Čovjek i potencijal

Čovjek, rođen, zasniva se kao prirodno-čulno biće, kao potencijal svih ispoljavanja koja pripadaju i mogu pripadati čovjeku kroz razvojnu praksu. Ali čovjek je uvijek konkretan: u istorijskim uslovima koje zatiče. Čin društvene socijalizacije, stoga, ne predstavlja samo formiranje individuuma naučenog vještinama za ostvarenje svog potencijala, već, u izvjesnoj mjeri, i prvo ograničenje tog potencijala, jer je ispunjena mogućnost mogućnost koja se da ispuniti u društvenom okviru, i rijetka je (revolucionarna) akcija koja ga nadilazi, barem u toku jednog života... U otuđenom industrijskom društvu, stepen ostvarenja čovjeka je, posredno, i stepen njegove neostvarenosti, jer u neslobodnom društvu ostvarenje jedne funkcije zatire ostale, i čovjek je sveden na nju.

Ukoliko želim živjeti, jesti, piti - moram obavljati određenu djelatnost, kojoj je glavni, i često jedini cilj, održanje moje egzistencije. Ova nemilosrdna ekonomska redukcija širi se na svaki rad uopšte. Tako profesor predaje đacima sa nužnošću stanarine, hrane, kredita, itd., na plećima, baš kao što radnik nije zainteresovan za stvaranje društveno-korisnog proizvoda, a činovnik životari da bi kupio novi auto, kuću, dušu i ličnost - a ne da bi olakšao muke mehanizma modernog društva. Rad je u svrhu nadnice - koju daje drugi - poslodavac, vlasnik živog rada - stvoritelja. Nad modernim društvom i dalje lebdi sijenka oskudice, straha od gladi i ulice, od životnog bankrota. Čovjeku se često uskraćuje čak i privilegija robovanja kapitalu, gurajući ga u redove nezaposlenih - a tada, poručuje mu se, ne vrijediš ništa. Pa i ako želim studirati, često ne mogu studirati ono ka čemu stremim, u čemu bih bio najkorisniji, povećavajući opšte-društveno bogatstvo, već - onu profesiju koja će me sutra što skuplje prodati poslodavcu!

O svemu ovome je kritički pisao Marks, ali i dalje se čini savršeno razumnim -  u svijesti ljudi, potopljenih u čulno, čija je dimenzija ljudskog djelovanja ograničena na sferu postojećeg. Može se biti kvantitativni dodatak postojećim pojavama i odnosima (bilo kao tlačitelj ili potlačeni, apologeta ili nesrećna svijest, konzument ili siromah), ali je isključena kvalitativno drugačija praksa -  koja bi bila klica novog, itekako drugačijeg svijeta. A kvantitet otuđujućih akcija se, istina, i dalje preobražava u kvalitet - u kvalitet produbljenijeg otuđenja, raščovječenosti. U najboljem slučaju, mogu širiti ideale i praksu Zapada, "kraja istorije" (benking, investing, partikularna i apstraktna "prava" manjina, bez uzimanja cjelovitog, konkretnog čovjeka u obzir) - na balkanske gudure, kao NVO aktivista koji je "osmotrio" Kraj i konačno ispunjenje čovjeka - u degenerizmu korporativizma. Ili, pak, biti "ljuti" nacionalista - koji od Istorije vidi samo borbu nacija i plemena (u stilu reakcionarnog tumačenja Hegelovog "svjetskog uma") - bez ijednog kvalitativnog pomaka, raskida, ljudske suštine i međuzavisnosti koja ide iznad nacionalnih granica, i samih tek produkata Istorije - ljudskog rada. Ali sama kategorija "istorijskog" je davno zatrta, jer sadrži i prevazilaženje potojećeg, nove društvene oblike (kroz Revolucije i društvene prevrate - nagle transformacije), te je, stoga, uvijek živ podsjetnik moći Čovjeka koji iznova i iznova nadilazi date uslove. Ne - postoji samo automatizovani rad i komfor, ili bijeda (mada, sve više drugog!), i slijepa (implicitna, no utoliko monolitnija) ideološka vjerovanja. Ne propitujemo njihove izvore (buržoaske revolucije), jer poznavati značilo bi shvatiti njihovo krivljenje u praksi, njihovu malu oslobodilačku moć (sloboda za bogate, kroz "prirodno" djelanje kapitala).

No vratimo se na socijalizaciju, na ostvarenje konkretnog potencijala jedinke. To nipošto nije bezbolno i potpuno svođenje jedinke na društveno odobrenu formu; reći to, znači pasivizirati čovjeka, poreći njegovu stvaralačku aktivnost, stvaralačku suštinu, a i samu prirodu društva. "Društva" kao cjeline individualnih života i njihovih (otuđenih, kroz interese datih) odnosa -  prožete ljudskim nesvjesnim i ljudskim protivuriječnim. Da u društvu mogu postojati dvije po prirodi antagonističke pojave, koje su integralni dio društva i njegovog funkcionisanja, koje se međusobno stvaraju a ipak razvijaju situaciju bespoštedne borbe u svim slojevima stvarnosti i potencijal uništenja jedne od njih, rušenja odnosa kroz njegovo puno razvijanje - nezamislivo je "zdravorazumskim" sociolozima, psiholozima i sociolozima! A opet! Kapital i rad, to jest poslodavac i radnik, "građanska" i stvarno-ljudska prava, "zdravlje" i mentalna bolest društva - protivuriječni momenti i same nikada kompletirane, nikada sasvim zatvorene razvoju cjeline društva! "Građanska" prava u ustima Gospodara kapitala i ljudi draže sirotinju i nagone je ka stvarnim dobicima - prehrani, smještaju, obrazovanju, slobodnijem radu; a standardi "zdravlja" jednog društva tjeraju u neurozu ili čak ludilo onoga ko im se ne prilagodi! O radniku i poslodavcu se ne mora ni govoriti, toliko je taj odnos zaoštren i razvijen.

I tako dobijamo ličnost "pocijepane", tj. otuđene svijesti: rastrzane između onoga što ima, tj. što postoji, pri čemu se nerijetko vjeruje da to mora biti, i onoga što ljudsko biće želi, makar i nesvjesno, tj. što mu treba. Ne shvatiti "ima" i "treba" vulgarno, na način našeg doba, kao posjedovanje stvari: "imati" se dade promašen život, prodato dostojanstvo i slomljena ličnost, a treba nam, tako mnogo!, sloboda, stvaralački rad i bratstvo. Imamo potencijal da volimo, i u drugome nalazimo svoj cilj, cilj po sebi, a ostvarujemo "konkurisanje" na mizernom tržištu ljudskih odnosa, stalno u strahu da nismo povoljno razmijenili svoju ljubav za podjednaku KOLIČINU (!) ljubavi dovoljno vrijedne osobe; kao i da će nas naši izabranici UTRAMPITI nađu li bolju ponudu. Svakog dana u nama zriju misli i ideje koje bi mogle biti ostvarene, opedmećene kao slika našeg uma, moći, bića, ali radimo automatizovane poslove, često ih mrzeći, shvatajući "slobodno vrijeme" - kao dokolicu, prazno besposličarenje, sumanutu konzumaciju svega, koja nas okupira, ali suštinski ne mijenja. Ko danas pristupa filmu, recimo, kao stvari-po-sebi, a ne načinu da se "zabavi" i "ubije" vrijeme? Koga film mijenja, ko osjeti dah druge stvarnosti, one umjetničke, te beskrajnu napetost između "jest-treba da bude"? Ko u svijetu - plodu zamisli, datom u umjetničkom radu, vidi izazove i kritiku upućenu stvarnoj ljudskoj egzistenciji? Gledaoci? Teško. Kritičari? Ta oni su odavna zaluđeni kvantifikacijom (ocjenjivanjem), svođenjem dijela na svoje ("subjektivne") kategorije, čuvajući se "filozofskih digresija"! "Potemkin" je 1925. dao estetski izraz eri masovnih revolucionarnih pokreta, stremljenja masa, očaja i pobune sred žrtava rata. Danas, nema takvog dijela, jer nema društvene sile koja bi ga iznijelo: niti organizovanog radništva, niti istinske, radikalno kritičke inteligencije. Ima li većeg besmisla, dubljeg nepoznavanja suštine stvari usred umnožavanja svih materijalnih sredstava i bogatstava?

Defekti pojedinca se tako rijetko dovode u vezu sa opštim defektima društva, svedeni ili na individualne greške vaspitača ili na "podnošljive" mane kojima je svaki sistem proklet. (Tako se, recimo, uvijek može desiti da neko odraste u porodici koja ga zlostavlja. Tu na scenu stupa pripitomljena psihologija!) Ličnost otkriva novi stupanj usamljenosti, jer njene brige ostaju raskinute od egzistencijalnih, tj. briga bitisanja čovjeka uopšte. Zarobljeni u neposredno-čulnom, ne dovodimo svoje brige i defekte u odnos sa opštim procesom, ili, ako to i činimo, na ako apstraktan i maglovit način ("teško vrijeme", "ekonomska kriza", "lopovski političari"), da je svaka oslobodilačka akcija nemoguća, nezamisliva, ne-praktična. A u drugome vidimo tek ulagivanjem i "ulaganjem" uslovljenu psihološku podršku, rame za plakanje, ili, još češće, samo suparnika na tržištu ljudskih vrijednosti (svedenih na profit, novac), nikako sadruga u ljudskoj djelatnosti. Neki od nas su slomljeni tim kafkijanskim Procesom, nemogućnošću oslobođenja, i okreću se drugim vidovima "svijesti", nadajući se misaonom bijegu od svijeta i sebe u njemu: religiji, cinizmu, nemoćnom individualizmu "ličnog stila", ili običnom tupom očaju, nesvjesnom nihilizmu... I nigdje ne nalaze moć negirajućeg koja rađa nove, slobodne oblike iz starog i postojećeg, jer su date svijesti obuhvaćene, predviđene društvom, i samo daju nove dimenzije otuđenog, nemoćnog postojanja.

Drugi, pak, čine od uslova otuđenja i neslobode svoju istinsku prirodu - jer je i otuđena priroda takođe istorijski izraz ljudske prirode, kako Marks mudro ističe. Strahovit je to proces ništenja ljudskog bića: zatiranje potencijala (izvora bola, nesigurnosti, borbe i smjeranja ka ostvarenju) zarad postojanja, proste svijesti koja nalazi svoj mir u činjenici mirenja, izjednačenosti sa pojavnim svijetom. No postoji li potpuna stopljenost? U elektrodi i najsavršenijeg čovjeka-automatrona jedna pogrešna aktivacija vodi u sumnju, agresiju, smrt i ludilo: kako From kaže, ako se ljudska potreba, potreba (ostvarenja) čovjeka, ne može ostvariti u samostvaralačkom stvaranju, produktivnoj praksi, izraz svoje Moći može potražiti u suprotnom činu: uništavanju kao činu postojanja, osjećanja sebe kroz patnje drugih, koji interiorizuju (osjećaju) naš udarac, bijes, patnju. Tu može biti polje za humanističku psihoanalizu: mjesto determinističkog, sasvim neljudskog i uvijek istog sukoba između "divljačkih nagona" i "represivne civilizacije", mogla se ticati konkretnog i ljudskog sukoba mehanizama banalizovanja, otuđenja i onoga ljudskog što se opire rastakanju.

Današnje društvo, po mnogo čemu Markuzeovo društvo "jednodimenzionalne misli", odavna u sebi nema metoda i umova koji bi nastavili njegovo istinsko istraživanje, moguće samo kroz djelanje za njegov preobražaj. Kritičko-negacijska moć, moć stvaranja Istorije, živa klica drugačijeg i boljeg, svojstvena radnom stanovništvu, a naročito misliocima, pobunjenicima, djelatnicima (u smislu nesputane, punoljudske djelatnosti) - predugo je gušena u začetku, ne nalazeći načina da se izrazi, kružeći kao avet na obodima društva, avet čije se ima nikada ne izgovara. Recite Čovjek! Revolucija! Praksa! danas, i ko će slušati i mariti u svijetu praktičnih termina?  Protivnici postojećeg, obespravljene radne mase, nemaju nezavisnog intelektualnog života, i, stoga, ni metode kritičkog rastakanja stvarne društvene prakse u nove oblike, koji stoje u oprečnosti sa starim. Ne, oni usvajaju jezik ideologije (porezi!, skupština!, nacionalni interes!), sprečavajući autohtoni razvoj oslobodilačkog svijeta rada, kriveći svoje ciljeve u slici društva eksploatacije.

U nedostatku stvaralačke negacije, javlja se besplodni bunt, nova forma samosakaćenja: recimo, kult nerada kod omladine. Bitno je imati, i trošiti: rad je nešto zamorno i degradirajuće, znanje koje ne služi "snalaženju" BESKORISNO je; a "faca" je onaj ko postigne najviše sa najmanje truda. U takvom svjetonazoru, ravnodušnost je znak individualne vrijednosti i prkosa, cinizam pameti, a besposličarenje slobode. Ne-stvarati znači živjeti, a raditi životariti u iluzijama. Otvaranje kafana i barova, te zatvaranje fabrika, nije niti puki uzrok niti posljedica ovakvog stava, već dio dijalektičkog procesa društva u totalitetu. Baš kao što su istina (ponižavajući karakter današnjeg rada) i laž (ispunjen čovjek kao ne-stvaralačko biće) tijesno spojeni u jedan plitak stav, ni živo tkivo društva se ne da formalno-logički raskidati na prosti lanac uzroka i posljedice. Omladina ipak i dalje ostaje ugušena i raspeta između lažnih izbora: ropski rad ili parazitizam. 

Partijska birokratija je aktivno pokušavala da preobrazi čovjeka prema slici svojoj: u radno, poslušno, vječito optimistično i nekritično biće. Ona je gvozdenih stiskom kontrolisala društvo, katkada se služeći i otvorenim terorom, no i sama gonjena unutrašnjom protivuriječnošću: potrebm da se proizvodnja društva razvije društvenim, naizgled neeksploatisanim radničkim radom, ne bi li uživala u višku stvorenih vrijednosti, a i da se istovremeno ti isti radnici iznova i iznova svedu na svijest kojoj je na papiru priznato samoupravljanje još uvijek upravljanje, slijeđenje spoljne sile (Boga, kapitala, Partije), čovjeku nedostižne, koja ga usmjerava ka "korisnim" ciljevima. Takav položaj nije mogao voditi ka nastavljanju povijesti, već samo ka njenoj degradaciji: rušenju "socijalizma" i uspostavljanju kapitalista-posjednika od nekadašnje partijske elite, u vidu konačnog, nasljednog prisvajanja bogatstva društva, u regresivnom, varvarskom vidu društvene pljačke, rasipanja, grabljenja, uništavanja. I nikakav drugi vid, nikakva "mirna" tranzicija nisu bili mogući. (Uz to, ne smijemo ni zaboraviti uticaj inostranih kap. sila.)

No i dalje možemo reći da razdoblje takvog ekonomskog uspona, postignutog tim sredstvima, odgovara društvenom karakteru radišnog (ali ne i slobodnog, rasterećenog u svom radu), optimističnog, nahranjenog, ali i pasivnog, dogmatskog čovjeka. Ali počinili bismo najdublju grešku svodeći sve, lijeno objašnjavajući sve ekonomskim faktorom, čineći čovjeka objektom, a ne subjektom Istorije. Nesamjerljiva činjenica jugoslovenske revolucije, tragičkog heroizma masa, žarke želje da se prokrči put iz bijede ka ljudskom životu, idealističke vjere u ostvarenje boljeg svijeta, težnje da naši narodi stupe iz mraka robovanja i pokolja u Istoriju - ne mogu se svesti samo na ekonomski faktor, jer otkrivaju višedimenzionalnost svakog našeg čina i ljudskog bića uopšte.

Slično je i sa riječima "rasparčavanje drištvene imovine". To je pojam ogromnog apstrahovanja niza stanja ljudskog života i uma, koji možemo razložiti na elemente iskustva, čije je jedinstvo sačuvano u pojmu: od uspona i bogaćenja kriminalaca, preko "lažne svijesti" nacionalizma i liberalizma, koji se dopunjuju u gaženju čovjeka, gladnih i smisla života lišenih radnika, nazadovanja kulture i morala, do krvavih i za radni narod besmislenih ratova... nalazimo duh jednog vremena, crvenu nit degradacije, pljačke, potčinjavanja i ropstva koja spaja lična iskustva, pojave, činove.

Zapadni kapital danas diriguje tek vrhovima društva; njegova naređenja se, poput drhtaja, rasprostiru i izvršavaju kroz poslušnički aparat političara, policije, medija, tajkunske privrede. On ne mora, i nije kadar, da preobražava društvo u svoju sliku: mi smo tek kolonija, čiji se raspad, očaj i spora smrt ne smatraju bitnim sem ako ne ugrožavaju osnove eksploatacije, cijeđenja i sadističkog podrugivanja. U odnosima ljudi i kapitala, ekonomistički redukcionizam se pokazuje kao više nego opravdan: on proističe iz prirode stvari, ne namjere istraživača.

Ipak, funkcionišući kapitalistički svijet rada i dalje ostaje zastrašujući primjer dehumanizacije: sa svojim profesionalizmom koji guta etiku, poistovjećivanjem čovjeka sa njegovom funkcijom, besmislenim radom koji (srećnom!) radniku pruža bezumlje raščovječenog trošenja (veća kuća, televizor, telefon, sve veće!), kojim se nastoji nadoknaditi stvaralačka nemoć, najogoljenijom eksploatacijom Trećeg svijeta. Nadajmo se da svjetska ekonomska kriza donosi konačni krah eksploataciji čovjeka od strane čovjeka, siromaštvu, otuđenju, baš kroz njihovo zaoštravanje - sve do "nepodnošljivog stanja" Revolucije.