---
(Pored sve očajnije situacije u zemlji, neposredni povod za pisanje ovog teksta jeste takozvanih "Šest tačaka demokratizacije Crne Gore", objavljenih od strane Boška Vukićevića, u okviru "Fejsbuk" grupe "Vidimo se na ulici!". Vjerno ih prenosimo u daljem toku teksta.)
(Pored sve očajnije situacije u zemlji, neposredni povod za pisanje ovog teksta jeste takozvanih "Šest tačaka demokratizacije Crne Gore", objavljenih od strane Boška Vukićevića, u okviru "Fejsbuk" grupe "Vidimo se na ulici!". Vjerno ih prenosimo u daljem toku teksta.)
СЛОБОДАН ГРАЂАНИН Ј@
жели СУШТИНСКУ ПРОМЈЕНУ - да се свим политичарима преиспита ПОРИЈЕКЛО ИМОВИНЕ, да се утврди ОДГОВОРНОСТ ЗА РАТНЕ ЗЛОЧИНЕ и да се Црна Гора позиционира као ВОЈНО НЕУТРАЛНА земља.
6 тачака демократизације Црне Горе:
1) Излазак опозиције из Скупштине и свих институција власти
2) Бојкот свих избора и референдума које режира корумпирани мафијашки режим
3) Забрана рада ратно-профитерским и антиратно-профитерским странкама
4) Формирање прелазне-техничке владе за oрганизовање ванредних избора
5) Први слободни избори у историји земље
6) Провjера поријекла имовине свих који су обављали највише државне функције, имовине њихових чланова породице и кумова - борба против корупције на највишем нивоy
Bez
sumnje, ove programske tačke oslikavaju želje koje postoje kod ogromnog
dijela stanovnika Crne Gore, ali i širom svijeta: čežnju za istinskom, a
ne nominalnom demokratijom parlamentarnih cirkusa, kontrolom nad
sopstvenim životima, socijalnom pravdom i jednakošću, te dostojnim
uslovima života koji omogućavaju sigurnu egzistenciju i neometan razvoj
ličnosti. Širom svijeta, ove suštinske ljudske težnje narodnih masa se
sučeljavaju sa uskim interesima privatnog kapitala, represivnog državnog
aparata, profesionalnih političara, eksploatatora, imperijalista i
neo-kolonijalista. Crna Gora nije izuzetak; opljačkana, pod strahovladom
političke elite i domaćih privatnika, koji su i sami tek marionete
krupnog kapitala, ona je u procesu dugog i bolnog propadanja, obojenog
parolama "nezavisnosti", "investicija" i "tranzicije". Po tome, ona nije
izuzetak ni od svih ostalih bivših "real-socijalističkih" zemalja, bilo
da govorimo o jugoslovenskim republikama ili Istočnom bloku, ali jedna
njena specifičnost - naime, relativni kontinuitet vlastodržačkih
struktura u rukama jedne partije, jednog uskog sloja profitera i
političara koji suvereno vladaju državom već dvadeset i više godina -
navodi dio iskrenih opozicionara na pogrešne zaključke.
Na
koje zaključke mislimo? Prije svega, na ubijeđenje o "dosezanju",
odnosno "ostvarenju" prave "demokratije" koje može i mora biti izvršeno
od strane "pobunjenog građanstva". Ili da preformulišemo: vjerovanje da
Crna Gora nije dosegla maksimum demokratičnosti koja se da
ostvariti na osnovu privatnog vlasništva i građenja buržoaskog društva,
odnosno uništenja društvenog vlasništva u korist neo-liberalizma. Stoga,
kao što smo već rekli, iz date vizije slijedi da se građanstvo mora
probuditi, osvojiti trenutno tek formalne demokratske institucije i
zavesti pravu, "čistu" demokratiju, konačno uništavajući
represivno-kriminalne crte režima koje datiraju iz ratnih vremena, i još
ranije, u doba diktature partijske birokratije.
Najopasnije
deluzije su one koje sadrže djeliće istine. Istina je da se trenutna
vladajuća klasa konstituisala u ratnim godinama, na osnovi kriminalnih
radnji i privatizacije ključnih segmenata društvene ekonomije, kao da je
i najvećim dijelom mutirala od nekadašnjih birokratskih kadrova SKJ
(čiji su se interesi već počinjali sukobljavati sa planskom ekonomijom,
koja je oprečna privatnom bogaćenju, ne-demokratičnosti, te pravu
naslijeđivanja privatnog vlasništva). Neosporno je i da se demokratija
nikako ne može uvesti "odozgo", odnosno da mora biti osvojena od strane
narodnih masa, u stalnoj borbi sa strukturama vladajuće klase. Nijedno
demokratsko pravo nije poklonjeno, već su ista stalno osvajana u borbi
(uostalom, i Boško stalno naglašava potrebu masovnosti pokreta,
iz čega proizilazi zaključak da demokratske zadatke ne može izvršiti
sloj profesionalnih političara-opozicionara). Međutim, ključno pitanje i
dalje ostaje neodgovoreno: da li je moguće stvoriti istinsku
demokratiju u Crnoj Gori boreći se protiv režima, ali istovremeno
prihvatajući konstrukte poput privatnog vlasništva, finansijskog
kapitala, te građanske, odnosno "nad-klasne" revolucije? Da li Crna Gora, na kapitalističkim osnovama, može imati drugačiji položaj negoli sad: periferne polu-kolonije krupnog inostranog kapitala, čija komparadorska elita polako rasprodaje i poslednja bogatstva zemlje?
Boškovi,
nazovimo ih tako, "tranzicioni zahtijevi", činili bi se radikalnima i
nepromišljenima većini "istaknutih opozicionara" - vođa zvanične
opozicije, koji su integralni dio društvenog sistema, dobrano koristeći
vječiti status kvo zarad ličnog koristoljublja i bogaćenja. Oni se masa
plaše - njihove energije, njihove želje za dubokim i istinskim
promjenama. Kada stanu na njihovo čelo, to čine samo da bi ograničili
pokret, zauzdali ga u granicama "normalnog", "mogućeg", pa i
"demokratskog", u smislu poštovanja institucionalnih procedura! Zajašiti
talas narodnog nezadovoljstva - i iznevjeriti ga politikantskim igrama,
to je lice opozicije (u što smo se nedavno uvjerili prilikom
predsjedničkih izbora). Sa druge strane, običnim ljudima će se ovi
zahtijevi činiti više nego opravdanima, ali "neralnima", "utopijskima", i
tako dalje. Crnogorske mase su duboko demoralisane, razočarane u svoje
vođstvo i niz počinjenih izdaja - a istinski revolucionarne partije ili
pokreta, koji bi kanalisali ovo nezadovoljstvo i eksplozije energije ka
pravim ciljevima, još uvijek nema. Da stvari budu još gore, ogromni
dijelovi stanovništva zavise od mrvica državne pomoći i poslova, bilo da
se radi o zapošljavanju u aparatu parazitske birokratije ili
predizbornoj kupovini glasova i ličnih karti. Sve ovo pred iskrene
opozicionare postavlja ključna pitanja poput organizacionih metoda
borbe, izbora saveznika, istinskih ciljeva i vođstva revolucionarnog
procesa.
Mi marksisti smatramo da su ovi zahtijevi neophodan korak ka oslobođenju Crne Gore, ali da mogu biti samo prvi korak u
sveopštem preobražaju društva, a ne konačni cilj, i da će, sami za
sebe, omanuti u uspostavljanju istinske demokratije bez daljih mjera,
koje vode ka socijalizaciji sredstava za proizvodnju, demokratskoj
radničkoj kontroli, te razbaštinjenu posjedničko-kapitalističke klase. U
suprotnom, one će ostati samo polu-mjere neodlučnog pokreta, koji na
kraju izdaje sam sebe, odnosno svoje ciljeve. Ujedinjujući se na klasnoj
osnovi, radnici Crne Gore moraju sami sprovesti date mjere, ne
prepuštajući vođstvo nad pokretom bilo buržoasko-parlamentarnim
partijama ili "liberalnim" segmentima vladajuće klase. Na taj način, permanentni proces
demokratizacije društva ubrzo probija parlamentarne i
buržoasko-vlasničke okvire, stapajući zamah demokratskih zadataka
revolucije (slobodni izbori, nacionalna prava, preispitivanje porijekla
imovine, uništenje organizovanog kriminala) ka daljim zadacima
socijalističke revolucije (podruštvljenje sredstava za proizvodnju,
planska i demokratska ekonomija, radničko samo-upravljanje i
samo-organizovanje, ujedinjenje svih jugoslovenskih i balkanskih
radnika). Stoga, Boškovim tezama treba dodati ključne tačke vođstva revolucionarnog pokreta i njegovog klasnog karaktera. Ove stavove ćemo elaborirati u daljem toku teksta.
1) Излазак опозиције из Скупштине и свих институција власти
Već
se prva teza čini pomalo fantastičnom, "nerealnom". Kukavičluk i
nesposobnost opozicije za smjelije političke činove opštepoznata su
činjenica među stanovništvom Crne Gore, ali moramo i analizirati objektivnu ulogu
ovih partija u trenutnom eksploatatorskom sistemu. Govorimo o nizu
partija u kojima odluke donosi uski sloj funkcionera i stranačkih
"finansijera", kojima je članstvo najpotrebnije - baš pred izbore, u
agitaciji i širenju utopijskih obećanja osiromašenim masama, da bi omdah
nakon istih došlo do "velike jagme" za osvojenim pozicijama, fondovima i
počastima. Programski gledano, teško da se može govoriti o ključnim
razlikama spram vladajuće koalicije; sa potpunim prihvatanjem
neo-liberalizma, potčinjavanja EU i NATO, te neograničene vladavine
krupnog kapitala - razlike postaju male ili nepostojeće. Da li takve
partije mogu biti ključna poluga koja će srušiti crnogorski režim i
reorganizovati zemlju? DA - ako će njihovo vođstvo preko noći
odlučiti da ide protiv sopstvenih interesa, lagodne pozicije u sistemu i
domaćih i inostranih finansijera, koji su ih i stvorili. Besplodno je
kanalisati narodnu energiju u opozicione kanale takvog tipa: to je
zauzdavanje revolucionarnog gibanja, njegovo ograničavanje na kozmetičku
promjenu, mijenjanje jednog bloka buržoazije drugim.
To
pred opozicionare postavlja pitanje ispravnog kanala djelovanja. Masama
je neophodno odlučno vođstvo, na visokom teorijskom nivou, sa sviješću o
krajnjim ciljevima. Da li decentralizovane NVO, kombi-partijice, te
"spontana okupljanja" mogu predstavljati žarište po režim opasnih
aktivnosti i njegovog konačnog rušenja? Teško. Jedini način da se
narodno nezadovoljstvo kanališe na pravi način, i pridobiju
najnapredniji slojevi radnika i omladine, spašavajući ih od bijednog
politikanstva opozicije ili krajnje anarhičnosti uličnih okupljanja i ad hoc pokreta
- jeste avangardna partija radničke klase, koja bi bila nezavisna od
diktata i finansiranja kapitalističkih krugova, zaviseći isključivo od
svoje baze podrške među običnim stanovništvom, crnogorskim radnicima.
Unutrašnja i dosljedna demokratičnost najbolja je odbrana od formiranja
partijske birokratije ili izdaje vođstva, a centralizam i čvrsta
disciplina neophodni su segment borbe protiv represivnog državnog
aparata, te je stoga optimalna organizaciona metoda: demokratski centralizam,
uz punu izbornost svih partijskih organa i uključivanje svih članova u
politički život i donošenje odluka. Da li vam se ovo čini radikalnim,
nerealnim, besmislenim? To je jedini način ostvarenja istinske
nezavisnosti svih iskrenih opozicionara i uništenja trenutnog
eksploatacijskog poretka: raskinuti sa trulom opozicijom i njihovim
podržavaocima, sa svim "ljudima sistema" i profiterima trenutnog statusa
kvo, i voditi nezavisnu politiku. Narodne mase, sučeljene sa radikalnim
programom koji se dotiče svih uzroka i manifestacija njihove
potlačenosti, sa partijom koja ne zavisi od finansijera odozgo i staje
na čelo svih anti-režimskih demonstracija, neumoljivo postavljajući
pitanje rušenja postojećeg poretka, denuncirajući ga kao nehuman i
anti-demokratski, će osjetiti da su pronašle dostojno vođstvo, politički
se "razgibavajući" i osjećajući, potvrđujući svoju snagu.
Objektivni
položaj Crne Gore u okviru svjetskog kapitalističkog sistema, kao jedne
podređene i opljačkane zemlje, čiji se resursi nemilosrdno privatizuju,
a profit iscijeđuje špekulacijama i razaranjem društvenog vlasnišva,
hemijski se stopio sa nespobnošću i nevoljnošću vođstva da izvrši
demokratske zadatke. Nacionalne trzavice i podjele, vjerski sukobi i od
strane države finansirane Crkve, diletantno politikanstvo u
lingvističkoj sferi, izborne manipulacije i policijska represija...
nužna su posljedica restauracije kapitalizma, njegov
kamen-temeljac u svim "tranzicionim zemljama". Odslikavaju nužnost
razbijanja radničke klase, te uništenja same svijesti o postojanju iste,
namećući podjele po nacionalnim/vjerskim/ideološkim i ostalim
kriterijumima. Birokratska kasta komunističkih partija je uništila
plansku ekonomiju i transformisala se u polu-kolonijalnu novu posjedničku elitu,
vjerne i poslušne satelite inostranog zapadnog kapitala. Od SSSR-a,
preko Istočnog bloka, do SFRJ - "demokratija" je tanki plašt kojim su
pokriveni pravi interesi kravog pohoda kapitala na "novootvorena
tržišta". Crna Gora nije nikakav izuzetak.
Međutim,
granice balansiranja vladajuće klase postaju sve uže. Svjetska kriza
kapitalizma silno ubrzava sve društvene procese: kurs "mjera štednje"
ostavlja malo ili nimalo prostora za podmićivanje ili davanje ustupaka
masi radnog naroda. Balans je uništen, i pred svijetom je vrijeme borbi i
daljih kriza - što je činjenica svaki opozicionar mora shvatiti i
podešavati tempo djelovanja prema istoj.
2) Бојкот свих избора и референдума које режира корумпирани мафијашки режим
Pogrešno
je od bojkota izbora i referenduma, te neučestvovanja u skupštini,
praviti "sveto pravilo" i ključni princip pokreta. Date mjere ne
određuju prirodu pokreta, već su samo jedan metod, taktika koja se može upotrebljavati u široj strategiji
rušenja vladajućeg poretka, prema potrebi. Tempo političke i klasne
borbe nameće različite situacije i rješenja istih: dok u jednom momentu
ne-učestvovanje u zvaničnim političkim procesima može poslati moćnu
poruku masama o nekompromitovanju partijske linije, o nepristajanju na
"pravila igre", u drugom to može značiti izolaciju od masa i
neučestvovanje u ključnim žarištima političkog života zemlje, ovisno od
stupnja povjerenja i energije naroda koji se kanališe u parlamentarnim
putevima. Skupštinska govornica može biti bitan korak u prenošenju
ključnih stavova opozicionara širokim masama, naročito usljed trenutne
komercijalizacije i blokade medija. Nužno je, ipak, shvatiti da se
konačni cilj rušenja režima vrlo često ne može ostvariti parlamentarnim
sredstvima, i da narodne mase često nametnu van-parlamentarnu,
revolucionarnu borbu za vlast. Partija ili pokret koji u takvim
vremenima ostanu po strani, u legalnim (i za vlast potpuno bezopasnim!)
kanalima, kunući se u "legalna" i "mirna" sredstva - najobičniji su
izdajnici koji brzo gube svaki kredibilitet u očima anti-režimskih
boraca.
3) Забрана рада ратно-профитерским и антиратно-профитерским странкама
Opet, postavlja se pitanje: gdje povući granicu?
Nisu li sve današnje partije profitirale ne samo od ratnih stradanja
širom SFRJ, već i u sramnoj rasprodaji zemlje, njenom dobrovoljnom
bacanju u ropstvo? Nije li svaki pripadnik političke elite, bilo na
vlasti ili u opoziciji, izvlačio i izvlači korist iz procesa uništavanja
proizvodnih kapaciteta, bijede masa, birokratizacije i divljajuće
korupcije? Zabraniti sve ljude i partije "tog" tipa, znači, stoga,
manje-više zabraniti sve postojeće partije i političare u Crnog Gori.
Iako ima ljudi koji će se složiti sa time, i iako kurs borbe može
nametnuti različite i nerijetko dramatične oblike sukobljavanja,
rješenje može biti daleko jednostavnije: uništiti korijen tiranske moći i nejednednakosti u jednom društvu. Ukidanjem
privatne svojine, prenošenjem bogatstva koje ostvaruje cijelo društvo
iz privatnih ruku u sferu javnog, demokratskog i socijalnog, te
rješavanjem socijalnih i ostalih potreba crnogorskog naroda, dosljednom
radničkom kontrolom i samoupravom, izbornošću i smjenljivošću
birokratije, slama se osovina trenutne i svake druge represivne vlasti.
Tako se dobija istinski ravnopravan izborni proces, u kome se vrijednost
kandidata i partija određuje njihovim istinskim, idejnim i ljudskim
kvalitetom, a ne bogatstvom i jačinom "sponzora". Marks je pisao da je
novac stvar koja zamijenjuje i ostvaruje svako svojstvo: pa se tako i
danas popularnost ostvaruje skupim izbornim kampanjama iz privatnog
džepa, ugled spremnošću da se potpuno potčini diktatima tržišta i
boga-Novca, a svaki politički napredak gomilanjem materijalnih
vrijednosti, moći i ostalog - ali opet prvenstveno novca. Sve dok
osnovne ljudske potrebe, poput proizvodnje hrane, odjeće, upotrebnih
predmeta, ali i obrazovanja, zdravstva i sličnog - budu u rukama malih
grupica ljudi, tajkuna, privatnika, bankara i ostalih Gospodara - bilo
kakva "demokratija", vladavina većine, vladavina naroda, je nemoguća.
Težnje masa se neizbježno sukobljavaju sa tiranskom vladavinom manjine,
šačice posjednika iz sijenke. U tom svijetlu treba posmatrati i naredna
dva zahtijeva:
4) Формирање прелазне-техничке владе за oрганизовање ванредних избора
5) Први слободни избори у историји земље
I opet, istinska demokratija je, kao što vidimo, moguća isključivo sprovođenjem mjera koje su praktično - socijalističke.
6) Провjера поријекла имовине свих који су обављали највише државне функције, имовине њихових чланова породице и кумова - борба против корупције на највишем нивоy
I ovdje se korumpiranost, despotski stil vladanja i ogromno bogaćenje političara tretira, makar i implicitno, kao ključni uzrok devastiranosti
Crne Gore. Jedna "slabost" državnog aparata, pasivnost naroda i
"nenaviknutost" na demokratiju, dodao bi dežurni liberal... Stoga,
"dovoljno" je izvršiti jednu, ali ono baš "pravo" poštenu, i nešto
obimniju istragu, uhapsiti sve profitere - i očistiti Augijeve štale
crnogorske politike i društva uopšte. Ovakvo viđenje problematike je
više nego naivno i redukcionističko. Koliko god korupcija bila ozbiljan
problem, ona je dio cjelokupnog sistema, koji je i sam zasnovan na
najobimnijoj pljačci, "istočnom grijehu" svih post-staljinističkih
režima: uništenju društvenog vlasništva. Ekstra-profiti, stagniranje
proizvodnje, poistovjećivanje politike sa diktatima krupnog kapitala...
nužna su posljedica ovog čina. Zar je toliko teško pojmiti isprepletanost interesa političara-funkcionera, domaćih tajkuna i krupnog inostranog kapitala? Nehumano
(a i otimačko; to je velika krađa našeg doba!) je bogaćenje koje se
zasniva na eksploataciji tuđeg rada, dakle praktično svako, a naročito
ono koje je nastalo na osnovi prodaje društvenog vlasništva u
bescijenje, uništenju radničkih prava i neo-kolonijalizmu. Koliko god
imućni bili, političari su i sami tek stavke, istina bitne, ali ipak
stavke, na platnim spiskovima šačice najbogatijih (mada postoje i
značajni izuzeci, poput najuspješnijeg biznis-mena Crne Gore, Mila
Đukanovića). Istinski se boriti protiv korupcije znači udariti na sami
temelj današnjeg društva, a i klasnog društva uopšte - privatno
vlasništvo nad fabrikama, zemljom, bankama, finansijama, i samim
ljudskim egzistencijama.
Radnici, a ne građani
Insistiramo na klasnom karakteru budućeg anti-režimskog pokreta, tj. postavljamo radničku klasu na mjesto glavne i rukovodeće revolucionarne snage u društvu,
os prema kojoj će se čitava nacija izgraditi i preobraziti. Zašto?
Cinici bi rekli da je to zbog toga što smo marksistički "dogmatici" -
odnosno, kruto sagledavamo društvene procese isključivo kroz niz
aksioma. "Za njih je bitna samo klasa", i ostalo... Istina je, pak, da u
konačnici proces proizvođenja vrijednosti jednog društva određuje
njegovu strukturu i način funkcionasanja. Odnos između sredstava za
proizvodnju (danas već masovnih, internacionalnih, razvijenih) i prirode
vlasništva (privatno vlasništvo ili državna nacionalizacija nekih grana
proizvodnje) jeste osnovna protivuriječnost društva, koja izaziva
stalne antagonizme i ograničava mogući napredak. Činjenica je da putem
nacionalnog ili vjerskog identiteta i politike nikada nisu i neće biti postignute
stvari poput istinske emancipacije i nezavisnosti ljudskog bića,
istinske demokratije jednakih, ispunjenje svih ljudskih potreba,
ravnomjeran svjetski razvitak, slamanje imperijalizma i kolonijalizma...
Sve velike demokratske tekovine u zadnjih 150 godina plod su borbe
radničke klase, odnosno njene teško izvojevane pobjede. Pogledajte samo
istoriju ostvarenja opšteg prava glasa, ženske emancipacije, socijalne
sigurnost... ali, sva radnička prava, u okviru kapitalizma, ostaju tek
izvojevani ustupci. Napad na socijalna davanja i sigurnost, koji se
sprovodi u svim evropskim zemljama šok-terapijom, zarad interesa krupnog
kapitala, u ime "politike štednje", jeste posljedica slabosti radničkih
organizacija i nesposobnosti preuzimanja vlasti od strane proletera.
Radničke snage Crne Gore su slabe; neo-liberalnim ideolozima na putu
konačnog uništenja i privida pristojnog života dajemo sve šanse za
uspjeh. Jedan radnički štrajk znači puno više od svih uličnih
demonstracija, jer parališe najvitalnije tačke zemlje. "Nijedan točak se ne okreće, nijedna sijalica ne svijetli, nijedna mašina ne radi... bez ljubazne dozvole radničke klase."
Poštujemo
nacionalni i vjerski identitet, ali smo svjesni i toga da ne mogu biti
osnova organizovanja emancipacione borbe, a kamoli revolucije. Zašto? Zato
što se u ime "nacionalnih i vjerskih interesa" u istu masu sjedinjuju
eksploatatori i eksploatisani, radnici i njihovi robovlasnici; i u
toj čudnovatoj smješi radnici uvijek gube bitku u korist sprovođenja
interesa Gospodara, u čijim rukama je sva vlast. Pogledajmo konkretan
primjer, našu zemlju. Nakon "ere" sprskog nacionalizma, koji je poslužio
svojoj svrsi u periodu konsolidacije nove vlasti i razbijanja radničke
klase, crnogorska vlast, tražeći ideološku osnovu za svoj raskid sa
srbijanskom buržoazijom (Milošević) i prelazak na stranu zapadnih
finansijera, okreće se crnogorskom nacionalizmu i građenju tkzv.
"nezavisne" Crne Gore, iako o nikakvoj faktičkoj suverenosti ne može
biti ni riječi. Crnogorski nacionalizam je pronašao pogodnog bauka u
srpskom, koji mu pomaže u privlačenju albanskog, bošnjačkog, hrvatskog i
ostalih nacionalnih blokova na svoju stranu. Nacionalne elite i
"predstavnici" profitiraju u svakom slučaju, bilo na strani vlasti ili
opozicije: njihova solidna baza "podanika" je uvijek spremna podnijeti
nove žrtve za "nacionalni interes". Klasni identitet, i pored svih
pokušaja, ipak iznova i iznova vaskrsava u novim sukobima i napadima na
životni standard.
Slično je i sa "građanskom" retorikom. Zapravo - građansko i jeste nacionalno!,
i sramotno je gajiti iluzije povodom toga. U velikim buržoaskim
revolucijama, poput francuske ili američke, "građanski" identitet je
istaknut kao osnova građena novog nacionalnog bića, izraslog iz
stvaranja sve centralizovanije i razvijenije ekonomije. Stoga,
prevazilaženje svih etničkih, provincijalnih, vjerskih i ostalih
partikularilazama, i formiranje jedinstvenog nacionalnog tržišta - našlo
je svoj izraz upravo u građanstvu!, velike američke, francuske,
britanske ili druge nacije. "Građanština" kod nas, pak, ostaje strategija klasne saradnje,
grljenja potlačenih i tirana, u "mirnom" demokratskom sistemu. Ona je,
stoga, sasvim nepodesna za ostvarenje bilo kakve dublje demokratije, ili
ispunjenje čak i materijalnih potreba naroda u uslovima svjetske
kapitalističke krize.
Uostalom,
pogledajmo iskustva arapskih zemalja, najblistavijeg primjera pregnuća
narodnih masa u skorijoj istoriji. Pobuna, započeta usljed sve oštrijeg
pada životnog standarda i demokratskih zahtijeva masa - suočila se sa
najozbiljnijom degeneracijom u svim zemljama gdje radnici nisu igrali
bitniju ulogu, odnosno nisu bili dovoljno organizovani i osvješćeni. U
Libiji, pokret je preuzet od strane pro-imperijalističkih elemenata,
otvorenih sluga zapadnog kapitala (Nacionalni savjet). U Siriji,
reakcionarne islamske snage su, uz obilatu pomoć autokratskih režima
Katara i Saudijske Arabije, došle na čelo pokreta i potisnule sve ostale
struje. A i u drugim zemljama, poput Tunisa i Egipta - revolucija
nipošto nije gotova; težnje masa svakodnevno se sukobljavaju sa okvirima
i ograničenjima buržoaske, tj. formalne demokratije, dok zemlja sve
više i više siromaši. Reakcija, liberalna buržoazija i radnički masovni
pokreti su stupili u nemilosrdnu borbu za vlast. Učimo iz žive povijesti
koja nam se razvija pred očima!
Mjesto apelovanja na apstraktnog "građanina", istinska opozicija mora početi od konkretnog položaja stanovništva i njihovih realnih potreba. Propadanje životnog standarda i industrije direktno su povezani sa privatizacijom ekonomije, poplavom špekulanata, tajkuna i ostalih kriminalnih tipova (te, naravno, njihovom organskom povezanošću sa političarima i tajkunima - nerijetko se radi o istim ljudima!, "tri u jednom"), kao i predatorskim uplivom stranog kapitala koji našu zemlju vidi tek kao još jedno tržište zrelo za eksploataciju. "Jezik" koji će stvarni stanovnici brzo prihvatiti jeste onaj socijalne problematike, koja ih i najviše pritiska. Ukoliko ona ne zauzme centralno mjesto u djelovanju istinske opozicije, svi zazivi "građanske neposlušnosti", "savjesnosti", "demokratičnosti" i sličnog će djelovati kao i parole svih ostalih političkih grupacija: brbljarije udaljene od stvarnog života, prenijete iz neke paralelne stvarnosti partijskih ideologa. Konkretna rješenja gorećih problema zemlje - kriza KAPa, Željezare, Elektrodistribucije, državnog budžeta, raslojavanja i siromašenja stanovništva, socijalnih davanja - će dokazati da opozicija nudi konkretna rješenja i istinski je voljna da mijenja zemlju, ne ostajući tek obični dežurni "kritičarski glas" raspadajuće vladajuće klase. A ta uloga možda jeste profitabilna za mnoge, ali nije nimalo časna niti srvsishoda: biti tek odraz u ogledalu vladajuće klase, njena slijepa i nemoćna verbalna negacija. Opet, opozicija postoji samo kroz mlako kontriranje vlastima, a ne kao reaalna snaga, ne još.
Periferna
i siromašna zemlja, naročito tako mala poput naše, svakako ne može
riješiti svoje ključne probleme u uskim nacionalnim granicama. Izazovi
sa kojima se suočavamo slični su onima koji pritiskaju narod širom
Jugoslavije-Balkana-Evrope- čitavog svijeta! U svjetskom sistemu
eksploatacije i imperijalizma, slom najslabije karike ne znači mnogo ako
za sobom i ne povuče druge, iako jeste ozbiljan simptom. Nacionalna
nezavisnost, razvitak Crne Gore, istinska demokratija... su rješenja
koja se mogu ostvariti samo u najtješnjem savezu, praktičnom,
svakodnevnom, sa radničkom klasom ostalih jugoslovenskih republika, pa i
balkanskih zemalja uopšte. Stoga - uvažavajmo specifičnosti naše
zemlje, ali budimo svjesni i njenog položaja u široj slici i poretku
stvari. Ekonomsko je odavno prešlo nacionalne granice. Tako, i danas,
masovni pokreti izbijaju u jednoj po jednoj zemlji - stalno se šireći,
od arapskog svijeta preko Brazila do Francuske. Svjetske bitke i potresi
nas čekaju, ali niko neće riješiti naše probleme umjesto nas samih.
Za istinsku opoziciju!
Za radni narod Crne Gore!
No comments:
Post a Comment