Prilikom analiziranja uspješnosti ili neuspješnosti određenog filma, problem je u suštini isti: iskazati ono implicitno, podrazumijevano. Uspješnost jednog filma, u smislu njegove vrijednosti u našim očima, prijatnog gledalačkog iskustva, opisujemo nizom fraza. "Dobra gluma", "predivna atmosfera", "sjajna režija", itd., ali tim frazama još ćešće prikrivamo svoju nesposobnost da prodremo u srž umjetničkog iskustva, onog što ga čini primamljivim i vrijednim za nas, ljude. Kako riječima opisati jednu estetsku stvarnost koja se formira pri susretu sa djelom, istovremeno stvarnu i nestvarnu? To važi kako za umjetnost uopšte, kako i za pojedinačna dijela.
Kada se suočimo sa lošim filmom, problem nije ništa manji: kako naći onu tačku, onaj uzrok zbog koga djelo gubi vrijednost u našim očima, te se stvara negativan stav? A kada su negativne strane filma ublažene ponekim istinskim kvalitetom, kao u slučaju DJEVOJKA SE SAMA VRAĆA KUĆI, NOĆU, u opasnosti smo da zarad ponekog plusa zanemarimo čitavu cjelinu. 
Upravo to je slučaj. Dvije glavne mane ovog iranskog ostvarenja, koje je pretenciozno najavljivano kao "prvi iranski horor vestern", su tijesno isprepletane. To su nedostatak truda i posvećenosti u formiranju (avangardnog) narativa, odnosno u razvoju likova, njihovih odnosa i glavnih motiva dijela, te - nesputana pretencioznost koja želi da se bavi velikim temama, koristeći arhetipske, poetične slike. Ove dvije mane, uzete zajedno, rezultiraju katastrofalnim neuspjehom: pretencioznošću filma koji nema pravo na istu, koji je zapravo ogromni "blef". Sav sadržaj DJEVOJKE zapravo kreira sam gledalac: feministički tonovi, tragična ljubavna priča, socijalna drama... samo su slojevi značenja koji konstruišu sami gledaoci, na osnovu pojedinačnih slika i rečenica filma, koji NAZNAČAVAJU neke od ovih motiva, ali ih u suštini ostavljaju potpuno nerazvijenim. Film koji počiva na goloj sugestiji može biti zabavan socijalni eksperiment, kao što vidimo po broju kritičara koju su učitavali mnoga značenja u dijelo, time prije iskazujući sopstveno obrazovanje i preokupacije negoli same zamisli režisera; ali ne može biti i istinski vrijedno dijelo. Potpuna proizvoljnost u ponašanju likova, niz nepotrebnih scena, neuvjerljivost prikazanog svijeta, nezainteresovanost za dosljedni razvoj ijednog motiva... sve ove mane ostaju nezapažene, ili tek uzgredno spomenute, na osnovu snage uvjerenja da se radi o visoko umjetničkom filmu koji se ne može prosuđivati normalnim mjerilima, za konvencionalnija ostvarenja.
No kao što sam već rekao, DJEVOJKA ne funkcioniše ni kao umjetnički film, a zapravo teško i kao film uopšte, ponajviše zbog stalne opasnosti kolapsa filmskog narativa usljed nepovezanosti, proizvoljnosti, kvazi-sugestivnosti i dubokoumnosti većine scena. Ovisnost (o drogama)? Prikazana u nekoliko scena, a glavni junak čak i na neko vrijeme postaje diler (!), da bi u drugim scenama i samom finišu bila sasvim odsutna kao sila koja pokreće likove i motiv. Bad City, koji bi trebao da služi kao ogledalo modernog Bliskog Istoka, sa pretenciozno prikazanim jarkom punim leševa i naftnim poljima u pozadini (jedna od " najsuptilnijih" upotreba simbolike)? Uopšte ne vidimo život grada, niti način na koji utiče na junake i određuje njihovu sudbinu: sve se svodi na niz lunjanja po pustim ulicama jednog zapravo AMERIČKOG grada (kao mjesta snimanja samog filma). Dubokoumna simbolika, uistinu.
A dvoje glavnih likova, vampirica iz naslova i mladić koji se zaljubljuje u nju? Vrijedi li pratiti njihovu romansu? Odgovor može biti samo: koje likove, koju romansu? Vampirica iz naslova postoji samo kao jebena BURKA i ljubitelj moderne pop-muzike, tako pružajući prilike za feministička i kojekakva druga čitanja ovog ispraznog filma. Ona, i njen mladić, neprekidno ćute, tišinom koja, avaj, nije puna značenja, već jednostavno prazna i besmislena. Ništa ne saznajemo o njoj. Njena priroda, agenda, moralnost, su u potpunosti nerazrađeni i zanemareni. Napada dilera, beskućnika, zastrašuje dječaka iz susjedstva, razgovara sa lokalnom prostitutkom... ali se u svim tim scenama ne osjeti nikakav psihološki motiv, vjerodstojno razrađen i pirkazan, konsistentnost, narativ oblikovan oko jednog lika: samo ista proizvoljnost, ista praznina poziranja i stila. Glavni junak je prikazan preko svog odnosa sa ocem narkomanom, te nezadovoljstva životom u gradu, ali ostavlja isti utisak ispraznosti i nestvarnosti. Mi zapravo ne saznajemo ništa o njemu, o saržajima koji bi činili život stvarne osobe ili fiktivnog lika; on je poza, prazan list sa tek nekoliko poteza, ponuđen gledaocu zarad formiranja njegovog tumačenja - na koje će isti biti nesumnjivo ponosan, i otići u ubjeđenju da je odgledao dobar film. Što se tiče romanse glavnih junaka, ona je takođe tek naznačena, fragmentarno prikazana, na kvazi-poetski način. Ni u jednom momentu nećemo osjetiti istinsku privlačnost, ljubav, nježnosti između likova - naravno da je opravdan postupak prikazati tek fragmente jedne ljubavi, ali samo ukoliko ti fragmenti nose duh, suštinu te ljubavi i odnosa. Ljubavne scene DJEVOJKE su takođe poza ljubavi, ne ljubav sama: sve je tu, od mračnog krajolika, preko prikladne muzike, do ustreptale omladine... ali opet nema ljubavi same, duha romanse, onoga neuhvatljivog, što imamo ili ne. Kako u fikciji, tako i u životu. O horor-aspektu filma ne vrijedi ni govoriti, jer je praktično nepostojeći, izuzev dvije-tri scene vrebanja po ulicama grada, umjereno jezivim ali zapravo sasvim nebitnim, jer film ne pokušava da izazove užas, ni u jednom momentu.
Problem koji se takođe javlja pri ovakvom pristupu, koji radi stila i pretenciozne sugestije žrtvuje (ili prikriva nedostatak) svaku smislenost i koherentnost filma, jeste groteskna amoralnost likova, koju uviđamo ukoliko razmotrimo njihove postupke. Preprodaja droge od strane glavnog junaka, klanje nedužnih ljudi od strane vampirice, konačna odluka i zanemarivanje prave prirode ljubavnica... su sve momenti potpune, nevjerovatne amoralnosti, gdje je ono etičko odbačeno. Naravno, amoralni filmovi i likovi nisu problem per se: ali ukoliko se to amoralno shvati kao jedan svjestan odnos prema etičkom, gdje je negacija morala dosljedno izgrađena i namjeravana. Kada se amoralnost javi usljed ignorisanja postojanja moralnosti i etičkog od strane scenariste, nezainteresovanosti za posljedice i logiku postupaka likova (dovoljno je da isti samo izgledaju "kul"), onda govorimo o lošem scenariju.
Međutim, moraju se spomenuti i određene vrline. Tu se prije svega cilja na STIL filma, koji je i uspio da zavara mnoge gledaoce i nagna ih u potragu za dubljim značenjima. Ipak, elegantna i poetična režija, niz upečatljivo snimljenih scena, donekle opravdavaju gledanje filma. Taj sjajni stil je spojen sa jakim značenjem i emocionalnim tonovima svega u dvije scene filma, obje izvrsne: tu, mislim, naravno, na scenu poslednjeg plesa prostitutke umirućem narkomanu, te na mijenjanje percepcije junaka nakon konzumiranja tableta na jednoj zabavi. Linija priče sa ostarjelim ocem-ovisnikom, ma koliko patetična, djeluje kao da je uzeta iz nekog drugog filma - i to daleko boljeg, barem u poređenju sa "prvim iranskim horor vesternom".
Uz to, treba pohvaliti i izbor dijela muzike, prije svega iranske: već nekoliko dana ne mogu da prestanem sa slušanjem pjesme "Yarom bia"!
|