U ovom slučaju, rado ću iskoristiti možda i najznačajniju od svih privilegija autora - ćutnju. Tačnije, dopustiti da ove poetske crtice govore i djelaju same za sebe; ma kako bile inspirisane itekako ličnim događajima i stanjima uma, one moraju biti i nešto više od pukog traga proživljenog. One bi, kao i sva poezija, trebale biti žive. Sartr je rekao da je čitanje dijalektički korelativ pisanja, i da je najveći neuspjeh - pisati (samo) za sebe. Stoga sve napisano, i ovdje i drugdje, i moje i tuđe, nema nikakvoga smisla i istinitosti ukoliko ne živi kroz vas, čitaoce, i pokrene u vama... nešto, misao, osjećaj, sjećanje. Ta moć asocijacije i buđenja i jeste, mislim, moć pjesme.
Zajedno
U hiljadu
oblika da dođeš, opet bih te volio.
Oganj
bukti, i ja ga gasim; i gle! Ruke su moje u plamenu, i oko moje, i misao je
žeravica. A sagoriti me ne može, jer je od mene i od tebe.
Ljubav je
ta sitna spram svijeta: al kroz nju gledam, kroz nju zborim,kroz nju je sve
moje proteklo.
A riječ što
ti kažem nije riječ, nego ruka preko ponora; i tamo gdje je bio bezdan sad smo
mi.
Ja sam ti,
i ti si ja; iz tvog oka se smejem, iz tvojih grudi dišem, iz mog srca ljubiš,
iz mog srca žudiš.
Nije ni od
mene, ni od tebe; postoji dok smo tu, rodilo se kad smo se pogledali.
Željezna vrata
Njegovi
koraci odzvanjaju u noći. Meki, prijeteći, čujem ih gdje ne bi trebali biti.
Čvrsta
tvrđava je naš razum – a opet oko nje kruži trulo, krvavih očiju, glasom koji
obznanjuje kraj i lom.
Kraj
napora, uspona ka boljem, svega što se čovjekom smatra. Skrhani smo pod težinom
onoga što želimo biti.
Ludilo je
stiglo. Ludilo, nepojmljivo, staro kao prva zora. Ludilo mučenika i ubica stiže
da primi i tebe, o mali.
Još se čuju
jauci, urlanja ekstaze slobode. Sloboda od svijeta previše ljudskog, ropstva –
razuma! Obzira! Na drugoj su strani.
U tebi je
klica ludila što se na kapiju baca; i gle!, izdajnička ruka poseže ka bravi.
Zgasla je zadnja iskra; dok toneš u ludilo vaseljene, znaš: slobodan si od
iluzije Ja.
I neka bi
nam došao dan velike slobode.
Ni plemena ni kraljevstva
Pogled ti
luta, a lice skrivaš; bojiš se ljudi i dijela njihovih.
Sijenke
pritišću, ne možeš ni hodati ni mirovati, ni govoriti ni ćutati; prati te i u
besvijest.
Pa onda
ipak hodiš, koraka teška ali hitra, ne bi li umakao – ni sam ne znaš od čega.
Neka siva
magla, mučna odvratnost, grč bola spustio se na svu radost tvoju; sve dobro
zatrovano je i zgaslo – samo zlo strašno sija.
Kuda korak
vodi neznano je, bitno je ići – i u hitnji uteći.
Na kraj
svega da dođeš malo je; samo u promicanju svane mir – u trenu, a opet žal.
I onda
staneš, i pojmiš: bol nije ni tamo ni ondje, da se da skloniti; u tebi je izvor
njegov.
I hraniš
zlo, i zlom sijaš; teške riječi od tebe se čuju, da obznane svijetu grotlo gdje crne misli se kote.
Vikati,
gristi, udarati; ta smisla nema – sama sebe poništiti ne možeš.
Ti, misao,
san lakonogi, vrh ste vječnog i beznadnog rata.
Magle
Bog stvara
svijet i u stijenje ga okiva; svaka je stijena zub, oštriji od mača.
I zub
ujeda; rana zjapi, krv crna teče – sa svakom kapljom odlazi i duše, i snage, i
smijeha prolaznoga.
Svakog dana
potrošimo snage, radosti, života; trošimo – a čudimo se kraju.
Iz stotinu
malih rana ističemo, u prah padamo i prah postajemo. Cilj svega čovjeka je –
glib.
A Bogu nije
dosta: na svijet nagoni magle crvene, što očima gledati ne daju; dimom gustim
truje nas.
Teturamo se
neviđeni i ne videći; svako malo čuje se jauk – sudariše se dva sapatnika.
Kunemo i
ječimo, ali nastavljamo, spremno grabeć kroz trulo, zagušljivo svijetlo.
Slobodni
smo da budemo slijepi a sanjamo da ovo životom se zove.
Ruina
Dobar si,
kažeš? Ali si čovjek: u tebi leži klupko strasti, ljubavi i mržnje, borbe i
želje utrobe. Jao svijetu, spaljenome da bi se utroba utažila!
„Ono“ ne
mari. Želi sve, i želi odmah. Vjekovni okovi su ga sputali, ali u svakome
obitava haos plamena i želje. Razgrni najboljeg i najgoreg: svaki počiva na
crnoj sluzi i neiskazanoj želji.
Ti si,
čovječe, krhka kula nad zjapećim ponorom. Temelji su ti izjedeni – što se više
penješ, duže ćeš padati.
A spustiš
li se voljno, i odrekneš kraljevanja svoga, odrekneš svrhe kojim si želio
osmišljati obesmišljeno – vraćaš se svom pretku bezumnom, u nagonu rastačeš.
Mesnata lutka – ta kad je ćelija o slobodi maštala! Kad se slika ludila –
dužnosti, uma, il volje – isprečila između želje i zadovoljštine, u danima
predačkim!
Između
zvijeri i boga si, i ta misao nije ti nova. Vrtio si se stazama njenim, i
nalazio sebe na početku, u sumraku koji ne prolazi nit radi dana nit radi noći.
Ni naprijed ni nazad, čemu uopšte služiš?
Bujanje
U ime života i sunca
krvi i srca
zaklinjem
se lako
da ću
zlaćana oka hoditi
i klicati
ljepoti
da ću
ispijati slatke usne
i zagrizati
u crveno meso
da ću
prstima grabiti zemlje
i duboko
udisati topli, vlažni vjetar,
a pogled
odmoriti divljim zelenilom
Teške kapi
kiše
počinuće na
meni
Duboki
zagrljaj tijela
sagoriće u
vrelini
Smijeh će
odjeknuti
oriće se
sreći i nesreći
Jasnih
očiju govoriću
riječi
čiste poput izvora
zvonkije od
groma
britkije od
sablje
nepomućene
prezirom
i bolom
utrobe
zazivati
propast neću!
Baciću crne
rite
mršiti čelo
neću
pred sunce
izaći
i posvetiti
se njime
- kakve li
sreće!
Svjetlost
da jasnu vidim
vodu da
hladi i mirno šapuće
i trag
zelenila da osjete žile kucavice
parče
zemlje, ne neba, mi dajte!