Buka, bes i tišina

U ovom slučaju, rado ću iskoristiti možda i najznačajniju od svih privilegija autora - ćutnju. Tačnije, dopustiti da ove poetske crtice govore i djelaju same za sebe; ma kako bile inspirisane itekako ličnim događajima i stanjima uma, one moraju biti i nešto više od pukog traga proživljenog. One bi, kao i sva poezija, trebale biti žive. Sartr je rekao da je čitanje dijalektički korelativ pisanja, i da je najveći neuspjeh - pisati (samo) za sebe. Stoga sve napisano, i ovdje i drugdje, i moje i tuđe, nema nikakvoga smisla i istinitosti ukoliko ne živi kroz vas, čitaoce, i pokrene u vama... nešto, misao, osjećaj, sjećanje. Ta moć asocijacije i buđenja i jeste, mislim, moć pjesme.

Zajedno

U hiljadu oblika da dođeš, opet bih te volio.

Oganj bukti, i ja ga gasim; i gle! Ruke su moje u plamenu, i oko moje, i misao je žeravica. A sagoriti me ne može, jer je od mene i od tebe.

Ljubav je ta sitna spram svijeta: al kroz nju gledam, kroz nju zborim,kroz nju je sve moje proteklo.

A riječ što ti kažem nije riječ, nego ruka preko ponora; i tamo gdje je bio bezdan sad smo mi.

Ja sam ti, i ti si ja; iz tvog oka se smejem, iz tvojih grudi dišem, iz mog srca ljubiš, iz mog srca žudiš.

Nije ni od mene, ni od tebe; postoji dok smo tu, rodilo se kad smo se pogledali.

Željezna vrata

Njegovi koraci odzvanjaju u noći. Meki, prijeteći, čujem ih gdje ne bi trebali biti.

Čvrsta tvrđava je naš razum – a opet oko nje kruži trulo, krvavih očiju, glasom koji obznanjuje kraj i lom.

Kraj napora, uspona ka boljem, svega što se čovjekom smatra. Skrhani smo pod težinom onoga što želimo biti.

Ludilo je stiglo. Ludilo, nepojmljivo, staro kao prva zora. Ludilo mučenika i ubica stiže da primi i tebe, o mali.

Još se čuju jauci, urlanja ekstaze slobode. Sloboda od svijeta previše ljudskog, ropstva – razuma! Obzira! Na drugoj su strani.

U tebi je klica ludila što se na kapiju baca; i gle!, izdajnička ruka poseže ka bravi. Zgasla je zadnja iskra; dok toneš u ludilo vaseljene, znaš: slobodan si od iluzije Ja.

I neka bi nam došao dan velike slobode.

Ni plemena ni kraljevstva

Pogled ti luta, a lice skrivaš; bojiš se ljudi i dijela njihovih.

Sijenke pritišću, ne možeš ni hodati ni mirovati, ni govoriti ni ćutati; prati te i u besvijest.

Pa onda ipak hodiš, koraka teška ali hitra, ne bi li umakao – ni sam ne znaš od čega.

Neka siva magla, mučna odvratnost, grč bola spustio se na svu radost tvoju; sve dobro zatrovano je i zgaslo – samo zlo strašno sija.

Kuda korak vodi neznano je, bitno je ići – i u hitnji uteći.

Na kraj svega da dođeš malo je; samo u promicanju svane mir – u trenu, a opet žal.

I onda staneš, i pojmiš: bol nije ni tamo ni ondje, da se da skloniti; u tebi je izvor njegov.

I hraniš zlo, i zlom sijaš; teške riječi od tebe se čuju, da obznane svijetu grotlo gdje crne misli se kote.

Vikati, gristi, udarati; ta smisla nema – sama sebe poništiti ne možeš.

Ti, misao, san lakonogi, vrh ste vječnog i beznadnog rata.

Magle

Bog stvara svijet i u stijenje ga okiva; svaka je stijena zub, oštriji od mača.

I zub ujeda; rana zjapi, krv crna teče – sa svakom kapljom odlazi i duše, i snage, i smijeha prolaznoga.

Svakog dana potrošimo snage, radosti, života; trošimo – a čudimo se kraju.

Iz stotinu malih rana ističemo, u prah padamo i prah postajemo. Cilj svega čovjeka je – glib.

A Bogu nije dosta: na svijet nagoni magle crvene, što očima gledati ne daju; dimom gustim truje nas.

Teturamo se neviđeni i ne videći; svako malo čuje se jauk – sudariše se dva sapatnika.

Kunemo i ječimo, ali nastavljamo, spremno grabeć kroz trulo, zagušljivo svijetlo.

Slobodni smo da budemo slijepi a sanjamo da ovo životom se zove.

Ruina

Dobar si, kažeš? Ali si čovjek: u tebi leži klupko strasti, ljubavi i mržnje, borbe i želje utrobe. Jao svijetu, spaljenome da bi se utroba utažila!

„Ono“ ne mari. Želi sve, i želi odmah. Vjekovni okovi su ga sputali, ali u svakome obitava haos plamena i želje. Razgrni najboljeg i najgoreg: svaki počiva na crnoj sluzi i neiskazanoj želji.

Ti si, čovječe, krhka kula nad zjapećim ponorom. Temelji su ti izjedeni – što se više penješ, duže ćeš padati.

A spustiš li se voljno, i odrekneš kraljevanja svoga, odrekneš svrhe kojim si želio osmišljati obesmišljeno – vraćaš se svom pretku bezumnom, u nagonu rastačeš. Mesnata lutka – ta kad je ćelija o slobodi maštala! Kad se slika ludila – dužnosti, uma, il volje – isprečila između želje i zadovoljštine, u danima predačkim!

Između zvijeri i boga si, i ta misao nije ti nova. Vrtio si se stazama njenim, i nalazio sebe na početku, u sumraku koji ne prolazi nit radi dana nit radi noći. Ni naprijed ni nazad, čemu uopšte služiš?

Bujanje

U ime života i sunca

krvi i srca

zaklinjem se lako

da ću zlaćana oka hoditi

i klicati ljepoti

da ću ispijati slatke usne

i zagrizati u crveno meso

da ću prstima grabiti zemlje

i duboko udisati topli, vlažni vjetar,

a pogled odmoriti divljim zelenilom

Teške kapi kiše

počinuće na meni

Duboki zagrljaj tijela

sagoriće u vrelini

Smijeh će odjeknuti

oriće se sreći i nesreći

Jasnih očiju govoriću

riječi čiste poput izvora

zvonkije od groma

britkije od sablje

nepomućene prezirom

i bolom utrobe

zazivati propast neću!

Baciću crne rite

mršiti čelo neću

pred sunce izaći

i posvetiti se njime

- kakve li sreće!

Svjetlost da jasnu vidim

vodu da hladi i mirno šapuće

i trag zelenila da osjete žile kucavice

parče zemlje, ne neba, mi dajte!

Zagor i poezija Afrike

 

Ljepota edicije "Odabrane priče" leži upravo u tome što nam pruža priliku za ponovni susret sa mnogim polu-zaboravljenim Zagorovim pričama, sabranim u jednu svesku, u odličnom prevodu "Veselog četvrtka". A ponovni susret sa drugom pričom tkzv. "afričke sage", nenadmašnim "Povratkom Kejna", je bio nužan da bi ista zasijala sa vremenske distance. Pri drugom čitanju su sve suptilnosti i nevjerovatna pripovjedačka snaga Andreučijevog crteža došle na vidjelo - i, moram reći, radi se o najbolje nacrtanoj Patrikovoj avanturi koju dosada vidjeh. Kroz nekoliko kadrova, Andreuči je u stanju da jasno omeđi granice i prirodu svijeta fabule (što je izrazito bitno u svim pričama van poznate Darkvudske šume), evocira niz utisaka, sjećanja i emocija - jasno postavi i Zagora i čitaoca u okviru svijeta, podstakne nas na građenje specifičnog odnosa prema njemu. Da pojasnim: "Povratak Kejna", ma koliko se radilo o avanturističkoj, akcijskoj, relativno linearnoj i jasnoj, "raspričanoj priči", u sebi nosi nešto od hipnotičkog kvaliteta ugođaja poezije: stvaranja jednog svijeta ne samo da bi se ispričala priča... već i kao samodovoljne, opčinjavajuće slike, koja kroz svoju nejasnoću izaziva bezbroj asocijacija i senzacija u posmatraču.

Pogledajmo crna kraljevstva juga, i Zagorov susret sa fetišom džu-džu... tu duboku tamu džungle, isprekidanu od strane par dugačkih, izvijenih traka bjeline - rijekama, kroz koje civilizovani putnik može ući u "srce tame"... vjerovanja njenih stanovnika, u kojima se mitološko i realno prepliću dok razlike nema - stvarnost jeste mit, iracionalna i sveprožimajuća: Dambalah je van istorije, svevremeni bog koji može uzeti i oblik bijelog pustolova iz daleke zemlje, o kome će se pričati uz vatre još mnogo, mnogo godina. Zatim, ništavilo velikog Džufa: bjelina pustinje, u kome sve ljudsko dolazi na istu, završnu tačku - nultu tačku naše slabosti i sićušnosti spram silama prirode i kosmosa, iluzornosti smisla i svrhe za nas; pijesak prekriva raspale grobnice civilizacije, briše posljednje tragove ljudskih napora. Na stubu, mjeesto uputa ka gradu Akronu, moglo je pisati i samo "sic transit gloria mundi". Ali priroda, uključujući i pustinje, donosi samo smrt, čistu, nakon koje vlada samo zaborav: u okrilju raspada i smrti civilizacije, pak, ko zna kakav polu-život, koji se hrani tragovima smrti a i sam polako nestaje, može postati. Akron je grad leševa i onih koji se njima hrane: čak i u njemu se nastavlja, sa monstruoznim cinizmom, istorija ponositih Atlantiđana: njihovi potomci jedu leševe predaka, izdržavaju zvijerski život na temelju kostiju civilizacije koja se umorila od svoje veličine, starosti, nagomilanog znanja i istorije. Gomilati se ipak - ne može vječito - vreme i pijesak nagrizaju i one koji bi želili da sve ostane isto, istovjetno i beskonačno, i tako se sahranjuju u holovima kojima su hodili za života, noseći iste dragulje i haljetke, znajući da je sve uzaludno. Ima mnogo užasa u "Povratku Kejna", a to je nekro- užas: nekromantija, nekropolis, nekrofilija. Život koji se hrani od smrti, kao gulovi, živi koji žele da vaskrsnu mrtvo i vrišteći slome zakone prirode (nekromanti) i oni koji žele da prodru u domen smrti i otmu blago mrtvih, ne bi li služilo svrhama živih (Tuarezi i ostali "sinovi islama"). 

Spram takvog svijeta, kojim vladaju kosmičke, nespoznate i često hostile sile, i figura Junaka poprima drugačiji oblik, ili se, bolje rečeno, drugačije sagledava u svijetlu ovakve panorame. Zagor i Kejn, obojica snažni i moćni ljudi, simbolišu milost i pravdu. Kejn je pravda i nema milosti. Zagor katkada i ne izvrši pravdu u ime milosti. Pravda postavlja svijet i sve u njemu na svoje mjesto: Jahve, Onaj-koji-jeste, i njegov poredak pravde, iznova se otkriva u onome što mu je strano: i najgušći mrak i najgnusniji demoni su zbrisani, i u tom uništenju otkriva se božja ruka, stalno potvrđivanje boga kroz njegovu, naizgled, ugroženost, ugroženost ideje boga i kosmosa za ljude. Endrju Kejn, kao veličanstvena varijacija Hauardovog Solomona Kejna, jeste ruka gospoda koja vrši ovaj zadatak: bog se ne otkriva ljudima, već biva otkriven kroz ljude, njihovu hrabrost i vjeru. Ljudi su bitni u građenju svijeta božje pravde; oni nisu pasivne stvari, već slobodna bića. Endrju Kejn je vjernik: on ne očajava nad negacijama njegovog boga, zlom i nepravdom, već stremi da ih uništi, i, kroz sebe i svoje činove, konstituiše makar dio pravednog svijeta božjih zakona, još vrijednijih jer su ostvareni i pomoću njega. No pravda, koja bi kažnjavala dosljedno i uvijek, za svaki postupak, još je nepotpuna bez milosti: snage da se pogleda iza zlog dijela, i zločinac poštedi, u nadi za bolje sutra, život i promjenu. Bez milosti, nema ni pokajanja ni potpune božje pobjede -  već samo kažnjavanje i uništavanje zla, koje nije najviša pobjeda. Najviša pobjeda je otkrivanje i cvjetanje dobra i božje promisli u onome što mu je strano: u zlu, preobraženom i odbačenom, okrenutom ka dobru. Tu milost, i tu sposobnost odlaganja pravde zarad još veće pobjede života - predstavlja Zagor.

On (Zagor) je rukovođen svojim "moralnim nagonom", a njegova dopuna Kejn fanatično sprovedenom idejom Božje pravde. Međutim, u goreopisanom pejzažu, obojica poprimaju obrise apsurdnih, gotovo kamijevskih junaka. Apsurd se javlja u oštrom raskoraku između želje za pravednim svijetom bez zla i svijeta takvog kakav je: iracionalan, ogroman, suštinski neljudski, lišen antropocentričnog dobrog boga i svrhe koja bi nam bila data. U takvom okruženju, apsurd se samo može živjeti: Kejn kroz svoje dirljive napore u sebi oživljava ideju pravednog, iako manihejskog i nemilosrdnog svijeta, a Zagor prirodnu pravdu, pravdu pomiješanu sa milošću i snagom da se oprosti. Krajnje pobjede dobra nema, i bilo bi je smiješno i očekivati u ovako postavljenom narativu: gulovi i dalje žive u ruševinama Akrona, a zlo i dalje prebiva u dušama ljudi. No Zagor i Kejn i dalje stvaraju svoju svrhu, i kroz svoje avanture prizivaju jedan drugačiji, humaniji svijet: koji poimamo po njegovoj beskrajnoj udaljenosti od našeg, po putokazima i slikama koje nam ostavljaju dobri ljudi.