The Drifting Classroom, 1972-1974

Nedavno sam se vratio "The Drifting Classroomu", jedanaestomnoj mangi velikana Kazua Umezua... po ko zna koji put, ali sa naročitom vrstom čiste ekstaze koja nastaje kada se voljenim dijelima vratimo posle značajnog perioda - i otkrijemo da ne samo da nisu izgubila u našim očima, već da smo mi... dorasli do njihovog nivoa.

Ipak, budući da nisu svi čitaoci bloga pratili moje ranije kraće tekstve o Umezuu, dopuštam jednu rekapitulaciju. Dakle, The Drifting Classroom je, uz Watashi wa Shingo ako me pitate - remek-dijelo jednog od najvećih japanskih hororista, Umezz-sana, koji je umnogome pionir na području strave i užasa u polju mangi. Radnja? Jednog lijepog proljećnog jutra, cjelokupna osnovna škola - nestane!, da bi se pojavila u užarenoj i radioaktivnoj pustinji. Šta je gore? Ljudi? Prirodne prijetnje? Drugi? Djeca jedne civilizacije, bačena u anti-tezu iste... da se snađu ili umru! TDC je esencija žestokog horora sedamdesetih - dakle, kome se JEBE za mišljenje malograđanskog društva i njegove "norme" zdravog i normalnog, dobrog ukusa, koji u svoj posao obespokojavanja čitaoca ulazi stoprocentno iskreno i posvećeno, svom snagom i žarom, bez poziranja, manipulacija, zadržavanja na pola puta, half-assed pokušaja - već srlja najradikalnijim sredstvima u vladajuću dogmu i "stubove", rušeći sve što je normalan čovjek smatrao za "samopodrazumijevajuće", "prirodno", "sveto"... koji nije opterećen post-modernom, horor-zaleđinom (ili, čak i ako jeste, istoj pristupa duboko kritički, a ne fanboyevski) i istorijatom, niti osjeća potrebu da se dokazuje "visokointelektualnim" krugovima i likove pretvori tek u puka oruđa za prenošenje Poente Premudrog Autora - ne ne, Umezu dozvija priči da se prirodno razvija, te da se lično i opšte prepletu na dijalektički, kreativni način, a šira poenta i dalje ostane dostupna čitaocu - širokog srca i intelekta, a ne naoružanog "kritičkim skalpelom" i citatima iz releventnih akademskih studija posle čijeg vas pisanja nadležni potapšu po ramenu... dakle, revolucionarni rad jedne i same duboko kritičke i avangardne dekade. Međutim, TDC NIJE samo "dete sedamdesetih" - iako će djelovati "zastarijelo" modernom KONZUMENTU koji se odvikao od Vida koji prožima srce stvari, ali zato letimičnim Pogledom opaža nebitne "naivnosti radnje" (nebitne u kontekstu priče koju je Umezu htio stvoriti) - već sjajno horor-dijelo koje stvara kongitivnu, emocionalnu i svaku drugu nelagodu; jednom vizijom u kome se krajnji stupanj neljudskosti i otuđenja - otuđenje Prirode, koja odbija čovjeka kao strano "tijelo" - prepliće i nadopunjuje sa najdubljim idealizmom, vjerom u ljude i ljudske moći - dakle idealizam provučen kroz blato, suočen sa svijetom, primoran da svoje vrijednosti i kategorije kako-tako poostvari - jer ne može nikako drugačije. I tako japanski, istovremeno.

Šta vas čeka u TDC?

- Neizdrživa napetost! Iako se većina horor-dijela drži stare trodijelne formule "priprema - zaplet - kulminacija", TDC uspijeva da drži daleko teži tempo: neprekidnog, neizbežnog užasa! Vješto izbjegavajući zasićenje čitalaca, otupljenje čula i nerava usred previše... svega, bačenog u lice bez mjere i rede - Umezu nudi priču koja konstantno stavlja likove na sve veća i sve luđa, maštovitija iskušenja - koja ih potresaju na nadubljem nivou, i primoravaju na najteže etičke izbore. Zaboravite na američke debile koji se teturaju kroz kilavi "zaplet" i ginu poput mušica, ostavljajući nas beskrajno hladnim i zapitanim na irelevantnošću svega toga - bilo da se suočavaju sa Njima ili sa zarazom, iako takođe ginu kao muve, ovi japanski osnovnoškolci će vas duboko dirnuti, uvući u njihovu strah, konfuziju i histeriju!

- Wicked subverzivnost! Iako sam ovaj kvalitet već spomenuo, moram još jednom: jebi se, obrazovni sistemu Japana (i svake zemlje)! Goni se sa svojim bajkama i "vrijednostima" koje nemušto usađuješ malim derištima i očekuješ da će izrasti u "odgovorne građane" robote! U tri pičke materine sa mas-produkcijom prosječnosti svega, pa i ljudi samih, koja mjesto dobrote i neopisive humanosti, pa i snalažljivosti - istinskih kvaliteta ljudske rase koji se pokazuju kada je najteže - na pijedestal stavlja Poslušnika, Dobricu, Average Joe Sixpacka!  Dođavola sa svijetom odraslih, koji se tako lako slome kada iskorače van svoje socijalne "persone" - u egzistencijalni Pakao, kome ne mogu odgovoriti snagom, maštom, voljom, već samo podjednako očajavajućom pustinjom sopstvene duše. Pa i čitava civilizacija, čitav prokleti ljudski rod... zar i sam nije tek jedan "razred", jedna "mala škola" koja pluta vaseljenom, neznano kud, sanjajući snove ignorancije, spašavajući se ludilom, nalazeći moć tek u tlačenju bližnjih?!

- Stvarnost-san! Da, Umezu savršeno shvata tu krhku granicu na kojoj shvatamo da je "objektivna stvarnost" umnogome kreirana našim labilnim psihama - i u kakve se nakazne, neopisive oblike može izroditi kada gurnemo obične, "normalne" ljude - na ivicu! Kuljanje nesvijesnog na stranice stripa, katarzično razotkrivanje čovjekovog kapaciteta za patnju i plašenje - kroz naše najranjivije, djecu! Koja i sama nisu tako čvrsto kročila u racionalni svijet odraslih... oivičen kategorijama, zakonima, ivnetarima postojećeg, branama Intelekta i Logosa... tako da je dekonstrukcija "stvarnog" vrlo laka - a efekat takav da će se i sam čitalac osjetiti dijelom jednog krhkog Realnog, pseudo-racionalnog i logičkog, izuzetka okruženog nakaznim svijetovima koji su antipod našim ktegoričkim umovima, hodajući košmari čije odbljeske nekada vidimo u svojim snovima, koji nas plaše i privlače... Umezu nam pokazuje zašto je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svijetova (ha!), ali samo na površini, u utješnoj laži - i zašto u svojoj utrobi nosi sopstvenu propast, raspad i smrt nezamislivih razmjera, spram koga su ljudski pokolji tek bijedni pokušaj imitacije Boginje-Majke-Prirode, i Oca-Metafizičkog-Kosmosa. Zamislite (anti)logiku jedne Suspirie -  prenijetu na univerzum daleko širih razmjera, daleko razulareniju!

- Intelektualna avantura, istraživanje Onostranog - da, jedna jaka intelektualna dimenzija koju Umezu ovdje itekako dostiže, a koja najčešće prolazi potpuno nezapaženo od strane zapadnih kritičara! Pih, kažem ja - radi se o elegiji svemu ljudskome, jezivom upozorenju obojenom jakim ekološkim tonovima - jezivoj distopiji koja je, kao i obično, plod ljudske aktivnosti. Bilo da usud japanskih osnovnoškolaca, krhkih nosilaca ljudskog, posmatramo kao naučnofantastičnu eskapadu, ili, frojdovski, kao jaku pobunu Ida koji ne može da zamisli ma kako skrhanu budućnost u kojoj neće postojati - u kojoj će ljudi prestati biti, ili kao religioznu odu soldarnosti i milosrđu, putovanje kroz Čistilište na kome najneviniji primjerci ljudskog roda - pate zbog nesavršenosti u našem najdubljem biću, ali i zbog istorijskih grešaka, no i iskupljuju se! - ovo nije tek bezumna eksploatacija, već sumanuto hrabri, lucidni spoj najšarenijih elemenata - od eksploatacijskih do humanističkih. A nisam se ni dotakao već spomenutog izmirenja ličnog i opšteg! Prateći glavne likove, dječaka Šoga i njegove prijatelje, postajemo svjesni da oni odslikavaju neke ključne ljudske tendencije, različite smjerove mogućeg razvića Ljudskog i njegovog potencijala - neke (auto)destruktivne, neke produktivne - ali oni nisu hodajuće, sterilne alegorije, već realni stanovnici jedne fantazije (!), ličnosti za koje duboko marimo i kroz koje se izazovi ljudskog, opšti - manifestuju na ličan, specifičan, neopisivo dirljiv način, kako to u stvarnosti uvijek i biva - dok se ne pojavi ljudski um koji apstrahuje od ličnog da bi došao do Opšteg, zanemarujući toliko toga neponovljivog i neuhvatljivog! No glavni junak jeste sam školski Kolektiv: Čovječanstvo u gledalu podivljale Umezuove krvoločne mašte, raskomadano, pregaženo, izmučeno - ali ne i uniženo, već stavljeno pred beskrajne izazove naoružano "samo" sopstvenom snagom, voljom i hrabrošću - stavljeno u ulogu kosmičkog Sizifa, uzvišeno na nivo mučenika koji u stradanju nalazi skrnavi Smisao.

Ako vas navedeni kvaliteti nisu podstakli, zainteresovali, opčinili - onda vjerovatno Stripu prilazite kao lagodnom poduhvatu popunjavanja polica, a ne izgaranju u mislima i emocijama - a vjerovatno i životu.

Razmatranja o budućnosti stripa

Dati tekst potiče sa "Darkwood" foruma - gdje sam iskoristio temu "Intervju sa forumašima", kako bih, podstaknut zanimljivim pitanjima, iznio nekoliko svojih razmatranja o budućnosti stripa, kolekcionarstvu kao neurotičnom fetišizmu i mentalnom defektu našeg doba, sopstvenom položaju u svijetu stripa, u kome sam nekada toliko aktivno učestvovao... Iako sama forma značajno odstupa od onoga što ste dosada čitali na ovome blogu - razmatranja su sažeta, prilagođenja formi intervjua, uopštena, bez pretjerano detaljne analize - mislim da tekst iznosi nekoliko zanimljivih misli koje bi mogle biti smjernice za dalje analize i razmatranja, te jedno zrelije, ne-idolopokloničko razmatraje devete umjetnosti, koje toliko nedostaje domaćoj strip-kritici (ukoliko ista uopšte postoji, u šta takođe često sumnjam). Pridodaću i kritiku persone poznate pod forumskim nadimkom "Noemis", i moj sažeti odgovor - koji dalje razvija neke od ranije iznijetih teza. Dakle, strip i stripadžije...

1. U kakvom je stanju stripovska žeđ? Vidim slabo svraćaš, pa ne znamo.

Hm, može se reći da postoji i ne postoji. Sa jedne strane, drastično drugačije aktivnosti, stil života, jedan frenetični ritam doživljaja, a sa druge - svijest o tome da bi povratak mnogo čemu, mnogim dijelima kojima sam se ranije divio i hvalio na sav glas, možda i pod uticajem opšteg mišljenja, zahtijevao njihovo radikalno prevrijednovanje. Ipak, to je logičan i radostan korak - vratiti se našim nekadašnjim preokupacijama sa daleko zrelijeg, sveobuhvatnijeg stanovišta, uronjenosti u život, radosti, a ne neke vrste pasivnog eskapizma i elitizma. 

Katkada kupim neke DW mange na kioscima (sjajan projekat, zaista), i proslijedim ih sinu jedne prijateljice. Raduje me kada vidim djetinji žar, neograničenost mašte, koja uvijek traži još svijetova i doživljaja za sopstvene igre, nešto što je za većinu nas prošlo u jednom tako iskonskom, predrasuda oslobođenom obliku... lijepo, i dirljivo.

2. Da li nabavljeni strip odmah čitaš ili čeka nedeljama, mesecima na polici dok se tu nešto ne zaokruži? Primećujem tu pojavu često.

Kao izrazito radoznala osoba, nikada nisam mogao da izdržim a da odmah ne pročitam materijal. Mislim da ovo o čemu govoriš predstavlja još jedan korak ka fetišizmu stripa kao ROBE - sve je to povezano u jedan ciklus - kupiš, staviš na policu, pročitaš, prokomentariše iz vrlo hladne perspektive konzumenta koji želi da ga se ZABAVI, da prima i uzima od piščeve mašte, te zatim nalijepi ocjenu na strip i ostavi ga kao nešto mrtvo na polici... Rijetko viđam jedan radostan, neopterećen pristup stripu, dirnutost i preispitivanje koje umjetnička djela mogu da ponude - onima koji su spremni da se "ulože" čak i u slobodnom vremenu, da ulože u življenje samo, a ne leže i oporavljaju se do sledeće ture rada.

3. Kad pogledaš u masu stripova koje si skupio da li se ikad zapitaš da li ti to stvarno treba?

Ah, odavno nisam pogledao svoje "mase stripova", ali, najkraće rečeno - da! Možda je ovo čista emocija, lišena stvarne osnove, ali, kada pogledam svoje stripove, kroz glavu mi prođe jedna besmislenost svog nagomilavanja, posjedovanja, otpora prolaznosti, i čudim nad skamenjenošću svega toga - strip koji te ne može iznova i iznova stimulirati, u suštini i jeste tek potrošna roba, što je status koji dobrovoljno prihvata. Na sreću, postoje izuzeci - autori koji svojom vizijom zadiru u opšte, praiskonsko, iskreno i živopisno, koji mogu biti inspirišući na svakom nivou ljudskog razvoja - čak i kada je djetinjstvo davno okončano, kada se lišimo konzumerizma i šarenila irelevantnih fantazija. Prije svega, ja i danas, i uvijek ću, u radovima Osamua Tezuke nalazim jedan duboki i promišljeni humanizam, koji, među nerijetko reakcionarnom istorijom stripa, njegovom neozbiljnom odnosu prema samom sebi - sija kao vrhunac naše umjetnosti.

4. I dobrih stripova je mnogo. Koliko vremena prođe pre nego što ponovo pročitaš neki omiljeni? Ako to ne uspevaš - da li kolekcije imaju smisla?

Hm, teško je reći... dobrim stripovima se uvijek vraćamo, to je sigurno - i uvijek u njima pronalazimo nove perspektive, ili barem jedno ponovno buđenje strasti, nade, bogatstva doživljaja. Obično više volim da savladavam nov materijal - i stekao sam određeni animozitet prema "best of" listama, "panteonu odabranih" i slično - ali neki autori su izuzeci. Kolekcije imaju smisla u onom stepenu koliko smo slobodni od njih - koliko ih shvatamo kao nešto što postoji radi nas, našeg užitka i stalnog duhovnog napredovanja, ne pridajući im svrhu-za-sebe, ne tonući u neurotično gomilanje.

5. Da li si razmišljao da ne kupiš odmah sve i svja što možeš već da pustiš da stvari idu prirodnim tokom, te nabaviš neki strip malo kasnije kroz menjažu (tako su se nekada čitali stripovi)?

Pa, Rope, ako se sjećaš, ja sam jednom u polu-šali govorio o "nacionalnom projektu mjenjaže stripova", kao načinu da iskažemo svoju solidarnost i neopterećenost materijalnim. Nekada sam imao taj impuls da pročitam "što više, što prije", ali on je značajno oslabio, do mjere da ne osjećam bilo kakvu uskraćenost svojom totalnom neupućenošću u tekuća stanja strip-zajednice. To ima mana, ali i prednosti: manje smo podložni konformitetu opšteg mišljenja, prolaznim "trendovima" i strujanjima, i nekom dijelu pristupamo vrlo opušteno, s mirom, osjećanjem izdvojenosti i slobode ličnog suda.

6. Da li se stripadžije u dovoljnoj meri okupljaju?

Prije svega, nikada se nisam pojavio ni na jednom od okupljanja, objektivno spriječen, zbog čega mi je izuzetno žao. Stoga, nisam najpogodniji da o istima govorim... ali, mnogi su mi pričali, "u četiri oka", da se okupljanja često, prečesto, svedu na jedan džinovski "šoping", pivo-ispijanje (nije da imam išta protiv toga, naravno), te vrlo rastureno druženje... dakle, manjak kreativnosti, zanimljivosti, slobode i aktivnosti - kao i svugdje.

7. Da li forum umara i, ako je to slučaj, kakve pojave na njemu?

Forum me često umara, da, čak i u danima kada su rasprave više nego intrigantne. Prije svega, radi se o velikom trošenju vremena i energije - koje se prečesto svede na prežvakavanje davno prevaziđenih tema, prazninu dosade, pisanje radi pisanja, bez imalo inspiracije... prije svega, nervira me infantilnost velikog broja forumaša, konzumeristički stav, ogromna bezličnost širokih forumskih masa, te, naravno - nezrelost, reakcionarnost, nedostatak pažnje i dobre volje koje mnogi članovi pokazuju, NAROČITO čim zađemo u osjetljivije teme, van politike. Tu se većina naših "sagovornika" pokažu kao epigoni i reakcionari, klasični primjer pasivnosti našeg doba. Samo pogledajte PDF "Kafanu" - potpunu i ničim iskupljenu sramotu ovog foruma (sa naglaskom na političke teme).

8. Ko su najkorisniji forumaši DW?

"Najkorisniji"? Opet tržišni izrazi. Forumaši koji najviše obogaćuju ovo naše okupljalište, daju mu smisao - su, prije svega, i sami intrigantne, nadarene, sveobuhvatne, humane i ka novom otvorene ličnosti. Proporcionalno rijetkosti takvih osoba u našem društvu - toliko takvih imamo i na forumu, odrazu... Mislim da se zna koje forumaše najviše cijenjim: Lorda Vejdera (sa kojimse redovno dopisujem na FB, i koga, da vam pravo kažem, pitam za savjet u kriznim situacijama, kao starijeg brata), Vele (koji se razvio u vrlo opasno forumsku "zverku"), tebe, Rope (zbog otvorenosti duha, humora, ležernosti), Neomeđenog (raspisanog našeg, jelte, premda za moj ukus ponekad previše naginje post-modernoj i relativizaciji svega sa stanovišta hladnog sarkazma)... sigurno sam zaboravio neke, ali dobro.

9. Da li je strip u dovoljnoj meri odrastao?

Ovo pitanje mi je, iskreno, daleko najpodsticajnije. U suštini: ne, i prijeti mu opasnost da umre jezivom, protiv-prirodnom smrću, potpuno "ne-dijalektičkim" krajem, dakle koji NIJE istovrmeno i početak nečeg novog. Pogledajmo: strip je imao masovnu popularnost jedino u prvoj polovini XX vijeka, a i tada je služio pretežno kao oruđe reakcionarne propagande, zabave infantilnih i najlakša zabava (naravno, uvijek ima izuzetaka). Izgubivši svoj masovni status širenjem mas-medija, umjetnosti filma, televizije, itd., on je krenuo još gorom stazom - elitizmom i kvazi-intelektualizmom, pritom ni ne raskrstivši sa reakcionarnim naslijeđem prošlosti, već ga, naprotiv, reciklirajući u novim oblicima, u novim "vidovima", ne shvatajući da bi odlučno rasčišćavanje sa reakcijom - omogućilo ovim ozbiljnim pričama da se ispripovjedaju direktno, bez posredstva superheroja, naivnosti, bombastičnih monologa i dijaloga, itd. Neki vide šansu u tome da se strip priključi današnjoj masovnoj industriji zabave - naglašavajući status koji danas već ima u Japanu, koji može da stekne u SAD zahvaljujući ekranizacijama superheroja, serijama, internet izdanjima... (Walking Dead i superherojštino, gledam u vas). Ali to će stripu donijeti samo još jednu novu dimenziju otuđenja i obezljuđenosti, u kome ostatak društva već odavno egzistira. Mjesto razmaženih stripadžija i njihovih zatvorenih grupica, imali bismo začarani krug: mase koje kroz društveni aparatus socijalizacije stiču iskrivljenje, pogrešne predstave i nagone (zabava! opuštanje! plitki cinizam! konzumerizam! smrt kreativnosti!), i niz "umjetnika" - zanatlija koje stalno rade u sijenci ulice, gubitka plate i "normalnog" građanskog života - i koji ne SMIJU, ne usuđuju se praviti radikalne rezove - zato što ih neumoljiva logika tržišta nagoni da "nude ljudima ono što žele". A same želje su tek djelić cirkularnosti jednog cirkusa od "slobodne umjetnosti"... Volio bih da vidim strip kao istinski subverznivnu, slobodnu umjetnost, priključenu borbi potlačenih dijelova društva, negacija postojećeg: nemilosrdna kritika svega postojećeg! kontra-kultura! andergraund izdanja! bivstvovanje, a ne posjedovanje! Pred nama bi mogao biti jedan napor humanizacije obezljuđenog i dostizanja zbiljske, a ne formalne slobode. Ipak, ja cijenim da je film umjetnost budućnosti, i ne vidim tu previše mjesta za strip - naročito ako uzmemo nikada "fluidniji" tok svijesti, preokupiranost neprekidnim tokom sadržaja, gutanjem, nedostatkom koncentracije.

Istinski geniji svijeta stripa su nam ostavili primjer koji treba slijediti. Ipak, oni su uvijek bili izuzetak, "usamljeni jahači" koji su sklopili mnoge kompromise ne bi li mogli ostvariti barem dio svojih zamisli u tržišnom okruženju, u otuđenom i autoritativnom društvu. Rope - zamisli Hodorovskog koji nije imao budžetskih problema, čija je genijalnost prepoznata, koji je dobijao novac od masa koje su obožavale njegove filmove, a ne od šačice tajkuna biznismena i "kulturnjaka". (Ali takav Hodorovski nije bio moguć, a danas je još manje.)

10. Šta od stripova zaista nedostaje kod nas?

Mange! Sloboda, jednakost, bratstvo.  

Na šta je uslijedila dežurna kritika:

bas danas opanjkavam dinamiku ovog foruma, kad eto mhejlova razmisljanja (a cija drugo) jos uvek mogu da izmame neki odgovor... 

znas kako, druze, daleko od toga da je strip pocetkom XX veka PRETEZNO sluzio kao orudje reakcione propagande... one tri najplodnija uterusa (mada se sa americkim druga dva ne mogu ni porediti) su imala prilicno razlicito ne samo rodjenje,vec i detinjstvo, adolescenciju i uopste razvoj...

te stoga, trpati ih u istu vrecu na kojoj pise propagandni reakcioni materijal i/ili zabava za infantilne nema previse smisla... drugo, i ne manje bitno, ako je nesto jeftina zabava ne iplicira nuzno da je konzument infantilan...

i trece i najbitnije: strip ne moze biti istovremeno i istinski subverzivan i slobodna umetnost... to je medjusobno iskljucivo... slobodna umetnost ne sme robovati idejama (pa ni subverzivnim), slobodna umetnost moze radjati ideje koje se kasnije u vidu ideologije mogu utemeljiti u nekakva subverzivna nacela... ali u obrnutom slucaju umetnost gubi svoju slobodu noseci jaram subverzivnog cilja...

Te moj opširni odgovor:

Što se tiče Noemisove kritike...

Kao prvo, savršeno sam svjestan činjenice da sam u svom odgovoru zanemario mnoge specifičnosti škola stripa, izuzetke - koji uvijek postoje - ali to je bilo uzrokovano samom prirodom pitanja, odnosno apstraktnom, opštom formom istog - "misliš li da je strip dostigao svoju zrelost?". Tako sam i ja odgovorio na podjednako apstraktan, uopšten način - zanemarujući mnogobrojne sitne detalje zarad velike slike, apstrahirajući od jedne mase stripova, autora, složenih međuuticaja i putanja devete umjetnosti. Ipak, uvjeren sam da je opšta slika razvoja stripa, koju sam skicirao - itekako tačna, i može smetati samo onima a)koji još uvijek gaje iluzije o stripu upravo zbog ljubavi prema njemu - ne shvatajući da bi ljubav ka srži naše umjetnosti i poštovanje njenog potencijala zapravo prije zahtijevalo kritičko promišljanje koje vodi ka osudi nego belosvjesno obožavanje, te b) onima koji su od mene očekivali neku minucioznu monografiju o razvoju stripa, i koji očekuju da se sve "esktravagantne" teze - a moje se čine takvima u očima ljudi koji se drže formule "pojedinačni strip - pojedinačna ocjena", o umjetnosti "se uvijek govori subjektivno", "svako mišljenje je lično i treba se čuvati osuđivanja", zapravo propuštajućin da sagledaju strip kao cjelinu, i to ne prividno "nezavisnu", već određenu društvenim okvirom u kome se razvija -  dakle, da te "teze" budu potkrijepljenje obiljem empirijske građe u jednoj intervju-formi - dok sam ja dao tek najopštije smjernice (biježanje od zrelih tema, nekritičko prihvatanje vladajućeg diskursa, klanska zatvorenost, podilaženje fetišima i infantilnostima publike mjesto odlučnog, radikalnog reza).

Ipak, strip, kao i sve drugo u današnjem svijetu, postaje svjetsko-istorijska pojava (rekao bi čika Marx), uz intenzivnije "saobraćanje", odnosno međuuticanje nego ikada - i u moru različitih stilova, pristupa, formi pripovjedanja, ipak iskrsava jedno nesumnjivo jedinstvo - ako ga oduvijek nije bilo, barem u vidu činjenice da stripove, kao i sve ostalo - stvaraju konkretni ljudi u konkretnim uslovima, i da njihovi radovi nose specifično "umjetničku" napetost odnosa fikcija-stvarnost.

Mogu da govorim o korijenima japanskog i američkog stripa, dok sam znatno manje upoznat sa FRA-BE školom. U Japanu, strip defintitivno, i pored djelimičnih, nikada razrađenih domaćih korijena, nastaje kao dio "uvoznog" paketa zapadne kulture - u smislu poslijeratne "pacifikacije" Japana, transformisanja polu-feudalnog, strogo hijerarhijskog društva, i njegovog uvođenja u tada, a i sada, dominantni tok zapadne mas-kulture. U tom smislu, sudbina mange je neraskidivo vezana uz projekat "novog Japana" - njegove uspjehe i neuspjehe, otuđenje i podivljalu konzumaciju koji nosi u sebi, i mnoge neskriveno reakcionarne crte. U SAD, gdje je ideologija vladajuće klase oduvijek bila izrazito moćna, koja je po sebi moderna kapitalistička zemlja per se, oslobođena feudalnog tereta prošlosti, kontra-strujanja (bilo u vidu retrogradnih kritika "industrije" od strane romanticizma i preživljelih feudalnih, anti-modernih elemenata, bilo u vidu radikalnih socijalističkih mislilaca i stremljenja ka prevazilaženju građanskog društva) - stvari su još jednostavnije, relativno gledano. Kritička misao spava mrtvijem snom...

Elem, što se tiče dileme o "slobodi spram subverzivnosti" umjetnosti - ona je lažna, i ima smisao samo ako se Umjetnost gleda kao mrtvi, okamenjeni pojam, ako zanemarimo njen živi tok. Ja ne naređujem subverzivnost umjetnosti - jer je umjetnost slobodna samo ako u njoj vlada kreativna, fleksibilna anarhija - već predviđam misaoni tok velikog broja stvaralaca, ako i ukoliko budu težili istinskoj slobodi i preispitivanju društvenog tkiva, ukoliko svoje talente usmjere ka postojećeg (a čemu drugom?) Danas, umjetnost može biti slobodna samo ako je subverzivna, tj. tok njenog razvoja zahtijeva subverzivnu fazu na putu ka istinskoj slobodi, odnosno društvu slobodnom od finansijskih okovna i diktiranja ukusa odozdo. Sloboda poprima takav tok razvojem stvari. Naravno, činjenica da je sloboda moguća samog putem subverzivnosti, kritike, kreativne pobune - sama po sebi je kritika današnjice.

Da, infantilna zabava ne implicira infantilnog konzumenta - ali samo ako opet gledamo apstraktnu zabavu, apstraktnog čovjeka, apstraktan odnos ispražnjen od sadržaja i istinske razvojnosti. Mislim da sam skicirao mehanizam današnjeg svijeta, formiranja svijesti mlađih naraštaja - koji, gonjen potrebom unutrašnjeg samoodržanja, neminovno stvara infantilne, pasivne konzumente, ljude od kojih je njihova suština, volja, kreativnost, nadanja - oduzeta u korist boga Zabave i Lagodne Ispaše, i kome oni prilaze, tražeći u njegovim tlapnjama dio svoje oduzete snage (opet, na tragu Fojerbaha i kritike idolatrije). Koliko je to "oduzimanje" dobrovoljno, koliko je svijest unaprijed programirana - zaslužuje detaljnije raspravu.

Crvene crtice (5)

O UZALUDNOJ VJERI

Zapravo, ja i ti smo dva lica istog procesa: snage negativnog, odbacivanja „pozitivne“ stvarnosti. Sagledajmo to cjelovitije: sa jedne strane je autoritet, princip realnosti i konformiteta, stvarnost koja za većinu naprosto JESTE: vladari, birokrate, tajkuni, oni koje zoveš „gazdama“ i odraz života njihovog – moral, tačnije rečeno kupoprodaja društva i duša, svakodnevna histerija, plitkost i otuđenost koja nalazi spasa od snage pune istine u životinjskim stanjima i iluziji individualnosti. Ta društvena super-struktura se nameće kao Realnost sama, sveobuhvatnost ljudskog bića ljudskog bića rođenog u određenom vremenu i prostoru. Sav čovjek staje u „tranziciju“, u „integracije“, u naciju, državu, nepisana pravila i (njihov) red. Proždrani smo, na vrlo hladan i metodičan način, bez ijednog ostatka koji bi govorio o srži što se ne da posjedovati , već samo biti u svom biću. Ličnost je redukovana, ali i razmrvljena: tok svijesti nikada nije bio fragmentarniji, u neprijateljstvu protiv sama sebe, nemoćan da izrazi svoje bolove – i prevede ličnu, egzistencijalnu tjeskobu u jezik ljudi. Nesreća se nakon nekog vremena i ne shvata kao problem života samog, naše jedinstvene egzistencije: sve se rastapa u sivilu i automatizovanoj ruti života. Nikada veći haos nije vladao umovima; ali ne stvaralački, već pustoš krajnje ravnodušnosti i nebitnosti svega.

Ja sam negacija oštra i kritička, koja vidi svoj cilj u mijenjanju postojećeg, želja da, ustreba li, rasparča svijet i ponovo ga sastavi. Kada bi se ljudska duša mogla toliko raširiti da u sebi obuhvati čitav svijet, da spoji racionalno i emocionalno, statičko i dinamičko, i u svemu tome nađe neku sreću onkraj svega prolaznog, uprkos njemu i kroz njega – dobro bi bilo... Čvrsta vjera u objektivno, ipak, sprječava bijegove u fantaziju, a osjećanje, ili znanje, o nemoći pojedinca spram struktura društva i same povijesti, paradoksalno, nagoni na još jači bijes prema okovima svog vremena (no ljudi smo uvijek samo u vremenu: da li je naše bolje od svih prošlih?), i daje još veći zanos u planiranju njihovog rušenja. Ipak, racionalnost pobune je samo djelimična. Ona se snaži iz jake nagonske mržnje prema iracionalnim autoritetima, koji slamaju i ukalupljuju ličnost, odnosno iz beskrajne želje za slobodom i razvojem kroz rad i druge. Ograničenje, faličnost, koga sam samo na mahove svjestan, leži u tome da, okupiran činom pobune, kritičkim pogledom koji nastoji da shvati, i dalje ostajem u zamahu Realiteta: i ne mogu zamisliti, načiniti misaoni skok prema slobodi koja je tako plemenit cilj. Sloboda od straha ulice, gladi, osude, bankrota (koja pritiska čitavo čovječanstvo, bili svjesni toga u svakom trenutku ili ne), kraj autoriteta i slavljenje ljudske ličnosti kao najviše vrijednosti i cilja, kidanje fikascija na sopstvenu sebičnost (koja uvijek potiče iz straha i nedostatka ljubavi), naciju, vjeru, rod, zarad svijeta solidarnosti i internacionalnog bratstva – to divno zvuči, ali ne prenosi mi istinski doživljaj takvog svijeta. Nemam moći, niti sile, niti vlasništva (koje danas, kao carstvo mrtvih stvari, vlada živim snagama čovjeka): samo riječ, „nemilosrdnu kritiku svega postojećeg“, kako bi rekao moj voljeni Marks, i lični primjer.

Ti si, pak, primjer onoga što ljudi mogu biti, koji začuđava i boli. Vjerujem da veliki dio grubosti prema tebi potiče iz nesvjesne zavisti, žudnje za nekonformizmom, koje i dalje tinjaju, često i u najizgubljenijima. Najviše mrzimo onoga koji se ma i približi našim željama. Nemaš oštrine, niti snage rušilačke negacije koju oličavaju veliki pobunjenici, niti te sagorijeva ambicija da sagledaš cjelinu, veliku sliku, jedan gotovo filozofski horizont (i sam uvijek u nesrazmjeru spram banalnosti dnevnog).  No zato možeš činiti ono što ni najveći revolucionari često ne mogu: živjeti, a ne misliti o – i to ne puko uništenje postojećeg, već nešto bolje, savršenije. Život koji pokušava da zasije što više prijateljstava, istinskih i dubokih, te u veselju ispije „velike krigle razgovora“, i, najbitnije, gradi humanost u sebi (a to postižemo kroz ljubav i brigu prema drugima) – ne može biti promašen, i vrijedi više od hiljadu putokaza. Ali njegov odnos sa stvarnošću je i dalje pun napetosti. Ružnoća našeg doba iznova i iznova pomalja lice, ujeda, kida i peče, i sve prečesto poprima oblik tragičnog sukoba dirljivog idealizma i „usuda“ moći protivnih životu. Svaki sukob ostavlja ožiljke, i nagriženu vjeru, a „lični krug“ se još dublje povlači, žustrije odriče spoljnog zarad fantazija o višem koje naš duh nosi u sebi. Stvarnosti pristupaš tek kada u njoj vidiš odbljesak svog svijeta – dobrog čovjeka, divan momenat, toplinu i zanos. Otkidajući taj komad, tren, doživljaj, povlačiš se od svijeta, možda i uplašena (svakako sa nelagodom). Možeš li prekinuti taj ciklus, otvoriti unutrašnji svijet ka najgorem u stvarnosti – ne da bi ga izgubila, već ojačala i proširila? Ne mogu reći. I ja sam čekam nešto nezamislivo, skoro pa neostvarivo: veliki talas, koji ruši, pokretan našom voljom i daje priliku novom svijetu. U tome leži ključ silne neuravnoteženosti između akcije i reakcije, događaja i emocije, neuroticizma i prozaičnih nevolja.

---

"Jer koja je korist čovjeku ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naškodi?"

Ovaj lijepi biblijski citat, nažalost, potpuno zanemaruje činjenicu da su oni koji su uistinu "zadobili svijet" - u tom procesu uništili bezbroj duša, gurnuli ih u najgore muke, i postali dio mučne istorije čovječanstva. Stoga, on prije apeluje na egoizam i samoživost vladajućih - zaboravljajući da je naša, ne hrišćanska, već ljudska dužnost, da pomažemo "dušama" naše braće, ljudskom rodu, te i sami rastemo i napredujemo kroz njihov razvoj. On se obraća zatvorenim ljudima, u zatvoru sopstvenog egoizma, sujete i nemilosrdnosti - kroz koje katkad, pred sijenkom smrti - prođe misao o sopstvenoj prolaznosti i besmislenosti života koji je posvećen gaženju drugih.

Dosadašnja istorija čovječanstva je bila istorija potlačenih i tlačitelja, uske elite i očajnih masa, i naše vrijeme ni u čemu nije drugačije: Marksova kritika kapitalizma je još jedna karika u borbi za humanost, pravdu i bratstvo. Ipak, kako ljudski rod kroz istoriju razvija svoje spektakularne sposobnosti, iako na iskrivljen, otuđen način - stvarajući industriju i mase gladnih, stvarajući bezbroj proizvoda i uniženje bezumne konzumacije, opsjednutosti materijalnim - tako i rastu potencijali za konačno oslobođenje, emancipaciju pojedinca od svih klasa, nacija, religija i životnih ograničenja - u pravcu ličnosti koje će biti toliko slobodne i razvijene da nam je to danas nezamislivo. Nosilac tog oslobođenja je radnička klasa - kao entitet konstituisan kroz srž današnjeg socijalnog poretka, načina proizvodnje i stanja čovječanstva uopšte - čija Revolucija otvara vrata spektakularnoj proizvodnji, masovnoj i aktivnoj demokratiji, prevazilaženju materijalnih opsesija kroz ukidanje oskudice i ulazak u humano bivstvovanje.

---

PODRŠKA RADNOM NARODU TUZLE I ČITAVE BIH!

Dvadeset godina nakon krvavog građanskog rata, ideologija nacionalizma je pokazala svoje krajnje domete: gladne mase kolonijalnog protektorata BiH, sve dublje raspadanje svakog (ionako mršavog) moralnog uporišta nacionalnih torova, sveopšte rasulo, korupcija, dodatno pogoršani kliničkom smrću svjetskog kapitalizma.

Interesno-tajkunske grupe, nama poznatije i kao "nacionalne stranke" (HDZ, SDA i SDS) uz obilje manjih "pretendenata" na vlast i blagodeti iste, naročito u savezu sa krupnim kapitalom, odavno su izgubile svaku masovnu podršku - njihova ideologija ne može ponuditi ništa, pa čak ni novo nacionalno ludilo i masovne mobilizacije po bantustanskim linijama. Koja stranka današnje BiH može izvesti mase obespravljenih na ulice, dati izraza ključajućem narodnom bijesu, neizmjernoj energiji i želji ga boljem? One se zadovoljavaju glasačima koji "partijskom odanošću" dobijaju ušuškane sinekure, kupovinom glasova, prljavim igrama, ucjenama i ostalim neizbježnim pratiocima "parlamentarne demokratije", vlasti boga Kapitala: a malograđanin i njegova histerija su njegovo najčvršće uporište.

Eksplozija narodnog ogorčenja kojoj svjedočimo ovih dana je neizbježna posljedica sistema koji ne može riješiti svoja goruća pitanja (privatno vlasništvo spram opšteg interesa, univerzalni humanizam spram klanskih/nacionalnih/religioznih podjela, nahraniti glade!) a da ne ukine sam sebe; i najviše što od njega možemo očekivati jeste održanje trulog statusa kvo uz dalje i dalje žrtve koje radni narod mora snositi. Ali, u uslovima globalne krize kapitalizma, pritisak na periferne kolonije raste i raste, jer se tržišta moraju sve bezobzirnije "cijediti" od strane inostranih centara kapitala: i naša društvena stvarnost tako sve više poprima izgled kule od karata koja će se srušiti vrlo neslavno, završivši u ruševinama gdje će zakon jačeg - i dalje gaziti mase slabih i obespravljenih.

Ovi protesti su početak dalekosežnijeg procesa radikalizacije masa, rušenja nacionalnih barijera i postavljanja pitanja socijalnog poretka kao ključnog, kao neizbježne i nezanemarive baze društva. Oni ne mogu promijeniti BiH preko noći. Zgrade koje danas gore će sutra biti sanirane novcem iscijeđenim od naroda, policijski teror će i dalje vladati ulicama, mase će biti demoralisane, a podjele i skretanja u oportunizam neizbježni.

Ali će ovo biti lekcija: i vladajućoj nomenklaturi BiH, koja svojom trulošću naprosto zaziva da joj se skrate muke čvrstom radničkom rukom, i masama, koje će biti sve "politizovanije" - putem policijskog pendreka, plaćajući visoku cijenu za puno shvatanje države i prirode kapitalističkog sistema.

Zadatak marksista jeste, kao i uvijek, nemilosrdna kritika svega postojećeg, ukazivanje na prave korijene narodnog nezadovoljstva - pomoći ljudima da vide iznad svog svakodnevnog života, da zadru u tkivo društvene stvarnosti i dinamiku klasnih odnosa. Bez istinskog radničkog, marksističkog vođstva promjena "sistema", koju mase toliko priželjkuju, ostaće utopijski i nezreli san - kao i njihovi, zasada još magloviti zahtijevi, koji nepravde kapitalizma traže u korupciji pojedinaca i specifičnoj zaostalosti BiH. A zapravo su sama ta zaostalost, i korupcija, i stotine zala - posljedica diktature privatnog vlasništva i šačice posjednika, premda taj isti kapitalizam poprima specifično varvarski oblik na perifernim zemljama Kapitala.

Stranačka sjedišta, koja gore širom zemlje, su moćna poruka: izrabljivački autoriteti se moraju srušiti, mase dorasti svojoj istorijskoj ulozi, i stvoriti jednu humaniju istoriju.

Nadajmo se da u Bosni i Hercegovini, nakon dvadesetogodišnje istorije "krvi i tla", počinje nova era - radnih ljudi.