Buka, bes i tišina (2)

PRISUSTVO (i)

Kako onaj ko me ne izgubi
može znati sreću nalaženja?

Kako onaj ko ne sumnja
može odmjeriti istinu?

Kako onaj ko ne očajava
može voljeti život?

Ah, djeco moja!
Ja vas vidim u vremenu
al i van okova njegovih
u vječitoj borbi
i smiraju konačnome.

A dug vam je put.
Strijela odapeta u noć ste,
hitajuć – neznano kuda,
neočekivani i nesaznati,
i sami sebi.
Ali često mislite
da je tama krug, a put tek san.

A kada budete džinovi
što zamišljeno hode vaseljenom,
sa visine ćete me poznati.
Sa mog lica pašće veo
reći ćete – pozdrav, tvorče!
Visoki smo izrasli.
I kad te osmotrismo, ti jesi
- i mi postadosmo tvorci.

ODSUSTVO (ii) 

Nad tobom je prazno nebo
pod stopama bezdan.
Svijet se gubi
Blijedi i rastače.
Sive prilike promiču
i postaju ništa.

Nebo više ne plače.
To je meteorološka padavina.
Zemlja je poslednji dom
drugoga svijeta nema.

Ko će čuti moj glas
kroz tišinu i šum?
Čija će me ruka uhvatiti
kada padam u beskraj?
Stvari nemaju mjeru.

Vječnost je praznina ili ponavljanje
smisla lišena.
Moj život kao poduhvat
mora imati kraj.
U mom kraju je moj početak,
a u mom početku moj kraj.

Nema ni priče ni riječi
koji ne bi bili potrošeni u vječnosti.
U konačnosti postupaka
leže naša sreća i gordost.

No ipak nedeljom
u kapi kiše i misli
kao da vječnost se otvara
i beskraj zuri u tebe.

Poznamo je u beskrajnoj daljini,
vjerujemo jer je nemoguća.

Noćni glas

Hodah ulicama bos

sa glasom poput prebijene strune.

Krv sa mojih stopala pokvari

savršene snježne kristale.

Teški snijeg leži na svemu

ravnodušno potirući.

Tražio sam glas ljepši od mog

koji pjeva o ono malo ljubavi

okružen toplom igrom oka. 

San ljeta 

Iako muška ljubav ima svojih vrlina, prvenstveno u tome što se osjeća i čini kao istinski uzajamno ljubav, prijateljstvo i prihvatanje između dva ravnopravna bića čija je unutrašnja suština ista ili dovoljno slična da omogući ono tiho, „drugarsko“ razumijevanje, blaženo podudaranje... iako... čini mi se da sam čitam život težio upravo ženskoj ljubavi kao najopojnijoj, najopasnijoj i najobuhvatnijoj. Radi se dubokom voljenju stranog, dahu života koji se širi i struji kroz vas dok se ne čini da će tijelo pući, ili samo otvoriti svoje granice i pomiješati se sa toplim strujanjima svijeta oko vas, stapajući krv i vazduh, meso i misao.

Najkorjenitije stvari je nemoguće do kraja predstaviti ovim riječima, logički. Katkada mi, dok razmišljam o njima u mraku i osjetim komešanje nepoznatog u sebi koje je na čudesan i neobjašnjiv način uklopljeno sa velikim i manjim tajnama Spoljnjeg, iskrsne slika, slika koja je istovremeno i rezultat osjećaja i sam osjećaj. Ta slika ne mora biti objašnjenja, shvaćena, upoređena, i svi pokušaji njene analize gube se u svođenju Misterije na već svedene, skučene, dosadne kategorije i stvari koje mogu da umire, ali ne i da održe istinsko interesovanje i osjećaj. Zato ih treba samo iznijeti, onoliko koliko trpe prenošenje.

Kada pomislim na žensku ljubav, vidim sliku prašnjavog, dobro poznatog puta koji se pruža dokle oko seže. Sumrak je... ne, zapravo noć, ali svježa ljetnja noć koja je tek započela i čija sama tama u sebi nosi trag prošle i obećanje buduće svijetlosti. Sveprožimajuća toplota i vlaga čine da tama ne bude hladnoća razdvojenosti i neviđenja, stranosti, već ona topla tama u koju uranjamo i koja može donijeti samo spajanje, izluđujuće tjelesno spajanje bez ikakve zaštite, sa onim zasada neviđenim čiji dah i toplotu ipak osjetimo. Na toj pruženoj i prašnjavoj stazi okruženoj močvarom i travama i čudnim bubicama koje zrikaju u tami i siluetama koje polako promiču kroz travu – ukratko, životom koji kipi, stoji ženska figura. radi se o djevojci tamne i slobodno raspuštene kose, lica i kože blijede, na mjesečini poput slonovače. Istovremeno je obasjana bjeličastom svjetlošću mjeseca, koje dopušta taman toliko viđenja da nas zaintrigira, ali ostaje dovoljno mutna da prizor zadrži u magnovenju i nesigurnosti povodom stvarnosti viđenog. Pored mjesečine, na sceni se, negdje pozadi, nalazi zlaćana svijetlost stare lampe, ili neke nestale ulične svjetiljke, koja svemu mijenja boju i prirodu svodeći na na nijansu zlata. Zlata koje je i samo samo još jedan vid toplote i daha koje vlada svuda unaokolo. Zlatno svijetlo baca svoj krug koji skoro da dotiče djevojku, ali ona ostaje ipak nešto izvan njega.

Djevojka je obučena u plavu košlju koja joj je prevelika, ali joj svejedno dobro stoji baš i zbog tog neslaganja: izgleda kao smjernica ka voljenom. Košulja je raskopčana na način koji bi bio drzak i skandalozan, da čak i letimičan pogled na djevojku, čitavu scenu, njenu pozu i momenat ne dovodi do shvatanja da je ona samo izraz njenog stanja, nesvjestan koliko i treptaj, a ne pokušaj koketiranja, intrigiranja ili šokiranja. Sledeće što skreće pažnju su njene ruke, duboko zarovljene u tijelo, koje kao da čupaju njegove skrivene strasti i suštinu na svijetlo ove scene, javljene u snu, kako bi otkrile neku dublju istinu koja se zaboravi po buđenju. Jedna ruka je ispod njenog rublja, dodirujući mjesta ispod njih, duboko zarivene u srce pulsirajućeg zadovoljstva. druga ruka je takođe u središtu pulsiranja, ali drugačije prirode, istovremeno i slatke i bolne. naime, u njoj leži krvavo djevojčino srce, bol sreće i tuge, koje sa svakim otkucajem istovremeno širi i skuplja čitavu scenu kao da je tek još jedna topla membrana koja slijedi ritam tijela. ruka je oblivena krvlju, čije duboko crvenilo guta svaku svijetlost i zarobljava pogled. krv – otkucaj – pokret – treptaj – bol – zadovoljstvo – vrh bijelih grudi...

djevojčino lice je mješavina tuge, sjete i želje. izraz joj je blag, a njen pogled kao da upućuje posmatraču – meni? – molbu, i čežnju, i beskrajno povjerenje prošarano strahom koji ga nastoji oivičiti da bi bio prevaziđen sledećim talasom predaje drugom, poput plime na žalu.