The Brood i rat polova

Ja ovih dana popunjavam jednu od rupa u svom horor-"obrazovanju": Kronenberga. Bodi horor, uznemirena psiha, i šta sve ne. Odgledah i "Dead Ringerse" (odličnu dramu), jeftini i razvučeni "Shivers", naći će se još najbitnijih filmova... ali me sada "The Brood" najviše inspiriše na pisanje.

Izrazito je teško definisati "stvarnost" u ovom filmu, barem za mene. Kao da je... uklonjen jedan sloj, onaj svakodnevno-realni, a ostavljene samo krajnosti: ambis najdubljih psiholoških strahova i nagona, te apstraktnih personifikacija istih, odnosno metafora za iste, koji, pak, ovdje itekako djeluju u materijalnoj stvarnosti - ubijajući po volji "stvaraoca" (ubilački patuljci). Pitanje je da li bi djelimična upotreba treš-horor estetike funkcionisala ili bi se u jednom trenutku urušila pod nevjericom gledaoca - da nema spone "bodi horora", tjelesnog ne kao metafore, već direktnog izraza psihičkog (psihosomatsko, dakle), i jednog metafizičkog rata između polova koji stoji u najdubljoj sijenci pojedinačnih psiha (likova muža i žene), povezujući ih u odnos dinamičkog antagonizma.

Naznake jednog proizvoljnog tumačenja stvarnosti date su nam već u prvoj sceni, koja je navodni "sukob" likova Oca i Sina - da bi se ubrzo, koji kadar poslije, ispostavilo da se radi o nekoj vrsti predstave. A onda shvatimo - da je za Sina, zapravo mentalnog pacijenta, čitav prizor bio i više nego stvaran. Samo je publika imala privilegiju da uoči umjetnost čitavog prizora, dok sam lik, uronjen u svoju psihičku stvarnost - reaguje iskreno i ogoljeno. Pa i sam psihijatar, ovdje i u toku čitavog filma, nije tumač - tumačenje je nenapadno ostavljeno gledaocu - već prije katalizator, koji će svojom metodom "igranja" uloga iskristalisati strasti i traume učesnika, izvući ih iz tame nesvjesnog u, gotovo, materijalni svijet.

Napetost koja se gradi u većem dijelu filma kulminira u veličanstvenoj završnoj sceni. Dotada pratimo napade ubilačkih patuljaka, koji uistinu djeluju kao oruđa iracionalne i osvetoljubive Volje, prkoseći svakodnevnoj logici. Elemenat Muškog, oličen u licu oca, svedenog upravo na taj ključni aspekt - očinstvo - je pod stalnim napadom histeričnog Ženskog. Patetičnost kreatura-"djece" podcrtana je njihovom potpunom dehumanizacijom, iako "vreća proteina" koja ih održava "u životu, dok se ne istroši", jeste, po meni, moćna egzistencijalistička metafora svakog ljudskog života. Ali se scena ispitivanja patuljka ne završava tom opaskom - već opažanjem da nemaju pupak, nisu rođeni! Dakle, nisu nastali kao spoj Muškog i Ženskog, već su pokušaj perverzije prirodnog od strane Majke, njena idealna oruđa. Doktor spominje i nedostatke oka zbog kojih "sigurno vide mnogo iskrivljeniji svijet od nas" - zaista, njihov vid je vid majke, matrijarhalnog univerzuma, koji se u (civilizacijskoj) prevlasti patrijarhata uvijek tumači kao nešto "neprirodno" i "groteskno".

Ali to se potencira tek u gorespomenutoj završnoj sceni, jednom pravom - muškom košmaru. Gorka je ironija situacije Oca, koji mora da smiri Majku kako bi psihijatar kradomice spasao njihovu kćerku: to je najgori muški strah (ili jedan od najgorih): pokušaj komunikacije sa Drugim, polom koji nikada ne možemo do kraja razumijeti i savladati, i koji nam može, u jednom od svojih iracionalnih napada bijesa, uništiti čitav život. (sa druge strane, iz perspektive majke imamo problem povjerenja - (ne)predavanje muškarcu kao sili koja teži da podredi ženu - i kojoj se teško može vjerovati, "nevjerni rod muški" i slično) Upravo se jedna od osnovnih odlika ženskog pola - rađanje, stvaranje novog života - okrutno i groteskno preobrazila u pokušaj konačne pobjede nad principom Muškog. Rađanje bez drugog elementa, rađanje djece koja su zavisna od majke, robovi njene volje, fizički i mentalno nedozreli: ljudska rasa degeneriše u insektoidni poredak Matice i njenih ubica-Radilica. Muškarac je zgrožen potpunom perverzijom svrhe spoja muško/žensko (produžetak vrste), i tek tada, nedvosmisleno i iskreno, odbacuje ženu kao "čudovišnu", jer je potpuno objavila svoju pobunu, pokušaj uništenja Drugog (mjesto koegzistencije).

Kraj "Brooda" nije srećan, uprkos nasilnoj pobjedi principa Muškog, davljenjem nesrećne žene. To je i dalje "osakaćeno" stanje, neprirodno, zbog koga će trpiti potomci (kćerka) - ne međusaradnja i prihvatanje "drugosti", već gorki rat do smrti. Nihilistički put. Majka na kraju dobrovoljno grli smrt - upravo kada je konačno odbijena od strane muža, kada procijep između njih postaje konačan, neprevaziđen. Ona, iako u poziciji Matice, na čelu sistema koji može, formalno gledano, da funkcioniše bez upliva muškog - nema razloga da nastavi život bez svoje uloge u svijetu trpeljivih rodnih odnosa. Zašto? Zato što samo u spoju principa, kako već rekosmo, može nastati nešto originalno, neponovljivo, nezavisno od prvobitnih tvoraca - dijete, novi život koji samostalno klija. Patuljci su samo ekstenzije prvobitne svijesti, žive dok je misao Tvorca sa njima, poput Hefestovih mehaničkih robota. Koriste se ne bi li se ukrala, da iskoristimo još jednu paralelu iz mitologije, "vatra bogova", misterija Života, mala kćerka - jedina osoba koja izaziva emocije u ljudima oko sebe u Kronenbergovom hladnom i otuđenom univerzumu slomljenih psiha, jedino... što je zaista bitno, srž radnje.

Žena, dakle, takođe neće postići ništa odbacivanjem svoje biti (stvaralac novog, neponovljivog života), zarad prkošenja muškarcu i pokušaja konačnog odbacivanja cjelokupne dinamike polova.

Dva načina na koji možemo posmatrati rastući tumor na ruci djevočice se, zapravo, savršeno poklapaju i čine hijerarhijsku cjelinu jedinstvenog tumačenja:
a) na psihološkom nivou, kao otjelotvorenu "traumu"; dakle nesrećni ciklus ludila i mentalne oštećenosti koji se poput kakve kletve prenosi na naredne generacije, koji Otac nije uspio da prekine
b) (metafizički nivo) novi zametak Pobune, divljanja principa Ženskog, "zlo koje nikada ne umire" - roditeljstvo oca je od početka osuđeno na propast, u maniru najgoreg fatalizma - jer ne može da promijeni bitak Ženskog pola, kome, eto, u konačnici pripadaju čak i "tatine male djevočice", koje MORAJU jednog dana odrasti u Matice, monstruoznosti koje prkose i teže da sruše krhku ravnotežu muško-žensko; "normalno" nije opcija u ovoj radikalizovanoj viziji vaseljene. Ipak, upravo zbog krajnje zaoštrenosti ekstrema, nepostojanja bilo kakve "sive zone" ili sredine, izoštrenosti pojavnosti - ta vizija nam otkriva, ili ponavlja mnogo neprijatnih istina o nama "normalnima".

"Brood" je film koji se dugo pamti, jer dotiče mnoga mjesta i neugodne tačke naše podsvjesti. Na neki način, implikacije i sama srž zapleta daleko "probijaju", nadilaze sama dešavanja istog - i postižu jedan univerzalan nivo, dostignut, pripovjedan kroz žanrovska sredstva (treš-horor), ali gotovo nezavistan u stravi koju izaziva. Ne plaši nas smrt, to jest nekoliko ubistava ovdje, pa ni deformacije tijela, u konačnici - već nesposobnost komunikacije sa Drugim, otkrivanje malignih izraslina na tijelu... našeg uma i duše.

Apsurdistan, 2013

Jedan od ključnih marksističkih stavova u umjetnosti jeste podjela na tkzv. „umjetnost zarad umjetnosti“ i „socijalno angažovanu umjetnost“. Svakako da se ovakvom gledištu mogu uputiti mnogobrojne primjedbe, i da je presimplifikovano za tako složen subjekt kao što je umjetničko stvaralaštvo – još jedan aspekt radne, praktične prirode čovjeka-stvaraoca, dodali bismo – i da je u kontaktu sa stvarnim materijalom mnogo teže povući jasne crte. Osim toga, to je deduktivni pristup; nametanje apstraktnog „obrasca“ živom dijalektičkom procesu dinamičnog društva. Daleko je pravilnije poći od pojedinačnih primjera – analizirati – i tek onda doći do određenih obrazaca koji će biti istinski utemeljeni u samoj građi, a ne pokušaji kategorizovanja „haosa“. Dakle, indukcija. Uz to, ne smijemo zaboraviti ni do čega su vulgarno shvaćeni stavovi marksizma, spletom materijalno-istorijskih okolnosti, dovele u staljinizmu, koji je svoj odraz našao u više nego prikladno usiljenoj umjetnosti, šablonima socijalističkog realizma, vječito optimistične slike radničke budućnosti, koja u suštini zastupa Poslušnost i Slijepi Kolektivitet kao najviše ideale – pri čemu je, naravno, autoritet kome se mora biti poslušan ne neki metafizički, već, u suštini, ona famozna birokratska kasta, sloj koji je degenerisao socijalizam.

No, međutim, to ne znači da je svaka politička umjetnost – jer ako hoće biti konkretna, umjetnost mora biti barem implicitno „politička“, u smislu društvenog života – unaprijed osuđena na to da bude jadna mimikrija koja na silu uglavljuje bogati tok života u usku stegu političkih dogmi. To je zaključak bankrotirane retorike suprotnog ideološkog tabora, liberalnog kapitalizma i kapitalizma uopšte, buržujčića koji zapravo na sličan, samo daleko prikriveniji i suptilniji način, diriguju tokove umjetničkog života, finansijskim putem, kontrolišući sve glavnotokovske misli ideološkom stegom koja ne vidi alternativu kapitalizmu i „vječitom zlu“ ljudske prirode. Kontra-kulturne, kritičke i samosvjesne tendencije u kulturi ne uništavaju, za razliku od šegrza-staljinista, već ih, majstorskom tržišnom logikom: komercijalizuju, banalizuju, ironiziraju i čine irelevantnim.

A mi marksisti smo, sa druge strane, odlučni u tvrdnji da postojeća društvena kretanja i tehnološka sredstva omogućavaju modele umjetničkog izražavanja koji daleko nadilaze i prevazilaze i vulgarno-dogmatske okvire koji se održavaju silom i kapitalističku iluzornu „slobodu izbora“, postajući ono što bi i trebali da budu – spontani izrazi psihičkog, misaonog života stvaraoca, koji, opet, neminovno odslikavaju, kroz umjetnikove psihološke predstave, i šira kretanja masa, njihova raspoloženja, materijalni položaj i stanje duha. Takvu umjetnost možemo očekivati od ljudi koji su u kontaktu sa narodom, čvrsto utemeljeni u istorijskom sada i ovdje, ostajući u stanju da daju lucidnu, ali i estetički validnu ocjenu trenutka (i, naravno, postignu i određena univerzalna značenja u djelima).

 

Nedavno izašli album bosansko-hercegovačke grupe, „Dubioze kolektiva“, slikovito nazvan „Apsurdistan“, savršeno ilustruje naše postavke, kao primjer izrazito aktuelnog muzičkog stvaralaštva, lucidnog, duhovitog, i – iskrenog. Svi koji će „downloadovati“ ovaj album, koji je sama grupa besplatno postavila na Internet – samo zato jer je  besplatan, što je još jedna refleksija našeg nekritički nastrojenog konzumerističkog doba, u jednom trenutku će bez sumnje shvatiti da slušaju angažovanu, „tendencioznu“ umjetnost, čije su besprekorno tačne misli – iznesene u formi na koju su navikli, mnogo puta banalizovanoj (popularna muzika). Ovo bismo najradije duhovito krstili suptilnom penetracijom. Čega? Onoga objektivno-interesnog, dakle stvarnog, relevantnog, u bezbrižno-subjektivni prostor nekritičke zabave, zabave, zabave! A to je, uistinu, hvalevrijedan poduhvat, naročito kada se u obzir uzme kvalitet samih tekstova i estetski doživljaj cjelokupnog albuma.

Zaista, rijetko gdje ćete naći djelo koje vjernije oslikava zeitgeist, sam bitak, suštinu vremena u kome je nastalo – ali, naravno ne kao nekritički, pasivni posmatrač istog, „objektivni hroničar“. Ne, ovo je uistinu odraz uma – progresivnog, klasno osviješćenog, koji sebe i svoje tekstove stavlja u pravilnu vrijednosnu relaciju naspram onoga što je progresivno, i onoga što je reakcionarno u njegovom vremenu. Nema umjetničke neopredjeljenosti i sjedenja na ogradi! Nema eskapizma u šarenilo bezbrižnog pop-lenda! Ne, u „Apsurdistanu“ smo brutalno, sa podsmijehom (koji ima saosjećanja za male ljude, tačnije rečeno zabludjelu radničku klasu) suočeni, licem u lice, sa apsurdom koji je postao dio naših života, koji se, na nekom podsvjesnom nivou, prihvata kao nešto neizbježno, što nam dodjeli balkanski kismet i zle svjetske sile, potpomognute stranim pVaćenicima. Dubioza nas podsjeća – na neprirodnu jezivost, društveno-psihološku patologiju stanja u koje smo gurnuti prije dvadeset godina – kapitalizam, čiji eufemizam kod nas postaje tranzicija.

Česta je pojava, mora se reći, bljutavi kvazi-socijalni „angažman“ kod mnogih umjetnika, ne bi li se u javnosti prikazali i kao „humane“ ličnosti, politički „osvješćene“ čak. Njihovi zazivi – ukoliko ih inkorporiraju u svoja (ne)djela – doduše, sami se otkrivaju svojom plitkošću, naivnim idealizmom, kao pojednostavljene apstrakcije. No ovo ne možemo pripisati Dubiozi, tvrdim – njihovi tekstovi promišljeni su, i, zaigrani u građenju ritma i lirike pjesama, ipak ni u jednom trenutku, zarad toga – ne idu u kompromis, u namjerne netačnosti. Ali na to ćemo se vratiti nešto kasnije.

Naslovnica (cover) albuma je dosljedna naslovu: amalgram, suluda mješavina različitih simbola, koji iza svojih lijepih fasada kriju itekako opasne ljudske strasti i intelekte; i, ujedno, ilustracija jednog ludog „bosanskog lonca“ ideologija u koji je jugoslovenski prostor upao – iako se njihovo šarenilo i navodna suprotstavljenost mogu svesti samo na jedno: uspostava kapitalizma, svetinja privatnog vlasništva, slamanje radničke klase (liberalizam, nacionalizam, i ostala bagra...). Stoga, iza svih zvjezdica, ovaca, kruna, krstova, kalašnjikova, ekstravagancije „grbova“ i „državnih simbola“ balkanskih banana-republika – stoji crvena boja, sveobuhvatna, podsjetnik naše (namjerno zanemarene) klasne stvarnosti i uništenog socijalističkog naslijeđa.

Ogorčena tirada našeg trenutnog istorijskog trenutka nemilosrdno počinje već od prve pjesme „Tranzicije“ – tog termina iza koga se skrilo toliko šljama!, tog „sivog“ vremena u kome sa na mnogo štošta može zažmuriti, ne bi li se dostigao konačni cilj – kapitalizam!, i još kapitalizma!, priznati satelitski status u NATO orbiti. Tranzicija – riječ koja će i nama, i svakom građanu Istočnog bloka, izazvati gorku knedlu u grlu, podsjetnik na Početak Sloma, svakog. Raspad „društvene baze“, odnosno pljačka društvene svojine – doveo je do svega drugog. 

Bile su petokrake, sad moderni su fesovi...

Pljunuli smo na sebe i NOB, najsvijetliji momenat cjelokupne balkanske istorije šovinizama i sukoba malih lokalnih pljačkaških elita.

Hej brate, dragi, vidi šta se radi...

Širok je asortiman: dal je bolje biti Srbin, Hrvat il Musliman...

To je izbor jadnih ovaca – da odluče kom će toru pripadati!, ali nad svakim torom bdije Gazda, koji šiša!, i dobaci nešto malo hrane, tek da se ne skapa. „Greota je“.

Po svojim implikacijama i tipu humora, još „otrovnija“ je pjesma „Prvi maj“, jasna, argumentovana kritika nebrige radničke klase – baš tih malih ljudi, „slobodnih građana“ – koji nisu bez iole odgovornosti za svoju sudbinu. Pasivni mentalitet, robovska poslušnost državnoj batini, ogranu vladavine tajkunijade i ostale mutirane novo-buržoazije, ostaju „križ“ radničke klase, a razbijanje tih mentalnih formacija – osnovni preduslov aktiviranja političkog subjekta. Treba nam nova svijest...

Naspi nam po rakiju, i nazdravi za kraj

tehnološki višak danas slavi Prvi maj...

De-industrijalizacija, uništenje proizvodnih kapaciteta naših prostora su neporeciva činjenica. Uništenje radničke klase, ili barem njena što veća fragmentacija, razbijanje u niz neorganizovanih i nepovezanih očajnika na rubu egzistencije, koji će biti zahvalni bačenim parčetom hljeba – odavno je na dnevnom redu! 

Danas nije Olimpijada,

danas nije ni gej parada,
danas je dan rada...

Ovakve, naizgled čisto šaljive, opaske pokazuju koliko je pisac teksta, bilo intuitivno ili svjesnim mentalnim naporom, shvatio karakter i osnove današnjih anti-radničkih tendencija. Usitnjavanje, fragmentacija svakog čovjeka na neki „isključivi“ identitet koji se mora „zaštiti“, kao što su LGBT osobe i nacionalne manjine, itd., itd., i kroz koji se on primarno izražava – teži da zanemari ono što ga primarno određuje u objektivnoj stvarnosti, na najbazičnijem nivou: klasna pripadnost, ili, kako bi rekao naš narod, od čega on živi. Dok gubimo vrijeme u forsiranim podjelama, odbranama manjina (koje svakako trebaju biti zaštićene od šikaniranja, da se razumijemo), ogromna većina ljudi, svih rasa, naroda i seksualnih opredjeljenja – radni ljudi – neumitno propada, kao cjelina, no ne shvatajući to, zarobljeni u perspektivi „nezavisnog“ individualca...

Nikog ne zanima ni klasna borba

kakva Revolucija i Pariška komuna
evo deset ćevapa u pola somuna!

Da li je potreban dalji komentar? Ogroman dio tih ogorčenih radnika, će, čim zadovolji svoje najosnovnije potrebe, ostvari bilo šta, zaboraviti na istorijski zadatak svoje klase i ostalne „zamorne stvari“ – i posvetiti se roštiljanju, fudbalu, ispijanju piva, lagodnim aktivnostima... Mi marksisti bismo dodali da nam baš zato treba lenjinistička avangarda proleterijata (koju Dubioza, avaj, ne spominje, vjerovatno zato što je kod nas nema ni na obzorju), koja će shvatiti istorijski momenat, i kanalisati „spontanost“ masa u odsudnim momentima.

Sa druge strane, izvanredno duhovita i britko-sarkastična pjesma „K.P. dom“ jedna je od rijetkih... pa, svijetlih tačaka ovog albuma, dakle naše stvarnosti, makar konačno hapšenje tajkunske oligarhije bilo nemoguće dosljedno sprovesti u okviru tkz. legalnog (za interese moćnika!) sistema. A opet, negdje u dubini duše, čak i u najpasivnijima tinja nada da će radničko roblje dočekati svojih pet minuta...

KP dom sad dom je tvoj

na reveru redni broj
ne puštaj iz ruku sapun
džaba što si tajkun...

Eh, „vrh sablje kruna visi, vrh sablje kruna pada“, „tko bi gori, sad je doli“, i ostale vremenom osveštane poetske mudrosti; teško je pasti sa visine, a današnjim magnatima najteže; da ne govorimo o našim domaćim karikaturama i mini-verzijama „moćnika“, avaj, kulama od karata, kako „kismet balkanski“ često pokaže.

 

Ipak, Dubioza nije toliko naivna da se – kao naši „progresivni“ liberali i veći dio „raje“ – zavarava da su hapšenja nekoliko dojučerašnjih moćnika proces ozdravljenja društva, ili nekog sprovođenja zakonske „pravde“. Ma kakvi! Buržoasko pravo u suštini i dalje ostaje ono – ko je jači, tlači!, naročito kada je ta vrla klasa u „škripcu“. Stoga, hapšenja – pod komandom narodnog tribuna Vučića ili bilo kog drugog birokrate – ostaju unutrašnja obračunavanja u redovima vladajuće klase, zarad raspodjele imovine optuženoga – najčešće onoga koji je htio preveliko parče kolača, postao previše izložen čak i banana-republici, ili se protivio velikim briselskim gazdama. Kako nam pjesma poručuje, kratko i jasno: 

Znaš da nije sreća kad je para puna vreća

sreća je kad su pune druga, treća

Ispao si papak, žrtveni jarac,

izdali te prijatelji, izdala te rodbina.

I onda, zavrtanje noža u stomaku, „final touch“ ovoj balkanskoj crnohumornoj melodrami, to jest morality play, glas samog „pokajnika“, iz majke, KP doma narodne milicije! Pa počujte ovo, i lijte suze krokodilske:

KP dom je mati moja

otkriva mi mnoge tajne
da je čovjek veće blago
od države i blagajne.

Osvrnimo se, za kraj, i na sjajno-grotesknu pjesmu „Brijuni“. Sveopšti napad na političare, svakako, jer su – svi ista govna!, viče narod, u stotinu varijacija, iako rijetko kad djeluju u skladu sa ovom popularnom „gunđalicom“. Stižu, stižu, politićari naši divni, zavađeni u ime „nacionalnog interesa“ pred kamerama i blejećim građanstvom, ne bi li se hrvali na švedskim stolovima i tamo gradili nove granice, pod patronatom Bossa!

Kod švedskog stola su Josipović i Nikolić
polako se pridružuje i Bakir Izetbegovič
od sastanka zaboljele ih nožice
zašto švedski sto nema švedske stolice...

Kako veče odmiče u pjesmi, rakiji i marihuani, pod uticajem suptstanci, i, dodali bismo, griže savjesti, i evociranja uspomena, javlja se ličnog drug Stari, u komentaru koji može pribadati bilo kom Jugoslovenu, izgubljenom u današnjem nacionalizmu i primitivizmu najbijednijih izroda koza i pastira:

Sve tri delegacije stoje na balkonu

u dobroj atmosferi i laganom fazonu.
Da li je od rakije ili dobrog shita
svima se učinilo da čuju druga Tita:

Da vas pitam drugovi, majku li vam vašu,
zakaj ste razjebali lijepu Jugu našu?
Bratstva i jedinstva ugasili ste plamen,
svi ćete na Goli otok, tucaćete kamen!

Ali ni Tile nije idealan; niko nije. Korijene naše današnje košmarne situacije možemo, i trebamo, tražiti u SFRJ i njenim pukotinama, ne sa vulgarnih nacionalističkih pozicija, već jasnom i objektivnom kritikom. Današnji politički ne-subjekt balkanskog čovjeka, koji pasivno glasa svake četiri godine za one koje na sav glas naziva “govnima” u mirnodskopskom periodu, ima svoj korijen i čvorište u inertnom radniku koji šutke prihvata svako rješenje “odozdo”, uklopljen u režim, kakav god on bio. Koji nije imao bilo kakve mehanizme samostalnog izražavanja, koga je tetošila izobličena “avangarda” koja je na kraju i srušila “Jugu našu” ne bi li postala proto-posjednička elita, famoznih jedan (ili dva, tri) odsto stanovništva. Naša istorija je većim dijelom istorija kukavičluka i prihvatanja silovanja od strane svakoga ko bi se kitio značkom Autoriteta. Pa tako čak i Tito kaže:

Ha, zakaj ste se usrali?

Samo malo humora, da vas malo

otrgnem od sastanka i umora. 

Zasviraj harmoniku, razvežimo kravate

za narod ćemo lako, ko im jebe mater!

Dubioza sočnim, sarkastičnim i naprosto preduhovitim tekstovima mapira – famozni Apsurdistan i egzistencijalne muke njegovih žitelja, čudnih i neistraženih zvjerki. Ubjedljiva, istovremeno i gorka i komična, što je klasično domaća mješavina, slika Balkana te post-apokaliptične dvije iljade trinaeste – koja ne lamentira nad „kukavnim balkanskim gudurama crne sudbe u koje sunce ne svraća“ – to jest, ne opravdava naš jad metafizičkim ili „prirodnim“ preduslovima – već upire prstom, proziva koga treba i daje dijagnozu.

Jedino nam nedostaje lijek; ali njega moramo naći sami, svi mi prezreni na svetu... No i to će doći na red; vjerujmo, ali i radimo na tome.

Manga: director's cut!

Manga stripovi... a, čitao sam Naruta i Bleach i one ostale mange što su izdavali Rvati... onako, curice sa velikim očima, neki čudan crtež, perverzije kojekakve... ma šta će nam to?! Japanci su to, žuće kosooke, nikad ne znaš šta im je u glavi, svi su mi isti ionako...

NE! NO PASARAN! Za cara Hirohita i Zemlju izlazećeg sunca! Banzaiiii!

Tako približno izgleda mentalni tok svijesti autora ovih redova kada pokušava da prosječnom strip-konzumentu naših naroda i narodnosti predstavi japansku školu stripa - jednu od najbogatijih i najspecifičnijih koja postoji. Svjesni smo da se predrasude razbijaju samo teškim i upornim radom, da. Da ljudi sporo prihvataju nešto što je novo i iz sasvim drugačije kulturne sredine, da, uprkos globalizaciji i ostalim kretnjama modernog svijeta. Kao i da dobar dio stripadžija čine četrdesetogodišnji zakleti konzervativci, "večiti mladići" koji se opuštaju uz dobre stare stripove, jednu usku i vrlo naivnu selekciju.

A, svakako, ponajveći problem jeste materijalna nedostupnost mangi. Od "Marketprintovog" hvalevrijednog izdavanja "Akire" (koju, inače, nikada nisam naročito volio) - ništa. Nada, jedna crna rupa. No, tako je bilo i sa skoro svim ostalim granama porodice stripa - reći ćete, i to sa pravom. Kako se današnji asortiman izdavačkih kuća širi, mnogi, naročito "Fibra" i "Darkvud", daju više nego dovoljno razloga za radost - prva je  već izdala dio mangi Jira Tanigučija, a DW je iznio neke oprezne najave. Tako da - vjerujem da će na kraju sve doći na svoje mjesto; naravno, to ne znači  da treba odustati od stalnog rada na predstavljanju što većeg broja vrsnih naslova. Ipak, čovjek ne može da se ne osjeti blago depresivno kada vidi koliko je diskusija izazvala jedna manga, recimo "Vrh bogova", i to u redovima onih koji kupuju sve što izađe pod etiketom datog izdavača, a koliko malo strasti bude stalni amaterski napori ka širenju japanske popularne kulture... da stvar bude još tragikomičnija, dobar dio čitalaca koji su sada konačno, kroz selekciju izdavača, "otkrili" mange, nije se bacila u samostalno istraživanje, već pasivno čeka nove naslove! Eh, u ovom dobu sveprisutnosti svega i jesmo takvi postali - pasivni, određeni kroz svoje (vlasničke) odnose prema stvarima, a ne po svojoj samo-ostvarujućoj praksi. 

Elem, da, ogromna količina naslova može zbuniti potencijalnog čitaoca i odbiti ga od čitavog poduhvata; nikada nisam poricao da je devedeset pet odsto manga produkcije, kao i svake druge, najobičnije populističko smeće koje zaslužuje da se čita u blago pripitom stanju, kako bismo mogli "provariti" tolike budalaštine, a zatim zafrljačiti u kantu. I da, japanska industrija zabave je izuzetno komercijalizovana - ide se na što veće ugođavanje egu prosječnog čovjeka, ili, čak, kojekakvih freakova i izopštenika.

Stoga ću ja iznijeti svoju... tja, u neku ruku, best of listu. Upozoravam, veliki dio naslova možete naći samo u skeniranom obliku - dobrodošli u manga-vilajet, drugovi!

A KLASA

Berserk (Kentauro Miura)
Obavezno za svakog ljubitelja epske fantastike, neka mi stotine navučenih "gikova" budu svjedoci. Amin. Izuzetan crtež, detaljan i prelijep, brutalno-nihilistički svijet, neki od najboljih i najkompleksnijih likova ikada u stripovima... nemam riječi kojima bih ga dovoljno nahvalio, barem prvih dvadeset i jedan tom; nakon toga, priča postaje dosta blaža i po motivima, i po atmosferi. Meh.

Helter Skelter i Rivers' Edge (Kjoko Okazaki)
Jednodijelni radovi jednog od najvećih ženskih manga-autora, autopsije pokvarenosti, plitkosti i obezljuđenosti modernog društva. Jako mračno. "Helter Skelter" razotkriva industriju zabave i kult "selebritija", kao ljudi-robe, lutaka koje su odavno izgubile kontrolu nad sopstvenim životom. "Obala", pak... proučava tinejdžere koji su mentalno osakaćeni još od ranog doba; i kojima svijet odraslih - nema šta ponuditi, niti može ispuniti njihovu emocionalnu prazninu.

Violence Jack i Devilman (Go Nagai)
Među najuticajnijim serijalima svih vremena, naročito Devilman. Savršena cjelina, za one koji prilaze stripovima otvorenog uma: nasilje, mnogo akcije, ludačke ideje, neponovljiva atmosfera, preispitivanje etike (između redova) i funkcionisanja društva... Na momente sirovo, neizbrušeno, ne-savršeno na jedan dražesno ljudski način... ali ćete ih uvijek pamtiti, po nekopolebljivom humanizmu, neograničenoj mašti (i hrabrosti da se ista ostvari) i nevjerovatno dinamičnom crtežu.

Chronicles of the Clueless Age (Usamaru Furuja)
Biser forme kratkih priča, vjerovatno Furujino najbolje djelo. Dirljiva i nadrealna priča o odrastanju, prihvatanju životnih izazova, traženju sreće... riječi nisu dovoljne u opisivanju ljepote ovoga.

The Drifting Classroom (Kazuo Umezu)
Koliko god volio, ne, obožavao, cjelokupan Umezuov opus, navodim ovo kao njegovo "najkonvencionalnije" djelo i svojevrsni magnum opus, izuzetan rad. Djeca u esktremnim situacijama, logika košmara, koju su sa podjednakom vještinom primjenjivali možda još samo Italijani, onostrani užas i post-apokaliptične vizije... Saga o preživljavanju; o prijateljstvu, i ljubavi i nadi. Odraz jedne od Velikih Priča, bez sumnje. Umezu... je veliki, veliki autor.

Kiseijuu (Hitoši Ivaaki)
Odlična priča, značajno drugačije naracije nego što biste očekivali u naučnoj fantastici. Ivaakija više interesuju međuljudski odnosi i užasavajuća ideja nas kao istinskih "parazita" na planeti Zemlji, mada pruža i niz impresivnih prizora borbi i preobražaja "stvorenja". Topla preporuka - i da, izvstan minimalistički crtež.

Panorama of Hell (Hideši Hino)
Hino je jedan od značajnijih horor-autora. U "Panorami" svjedočimo nečemu uistinu neobičnom - introspekcijskom proučavanju autorove ličnosti i prošlosti, izražene kroz horor-estetiku koju je razvijao čitavog života. Očajno, strasno, cinično i krvoločno... nihilističko štivo. Bićete zaprepašteni - prvo, grotesknošću splater košmara autora, a, zatim, po drugi put - jednim stvarnim, dubokim i itekako ljudskim bolom koji izbija iz crnila izmišljenih košmara, plavi ih, nadilazi, a na kraju poželi da ukine i sam sebe. Pakao... lični, ali i opšteljudski.

JoJos' Bizzare Adventure (Hirohiko Araki)
Biser. Parče zvjezdanog ludila. Maratonski serijal, među najzabavnijim - i najotkačenijim - u svijetu stripa. Za ljubitelje špagetija, over-the-top borbi, japanskog humora, i mnogo čega još... vedro, uistinu vedro - dobro će vam doći posle gorepreporučenih japanskih bolešĆina! Esencija Avanture, grčkog ideala snage i stalnog prevazilaženja samog sebe...

I am a Hero (Kengo Hanazava)
Mislite da je sapunjara The Walking Dead najozbiljniji zombi-strip ikada, i najnapetije parče istorije preživljavanja Apokalipse? O, vi jadni konzumentski umovi, spoznajte Hanazavu i njegovu sporu naraciju silaska u sunovrat razuma, Japana... i foruma. Kikiki...

Homunculus i Ichi the Killer (Hideo Jamamoto)
O njima skoro pisah. Dva brata, jedan introvertan, drugi ekstovertan, voajer i egzibicionista. Homunkulus je preispitivanje psihe, složeno i atmosferično, a Ichi nenadjebivo ludilo odvrnuto na 11, bez IKAKVIH obzira i samokontrole. Jedno od najprijatnijih iznenađenja ove godine. Držaču oko na Jamamotu, svakako. Zaprepašćujući je kontrast između ova dva rada, već rekoh - ali svako izvrsno funkcioniše.

Adolf, Oda Kirihitu, Apolova pjesma, Buda, Feniks (Osamu Tezuka)
Tezuka. Nema potrebe za daljim riječima. Nešto najbolje, najduševnije, bitak stvaranja i umjetnosti uopšte, a bogami i čovječnosti.

Dragon Head (Minetaro Moćizuki)
Jedan od najzanimljivih post-apokaliptičkih horora, i najsumornijih. Preispitivanje straha. Takođe jako spor tempo; treba imati živaca za ovo. Ali vizija Kraja, jednog iznenadnog, neobjašnjivog, besmislenog sunovrata koji ne štedi nikoga, okretanja prirode protiv čovjeka, i borbi u njemu samom, je odlična...

A Distant Neighbourhood (Jiro Taniguči)
Čarobno. Priča o prošlosti, različitim percepcijama stvarnosti, i izborima koje smo mogli napraviti, a nismo. I zbog čega toliko žalimo... Taniguči će teško nadmašiti ovo dijelo, ali ću baciti pogled i na "Vrh Bogova".

Barefoot Gen (Keiji Nakazava)
Priča o Hirošimi, i poslednjim danima carskog Japana. Drugo lice istorije - u kome nema velikih dijela i riječi, samo tegobe prljavog rata i borba običnih ljudi za opstanak. Slika kolektivne histerije i militarizacije japanskog društva, traženja ljudskosti u nama i ljudima oko nas, kada je najteže... neopisivo moćan i potresan rad.
---
staviću još naslova, kada se prisjetim. samo malo.

B KLASA
(vrlo čitljivo, zabavno, jaka četvorka, inteligentno, ali ne na nivou remek-dijela, da se razumijemo - i ne idu opisi za sve, nemam sad vremena. možda posle.)

Jisatsu Circle, Happiness, Palepoli (Usamaru Furuja)
manga avangarda.

Uncivilized Planet, Tropical Citron i Freesia (Jiro Macumoto)

Zabavno, mnogo erotike, kvazi-mladalačke-filozofije i kritike najnižih ljudskih nagoa. Macumoto je često konfuzan i nedorečen; ali se ovdje dobro drži.

Soil (Kaneko Acuši)

Intrigantna misterija jednog malog gradića - zvuči kao deža vi, ali odlično funkcioniše, približavajući se Iracionalnom na više nego uvjerljiv i sugestivan način. Sedam tomova, serijal nije završen; možda zaključak ovo svede na nivo zabavnog flopa!, ali se nadam suprotnom.
 

Zashiki Onna (Minetaro Moćizuki)

Orochi i Kami no hidarite, akuma no migite (Kazuo Umezu)

Lady Snowblood (uh, ovo je... od autora Lone Wolf and Cub...)

Confession (Kađi Kavaguči i Fukumoto Nobujuki)

Ooku (Jošinaga Fumi)

Uzumaki i Gyo (Junji Ito)

Domu (Katsuhiro Otomo)

Hell Baby (Hideši Hino)
Donekle patetična priča, ali ionako se opredjeljuje za logiku i senzibilitet bajke već na prvih par strana, tako da joj je to teško zamjeriti. I ostane na odabranoj "liniji" do samog kraja, skladno i smisleno: tako dobijamo jednu od najmračnijih, najnadrealnijih bajki ikada. Bajki začetoj na deponiji Odbačenog, koja govori o jednom deformisanom stvorenju što žudi za životom, dosežući svjetlost velegrada...
 

"GREŠNA" ZADOVOLJSTVa
(dakle, neopisivo zabavni, ali "neozbiljni" stripovi, neki čak i naginju trešu. ali, baj god, kako ih volim čitati)

BAOH (Hirohiko Araki)

APOCALYPSE ZERO (Takajuki Jamaguči)
heehehehe...

Cutey Honey, Gakuen Taikutsu Otoko, Kuro no Shishi (Go Nagai)

Ryuguden (Tojokazu Matsunaga)

Tomie (Junji Ito)

Cat Eyed Boy (Kazuo Umezu)

Ghost Sweeper Mikami /ne mogu da se sjetim imena autora/

Blaster Knuckle (Wazarai Šizua)

Eto, ovo je za početak, iz prve ruke. Nadam se da sam bio od pomoći.

L'arcano incantatore i srednjovjekovna dogma

... iliti "Mistični čarobnjak", kako glasi naš prevod, je jedan od ukupno tri "izleta" režisera Pupija Avatija u horor-vode, ujedno možda i najzreliji i najodmjereniji. Pri pogledu na drugi Avatijev film, ruralnu verziju (tada) vladajućeg giallo žanra, "Kuću nasmijanih prozora", moramo opaziti neke zajedničke karakteristike. Prije svega, atmosfera - a režiser je nesumnjivo majstor građenja iste! Ona nije formirana današnjim konvencionalnim žanrovskim sredstvima eksplicitnog nasilja (zapravo, istog ima relativno malo i svedeno je), ili identifikovanja sa junacima po svaku cijenu, do granice banalizovanja čitave radnje, ili, pak, neozbiljnog upiranja prstom u kontroverze društva po svaku cijenu, suptilno kao slon - ne, ovdje je ključan jedan dublji sloj čovječje egzistencije. Ako se "Kuća nasmijanih prozora" dešava u izolovanom selu, koje samo po sebi predstavlja odmak od normirane građanske stvarnosti, "Čarobnjak" je smješten u srednjovjekovnu epohu, kada je granica između stvarnog i zamišljenog onostranog bila daleko tanja, a čovjek u kontaktu sa anđelima, demonima i ostalim elementima "više" stvarnosti - odrazima njegove duše. No, u kom god vremenu i prostoru se nalazili, nemoćni smo pred naletima Univerzalne Volje, mračnih sila koje određuju stvarnost, i, u konačnici, nas same. To je... neka vrsta saznajnog horora, u kome put do saznanja, "šoka" na kraju nije toliko zastrašujuć i ključan kao onaj momenat kada se zavjesa podigne, a mi, skupa sa junakom, ugledamo... strašnu, slamajuću istinu.

"Čarobnjak" sve ovo uspijeva da realizuje na daleko suptilniji i, rekao bih, ozbiljniji način od prerazvučene, konfuzne i u konačnici prilično prozaične "Kuće". A opet, možemo odabrati da ih gledamo i kao stupnjeve saznanja - otkrivanja Apsolutne Istine o mračnoj prirodi univerzuma. Ako se sjetimo Hegelove podjele dostizanja ideje... onda, "Kuća", koja se bavi mračnim nagonima koji vladaju umjetničkim dušama, te dubini uvida u stvarnost "iza površine" koji ovi nesrećnici nekada postižu, proždirani unutrašnjim plamenom - jeste oličenje sfere "umjetnosti", koja se Apsolutnom približava kroz pojedinačne primjere, tražeći zakonitosti i ono neprolazno u pojedinačnom. Sa druge strane, "Arcano" je prije svega u zoni religioznog, i čak bih rekao da se na smisleniji način bavi srednjovjekovnim dogmama - na svoj izvrsni način - negoli mnoga druga dijela. Empirijske spoznaje do kojih u toku filma stiže naš junak zapravo samo potvrđuju religoznu dogmu i viziju svijeta, koje, prema Hegelu, predstavljaju spoznaju određenih zakonitosti, uzdignutu na nivo opštog. No opet, ni to nije potpuno razumijevanje originalnog principa svijeta, do koga može doći samo filozofija...

Ali, taj princip je, kod Avatija - mračan i beznadežan. Nihilizam oba filma,  koji se završavaju momentom potpunog kraha zdravog razuma i psihe junaka, nam ne dopušta nikakav drugi zaključak. Pri tome je, napominjem, tragedija protagoniste "Čarobnjaka" daleko dublja i smislenija - jer on nije slučajna žrtva koji se našao na meti prozaične oštrice nekog manijaka, već prokleta ličnost koja je, svojim postupcima, izgubila ono što je u Srednjem vijeku bio sam bitak čovječjeg postojanja: dušu.... odnosno Spasenje iste. No na to ćemo se vratiti posle.

Zapravo, sve počinje u skeptičkom tonu, koji se itekako poklapa sa našim današnjim (opravdanim) predstavama i stereotipima o Srednjem vijeku. Mladić, bogoslov - koji je itekako aktivan, ehm, uzrokujući trudnoću i abortus jedne djevojke - sklapa pakt sa određenom damom (ne vidimo je) u kući "na zlome glasu", ne bi li izbjegao strogu (i zasluženu) društvenu kaznu. Ubrzo, odlazi u malo mjesto - u jedan izolovani zamak - gdje će služiti kao sekretar izvesnom "monsinjoru", čuvenom okultisti, čiji je bivši pomoćnik umro pod misterioznim okolnostima... Već od prvih kadrova filma, pašćete, nema zbora, pod tešku, gustu atmosferu ovoga filma - pomno građenu zlokobnim nagovještajima, fantastično odabranim i sugestivnim lokacijama (izuzetno!), oreolom misterije i prelaska dopuštenih granica, razuma samog...

Veliki dio filma se odigrava u implicitnom sukobu "različitih verzija iste priče" - odnosno poimanja etike - jer, mještani mladom bogoslovu stalno govore o "zabranjenim" eksperimentima monsinjorovog pokojnog pomoćnika, o ubistvima čak, sotonističkim ritualima... dakle, sve ono što je užasavalo srednjovjekovnu svijest, oličenje Zla - dok monsinjor, u proto-prosvetiteljskom duhu, odbacuje sve optužbe kao buncanja neuke mase sujevjernih kmetova, kao uska i uplašena moralna mjerila jednog eklaktističkog društva, koje mrzi napredne pojedince i ne toleriše išta što ga nadilazi ili pobija. A najgora stvar je znanje zarad samog znanja, jer je opasno i nepotrebno... stoga su tomovi i tomovi ezoterijskih, bioloških i drugih knjiga u kuli - neizostavno nešto što u očima svetine poprimna zlokobna i sotonska svojstva. Znanje je opasno, vodi u ralje pakla, pognite glavu, vjerujte, i bićete spašeni - stav je koji provejava brojnim klergijiskim kritikama. "Mi se ovdje bavimo poezijom, a Đavolu tu nema mjesta", čujemo nakon jednog pokušaja "manifestacije duha" u kuli, odnosno uticanja na materiju snagom udaljene volje... Dva ekstrema: društvo koje upućuje na "opasno" i "zabranjeno", i očinska figura Alhemirača, neumornog istraživača beskrajnog entuzijazma, koji želi da prodre, shvati i sintetiše znanje - premda, naravno, kroz ograničena sredstva datog vremena.

"Incantatore", u konačnici, uspješno balansira između ovih opcija - naša zbunjenost odslikava unutrašnji konflikt izgubljenog protagoniste - sve do kulminacije, kada jednostavno mora odabrati stranu. A tu se, kristalno jasno, pokazuje jedna doza reakcionarnosti urođena dobrom dijelu horora: upravo zato što često ne shvataju u potpunosti implikacije svojih dešavanja, ili, pak, zato što mehanika raspleta to zahtijeva. Moral društva trijumfuje, u praksi, pokazujući se kao onaj koji objektivnije odslikava istinu - monsinjorove koncepcije su prokazane kao dvolične, a njegova djela kao akti čistog zla. Suprotstavljanje Crkvi, i njenim dogmama, čak i ako prividno nije iz "loših" namjera, i nije oštro, ipak vodi samo jednom kraju - padu u tamu... ili si sa nama, ili protiv nas - poručuje nam se.

Ali teško je ne diviti se umješnosti, dramaturškoj snazi kojom je rasplet izveden, a jedna tako veličanstvena misterija zaključena (mada ne u potpunosti) na zadovoljavajući način, bez uobičajenog razočarenja i skretanja u prozaične vode. Ne; Avati, bukvalno do zadnje scene, uspijeva da održi metafizički ton i preokupacije filma, što je dostignuće samo po sebi. A, na kraju krajeva, teško da bi čovjek, produkt srednjovjekovnog društvenog bitka, došao do drugačijeg zaključka: svijet se uistinu jeste sagledavao kao dolina plača, vječiti borbeni ring dvaju metafizičkih principa; ovozemaljske intrige su samo odraz više stvarnosti Raja i Pakla, i onoga što sa sobom nose. Jedino što možemo jeste odabrati, i akcijama spasiti ili izgubiti sopstvenu dušu; čovječja sloboda je ograničena, sve njegove akcije se završavaju u nekom od dva rukavca, mi smo robovi sila čiju pravu suštinu ne možemo ni naslutiti, a kamoli pojmiti. Suština postojanja se ne mijenja: ona je konstanta, vječito sada u koje dolaze nove generacije dozrelih duša i biraju, biraju, biraju... do savršenstva ili vječnih muka. Čin vjere, koji je potreban da se prihvate ovakve koncepcije - ne dovodi se u pitanje, jer vjeri ne trebaju razlozi; ovo je, dječice, najmračniji Srednji vijek, koji je bio svijet za sebe, dogma koja teži vječnosti i ignoriše, potire ono praktično, materijalno.

Možda se za trenutak, ili nekoliko vjekova, zaista činilo da kretnje nema, da se čovjekova egzistencija da objasniti platonističkim vječnim idejama i principima. A danas kažemo, opravdano: timeo hominem unius libri.

 

Tako je i kraj "Incantatorea", koji svojim nihilizmom potire prethodnu sumnjivu pobjedu Dobra, nevjerovatno snažan i upečatljiv, veličanstvena kruna jednog remek-dijela suptilne sorte metafizičkih horora; Duša, jednom izgubljena, ne može se povratiti, ona je u vlasti zla, koje nije ograničeno na jedno vrijeme, mjesto, situaciju... već prožima sve, svemoćno, nacerekano u lice očaja malog čovjeka, sklono sadističkim igricama. Dobrodošli na mračnu stranu; nijedan Heroj nikada neće slomiti dinamičku spregu Dobra i Zla, braće blizanaca.

Crvene crtice (1)

Navešću niz svojih kratkih opažanja, komentara, i slično; koji su objavljivani na internet-stranici jedne grupe mladih crnogorskih komunista. Oni su - po mnogo čemu - ograničeni, fragmentarni, na jednom nivou marksiste-početnika; ali se nadam da su poslužili svrsi: razbijanju ma i najmanjeg djelića tame ignorancije i plitkosti koja nas pokušava progutati. Mora se krenuti od jednostavnih stvari. Samo sa apsolutnom samouvjerenošću i razgraničenošću pojmova na polju teorije izbjeći ćemo konfuziju, neodlučnost i skretanje sa ideološke linije u praksi. Ali ne smijemo davati primat teorijskim razmatranjima nad radom na terenu, u praksi; da parafraziram Marksa, cilj nije reinterpretirati svijet, već ga promijeniti.

  

U svakom slučaju, ove kratke impresije su plod društvenog okruženja tranzicione CG, sa svim svojim apsurdnostima, surovostima, i nenamjernom grotesknošću. Možda jednog dana budu istraživaču-amateru govorile više o našem zlogukom vremenu negoli debele knjige akademskih studija. Ovo je naša zbilja, naš društveni bitak, sukob nabujalih protivuriječnosti.

(Poruka je označena rednim brojem "1" zato što će, nadajmo se, u budućnosti biti još materijala, koji ipak nije dovoljno obiman za samostalno izlaganje, ali zaslužuje da bude predstavljen.)

 ---

 Svaki marksista će vam reći da nema pogrešnijeg mišljenja; i istorija ih iznova potvrđuje. Svaka država je oblik vlasti jedne klase nad drugima; mehanizam održanja statusa kvo i prividnog razriješenja klasnih suprotnosti. Naše (balkanske) državice su buržoaske, to jest njima upravlja novonastala "elita" pljačkaša, korumpiranih političara, kriminalaca i groteskno mutirane birokratije.

I ništa više ni ne može biti. Sve "reforme" koje takve države vrše, a naročito one koje se kite imenom "demokratije" - su samo privremena stišavanja klasnih tenzija; konačni cilj je očuvanje statusa kvo ili, ukoliko uslovi dopuste, smanjenje radničkih prava.

Stoga, ne možemo se uzdati u "reforme odozgo", koje će nas spasiti iz siromaštva i bijede. Moramo krenuti "odozdo" - odnosno, razviti masovni radničko-omladinski pokret, direktnu demokratiju, socijalističku državu u kojoj će mase same odlučivati o svojoj sudbini.

Tek tu će doći do isticanja pojedinaca po njihovim pozitivnim osobinama, koje će koristiti zarad opšteg dobra, a ne po nepotizmu, ulizivaštvu, koristoljublju... Ta država će takođe biti klasna - ali instrument vladavine radničke klase, a ne buržoazije i svjetskog kapitala.

(Za dalje proučavanje problematike, preporučujemo Lenjinov rad "Država i revolucija", klasik marksizma.)

---

Malodušni često kažu da "nijedan sistem nije savršen" i da "svi zakažu u praksi". Istina je, savršenstva nema. Ali neki sistemi su planski zasnovani na najnegativnijim stranama ljudske prirode; kao što su pohlepa, sadizam (u raznim oblicima), bespoštedno takmičenje, beskrupuloznost, itd. Jedan od tih sistema je kapitalizam, koji u praksi pokazuje svoje pravo lice. Dosadašnji pokušaji dostizanja socijalizma nisu bili savršeni, naravno - ali su dali jednu nemjerljivu sigurnost malom čovjeku, radničkoj klasi.

I sve to nas ne smije spriječiti i obeshrabriti u borbi za socijalizam. Ako gajimo socijalizam samo kao ideju, apstrakciju, "zamišljeni bolji svijet" u vrevi kapitalizma, bez akcije, onda će on postati samo mentalna negacija stvarnosti. U umovima radnika-robova, beznadežnih stoika.

Čovjek se ostvaruje samo kroz praksu, odnos snaga u materijalnoj stvarnosti. Mi vjerujemo da je socijalizam u današnjoj stvarnosti moguć, više nego moguć - i da je na nama da ga ovaplotimo.

Naravno, i svo naše pisanje ovdje može biti tek kvazi-buntovnička negacija stvarnosti, crne i beznadežne. Ali ako probudi nekoga, podstakne naše drugove na odanost ideji komunizma - to neće biti slučaj.

PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!

---

O obožavaocima NATO ne vrijedi trošiti riječi; oni su srozani na golo obožavanje najgoreg imperijalizma pod krinkom "demokratije". To je jasno i malom djetetu; neka drugi drugovi dokažu ovu tezu na odgovarajući način.

Međutim, kod nas se Ruska Federacija često promiče kao "pravednija" opcija, po nečemu bolja za nas, od strane nekritičkih rusofila - zaboravljajući na kapitalistički karakter i te države.

Stoga, pokušaćemo da damo kroki-analizu Rusije, u najjednostavnijim crticama, dakako sa marksitičkih pozicija.

Prije svega, sa kolapsom državnog kapitalizma i teritorijalnog jedinstva SSSR-a, Rusija (a naročito druge zemlje bivšeg Saveza) postaje ekonomska polu-kolonija Zapada, počevši sa vladavinom izdajnika Gorbačeva (koga su na vlast dovele šire mane sovjetskog sistema, da se razumijemo - degeneracija birokratskog sloja u proto-buržuje). Njen izvozni bilans je prost; nafta, gas, i ostali resursi, dok većina profita ide ili tajkunima-privatnicima ili u svrhu vojnog razvoja. Ako uzmemo da je država pod kontrolom najviših kap. krugova, nesumnjivo, onda je vojna sila države Rusije istovremeno i vojna sila ruske buržoazije, potrebna za imperijalističko podjarmljivanje drugih naroda, a i sopstvenog. Dakle, klice "samostalnosti" Rusije u odnosu na Zapada treba tražiti u konsolidovanju ruske buržoazije na ogromnoj resursnoj bazi zemlje - stoga, istupa se kao konkurent, ali ne "alternativnog sistema" kao SSSR, već na slobodnom tržištu, dakle u trci za profit.

To je osnova moderne Rusije, suštinski ista kao i u daleko razvijenijim kap. državama, i stoga je ne možemo krstiti kao "manje zlo" ili "dobro". Ne, ona je manje agresivna zato što još uvijek nije potpuno osamostaljena na kapitalističkim osnovama, zato što je njen imperijalizam na post-sovjetskim prostorima tek u zamahu, ali dobija na snazi. Borbe u Gruziji, Ukrajini, Bjelorusiji i slično, oružane i političke, nemaju karakter klasnog sukoba, već "odmjeravanja snaga" iste klase, različitih nacionalnih buržoazija.

Jaka kapitalistička Rusija će eksploatisati slabije zemlje i svoj narod na istim materijalnim osnovama kao i NATO (privatizacija, cijeđenje, otimačina resursa, politički poltroni), samo uz drugačije ideološko opravdanje. Panslavizam, recimo, mjesto amero "demokratije". Ili nešto drugo; zvanična ideološka agenda putinista je još uvijek mutna, naročito sa potpunim krahom socijalističke retorike, i većina njihovih međunarodnih nastupa se bazira na retorici golih interesa i/ili sile. No, kako ruski kapital bude jačao, tako će njegovi postupci prelaziti u gori imprerijalizam, a zvanička retorika se "profinjavati".

Samo još jedna napomena; svi znate koliko volimo rusku kulturu i narod - naše poštovanje za njih, bezgranično je. Ali... "drag mi je Platon, ali mi je draža istina". Mi smo na strani ruskog naroda, proletera, internacionalista, komunista - ne "ruske cjeline" kao nečega ne-definisanog i ne-diferenciranog.

---

Kroz diskusiju idejno sučeljenih pojedinaca, to jest sukob oprečnih stavova, da se naučiti više negoli kroz mjesece i godine pasivnog izlaganja sopstvenih, eto, subjektivnih stavova koji se ne mogu niti obarati niti potvrđivati, jer su strogo lični i ne mogu se prilagoditi bilo kakvom univerzalnom kriterijumu. Pogrešno! Tako nikada ne dolazi do stvaranja sinteze, Pojma, saznanja, i ljudska rasa bi ostala na nivou australopitekusa koji se prepiru da li je vatra koja gori na obližnjem drvetu stvarna ili nije. Svaki je ionako imao "subjektivno" mišljenje - zašto i provjeravati (i opeći se), pa makar dovijeka jeli sirovo meso. Ili, prenesimo na našu ravan: zašto se zamarati kritikom i traženjem zamjene kapitalizmu kada je daleko lakše "prihvatiti lične razlike" i samo pasivno gajiti svoj (u praksi nebitni) stav?

Najgora falinka modernog načina razmišljanja jeste upravo uvjerenje o "nepovrijedivosti" mišljenja svakog pojedinca (nadgradnja na liberalne mantre "nesputane individualnosti"), čime se izjednačavaju smeće i biseri, znanje i neznanje, zablude opstaju ojačane subjektivnim "ponosom" i "pravom" na isti; nema vatre, dinamike, sučeljavanja, samo status kvo i lagano nestajanje kritičko-analitičkog razmišljanja u korist mora relativiteta. Svega.

"Ja imam pravo da drugačije mislim!", da, ali takođe i ostali imaju pravo da sjeciraju, čereče i ismijevaju vaše stavove ne bi li potvrdili istinitost svojih.

Marksisti, drugovi, vole da "čereče". Itekako. 

"Mračna predskazanja"

iliti: Zagorovo razbijanje reakcionarne "utopije"

Sekte i pitanja "tolerancije" prema istima, kao ekstravagantnom obliku kontra-kulturnih tokova, često su razmatrano pitanje u sklopu "visoke" i "angažovane" umjetnosti. No oni to čine sa mlakih pseudo-liberalnih pozicija, lišenih bilo kakve analitičke snage: sagledavajući samo POJEDINAČNE tragedije, gradeći etičku osudu na primjeru sjebanog života neke individue, zanemarujući širi društveni kontekst u korist priče koja će "komunicirati" sa publikom. Još gore, mnoga djela, ne bi li se po nečemu očajnički razlikovala od mora sličnih na "slobodnog tržištu", i šokirala otupjelu publiku, posežu za - moralnom relativizacijom i alternativnim perspektivama, u kojima se od drveća ne vidi šuma, eh.

No Zagor ruši sve ovo i pokazuje nam primjer pravog odnosa sa svim sektaškim skupinama (ubrajajući tu i ultra-lijeve teroriste, napominjem), koje pokušavaju da se izoluju od šire društvene slike, u jalovom procesu samosakaćenja. Ulazeći kao jedna dijalektička, pa i etička, sila u staru priču o "lovu na vještice", on, sintezom suprostavljenih snaga i metoda, te uz nešto posredovanja Sjekire, iznalazi najbolje rješenje, na nivou tadašnjeg stepena razvoja i dovodi Dinamiku, Istoriju u jednu izolovanu reakcionarnu utopiju. Dakle: Zagorov obračun sa najhroničnijim reakcionarima, koji po snazi i sprovođenju svojih ubjeđenja prije spadaju u freakove, i to kroz izuzetno zabavnu naraciju avanturističkog stripa. Pa što još poželjeti! Naravno, ovo nije značajniji protivnik, niti teži slučaj posredovanja Sjekire, već samo raščišćavanje jednog repa, mračne sjenke prošlosti, zaostatka koji je beznačajan na nivou Opšteg: no naš junak i tu - udarnički nastupa! Stoga, ovo je ipak jedna marginalna, ali zabavna fusnota u povijesti o Filozofiji Sjekire, izrazito pogodna za pojedinačno obrađivanje.

U nadogradnju ove "klasične horor avanturice Ferijevske mračne atmosfere" (koja je solidna, svakako, i na TOM polju), može se, kao što vidite, krenuti već i od same naslovne strane. Sa jedne strane, ovo djeluje kao karakteristični horor-prizor: figura našeg junaka, na rubu slike, stisnuta i ograničena sumornim okruženjem, neodređenim osjećajem prijetnje i atmosfere nepoznatog... dakle, čovjek od razuma koji se nalazi na rubu ponora, terre incognite krakena sa ruba mape. Iako ćemo svi ovo pomisliti u prvi mah, sjetimo se da je naš junak ne samo čovjek od razuma - već osoba koja najdosljednije i najsilovitije provodi dati sistem. I onda: ovdje je Zagor kritički, racionalni Razum društvenog napretka i dinamične zbilje, koji svojim pogledom obuhvata i procijenjuje jednu zatvorenu sredinu. I ista treba da se boji tog pogleda: pošto je u svom izolacionizmu i okoštalosti strukture davno izgubila kritički, pa i samo-kritički polet. Njihova svakodnevnica je otvorena pred Zagorom, a oni sami ne posjeduju aparat kojim bi ga procijenili, takvog marksitičkog čovjeka i teorije i prakse. Pogledajte samo tu kolonu mještana na naslovnici: svi isto obučeni, u pravoj liniji marširaju, svedeni na ljude-tačke-mrljice.... to je vulgarna verzija Kolektiva; u smislu skupa individua koje se osjećaju previše slabo za samostalni istup i drže se, slijepo i dogmatski, pravila "vrhuške", spremni da zgaze svaku eventualnu pobunu i pokušaj promjene, baš zato što su na dubljem podsvjesnom nivou svjesni svog nedostatka i ispunjeni mržnjom prema svom položaju, koju kanališu protiv neprijatelja sistema.

O tome i Orvel piše u "1984". A Zagor, naš junak, stoji na rubu slike, ispred mora iracionalnog i divljeg, ne kao uplašeni posmatrač, već kao sprovodilac Istorijske Nužnosti koji će reći - No pasaran!

Priča započinje na samome rubu civilizacije, gdje je zapravo Zagor nosilac iste (onih pozitivnih osobina, naravno) - u indijanskom selu. I tu dolazi do prvog prodora iracionalnog u inače uređenu stvarnost (jer stalan je čovjekov napor shvatiti objektivno i prilagoditi se istom) - proročanstva indijanskog šamana, koje najavljuje "crne događaje". Zagor, koji je gotovo uvijek na samoj granici vjere i nevjere u indijansku magiju, zabrinut je na emocionalnom nivou, ali ne djeluje na racionalnom. Ipak, i ovo je naznaka onoga što nas čeka: prijetnja koju je indijansko tradicionalno u stanju osjetiti mora poticati iz podjednako primitivnih vjerovanja i "magijskih" sistema bijelog čovjeka; nešto iz prošlosti, što prkosi smjelim parametrima kolonizatorske stvarnosti... (dodao bih kako se ovo uklapa u Stinkijevu tezu o Kaponeovom preispitivanju prošlosti: ovdje se Zagor obračunava sa iracionalnom prošlošću istorije SAD-a, Salemom, puritancima i to, ne bi li omeđio i ojačao sadašnjost!)

I onda dolazimo do racionalizacije odlaska u dolinu, u Agguireovski Mrak; nestanak sina nekog zapovjednika tvrđave. Zagor pristaje na uslugu - ali na čisto ličnom nivou. Opet, on će djelovati kao nositelj dinamike i procesa, što sam njegov polazak dokazuje. Mislim, izolovani sistemi znaju da BILO kakav kontakt predstavlja ogromnu opasnost, jer za sobom povlači druge. Tako zapovjednikov mezimac stiže u dolinu: ---/kontakt prekinut, no dinamika, jednom započeta, se nastavlja; nakon izvidnice, slučajne upadice Spoljnog, dolazi the real deal: Zagor, koji iz tame "čuvanja tradicije i đedovine", te amorfne mase, izvlači oblike, i definiše Novi Salem, razotkriva ga kao ono što jeste: sekta ludaka i reakcionara. Ne može se pobjeći od svijeta, od progresa, od društvenog definisanja; uvijek je tu Zagorova sjekira.

No kada poniremo u Iracionalno, uvijek je potrebna pažljivo odmjerena gradacija. Ni u "Apokalipsi sada" ne srećemo pukovnika Kurca iza prve okuke! Stoga Nolita ubacuje jednog posrednika - neko zatucano redneck mjesto - gdje Zagor dovodi malo dicipline i ne-sujevjernog rasuđivanja. Dakle, to je neki prelazni stupanj pasivnog prihvatanja iracionalnog, bez pokušaja objašnjavanja, iako ne i fanatičnog prigrljivanja i učestvovanja u boleštinama kao Salemovci. Granica, u svakom smislu riječi. No krećemo dalje.

Zagor na rubu sela zatuče neku pumu i uspostavi kontakt sa dječačićem i majkom; društvenim marginalcima, ali baš zato nešto ne-dogmatskije, slobodne gotovo svijesti. Dakle, jedna ljudska strana Salemova, ono zdravo što vrijedi hirurškim zahvatom Sjekire spasiti, i već to je uvod u Zagorovo humano rješenje problematike.

Ko su Salemovci, uopšte, kada ih konačno sretnemo zajedno sa Zagorom? Pisac postupa, u suštini, vrlo demokratski i pluralistički: kroz Stivenov monolog daje njihovu verziju priče (baš kao što i u današnjem liberalizmu "svako ima prava na svoje mišljenje"), i, vjerno prenoseći stvarnost, pokazuje praktično sprovođenje istoga, koji NEGIRA sve brblljarije Novog Salema i prokazuje ih kao mentalne negacije stvarnosti. Pa nije ni čudo što su pobjegli u najdublju šumetinu - pobjegli su u jednoumlje, laž i zabludu! Čak ni moderne SAD nisu na nivou koji Zagor ovdje demonstrira; oni dopuštaju marginalcima da postoje u svojim iluzijama i negacijama konto imaginarnih "ustavnih sloboda", bez uključivanja istih u šire društvene tokove (zapravo, i sama KRITIKA istih se doživljava kao POVRIJEDA njihovih "prava"), i tako imaju luni-tjuni krajolik amiša, adventista, mormona i čega sve ne. Sovjetska Rusija, na čelu sa drugom Lenjinom, recimo, daje primjer koji treba slijediti - spasiti zdravo tkivo esera, menjševika i ostalih kolebljivaca, a škart odrezati. Tako će i Zagor postupiti ovdje. A kako, pitaćete, Salemovo izgleda u sopstvenoj verziji istorije?

Pa, najkraće rečeno, kao "tragično progonjena manjina". Mnogi će reći da bi ovaj strip bio "progresivan" da se priključio zvaničnoj tendenciji "revidiranja" istorije i prikazao progonjene kao nedužne, a progonioce kao prave monstrume, prigovarajući na ovakvom naknadnom "demonizovanju" žrtvava (Hagotov kult), ne videći kako Zagor (marksitički), opet sintetizuje i daleko NADMAŠUJE obje perspektive, kritikujući obje strane, iznalažeći novi, humaniji model isproban u praksi. Kritika progonilaca vrši se kroz lik Abrahama Stouka, "potomka lovca" na vještice, no o tome više kasnije; dovoljno je vidjeti ovaj tekst gore. "Kazna je uvijek bila ista... smrt!", već to je ne-kritičko shvatanje stvarnosti (i kod sudija!), utapanje u dogmatizmu i pravdi rulje i šta sve ne. Kako ono Volter zaključuje: divne priče o toleranciji i neproganjanju imaju smisla, i trebaju se sprovoditi, samo dok u ime svojih "vjerovanja" grupacije ne napadaju i negiraju same osnove Društva Razuma, a onda, zna se - represija. Jebiga, ipak je Država jača od Religije, hvala Jahveu.

Salemovo je istovremeno i ideal eklatističkog poimanja svijeta; i utopija svih konzervativaca-reakcionara. Ono je: vječito izolovano, očuvano u svom "prvobitnom obliku čistote" (stanovnici BUKVALNO žive kao čukun-čukun-đedovi), potpuno nezavisno od bilo kakve dinamične sprege sa drugim Objektima. Da nema nužnosti istorije, oličene u Zagoru, ono bi moglo biti vječno u svojoj ravnoteži straha i tame, i proklamovati iskonstruisane "ideale" bez trunke stida koji bi morao nastati u svijetlu tolikih kontradiktornosti. Ipak, kao što ranije rekoh, bijega ipak nema. Lažni metafizički "autoritet", kamen-temeljac tog mehanizma represije, će pasti:

Kroz priču figurira i neki Abraham Stouk, koji zamišlja da je on Heroj koji će okončati agoniju Salemova, ali iz pozicija koje su u svakom pogledu inferiorne Zagorovim. On još uvijek zamišlja da vodi krstaški rat, u ime svojih predaka, i okonačava davno prošlu dramu "vještaca koji su pobjegli", ne shvatajući da je "taj lik života ostario", ne shvatajući Objektivni Pomak, nova mjerila stvarnosti, sam ostajuči tek negativ, odraz Salemovaca - zarobljen na istom stupnju povijesti kao oni. On je sljedbenik nakaradne logike koja odbacuje naučni aparat i protiv (trenutno) "iracionalnog" se bori podjednako iracionalno i surovo; tako ponovo stavljajući čovjeka u položaj "skromnog raba božjega, u borbi protiv snaga tame", što je podjednako reakcionarno. Nema lova na vještice i optužbi rulje; Zagor i novo doba analizira, indukuje, i onda djela u praksi. Racionalno. Abraham, se, pak, hoće boriti nekom "bijelom magijom", crvuljkom-blizancom "crne", i ubija bez diskriminacije! Sve redom:

Nesrećni Abraham nije shvatio nužnost istorije, on je mentalno-idejni ispljuvak davno nestale "materijalne nadogradnje", koju će nova "materijalna baza" brzo korigovati. A kako Zagor djeluje? On je oličenje efikasnosti i ispravnosti, nakon što shvati situaciju i prevaziđe početni šok. Jednostavno:
a) dosudi Novom Salemu njegov objektivni položaj u društvenom bitku: smetlište istorije
b) napravi jasnu distinkciju između "ideološkog vrha" i sprovodilaca-dronova-malih-ljudi
c) eliminiše vrhušku, satre nakaradnu idelogiju koja se usudila suprotstaviti Stvarnosti, i probudi male umove, dovodeći ih Istoriji

Zagor je lučonoša, moćni lik istorije koji razdrmava učmale svijesti i dovodi kretnju gdje bješe mrtvilo.

Doduše, ostaje činjenica da Hagota u crkvi smrvi upravo upotrebom "medaljona" iz prošlosti, no, budući da je to mjesto ionako sjedište farse Onostranog, taj okršaj treba tumačiti simbolički (umjetnički prizor pobjede Dobra nad lažnog ideologijom); i on pripada kairosu, histeričnom vremenskom toku. No, i dalje... Zagor prihvata natprirodno - nakon verifikacije!, i jasno ga sistematizuje u čvrstom sokratovskom sistemu Pojmova. Ne da se Zagor omesti nekakvim manifestacijama, misticizmom i "pobijanjima razuma"; on sve ukorporira i postaje još jači, sveobuhvatniji.

I married a communist - lektira!

Kako je ono Marks napisao u "Manifestu" - "komunisti ne kriju svoje ciljeve, niti metode kojima namjeravaju da ih ostvare". Eh, tako i ovaj blog svakako neće pozirati na liniji "nezavisnog intelektualca", koji kritikuje iz fotelje i u suštini je ponajmanja prijetnja sistemu, niti kriti svoje opredjeljenje. Ali ću se potruditi da ga što više razjasnim i definišem bez trunke sumnje, u ovoj poruci, kako bismo divlje spekulacije (aha, gnjida je za Staljina i masovnu represiju! I knew it!) sveli na najmanju moguću mjeru.

U suštini, kada neko prođe razvojni put poput moga, i osvrne se, mora itekako priznati aktuelnost koncepata klasnog sukoba i klasne svijesti. Da, klasa, taj izraz koji se danas tako malo spominje, bilo iz straha vlastodržaca ili nacionalne hašiš-opijenosti mase, zamijenjen mutnim (i nigdje ostvarenim) obećanjem da ćemo, jednog lepog dana, svi ući u "srednju klasu". Srednja klasa, kako gordo to zvuči, rekao bi Gorki prije nego što odbaza u straćare današnje Rusije ne bi li vaskrsao socijalni realizam, koji nam je još uvijek potreban.

Nekada sam bio nacionalista, mozga ispranog pod uticajem sredine, pun idealističke vjere u velike Ideje: Nacija, Otadžbina, Naša Istorija, Naš Ponos, and the rest... stvari zbog kojih vrijedi trpiti, žrtvovati se, i slično; tamaniti malodušne među našim redovima i biti slobodan od gnjilog Zapada. Kako da ne!  Svi mi, pripadnici radničke klase, smo izrabljivani od vlasnika i posjednika, moćnih i bogatih, koje koriste sva moguća vjerovanja - u "boga", naciju, demokratiju i slično  - ne bi li što potpunije ubijedili ogromne radne mase naroda u suštinsku neizbježnost i pravednost njihovog položaja. Istorija, koja je sahranila feudalizam i izgradila okvir nacionalne države, kao elemenat koji je zahtijevima ekonomske nužnosti povezao niz decentralizovanih srednjovjekovnih oblasti i podario im kolektivni identitet, sada svjedoči razvoju produkcionih snaga kome i trenutne granice postaju preuske - i teži da ih ukine, u zahuktavajućem procesu globalizacije. Međutim, ovaj razvoj se ne  vrši na pravednim i ravnopravnim osnovama, već na temelju izrabljivanja, pljačke, ekonomskih i vojnih ucjena, podjarmljivanja slabije nacionalne buržoazije u korist jače. Trenutno, recimo, američka buržoazija najpotpunije ostvaruje svoje interese, i vladajuća klasa ogromnog broja država svoj interes podešava prema njihovom, to jest gleda da budu što istovjetniji.

Naš slučaj je još tragičniji - rat, jačanje reakcionarnih snaga nacionalizma i klerofašizma, cjepkanje SFRJ su izvršeni upravo kako bi se uspostavila "sveta" institucija Privatne Svojine, i ono "naše" na kraju završilo kao "moje". I dalje o našim životima odlučuje povlašteni sloj novopečenihh bogataša, korumpiranih političara i šićardžija, dok smo okupirani nacionalnim trvenjima i velikim pitanjima. Samo povratak dosljednom internacionalizmu i komunističkoj ideologiji može biti pravi izlaz iz trenutnog stanja, izlazak iz košmara kapitalizma, potpuno prevazilazeći njegove okvire (za razliku od liberalizma, koji pokušava da legalizuje i "normalizuje" trenutno stanje pod plaštom "reformi").

U svojim političkim stavovima prvenstveno se vodim idejama i analizama koji su formulisali Marks, Engels i Lenjin (kao najveći praktičar od svih), dakle istorijskim materijalizmom i naučnim socijalizmom. Socijalizam će biti sledeća velika faza ljudske istorije - ukidanje privatnog vlasništva, prelazni stupanj države (koji vodi ka njenom ukidanju, u komunizmu), te radnička kontrola nad državnim i ekonomskim poslovima, odnosno aktivacija, u svakom mogućem smislu, ogromne narodne mase - direktna demokratija. Što se tiče SSSR-a, staljinizma i Istočnog bloka uopšte, smatram da analize Lava Trockog najobjektivnije sagledavaju slučaj - pojmovima "degenerisane" i "deformisane" radničke države, odnosno u kojima je partija prigrabila previše vlasti, centralizovala upravljanje svime, otuđila se od masa i tako stvorila birokratsku kastu, čiji su interesi odvojeni od radničkih, i koja teži da i sama padne u regresiju, odnosno preobrati se u buržoaziju (čuvena "tranzicija u kapitalizam".)

No, u svakom slučaju, evo nekoliko osnovnih tekstova koje bi svaki marksista, i osvješćeni pripadnik radničke klase, morao poznavati:

1. Manifest komunističke partije (Karl Marks i Fridrih Engels)

Ovo je vjerovatno najpoznatiji marksistički rad; osnova u svakom mogućem smislu. Uprkos tome što mu nedostaju iskustva prakse, organizovanja rad. klase i avangarde proleterijata, aktuelniji je nego ikada. Zašto? Zato što:

- sa nevjerovatnom preciznošću i dalekovidošću predviđa proces globalizacije i tendecije proizvodnje, to jest kapitalizma uopšte.

- kristalno jasno pokazuje suprotnost interesa kapitalističke i radničke klase, koja u konačnici uvijek rezultuje klasnom borbom, tim velikim pokretačem istorije.

- nemilosrdno se obračunava sa naivnim koncepcijama "utopijskog socijalizma", državnog intervencionizma, raznih grana reformizma, itd., razotkrivajući ih - kao privremene mjere postizanja društvene stabilnosti, koje ne mijenjaju osnovne društvene koordinate; zapravo, čine položaj buržoazije još sigurnijim.

Možete ga pročitati ovdje: http://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1848/manifest-komunisticke-partije/predgovor.htm

2. Imperijalizam kao najviši stadijum kapitalizma (V.I. Lenjin)

Lenjin je izvrstan praktičar i teoretičar; njegovi tekstovi su pitko napisani, lucidni, zajedljivi, nemilosrdne kritike svjetskog kapitalizma u momentu kada je po prvi put otkrio razmjere svoje krvožednosti i neljudskosti - Velikog rata. Kao i "Manifest", i ova brošura je praktično proročka, kada uporedimo njene postavke sa našom stvarnošću. Živimo tu stvarnost, najkraće rečeno. Lenjin uvjerljivo dokazuje i obrazlaže:

- tendenciju ukrupnjavanja i koncentrisanja kapitala, koji tako stvara sve veće trustove i monopole, ukidajući, u praksi, proklamovani ideal "slobodnog tržišta".

- monopolizaciju proizvodnje, njeno prenošenje na masovne, nacionalne i nad-nacionalne razmjere, kao svojevrsni uvod u svijet socijalizma; krajnja razvijenost kapitalističkih sredstava za proizvodnju ista čini od opšte-društvenog značaja, koji mora biti iznad pojedinačnog, kapitaliste-profitera.

- činjenicu da su internacionalni odnosi kapitalističkih država zasnovani isključivo na finansijskoj snazi, u konačnici - sili, i da svijet nikada neće živjetu u miru na kap. osnovi, zbog stalnog mijenjanja odnosa snaga i novih "podjela" eksploatisanih područja.

Pročitajte, zaista: http://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1848/manifest-komunisticke-partije/predgovor.htm

3. Izdana revolucija (Lav Trocki)

Trockog, zapravo, još uvijek dočitavam, ali je vanredno bogat autor; njegovi koncepti su uistinu "ekstremna ljevica"! Ovo je pravi revolucionarni duh Oktobarske revolucije, boljševika i trudbenika radničke klase, a ne staljinističke degeneracije. Tako i ovdje Trocki daje vanrednu analizu klasnih odnosa u SSSR-u tridesetih godina, dakle u najmračnijem periodu - i uspijeva da racionalno objasni i shvati ono što buržoaska blebetala krste kao "totalitarno zlo" komunizma i šta sve ne. Pročitajte - da biste mogli smisleno da odgovorite histeričnim patriJotama, kvazi-demokratama i anarhističkim ruljama kada počnu sa spročitavanjem "neuspjeha socijalizma". Socijalizam je naša jedina opcija, ponavljam, ukoliko ne želimo da očajnički kopamo po spaljenoj pustari koju će kapitalizam ostaviti iza sebe.

http://www.radnickaborba.org/teorija/lav-trocki-izdana-revolucija-1936/