i zatvorenim enterijerom, skromnom crno-bijelom tehnikom... "Embrion" ipak odlikuje izuzetno bogatstvo misli i asocijacija.


Po svojoj izraženo oniričkoj atmosferi, arhetipskim situacijama, detaljnom prikazu psihopatologije antagoniste, ali i krajnjoj zaoštrenosti i razvijenosti ionako prezrelih protivuriječnosti šezdesetih godina (otuđenje rada, emancipatorska borba, obračun sa tradicionalnim)... "Embrion" ostaje vrlo zahvalan za različita učitavanja, i svakako jeste jedan od zrelijih Vakamatsuovih filmova. Uostalom, njegove već spomenute veze sa ultra-lijevim grupama, te sam ambijent u kome je stvarao, itekako opravdavaju tumačenja koja se oslanjaju na radikalni humanizam i marksizam. Jaki eksploatacijski elementi, isprva "nužnost" pinku produkcije, ponešeni na valu snage umjetničkog genija, postaju "sami sebi svrha" - odnosno, integralni dio "jezika" jedne radikalne estetike, načina manipulacije gledaocem, vođenja dijaloga sa njim, sa konačnim ciljem prenošenja poruke ili formulisanja dileme. To nam daje za pravo da Vakamatsua, naročito u ovako ambicioznom i zrelom dijelu, posmatramo na daleko širi način od klasične eksploatacije. Kroz poređenje sa drugim filmom datog režisera, "Violated Angels", naći ćemo početnu tačku naše analize "Embriona".

"Anđeli", su, barem formalno, ograničeni implikacijama stvarnog zločina na kome su bazirani (Čikago, 1966), brutalnog ubistva osam medicinskih sestara od strane pijanog, "urađenog" i ionako labilnog zločinca. Antagonista je neimenovani mladić, o kome praktično ništa ne saznamo u toku filma - i jedini indikator njegovih motiva koji se može naći jeste uvodna scena, mahniti kolaž brzog montiranja, koja nam pokazuje društvo opterećeno seksom i njegovim vulgarnim apoteozama, koji dominira mladićevim maglovitim mislima. Jedina konstanta jeste: seksualna frustriranost muškog ida. I stoga, muški id, shvaćen kao praiskonska, iracionalna, predatorska sila koja teži objektivizaciji svih predmeta gratifikacije, naročito žene - počinje svoj krvavi pir, ubijajući medicinske sestre jednu po jednu, u beskrajnim varijacijama. I "Violated angels" upravo to jeste: film varijacije, ne kvalitativnog skoka kao "Embrion" (na šta ćemo se vratiti kasnije), baveći se mučnim posljedicama "seksualne revolucije"... u jednom suštinski otuđenom društvu, gdje se oslobođenje, sprovedeno u nehumanom okviru novog uređenja (teško industrijalizovanog Japana), koje je razrušilo staro, ali nije još uvijek u potpunosti uspostavilo svoju hegemoniju - pretvara u svoju negaciju, tj. u monstruozno porobljavanje (objektifikacija žena) drugih u ime sumanuto shvaćene "lične slobode". Groteskno iscereno lice japanskog vojnika, koji provaljuje u kuću, punu leševa žrtava, da bi prekinuo ubičino ludovanje, govori nam itekako... o društvu koje ne razumije i odbija da shvati naizgled nasumične "eksplozije nasilja", eksplozije protivuriječnosti, ostajući zarobljeno u ciklusima represije i haotičnog, besmislenog "oslobođenja" od iste.


No, antagonista "Embriona" je detaljno prikazan, ne kao tip, već kao stvarna, premda duboko bolesna ličnost, a njegova geneza se objašnjava psihološkim razlozima, čvrsto oslonjena na psihoanalizu. Sa druge strane, za razliku od medicinskih sestara u "Anđelima", mlada žrtva je kroz veći dio filma gledaocima predstavljena baš kroz oči predatora - kao manje-više pasivan objekt, da bi tek na kraju došla do oslobođenja, i potvrdila se kao subjekt. Zašto ovakav izbor, zašto srljanje u mogućnost interpretacije gradiva kao mizoginičnog i senzacionalističko-eksploatacijskog (zađite u psihu weirdoa koji vole da bičuju mlada zmijska tela!, itd.)? Odgovor može biti sledeći: da bi se povukla jasna granica između stvarnog emancipacionog potencijala Nasilnika i Žrtve; odnosno, iscrtala jasna veza između objektivnog i subjektivnog (psihološkog). Nagoni Nasilnika, iako sami po sebi infantilni, ispoljavaju se u skladu sa njegovom društvenom ulogom muškarca patrijarhalnog poretka, ali i diktatorskog poslodavca, te, stoga, mogu voditi samo u porobljavanje drugih, što je oprečno dostizanju lične slobode i istinski humane i zdrave ličnosti. Žena je, pak, eksploatisani segment društva - uprkos postojanju formalne slobode, svedena na artikal, na potrošnu robu, i preda njom je teški zadatak oslobođenja, ne deklarativnog, već u praksi. Uprkos tome što je on "aktivni" element ovoga filma, kontrolišući situaciju, mučeći ženu po volji, muškarac je, po objektivnom položaju, osuđen na vječito ciklično ponavljanje: pokušaj stvaranja "idealne" žene (objekta) i neuspjeh, razočaranje. A opet, ova "objektivnost" se ne manifestuje mehanicistički, automatski, po "zdravorazumskom" diktatu, već uticajem na njegovu psihu, tj. na ključna ograničenja njegovog sagledavanja sebe i drugih.

Feudalno društvo nametalno je eksploataciju u vidu lične zavisnosti konstruisane "ugovorom" između pojedinaca; tada emancipatorski diskurs nije postojao zato što jednostavno nije bio moguć u datoj ideološkoj matrici, koja je, pak, odražavala materijalno stanje. U današnjem društvu masovne proizvodnje, sloboda izbora postoji, ali se eksploatacija, objektivizacija i porobljavanje čovjeka vrši kroz "nužnost" maskiranu u lažno mnoštvo (irelevantnih) izbora; i ključna opreka diskursu oslobođenja jeste defetizam koji slama duh ljudi, pred čijim se očima formalna sloboda, tumačena kao prava, pretvara u negaciju, ne-slobodu, samom njihovom "voljom" i "izborom", kao da ne zavisi od objektivnog kretanja društva, faktora na koje ne možemo individualno uticati! Naravno, našu junakinju njena "sloboda" - sloboda kratkih i neintimnih avanturica sa muškarcima, sloboda prodavanja sebe u radnji, sloboda da ujutru bude potkupljena da ćuti o sadističkom iživljavanju - vodi u ekstremnu situaciju, potpuno ogoljenu i arhetipsku: Muškarac i Žena, Izrabljivač i Izrabljivani, Hegelov Gospodar i Rob. Svo njeno biće... je smješteno u dijalektički odnos stremljenja ka slobodi, kroz praksu (lomljenje lanaca i ubistvo muškarca), ali ta sloboda takođe nije mehanicistički stečena - već je njeno djelo. Bez pobune žene, autodestruktivni, sebični muškarac bi nastavio objektivizaciju, ili bi je čak i ubio i nastavio da traga za novom "savršenom", novim objektom žudnje. Ova poruka, ne ograničavajući je samo na rodne odnose, itekako odjekuje i današnjim svijetom, ne zavaravajmo se. Koliko bi stvari bile lakše kada bi jedina prepreka na putu do slobode u "realnom" svijetu bio jedan edipovac; sažetak svih Gospodara!


Prizor koji dominira fantazijama poremećenog Marukida jeste embrion; pri čemu se njegovo rođenje vidi kao turbulentni izlazak u svijet pun mraka i bola, prvo od mnogih muka koje čekaju ljudska bića. To je stari romantičarski motiv (ne biramo ni mjesto ni vrijeme svog rođenja; nemoć pred kosmičkim i iracionalnim silama), vješto upotrebljen u razotkrivanju Marukidove psihe. Jer njegova najdublja težnja, ideal savršenog stanja - je embrion koji pluta u plodovoj vodici, siguran i ograđen od ostatka svijeta, u zagrljaju svebrižne majke. Infantilna želja protagoniste za majčinskom ljubavi predstavlja osnovni motiv filma; ta ljubav jeste bezuslovna, stečena samom "prirodom", tj. rođenjem djeteta, i povezuje se sa trenutnom gratifikacijom, odnosno zadovoljenjem djetetove gladi i ostalih potreba. Baš zato što je prirodna, samodovoljna, majčinska ljubav se ne može steći niti izgubiti našim akcijama, te ne možemo uticati na eventualni gubitak iste, za razliku od očinske ljubavi, koje postavlja zadatke i mjerila pred potomke, i na koju se može uticati našim djelovanjem, pridržavanjem ili odbijanjem očevih zahtijeva (Frojd). Samoubistvo majke, koja nije mogla da izdrži teškoće i potrese življenja u posleratnom Japanu, je duboko traumatiziralo Marukida, lišavajući ga ljubavi i pažnje preko noći. Stoga, u klasičnom psihoanalitičkom maniru, sve žene koje upoznaje i zavodi, trebaju biti supstitut majčine ljubavi... odnosno, jednostavno oruđe zamjene. Njihove veze započinju velikom količinom truda, šarma i nježnosti pri zavođenju žene, ali i nakon njenog osvajanja, budući da ona mora biti "ideal", uzvratiti bezuslovnom, "čistom" ljubavlju, no u konačnici krahiraju baš zbog prevelikih zahtijeva i očekivanja muškarca, koji nije u stanju da uspostavi istinski kontakt sa pravom ljubavnicom, ne idealizovanim objektom njegovih maštarija.

Sve ovo se, u daleko mračnijem tonu, spročitava i  Marukidovim postupcima. Rascijep između njega i žene počinje odbijanjem da imaju djecu; on ide toliko daleko da se čak i steriliše! Za njega, dijete nije opcija, jer znači gubitak nepodijeljene pažnje žene, koja mora pružati ljubav samo njemu (čime se objašnjava njegov sadizam i opsesivno kontrolisanje žene). Osim toga, nezrela ličnost ne može stupiti u istinski zdrav odnos (a niti imati zdrav odnos prema ljudima uopšte), koji bi rezultirao potomstvom, rušeći urođenu egocentričnost. Komični užas pri saznanju da je supruga začela vještačkom oplodnjom oslikava njegov nedostatak samopouzdanja, a njen konačni odlazak - drugu "izdaju", gubitak ljubavi. I "potraga" se nastavlja... za ženom kojoj će se moći u potpunosti predati, koja će ga bezuslovno voljeti i biti objekt, a ne ličnost. Kontrolišući i ponižavajući svoju žrtvu Jukio, pokušavajući da je dresira poput kakvog psa i otrgne od "vulgarnog života", Marukido je ipak u stalnom strahu - od pobune Žene, od nekog njenog dijela koji ne može doseći i ukrotiti. Strah od žena jeste druga strana nasilja prema njima, kao što vidimo i u "Violated angels", u kome mladi zločinac sanja izrugivanje i smijeh svojih ženskih žrtava. U "Embrionu", agresija se pretvara u slabost -  antagonista se plačući sruči u naručje žrtve, želeći da joj bezuslovno vjeruje - a slabost u agresiju, sve ekstremniji sadizam.


Postoji samo prividna oprečnost pasivnog položaja žrtve, izmučene Juke, i nagle eksplozije borbe i energije na kraju. Kvantitet preživljenog... svih poniženja, mučenja, bolnog procesa dehumanizacije... pretvara se u kvalitet unutrašnje promjene, skoka svijesti koja shvata svoj položaj kristalno jasno, po prvi put. Ironično, mučitelj je uspio da promijeni svijest žrtve, ali ne u pravcu koji je želio. Maštajući o bijegu, i konačnoj osveti, Juka poima da stvarni lanci kojima je trenutno vezana nisu oni najteži, da je rob mnogih drugih "normalnih" stvari i odnosa: "Zašto bježati? Radi čega? Da bih svakog jutra umivala svoje pospane oči, prala zube, a onda obukla manje iznošenu haljinu i otrčala u radnju. Da bih krila zijevanje i stajala čitav dan. To sam ja. I kako će me ovaj čovjek promijeniti? Daje mi novac i kaže da mogu da živim u njegovom stanu. I šta će se onda desiti? Ništa. Pogledaj! Ove ruke, grudi, noge, pripadaju mome tijelu. Moje su." Lijep i poetičan monolog, koji se dotiče srca problematike: onog Ja, suštinskog, koje se mora povratiti i humanizovati, otrgnuti od svakog ropstva i otuđenja. Tijelo je samo polazišna tačka. Naše tijelo, želja za životom, nagon za stvaranjem, sposobnost da volimo, zamišljamo, ostvarujemo; da sanjamo, stvaramo i živimo... pripadaju samo nama samima. Ne mogu i ne smiju biti oruđe za ispunjenje potreba drugih, koji žele Majke i Ljubavnike, utjehu ili zaštitu, korist ili obožavanje, već moraju biti cilj za sebe, ispoljavanje naših unutrašnjih kvaliteta. Baš kao što i drugi ljudi moraju da nam budu pravi cilj, a ne sredstva za dostizanje tog cilja. Da li je to moguće ostvariti u praksi i ovom tipu društva (u kome se i sami odnosi i ljudi pretvaraju u "robu", odnosno tržišnu razmjenu iste), ili se radi o jalovom verbalnom egzaltiranju, pitanje je koje ostaje otvoreno.

Kada bih želio da završim ovaj tekst konvencionalnom frazom, rekao bih: Taiji ga Mitsuryo Suru Toki je film koji vješto balansira između krajnosti i antagonizama ličnog i opšteg, arhetipskog i psihološkog, eksploatacijskog i umjetničkog... Ali to nije istina. On je na još višem nivou od balansiranja na zabavu mnoštva: uspješno sintetizuje suprotnosti u dijalektičko rješenje. Drama koja nam prikazuje zatočeništvo, govori nam o najdubljoj ljudskoj težnji: slobodi.


Thursday, August 8, 2013

Crvene crtice (3)


---

PROGRAMSKE OSNOVE CRVENOG OTPORA

Crnogorski problemi se samo gomilaju, godinama i godinama, bez ijednog rješenja. Društveni potresi nisu daleko. Naša privreda je godinama planski uništavana. Fabrike su prodavane za sitne pare, a biznismeni nisu iznova pokretali proizvodnju, jer je bilo daleko profitabilnije samo prodati fabričke pogone i zemljište. Radnička prava su nepostojeća, sindikati slabi i neorganizovani. Narod je demoralisan i obezglavljen, sve ciničniji i ciničniji prema parlamentarnom cirkusu, sadašnjem jalovom, neproduktivnom i demagškom skupštinskom djelovanju. DPS se zacementirao kao vladajuća stranka, potkupljivanjem i zastrašivanjem glasača, sa "demokratijom" na usnama. Opozicija je marioneta vlasti, "kanal" koji služi za bezopasno iskazivanje narodnog nezadovoljstva. Ona nije sposobna preuzeti vlast, u što smo se uvjerili mnogo puta, niti ima viziju budućnosti zemlje. Svjetska kriza kapitalizma je pogoršala stanje u zemlji. "Investitori" dolaze samo kako bi pljačkali naša prirodna bogatstva, stvarajući ogromne profite od kojih narod nema ništa, padajući u sve goru i goru bijedu. Stanje je neizdrživo, i može ga riješiti samo masovni socijalistički pokret - koji će srušiti kapitalizam i povratiti radničko dostojanstvo.

 Crna Gora je u svojoj dugoj i ponositoj istoriji bila porobljavanja, pustošena, pljačkana. Najveća žudnja crnogorskog naroda jeste žudnja za slobodom. Nama ta sloboda nikada nije poklanjana, već se za nju izborio sam narod, masovnim ustancima i stalnom borbom. Oslobođenje od Otomanske imperije istovremeno je značilo i oslobođenje od feudalizma, tj. podjela bivše spahijske zemlje seljacima. Oslobođenja od fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu, kroz učešće u NOB-u, značilo je oslobođenje crnogorske nacije od prevlasti srpske buržoazije, tj. povratak njene državnosti u jugoslovenskoj federaciji, kao i stvaranje radničke države koja je riješila ključna ekonomska pitanja Crne Gore. Međutim, u svakoj fazi narodne borbe, jedan dio našeg naroda - onaj ne-radnički, eksploatatorska klasa - priklanjao se stranim silama i postajao njihovim najvjernijim slugom. Od aga i begova do četnika i zelenaša, istorija Crne Gore je puna obračuna sa neprijateljima radnog naroda. Današnja vlast, kao i čitava kasta političara, skupa sa domaćim tajkunima, igra sličnu ulogu: prodajući Crnu Goru i njena mukom izgrađena bogastva moćnom inostranom kapitalu SAD-a i EU, a vojno je vezujući za zlikovački NATO pakt, nazivajući to "nezavisnošću" zemlje! Pljačka društvene imovine, tj. njeno prelaženje u privatne ruke, je glavni uzrok gubitka dostojanstva, morala i sigurnosti egzistencije crnogorskog naroda. Stoga će crnogorski radnici morati još jednom stati na čelo sukoba, u konačnoj borbi: koja će zbaciti i lance stranih okupatora i uništiti domaće izdajice, eksploatatore i kapitaliste.

Koju će ulogu, stoga, igrati Crveni otpor? Mi moramo okupljati sve samosvjesne pripadnike radničke klase, i razviti se u partiju radnika, tj. partiju koja nema drugih interesa sem radničkih i koja se bori za ostvarenje interesa svih radnika, ne samo jedne grane ili povlaštenog sloja. Sve ostale crnogorske partije imaju interese koje su suprotstavljeni radničkim, tj. njima upravlja uski sloj funkcionera i birokrata koji su lako kupljeni od strane bogataša. Nema nikakve razlike između vlasti i opozicije: obje grupacije slijede diktate krupnog kapitala, manipulišući narodnim masama nacionalizmom, praznim obećanjima i potkupljivanjem glasača; duboko kompromitovana opozicija ne može niti preuzeti vlast, a kamoli popraviti životne uslove običnih ljudi. Niti nudi alternativu kapitalizmu, koji je od Crne Gore i načinio ono što jeste: opljačkanu satelitsku zemlju.

Stoga, Crveni otpor mora biti drugačiji tip partije. Za razliku od skupštinskih stranaka, u kojima mali krug rukovodilaca odlučuje o svemu, koje primaju bilo koga, pa i ljude sumnjive prošlosti, u svoje redove, i od pristalica zahtijevaju da samo izađu na birališta za vrijeme izbora i ostanu u zimskom snu dok traje njihov mandat, Crveni otpor će biti "avangardna" partija. Šta to znači? Da je naš zadatak okupljanje najsvjesnijih i najpožrtvovanijih radnika, i da će naši članovi morati biti visoko disciplinovani, a i stalno raditi na podizanju svog teorijskog nivoa. Oni će takođe redovno učestvovati u aktivnostima partije, sa punim pravom diskusije unutar partije, te biranja novog vođstva ukoliko imaju potrebnu većinu. Nama ne treba vođstvo koje će diktatorski vladati članovima i sprovoditi svoju politiku bez obzira na njihovo mišljenje, već ono koje je demokratski izabrano i koje izražava stavove i želje većine članova. Naše načelo jeste demokratski centralizam, tj. uređenje u kome članovi odgovorno i prilježno ispunjavaju odluke partijskog vođstva, ali imaju najveći nivo slobode u samom procesu odlučivanja, tj. biranja linije partije. Marksizam, kao teorijsko oruđe radničke klase, koji objašnjava njene interese i zadatke, jeste ideologija naše stranke, te je stoga naš prvi  zadatak buđenje radničke svijesti u narodnim masama i njihovo podstrekivanje na akcije. Svakodnevnom borbom za radnička prava i zahtijeve, pokušaćemo da poboljšamo život radničkih masa. Ali, konačni cilj nisu reforme, jer znamo da je pravi korijen problema upravo -  kapitalizam.

Čak i oni radnici koji nemaju ni vremena ni snage da učestvuju u svim partijskim aktivnostima, mogu učestvovati u nekim našim akcijama, kao simpatizeri stranke. Mi nismo nikakva "elitna" grupa; svaki naš pristalica će doprinositi pokretu onoliko koliko želi i može. Crveni otpor će se izdržavati isključivo članarinom, i prihodima pristalica, ne prihvatajući ni centa od bilo kakvih "lobija", institucija ili biznismena. Inostrani i domaći kapitalisti, svojim velikodušnim "donacijama" partijama, zapravo kupuju date partije i njihovo vođstvo; ona partija koja svoju finanjsku nezavisnost duguje "investitorima" ne može odražavati interese običnih ljudi.

Za šta se zalažemo


Prije svega, socijalistički preobražaj  Crne Gore neće biti moguće izvesti samo pukim osvajanjem parlamentarne vlasti, na izborima, naređenjima "odozgo". Taj preobražaj će biti moguć samo masovnim učešćem crnogorskih radnika, kroz sindikate i radničke savjete, u svim ekonomskim i političkim procesima. Kao prvo, mora se stati na kraj pljački zemlje i samovolji kapitalista - što znači, prije svega, neodložnu nacionalizaciju krupnih preduzeća, kojima će upravljati sami radnici, organizovani u radničke savjete. To će značiti povratak "radničkog samoupravljanja", koje će ovoga puta biti zaista nezavisno, a ne "nadzirano" i kontrolisano od strane KPJ ili bilo koje partije, kao u Jugoslaviji. Zatim će uslijediti nacionalizacija srednjih preduzeća, postepenija, kako bi se izbjegao privredni haos. Država će, uz učešće istinski nezavisnih sindikata i radničkih savjeta, godišnjim planovima usmjeravati i uravnotežavati sve grane crnogorske privrede. Sadašnji parazitski kapitalizam ne može unaprijediti domaću industriju, uprkos obećanjima o investicijama, već je samo još dalje upropastiti. Socijalistička država će, pak, koristiti masovnu koncentraciju proizvodnih snaga u svojim rukama ne bi li planski razvila privredu, koja neće biti orijentisana ka profitu, već ka ispunjenju potreba stanovništva, smanjujući nezaposlenost. Birokratija, rak-rana današnje države, će morati biti smanjena, zaposlena u stvarnoj proizvodnju. Državni funkcioneri i činovnici će primati platu ne veću od prosječne radničke, što će spriječiti stvaranje "elitnog" sloja, držeći ih stalno blizu narodu.

Vlast vlada samovoljno zato što u svojim rukama ima svu silu, tj. represivni državni aparat, poput policije, vojske i ostalih službi. Država nije narodna, već služi za zaštitu interesa crnogorskih moćnika, vladajuće klase. DPS, pa i opozicija, ukoliko bi bili pritjerani uza zid - u opasnosti da izgube svoje privilegije, moć i bogatstvo - upotrijebili bi ovaj aparat protiv samog naroda.  Upravo zato je i vojska profesionalizovana: daleko je lakše upravljati stanovništvom bez vojne obuke, sa šačicom plaćenika koji ne pripadaju radničkoj klasi i odgovaraju samo vlastima. Socijalistička Crna Gora, kao oličenje interesa većine stanovništva, radnika, ne može zadržati ovaj represivni aparat. Stoga se zalažemo za ukidanje profesionalne vojske i vojske uopšte - i za zavođenje narodne milicije. Svaki stanovnik, između 18 i 60 godina, prošao bi kroz vojnu obuku i bio njen pripadnik. Narodna milicija bi, stoga, bio sam narod Crne Gore - naoružan, obučen i spreman da brani svoju zemlju od svih opasnosti! Milicija bi se aktivirala u hitnim slučajevima, poput prirodnih katastrofa i napada na državu, a njeni pripadnici bi sami birali svoje zapovjednike - potpuno demokratski. Naravno, i policija će biti smanjena i stavljena pod nadzor radničkih savjeta i organizacija.

Narodi Crne Gore, koji su u velikoj socijalističkoj Jugoslaviji živjeli u miru i slozi, danas su suprostavljeni jedni drugima, zavađeni, duboko u nacionalnim rovovima. Nacionalizam bukti i inficira sve, naročito omladinu. Istina je, međutim, da je buđenje šovinizma i nacionalizma u čitavoj SFRJ bilo neophodno radi ponovnog uspostavljanja kapitalizma. Uspostavljanje kapitalizma je napad na sva dostignuća radničke klase, poput nacionalizovane ekonomije, besplatnog zdravstva i školstva, radničkih prava i sindikata. Stoga, neophodno je razbiti radničku klasu na nacionalnim i vjerskim linijama. Nacionalni buržuji, huškačkom retorikom, inficirali su segmente radničke klase nacionalizmom, cijepajući jedinstvo radnika, onemogućavajući samostalne klasne akcije. Uostalom, i sama nacionalna kultura ne može cvijetati u uslovima sveopšte oskudice i komercijalizacije, kada je sve podređeno profitu. Ona se banalizuje, postajući tek puko oružje u rukama moćnika, kojim raspaljuju mržnju između naroda. Stoga, u konačnici, nacionalizam porobljava samu naciju. Mi mu se moramo najodlučnije suprotstaviti sveopštim radničkim frontom i solidarnošću, koji se neće obazirati na nacionalnost, vjeru ili polnu orijentaciju. Tek kada dođemo do ekonomskog oslobođenja Crne Gore, uništenja eksploatatorske klase, nacionalne kulture će biti u potpunosti slobodne. Razvijaće se, oslobođene diktata tržišta, miješajući se i sjedininjujući najvrijednija ostvarenja svakog naroda.

Crna Gora mora  biti i internacionalistička, tj. podržavati sve ostale socijalističke i narodnooslobodilačke pokrete. Baš kao što je i naša kriza povezana sa sveopštom krizom kapitalizma u Evropi, tako ni naš socijalizam nikada ne bi mogao uspijeti izolovan, okružen morem kapitalističkih država. Ipak, sjetimo se Oktobarske revolucije koja je inspirisala niz revolucija u čitavom svijetu, dajući primjer svim porobljenim radnicima. Socijalistička Crna Gora, u kojoj će radnici biti slobodni, emancipovani i zbrinuti -  bila bi svjetionik svim ostalim jugoslovenskim, a možda i južnoevropskim narodima. Moramo se povezivati sa svim ostalim socijalističkim državama. Nacionalno pitanje na Balkanu može biti riješeno samo socijalističkom federacijom balkanskih država, kojoj Crna Gora nesumnjivo pripada. Već jednom smo zapalili luču slobode u porobljenoj Evropi, slavnim Trinaestojulskim ustankom. Ostvarenje socijalizma bio bi najveći trijumf naroda Crne Gore, njegovog slobodarskog duha, i skok u narednu fazu istorije, u bolje i humanije čovječanstvo.

Za socijalizam! Za radničku klasu!

Crveni otpor
Avgust 2013.

---


Da li iko još uvijek sluša govore lažljivih političara? A ipak, mi smatramo da kroz iste, koliko god konfekcijski, šablonizirani, visokoparnim tezama nafilovani, itd., bili, itekako provejavaju osnovne (nakaradne) ideološke dogme vlasti. Tako i govor pročitan na inaugurisanju gospodina Vujanovića, koliko god djelovao kao zbir opštih mjesta i floskula, otkriva tragikomična ograničenja crnogorske kvazi-"elite". Poslušajmo pažljivije riječi nikada sumnjivije izabranog "predsjednika":

"Zaklinjem se svojom čašću da ću dužnost predsjednika obavljati savjesno i odgovorno, za dobro svih građana naše države..."

Zanemarimo li dirljivo zaklinjanje u "čast i čojstvo", ostaje činjeenica da naš predsjednik obećava borbu za dobro ne naroda crnogorskog, ne crnogorskih radnika - već apstraktnih "građana". Šta je "građanin"? U liberalnoj teoriji, državljanin neke države sa pravima i obavezama, i svi su jednaki "na papiru". U praksi, kao što se iznova i iznova vidi, "građanin" je korisna apstraktna konstrukcija - koja služi da se interesi stanovništva zemlje predstave kao "jedinstveni". Ne! Naši interesi, crnogorskih radnika, su suprotstavljenei interesima crnogorskih buržuja, tajkuna, političara i "elite" - i ne mogu ko-egzistirati bez sukobljavanja, makar svi pripadali kategoriji "građanina". Jedinstveni interes CG društva ne postoji! 


"Za dobar investicioni ambijent, prije svih, odgovorna je vlast. (...) kriza odlučivanja kod nas je pratila globalnu ekonomsku krizu... zato se mora odlučivati odlučnije i hrabrije."

U neo-liberalnoj (kapitalističkoj) ekonomiji, sve se polaže na "strane investicije", odnosno na maksimalno učešće stranog kapitala, privatizaciju svih grana industrije, i neograničenu slobodu "tržišta". Jedina uloga države je da obezbjeđuje "investicioni ambijent" - odnosno, da održava slobodno tržište i privatnu svojinu kao Svetinju modernog doba, svim sredstvima, pa i silom, a sve pod plaštom "vladavine prava". Dakle, Vujanović nam, posle ekonomske krize koja je pokazala ograničenja globalnog kapitalizma, njegovu neodrživost i u daleko razvijenijim zemljama, predlaže - još "čistiji" kapitalizam, još pljačkanja bivšeg društvenog vlasništva, još dublje tonjenje u kolonijalizam! Je li to "nezavisnost" CG, koju se zakleo štititi?

Crnogorska vlast može nastupati "odlučno i hrabro" samo kada brani uske interese lokalnih i globalnih kapitalista, kada nastupa protiv sopstvene radničke klase.

"...dobrom ambijentu moraju pomoći svi, uključujući i opoziciju, civilni sektor i medije."

Opet dvostruki jezik politike i kapitala! "Dobri ambijent", kako već rekosmo, predstavlja neograničenu vladavinu kapitala i privatnog vlasništva. Čitava CG mora braniti taj uski interes, po Vujanoviću - dakle, u našoj "demokratiji", traži nam se jednoglasno, bezumno podržavanje kapitala i eksploatacije! Pluralizam se zaziva, ali u praksi negira - istinska sloboda uključuje i pravo ukidanja sadašnjeg državnog i ekonomskog okvira.

"Možemo se razlikovati u mnogo čemu... to je politika, to je demokratija...ali ne možemo se razlikovati oko dobra CG."

"Dobro" CG ne postoji, jer je crnogorska država aparat crnogorske vladajuće klase. "Dobro", to jest homogenost crnogorskog društva, svakog dana postaje sve manja i manja - kako teče raslojavanje na ogromnu masu obespravljenih radnika i šačicu "dobitnika tranzicije", uz tanušnu, neodlučnu srednju klasu i birokratski sloj pristalica vlasti. Jedino što ostaje - jeste gušiti zaoštravajuću klasnu svijest u moru nacionalizma, liberalnih floskula, i kulta države (etatizam). Zapamtite: CG će biti "naša" država tek kada vlast bude u rukama radničke klase, tek kada postane socijalistička.

Crna Gora je marionetska država, kapitalistička kolonija koja se pljačka i cijedi zarad profita; njome upravlja sloj buržuja koji traži aspolutnu poslušnost radnika (ne daj "bože" da pomisle na socijalizam) - u ime svetih krava "građanstva" i "nacionalnog interesa".


--- 

13. jula 1941. godine, crnogorski narod se digao na ustanak - odbacujući izdajnički sabor koji je, samo dan ranije, proklamovao "nezavisnu" Crnu Goru, zapravo marionetu fašističke Italije.

Crna Gora je dala neizmjeran doprinos i Narodnooslobodilačkom pokretu Jugoslavije i samoj KPJ-u, spajajući borbu za ravnopravan crnogorski položaj, za državnost CG i njen federalni status sa istinskom borbom za emancipaciju radničke klase, sa socijalnom revolucijom koja je slomila izdajničku buržoaziju. U planskoj ekonomiji SFRJ, Crna Gora je konačno riješila ključna životna pitanja hrane, transporta, pismenosti, itd., koja nisu mogla biti istinski riješena u parazitskom kapitalizmu Kraljevine.

Međutim, nije dovoljno samo deklarativno obilježavati "velike datume" i zaklinjati se u "antifašizam", na riječima. Istinski antifašizam moguć je samo sa socijalističkih pozicija - jer fašizam jeste buržoasko društvo dovedeno do svoje krajnosti, to jest društvo koje odustaje od fasade "parlamentarne demokratije" i u otvorenoj diktaturi vladajuće klase slama moć radnika. Kako danas Crna Gora može slaviti Trinaestojulski ustanak, kada u njoj bukte nacionalizmi, vješto korišćeni od strane vladajuće kriminalne klike, kada je odbacila internacionalizam i jugoslovenstvo zarad vazalstva krupnom inostranom kapitalu, "evropejstva", kada njeni građani propadaju i siromaše, nesposobni da se politički izraze na truloj komedijaškoj sceni domaće "politike" - pitamo se, iako već znamo odgovor. Ne može, barem ne u cjelosti.

Jer, Crna Gora i njeni stanovnici danas, kao i uvijek, podvojeno slave ovaj dan; dok vladajuća klika i njeni birokratski poslušnici u trinaestom julu vide opradanje njihove trenutne vlasti, "državnost" CG koja je danas tek njihov mehanizam represije i koristi, radne mase moraju vidjeti, i slaviti, Trinaestojulski ustanak kao vječiti podsjetnik da je sudbina naše zemlje, i istinska moć, zasada još neprobuđena - u rukama njih samih, proizvođača i radnika, ogromne većine stanovništva.

Baš kako je sam ustanak tada bio dio većeg gibanja naroda u Jugoslaviji, pa i nepokolebljive odlučnosti porobljenih naroda Evrope, tako se i današnji problemi Crne Gore moraju tumačiti u sklopu opšte-evropskih i svjetskih; naša misao ne smije biti ograničena na jednu državu, narod, okvir, već rješavati naše probleme kao dio žarišta sukoba između radnika svijeta i buržoaske elite, što oni i jesu.