Shigurui - obožavanje smrti

Teško da ijedna druga kultura ima više poklonika van granica rodne zemlje od japanske (sem ako ne uračunamo i američku, ali ona nam je odavno pojela duše i ne predstavlja ništa "strano"). Legije tkzv. otakua, zaljubljenika u mange, anime, video-igrice, super slatke heroine ogromnih očiju i tinejdžera-heroja u borbi protiv sila zla, šire se poput pošasti bez kraja. Prosječni član date populacije pred očima ima jednu sliku Japana preuzetu iz popularne kulture, kolaž onoga što obožava i što najčešće podilazi njegovim testosteronskim željama (megalomanske borbe! nepekidno sticanje i obožavanje snage! novi i sve zajebaniji protivnici! krčenje puta do vrha!). Ne nužno testosteronskim - takozvane shojo i josei podvrste mangi obskrbljuju žensku publiku obiljem "šašavih" junakinja koji upadaju u savršeno platonske romanse sa dečkima čiji bi izgled u normalnom svijetu... dovodio njihovu seks. orijentaciju u duboku sumnju. To ne znači da japanska pop. kultura nije dala izuzetna dijela, da tamo negdje ne postoji svijet zrelih mangi i podjednako zrelih ljudi koji uživaju u njima (ili mi, ovisnici, želimo da vjerujemo u to). No polazeći od ovih stereotipa pojačavamo kontrast mange koju ćemo predstaviti - Shigurui. A to je Prava Stvar, strip koji podjednako zadovoljava i zvijer u nama, željnu borbe, krvi i uzbuđenja, i onaj intelektualniji dio, koji stoji zapitan nad tim morem krvi i tjelesa. O, da.

Poenta je da je Japan, kao i svaka zemlja, ali i zbog sopstvene, blago rečeno, nevjerovatne istorijske sudbine, jako težak za razumijeti. Pogotovo nama ne-kosookim gaijinima (strancima) - uvijek će biti još suptilnih razlika, slojeva unutar slojeva, nepoznatih područja i sasvim neočekivanih iznenađenja. Naročito ako govorimo o tradicionalnoj kulturi - oblikovanoj i obogaćenoj u istorijskim razdobljima koja se čine nezemaljskima čak i današnjim Japancima. Kada je Japan bio zatvoren od ostatka svijeta, svijet u sebi i za sebe. Jedan od takvih perioda je i era Tokugava šogunata (od 17. do druge polovine 19.vijeka), društvo tvrdokornog tiranskog feudalizma koje je opstajao i pored činjenice da je ostatak svijeta shvatio da... jebiga, istorija ide dalje, i da će oni koji zaostanu biti tlačeni od strane kolonijalnih moći sledećih stotinjak i jače godina. Iako je Japan na kraju prošao kroz sopstvenu industrijalizaciju, prekidajući svoju izolaciju da bi tlačio i silovao ostatak Azije, i tako došao u red "civilizovanih" zapadnih društava... Tokugava šogunat ostaje fascinirajući primjer feudalizma dovedenog do ekstrema - društva koga se, kako se u mangi kaže, sastojalo od malog broja sadista i velikog broja mazohista... A Šigurui nevjerovatno ubjedljivo dočarava ovaj užasavajući svijet, bez ikakve zadrške, i vjerovatno je i najdosljednija, najrealističnija manga koja se bavi ovim periodom. Što ne znači da nema drugih. 

Lone Wolf and Cub, prilično poznat među zapadnom publikom, je samurajska epopeja osvete glavnog junaka Ogamija Ita, koji je izgubio sve i odlučio da svojeručno istrijebi suparnički nindža klan. Njegov mali sin Daigoro ostaje jedini tračak nevinosti u svijetu izdaja, neprekidnih borbi i života na oštrici katane, obećanje (dvosmislenog) iskupljenja. Zatim, tu je Azumi, koja prati život istoimene heroine - odgajane kao elitni ubica šogunata. U takvom treningu samo najbolji opstaju, a slabiji mogu već sutra biti preklani nožem svojih dojučerašnjih prijatelja sa kojima su odrasli. I još bezbroj naslova; ali Šigurui najbolje dočarava srž takvog svijeta - u kome sveprožimajuće hijerarhije sputavaju čovjeka na svakom koraku, u kome je vaš status određen samim rođenjem, i ne možete uraditi ništa povodom toga, u kome je uvijek prisutna razlika između raje i gospodara namjerno podignuta na neslućene nivoe... Prikrivajte emocije, jer je pokazati ih pokazati slabost. Slijedite svaku konvenciju, pravilo, ceremonijal, jer se i nenamjerna omaška plaća gubitkom statusa (nerijetko i glave). Uvijek budite spremni na napade sa leđa i sabotiranja; a ukoliko neki od istinskih moćnika obrati pažnju na vas - može odlučiti da vas zgnječi, i svi vaši napori, sposobnosti i ambicije postaju bezvrijedni jednim lakim potezom. Čovjek je roba; jeftina.

Kada je sami svijet zlo, klasična priča u kojoj junaci brane "normalno" od zla postaje umnogome besmislena. Ipak, čak i najtrulije društvo može biti dobro za one koji u njemu žive, jer ne znaju za bolje, ne mogu ni da ga zamisle. Tako Iraka Seigena, jedinog lika mange koji se otvoreno suprotstavlja poretku, najvatreniji sljedbenici bušida označavaju kao "zlo". Ali čitav Šigurui je prožet jednom moralnom složenošću koja nas neodoljivo približava stvarnom životu. Recimo: na početku mange, mladi Irako Seigen dolazi u čuvenu Kogan školu mačevanja, sa ciljem da postane njen gospodar, bez obzira na sredstva. Glavni rival mu je Fujiki Genosuke, mladi učenik koji je bezgranično odan gospodaru škole, i njen logični nasljednik prije Irakovog dolaska. Irako vidi školu samo kao stepenicu ka još većim ciljevima, i nerijetko pribjegava nečasnim spletkama ne bi li skrajnuo rivala i oženio kćerku gospodara škole.

Stvar se čini jasnom, zar ne? Ali, šta ako je gospodar škole okrutni tiranin, manijak koji je davno izgubio razum, i čiji svaki hir ispunjavaju njegovi preodani učenici? Ako vidi svoju kćerku samo kao komad mesa koji će "produžiti lozu"? Ako Irako potiče iz najcrnje sirotinje, željan da pobjegne od sramote svoje majke prostitutke, i probije se u samurajsko društvo, koje istovremeno i želi i prezire? Ako i nakon uspona tretira ljude iz nižih kasti kao njemu ravne? Ako pomaže ranjenom Genosukeu, tada već njegovom zakletom neprijatelju, da ozdravi i vrati se sa vrata smrti? I Genosuke - tako zaslijepljen odanošću, podjednako željan moći, pasivno prihvatajući surovosti društva koje Irako žarko želi da sruši!

Ali ova zamjena prvobitnih uloga, i dalje na osi dobar-loš, nas takođe ne približava istini, ne dovoljno. Šigurui nije jedan od rijetkih nihilističkih radova, u kojima su svi loši i svi čine užasne stvari, kako ga neki kritičari predstavljaju: već složeni portret dva čovjeka (i niza sjajnih sporednih likova) i njihove borbe u okviru jednog društva. Seigen treba da izazove odvratnost čitaoca, od feminiziranog izgleda, preko neprekidnog spletkarenja, do potpune nemilosrdnosti. Genosuke očajnički pokušava da se drži časti, tačnije onoga što on vidi kao čast, i teško je ne simpatisati se sa njegovim mahnitim naporima, lojalnošću i spremnošću da položi sopstveni život za Ideal. Ali... i u svojim najgorim momentima Seigen pokazuje jednu veličinu koja proističe iz usmjerenosti na cilj, "volje za moć" (uspeti se na vrh društva, uprkos pravilima, a možda ga i pokušati srušiti), dok Genosuke ostaje pasivno oruđe koje pokreće volja drugih, ili "dužnosti". Čak i Genosukeova konačna osveta (u meču do smrti), vrhunac njegovog života, objektivno jeste sadistička predstava zarad užitka perverznog brata šoguna. Većina mangi slavi velike poduhvate i ciljeve junaka - Goku koji želi da bude jači i jači, Lufi (One Piece) koji sanja da postane kralj pirata, Shin (Kingdom) koji je zacrtao put do statusa "velikog generala nebesa". U većini (stereotipnijih) mangi, Seigen bi bio heroj, a Genosuke jedna od prepreka na njegovom putu... No Šigurui je spreman da pokaže činove koje zahtijeva nekontrolisana ambicija, kao i nekritička odanost po svaku cijenu.

Američki kritičari najviše naglašavaju izuzetnu nasilnost mange. Istina - Šigurui se odlikuje sjajnim scenama borbe, kao i nevjerovatnim nivoom nasilja, koji uključuje odsijecanje ruke, oslijepljivanje, komadanje protivnika, samosakaćenje... no ekscesi i površinsko nam ne smije biti važnije od suštine; mada je logično da kultura koja zabranjuje prikazivanje nasilja, a ipak je okružena i prožeta istim (američka), obraća pažnju na sopstvene opsesije. Istina je da čak i ekstremno nasilje itekako ima smisla u filozofiji Šiguruija: mjesto da slavi vještinu mačevanja (i ratnički duh), manga je prikazuje kao ono što jeste - nastojanje da se drugo ljudsko biće osakati, uništi, unizi, ubije. Neophodno je prikazati groteskne posljedice poteza katane, tako lijepih kada se izvode u vježbama, tako smrtnosnih kada se primjene na ljudskom biću. Čak je i sam naslov, preveden kao strast za smrću ili opsesija smrću, dio veće cjeline, odslikavajući društvo u kome su lažne potrebe (služenje drugom, uspjeh po svaku cijenu, moć i tlačenje), ispred istinskih ljudskih potreba poput ljubavi i stvaranja.

Često se čuju zamjerke i na naglost kraja. Istina je da manga razvija veći broj likova nego što je neophodno, pa čak i gradi niz sporednih zapleta na osnovu fusnota istorije - ali je kraj savršeno smislen kada na umu imamo prave namjere Šiguruija. Genosuke konačno dobija svoju osvetu, i crvena nit Seigenovih ambicija i žudnji je konačno presječena... ali već smo shvatili da ništa nije tako jednostavno. Osvetnik je primoran da iznevjeri svoj strogi kodeks časti iz čistog straha i želje da bude dostojan imena samuraj, čak i kada isto dodijeljuje tiranski ludak, i njegov život nestaje u neopisivoj praznini koja je sada lišena čak i strasti osvete. Ničega drugog nema. Istorija guta napore i živote, strasti i snove, tako da ništa ne ostane - a sam čovjek je tek marioneta ili ludak koji se očajnički drži svojih delirijuma.

Aku no Hana - bujanje zla

Fatalizam "Aku no Hana" (Cvijeće zla) neumitno priziva duh antičkih tragedija - u kojima Suđaje, sa užasnom bezličnošću, usmjeravaju radnje heroja - svodeći "slobodnu volju" na unaprijed određeni dio velike Priče. Ipak, ovi tragični heroji i dalje osjećaju svoj život kao svoj, a izbore i djela kao smislene činove kojima oblikuju sami sebe, izgarajući u srastima, dužnostima i željama. U ovoj neosporivoj protivuriječnosti krije se srž našeg poštovanja ovakvih likova - i možda čitave ljudske rase - jedne čvrste uvjerenosti da je zbir naših iskustava, ma koliko mali i predodređen bio, ipak nešto divno i neponovljivo, jedino što možemo imati u ovome svijetu ograničenja. Tako  nerijetko patetično nezreli junaci Cvijeća zla postaju igračka u rukama moćnih strasti i probuđenih nagona adolescencije, složenih i preplićućih želja za seksom, identitetom i novim vidicima, koje ne razumiju i kontrolišu, već neuspješno racionalizuju kroz svoja ograničena saznanja - bilo kao sveprožimajući osjećaj krivice, tinejdžerski nihilizam ili pobunu protiv autoriteta djetinjstva. Manga Shuza Oshimija prikazuje prozaične bure adolescencije - za razliku od narativa "većih od života" koji često gube dodir sa intimnim, lirskim u nama - ali smo spremni da uvažimo gorkoslatke, nerijetko groteskno komične izazove njegovih likova. Zašto? Jer njima rodni gradić, od ostatka svijeta zaklonjen planinom, zaista jeste sve, totalitet postojećeg, a trapavo ispoljene strasti i skrivene, slatke žudnje - pitanja života i smrti, nerijetko obojena mistikom mladosti i njenih tajni. Prizivanje Bodlera i njegove poezije, ispoljeno u samom naslovu, ali i u interesovanjima glavnog junaka Kasuge, oslikava ovaj prožimajući subjektivizam: za adolescentne mračni ponori Pakla jesu odbijanje od stranje vršnjaka, izolovanost, frustracija, neshvaćenost, a smrtni grijehovi ono što sredina ne odobrava - a na šta ih nagone novopobuđeni nagoni i motivi.

Stoga, događaj kojim manga počinje - Kasuga koji krade majicu i šorc svoje simpatije Saeko, pronašavši ih zaturene u svlačionici - nije naprosto pokušaj humora, podsmijevanje karakterističnoj, ehm, uspaljenosti tinejdžera - već, barem za Kasugu, a stoga i za nas, koji smo potpuno uronjeni u njegov "svijet", korak na "drugu stranu". Pravo u svijet sopstvenih odluka, životnih izazova, borbe za sopstvene ciljeve, ali i ne tako jasnih granica između dobrog i lošeg, prožet melanholijom, čežnjom i stremljenjem ka nedostižnom. Izlazak iz raja nevinosti, roditeljske zaštite i fantazije, u stvarna djela usmjerena ka stvarnim osobama-objektima. Ko smo mi da se podsmjevamo Kasuginim zabludama, maštanjima i trapavim koracima u mrak nepoznatog? Nismo li svi prošli kroz isto, na manje ili više dramatičan način? Stvarnost se rađa u našem umu, stalnim naporom osmišljavanja, i taj doživljaj je jedina realnost koja nam je dostupna. Radije recimo da je autor, kroz priču o tri rastrzana adolescenta i jednom ljetu koje su proveli zajedno, prizvao dah odrastanja i mijenjanja, prvih ljubavi i raskida, stvari koje jesmo i nismo uradili, tražeći put.

Rijetko kad je svakodnevni, građanski svijet bio prikazan tako mirno, realistično, no opet kao tamnica naših potencijala, neosjetno gubljenje svoga "ja", tako dajući "drugoj strani" onu fatalnu privlačnost, zavodljivost nedopuštenog koja je oduvijek bila dio ljudske ćudi. Cikličnost i istovjetnost radnji, svevladajući konformizam, stravična rascijepljenost na mnogobrojne uloge, od kojih nijedna ne zadovoljava ličnost u cjelini - guše ono najljudskije u nama, snove i nade koji bi mogli biti klica boljeg i ljepšeg. Kasuga, prije svega, ne zna ni pokušati da ostvari svoje želje, jer ih i ne prihvata, provodeći veći dio mange u grčevitom strahu od promjena, osude okoline, no prije svega od samog sebe. Njegov prethodni život, u kome se ponašao prema konvencijama, nalazio je izliva u čitanju književnosti - u fantaziji, samodovoljnoj mistici, što mu je omogućavalo da vjeruje da se razlikuje od drugih, bez stvarnih izazova koju različitost uključuje. Neki od najljepših prizora mange su Kasugine interpretacije  prodora "drugačijeg" u njegov život - u obliku stapanja simbolizma poezije i stvarnog. Crtež Bodlerovog "cvijeta zla" iznova i iznova iskrsava u snovima, strastima, mahnitosti i ludilu: živa slika "drugog" koje podriva same temelje postojećeg i dozvoljenog.

Kasugina agonija ne proističe jednostavno iz postupaka na koje ga prisiljava blago perverzna Nanako, otkrivši njegovu krađu: pored spoljašnje, on osjeća i unutrašnju prisilu, žudnju ka onome što označava kao "perverzno" - zapravo samo igrama jedne pobuđenje seksualnosti. Ove čežnje se prevode u osjećanja sopstvene bezvrijednosti i bezgranične krivice: jednom kada se popusti "nedozvoljenom", slijede krivica i samokažnjavanje, što istovremeno sprječava i potpunu promjenu, skok u novo koji izaziva toliko straha. Krhka ravnoteža patnje se na kraju slama i prelazi u nihilističku pobunu skupa sa Nanako: samospaljivanje ispred čitavog grada "konformista". Opravdanost ovakve melodramatičnosti možemo pronaći samo ako shvatimo da je ona ekstremni izraz adolescentske frustracije: u stanju kada potisnute želje postanu dovoljno snažne da preoblikuju čitavu ličnost, ali istovremeno i nedovoljno iskustvo ne dopušta da se iste ispune na svrsishodan i zadovoljavajući način, odbacivanje društva, i u konačnici samog sebe, čini se kao jedini mogući bijeg.

Od sporedih junakinja, Nanako i Saeko, prva intrigira svojom kompleksnošću, ali i izolacijom i nemogućnošču komunikacije. Potpuno izolovana i izopštena, iz svakog njenog postupka izvire strahovita usamljenost, ali i ogromna mržnja prema "normalnom", tom svijetu iz koga je, svojevoljno li ne, isključena i koji i dalje priželjkuje. Njena fascinacija Kasugom polako prerasta u ljubav, nastojeći da mu se približi na jedini način koji poznaje i koji joj se čini moguć: čineći ga dijelom sopstvenog svijeta, izolujući od mnoštva vršnjaka, sučeljavajući sa nagonima koje ne želi da prizna ni sam sebi. Nanako osjeća i misli da je dio jednog drugačijeg svijeta, "druge strane", ali i dalje vezana za bezlični kolektiv, kao živopisna anomalija malog provincijskog gradića. Saeko, je, sa druge strane, možda i najmanje zanimljiv učesnik ovog trougla - uzorna djevojka progonjena unutrašnjom nesigurnošću i osjećanjem zarobljenosti. Za nju naizgled misteriozni Kasuga predstavlja nekoga ko će je bezuslovno obožavati, a istovremeno unijeti nešto drugačije u njen jasno omeđeni i monotoni život.

 

Bilo bi neoprostivo ne spomenuti možda i najljepši trenutak čitave mange, koji se odigrava u kasnijem dijelu Kasuginog života, u Tokiju. U jednoj agoničnoj noći, Kasuga konačno odlučuje da oprosti sebi, mrveći "cvijet zla", sopstvenu krivicu i počinjene greške, prekidajući vječiti krug kajanja i samosažaljenja. Voljena Nanako, sa kojom je bio spreman i umrijeti u činu nipodaštavanja postojećeg i normalnog, odavno je otišla, pretvorivši se u sasvim drugačiju osobu od nekadašnje - povratka nema, i njegova ljubav postoji samo u sjećanjima, bolnim ili lijepim. Sve što ostaje jeste hrabrost da se suoči sa sutra, i konačno posegne za željenim: izjavljujući ljubav svojoj prijateljici, Kasuga zaista prelazi na "onu stranu". I to nije nekadašnja bezglava pobuna bez sopstvenog života, koja i dalje ostaje puka sijenka toliko prezrenog "normalnog" - već život u kome snosimo odgovornost za soptvene postupke, krčeći put svom snagom. Život u kome je jedina dužnost  - pronaći sreću i ljubav na svoj neponovljivi način, ispoljavajući svoje biće slobodno i bez straha, jer je jedina krivica: iznevjeriti samog sebe, ono što možemo biti.

Kada pročitate Aku no Hana, dugo ćete razmišljati o izgubljenim godinama mladosti, ludostima u koje ste vjerovali i smatrali važnijim od sopstvenog života, prijateljstvima i ljubavima davno zaboravljenima. Duboka sjena nostalgije prekriva ono što smo nekada bili, misli i činove davno prohujalih ljudi, koji su procvjetali u nove i nezamislive likove. Vidjećete obličje prošlog... i sanjati cvijeće zla.