Friday, July 25, 2014

Ikiru (1952): Umijeće življenja

Većina filmova čiji glavni junaci boluju od neizliječivih bolesti su zapravo meditacije o SMRTI. O njenom značenju, načinu suočavanja sa istom, uticaju koji nestanak voljene osobe ostavlja na one koji ostaju... Preispitivanje smrti uvijek ostaje građenje kula od pijeska na obali nepoznatog mora, racionalizovanje neobjašnjivog, maštanje o postojanju ili nepostojanju nečega iza vela naše fizičke egzistencije. Smrt je dio naše egzistencije, ali najbolniji; i stoga je izdvajamo iznad svih drugih po stravi i anksioznosti koju nam donosi, zaboravljajući da su pitanja rođenja, življenja, djelanja - podjednako teško dokučivi aspekti nas samih, koje uzimamo zdravo za gotovo. Tako se i "Ikiru" (1952), prigladno svome naslovu - "živjeti" - bavi pitanjima ŽIVOTA, kako živjeti na smislen način, na vrijedan način, a ne ljudskim odnosima sa smrću. Promišljen, istina sa na momente previše istaknutom poukom, sveden na najključnije, snažan i iskren, ipak ni u jednom momentu ne zapada u jeftini sentamentalizam, melodramatsko korištenje snažnih emocija koje smrt budi zarad što efikasnijeg "ošamućivanja" gledalaca. Ikiru nije mračan, iako ne negira prisustvo smrti i prolaznost ljudi. Ikiru je veseo, poput čovjeka koji je okusio gorčinu života, pretrpio njegove zamke i oluje - te ga i dalje voli.

Iako ljudski život može biti ispunjen bolom, mučan i tegoban, te uništen, on ipak rijetko dostiže takve nivoe banalnosti i besmisla kao u birokratskom otuđenju od svijeta i od samog sebe. Kurosavin junak gospodin Vatanabe je birokrata koji nema razloga za življenje, biće pokretano čistom snage inercije i navike - gluhog i mračnog postojanja. Vatanabe je na početku filma, u određenom smislu, već mrtav, sveden na ljudski automatron koji unadogled ponavlja istovjetne radnje, gubeći ljudsku sposobnost da gradimo, iskušavamo i doživljavamo svijet oko sebe. Vatanabe ima rak i možda još šest mjeseci života. No to ne znači da je njegova sudbina jedan izolovani slučaj, stvar bolesti i življenja života u sijenci kraja istog - svi mi živimo znajući da nas jednog dana neće biti, da će biti kraja. Dijagnoza raka stomaka je jednostavno stvar konstatovanja te činjenice, a preostalo vrijeme pacijenta jasno omeđen i spoznat rok, koji pak otkucava za sve nas. Vatanabe ZNA (okrutno znanje!), zna svoj život i njegovo preostalo trajanje, i sve u njemu počinje da se buni, sve što je živo i vitalno. Žal za neostvarenim i težnja za ostvarivanjem, za smislom, pojačani grozničavom sviješću o prolaznošću, su u srcu IKIRUA, u izazovnosti života samog.


Međutim, naš junak se ne može promijeniti preko noći, niti odmah naći odgovor. Zapravo, toliko mu je vremena trebalo i da formuliše pitanje samo, da pojmi dilemu u njenoj srži - "zašto živim?"! Ali on nije filozof, niti čovjek koji je navikao da slobodno djela i misli. Djelić birokratske mašine, hladni i daleki otac, porodična škrtica, te u konačnici dio jednog društva koje potiskuje svaki izraz individualnosti i spontanosti - japanskog; sve njegove "persone" su prožete istim bolom, istom otuđenošću u kojoj gubimo sposobnost i da osjetimo ono što smo izgubili.  Kako takav čovjek da pronađe sebe u bilo čemu, šta mu preostaje? Dotadašnji život je prepoznat kao smrt, smrt usred života, a sloboda plaši više od svega, nepoznata je, nesanjana - život proveden udarajući pečate! Vatanabe, kao i fizička i psihička ruina, nesposoban da se izrazi, da djela, da živi - počinje svoje putovanje.

Porodica, iako najbliža u očima društva, je zapravo najmanje u stanju da ga shvati, kako to često biva, i nisu u stanju da shvate promjene u njegovom ponašanju, ili ih tumače na malograđanski način ("sigurno je našao ljubavnicu", "stari je poludio pod stare dane", itd.). Nesposobnost da se čovjek sa kojim žive pod istim krovom istinski VIDI, onakav kakav jeste, i pokušaji "objašnjenja" sve čudnijeg ponašanja oca predstavljaju odraz spostvene ružne i malograđanske prirode sina Mitsua i njegove žene, ali i života koji je sam Vatanabe, ne bez svog udjela krivice, izgradio sa njima. Štedljiv, radan i učmali život koji je Vatanabe provodio ne bi li uspješno odgajio i izdržavao sina sa vremenom postaje sam sebi svrha, a čovjek koji nije sposoban da istinski živi ne može ni da gradi odnose sa drugima, da istinski provodi vrijeme sa njima, da inspiriše i izaziva ljubav. Ni u jednom momentu Vatanabe ne skupi snage da se suoči sa sinom i pokuša da razbije zid ćutnje koji ih razdvaja; upravo zato što je njegov odnos sa sinom istovremeno i njegova najstrašnija greška, najdublji neuspjeh. Smisao pronalazi na svoj način - tiho, nenametljivo, baš kroz svoj posao koji ga je toliko unakazio, kroz besmisao birokratije. Ali još nismo dotle stigli.


Svijet fizičkih uživanja, kafana, muzike, pića i večernjih provoda je jedna bizarna epizoda u njegovoj potrazi. I ako Vatanabe grozničavo traži ta uživanja baš zbog blizine smrti, isto se može reći i za čitav raspomamljeni Japan koji se uveče budi u zadimljenim klubovima i sumnjivim četvrtima - da je, prošavši kroz toliku smrt i uništenje, željan života! Ali hedonizam, naročito u ovako vulgarnom obliku, ne može zadovoljiti, ne može biti odgovor. Bolesnik jednostavno pokušava da učini ono što i drugi čine kada se "zabavljaju": imitira jedan svijet površinskog veselja i uživanja. Tu željenog smisla nema: samo krhki starac koji pokušava da nadoknadi nenadoknadivo, da pronađe nešto zbog čega vrijedi postojati. No Vatanabe neće naći spas u mladalačkim užicima: mora smisleno živjeti SADA, onakav kakav je.

Možda mu upravo mlada koleginica sa posla pokazuje put, kroz vrijeme koje provedu zajedno, i koje sredina odmah zlobno protumači kao ljubavni odnos. Mlada Tojo je kao oličenje života samog, nesputana, slobodnog ponašanja, vesela - i tako jedinstvena među ostalim likovima filma! Sve društvene konvencije, rutina, očekivanja i stroga hijerarhija je ne sprječavaju da živi na zadovoljavajući način, i Vatanabe je beskrajno fasciniran ovim - željan da sazna njenu "tajnu", njeno nošenje sa životom. Ali ne može živjeti kroz drugoga; smisao uvijek nalazimo MI, makar nam drugi mogu pomoći u tome. Tojo uplašenog i uštogljenog Vatanabea nagoni na izražavanje svog očaja, bijesa i tuge koju osjeća, ali i žarke želje za boljim, i upravo u tom momentu dobija ideju, i pronalazi sopstveni smisao. Duboko je ironična, ali i čudno lijepa, scena u kojoj Vatanabe potresen svojom idejom silazi niz stepenice, a rođendaskoj slavljenici pjevaju "Happy birthday" - čovjek koji će uskoro umrijeti ponovo se rađa.

Vatanabe, dakle, postaje pojedinac u društvu koje konstantno obeshrabruje individualnost, i sam bira svoj cilj, ne slijedeći one koje su mu nametnuli i koji se "podrazumijevaju". On odlučuje da pomogne žiteljima jednog malog i siromašnog naselja u izgradnji parka, u projektu koji se već godinama šetka iz jedne kancelarijske hrpe papira do drugog. Njegovu borbu vidimo samo kroz prisjećanja prisutnih na njegovoj sahrani nekoliko mjeseci kasnije, ali svejedno uspijeva i ostavlja trag, jedan mali park koji je poput džinovskog podviga u birokratskoj mašineriji. Nošen fanatizmom i odlučnošću, on se bori, radi, ŽIVI! - i ostvaruje se kao pojedinac, šokirajući sredinu. Iako najviši birokrati pokušavaju da negiraju njegovo postignuće govoreći floskule o tome kako birokratija funkcioniše nezavisno od pojedinca, njegove kolege i ljudi kojima je pomogao znaju istinu - znaju Vatanabea, ne birokratu, ne čovječuljka koji polako blijedi, već čovjeka. Ne znam da li se išta bolje može reći o bilo kome od nas, velikom ili malom.