"Dilan Dog" kao terapija i egzorcizam

Često ćemo čuti da je serijal "Dilan Dog" zapravo poslužio njegovom autoru, Ticijanu Sklaviju, kao poligon za razračunavanje sa sopstvenim sumnjama, strepnjom i strahovima, određeni način da se kroz umjetničku formu predstave, ispitaju, a možda i razriješe sopstveni psihički problemi. Neosporno je da je gledište koje nastoji da izvede smisao nekog dijela pretežno iz biografije autora (uključujući i njegove patologije) danas neprihvatljivo. Mi se ne možemo baviti životom Ticijana Sklavija i pokušavati da sa istim povežemo svaki djelić Dilana Doga, jer time poništavamo napore tvorca i svodimo njegovo dijelo na prvobitni impuls koji je i pokrenuo stvaranje istog. Ali, sama ideja "Dilana" kao prostora u kome dolazi do jasnog iznošenja užasa koji pritiskaju naš um, sučeljavanja sa njima, preispitivanja njihovih izvora, i od strane autora i od strane same publike, koji se neizbježno nadopunjuju - može nam biti itekako korisna. Ovo remek-dijelo devete umjetnosti ćemo sagledati istovremeno i kao "egzorcizam", jer dovodi demone i mrakove duše na svijetlo dana, daje im jasan oblik, eksplicira bolesne, grozničave misli i stanja, ali i kao "terapiju", jer se sa čudovištima psihe, prikazanim kroz estetiku horora, sukobljava, vodi dijalog, nastoji doći do mudrosti i spoznaje. Dilan nam se javlja kao graničar dva svijeta, apolonijskog i htonskog, svjesnog i nesvjesnog, normalnog i patologije; humanista koji nastoji ostvariti dijalog između suprotnosti, shvatiti ih kao sukobljene dijelove šire cjeline, nužne jedno drugom. Osvješćivanje, upoznavanje sebe, prihvatanje potisnog koje nam se vraća kao monstrum i užas - samo je srce, srž narativa.

"Dilana Dog" se može kategorizovati i kao post-modernistički horor strip. Međutim, u žaru kategorisanja i definisanja, lako nam promiče suština: mudrost Sklavijevog poimanja suštine klasičnog horora, i njegovo smjelo redefinisanje istog kroz radikalni zahvat. Zahvat se sastoji u odbijanju nesvjesnog korišćenja projekcija; figure horor-žanra, poput zombija, vukodlaka, manijakalnog ubice, itd., se i dalje koriste, ali se nastoje osvijestiti, shvatiti kao izviranje psihičkog sadržaja, te iskoristiti zarad preispitivanja tog, dosada nesvjesnog, sadržaja. Užasi klasičnog horora su zapravo povratak onoga potisnutog, dijelova ličnosti, sjećanja, nagona, stavova, itd., koji se ne uklapaju u svjesni, "normalni" dio naše ličnosti. Potisnuto se - baš zato što je potisnuto, negirano - vraća u deformisanom, monstruoznom obliku, i u svijesti izaziva snažno gnušanje, strah, paniku, upravo zato jer je živa slika cijene koja se morala platiti da bismo bili "normalni" i adaptirani. Sklavi smjelo razotkriva i produbljuje ionako intiman odnos normalnog i patološkog, pokazujući ograničenost oba koncepta, njihovu međuzavisnost i korijen u cijepanju ličnosti. I neurotične žrtve i čudovišta/manijakalne ubice koji defiluju stranama stripa su, kako već rekosmo, dio iste cjeline, jedni drugima su uzrok i posljedica, zajedno sjedinjeni u krvavom krugu. Svaki istinski napredak ličnosti zahtijeva integraciju i ukidanje ovih aspekata u jednom širem jedinstvu - koje se najbolje postiže razotkrivanjem i raspravljanjem o osnovnim postavkama normalnog i patološkog, društveno prihvatljivog (traženog) i potisnutog.   

 

"Dilan Dog" je, dakle, prostor u kome se ovaj dragocjeni dijalog ostvaruje. Istina, on nije uvijek bio najravnopravniji, i stoga Sklavi često "nadoknađuje" datu jednostranost (diktaturu "normalnog") odlaženjem u drugu krajnost - bespoštednu kritiku "običnih", normalnih ljudi, svakodnevnice koju nekritički prihvatamo, društvenog poretka čiji smo poslušni dio. Svaki iskusniji čitalac će se sjetiti poetičnih, apsurdnih, grotesknih prikaza svakodnevnice, otuđenja, komformizma i predrasuda u mnogim pričama ovog stripa, od beskrajnog birokratskog pakla do bezličnog službenika koji maštom stvara čitave svijetove (u možda i svojevrsnom vrhuncu serijala, "Priči o nikome"). Svakodnevnica nas ubija, obezljuđuje, mehanizuje, dok se ono "pravo ja" povlači sve dublje, tone u san bez snova, iz koga će se jednog dana probuditi u patnji, sagledati ono što je život postao, i zgasnuti. Prihvatajući očekivanja društva i vremena, prečesto gubimo ono nenadoknadivo, postajemo žrtve nedokučive težnje za drugačijim i boljim. Egzistencijalni bol izgubljene, ili tačnije ugušene, individualnost je osnovna potka Sklavijevih priča - a ono nenormalno, mračno, sanjalački-odbačeno, pojavljuje se kao posljednje sklonište ovako negirane i nerazvijene individualnosti, iluzorni bijeg u maštu. Tačno je da upravo zato mnoge tonu u defetistički ton, progutane bujicom samosažaljenja i očaja. Tačno je da su kasniji autori usvojili ovaj kurs bez istinskog razumijevanja, i stoga često postajali otvorene apologete patološkog (kahm... Kjaveroti). Tačno je i da današnji autori uglavnom nemaju ni snage ni vizije za ovakva preispitivanja. Ali "Dilanu Dogu" se svejedno trebamo diviti zbog same smjelosti da pokuša tako nešto, pa još u "inferiornoj" formi stripa: da se psihologijom i poezijom prožme horor-strip. A fascinantan je i broj čitalaca kojima je bio prvi korak ka preispitivanju normalnog, svakodnevnog i prihvaćenog, izgovarajući neiskazivo, preispitujući ono potmulo (adolescentsko i drugo) nezadovoljstvo.

Naše zaključke možemo potkrijepiti i ozbiljnijim teorijama i terminologijama negoli običnim utiskom nakon čitanja stripa. Ne "kredibiliteta" radi, razumije se, već kao ilustraciju ukrštanja viđenja stvaralaca u sasvim različitim područjima ljudske djelatnosti, obogaćivanja perspektive. Recimo, Jung bi rekao da je proces koji Sklavi započinje zapravo razvoj samstva - cjelovite, razvijene ličnosti, čije su psihičke funkcije sjedinjene na višem, diferenciranom stadijumu. Svjesni dio ličnosti je izgrađen "žrtvovanjem", tačnije nerazvijanjem i potiskivanjem drugih dijelova ličnosti, koji ostaju primitivni, arhaični. Ostvarenje samstva zahtijeva razvoj nerazvijenog, osvješćenje nesvjesnog, drastično pomjeranje težišta ličnosti - napuštanje onoga što mislimo da jesmo, da bismo postali veći nego što možemo i sanjati. Prodori ovih arhaičnih funkcija u svjesno se javljaju, baš zbog njihove zaostalosti, u zastrašujućim, nerazumljivim vizijama, snovima, opsesijama, itd., a najbitnije je utvrditi psihički izvor ovih sadržaja i razviti nesvjesno. Sklavi kroz umjetničku formu sprovodi sličan egzorcizam i (samo)terapiju: doziva čudovišta kao prvi stadijum osvješćivanja, sagledavanja istinskog problema, prodirući "u srce tame" kroz ovu projekciju itekako stvarnog bola. 

Kognitivna psihologija naglašava značaj metakognicije, odnosno kritičkog sagledavanja i promišljanja mentalnih sklopova (tkzv. "konstrukti") kojima sagledavamo svijet. Jednostavnije rečeno, u velikoj mjeri sami konstruišemo stvarnost oko nas, kroz sopstvena ubjeđenja, vrijednosti, tumačenja događaja. Biti sposoban da se sagledaju ovi konstrukti, ove "beskrajne stvarnosti", te da se odredi odgovaraju li objektivnoj stvarnosti i potrebama ličnosti - jedan je od ključnih elemenata mentalnog zdravlja. A Sklavijevi beskrajni univerzumi, narativni nivoi, nesigurna narativna  stvarnost koja se miješa sa snovima i fantazijom zapravo nas takođe mogu uputiti na moć ljudskog uma, njegov udio u konstruisanju stvarnosti koja ga okružuje.  I onda možemo uzviknuti (kao što on i čini na stranicama "Priče o nikome") da je neistražena stvarnost ljudskog uma podjednako značajna kao dubine kosmosa, da je čovjek dio postajanja svijeta, da je samo-razumijevanje ključ i ka poimanju spoljašnjeg, objektivnog.

Za pisca ovoga teksta, "Dilan Dog", da se poslužimo frazom, predstavlja više od stripa - već je način razmišljanja i djelanja. "Dilanovski" živjeti znači biti u napetosti, na međi svijetova, živjeti i spajati suprotnosti, tamo gdje se mrak i svijetlost miješaju u sumrak. Zapitan i blaga srca, osmatrati kretnje ljudske duše.

A Girl Walks Home Alone at Night (2014)

Prilikom analiziranja uspješnosti ili neuspješnosti određenog filma, problem je u suštini isti: iskazati ono implicitno, podrazumijevano. Uspješnost jednog filma, u smislu njegove vrijednosti u našim očima, prijatnog gledalačkog iskustva, opisujemo nizom fraza. "Dobra gluma", "predivna atmosfera", "sjajna režija", itd., ali tim frazama još ćešće prikrivamo svoju nesposobnost da prodremo u srž umjetničkog iskustva, onog što ga čini primamljivim i vrijednim za nas, ljude. Kako riječima opisati jednu estetsku stvarnost koja se formira pri susretu sa djelom, istovremeno stvarnu i nestvarnu? To važi kako za umjetnost uopšte, kako i za pojedinačna dijela. Kada se suočimo sa lošim filmom, problem nije ništa manji: kako naći onu tačku, onaj uzrok zbog koga djelo gubi vrijednost u našim očima, te se stvara negativan stav? A kada su negativne strane filma ublažene ponekim istinskim kvalitetom, kao u slučaju DJEVOJKA SE SAMA VRAĆA KUĆI, NOĆU, u opasnosti smo da zarad ponekog plusa zanemarimo čitavu cjelinu. Upravo to je slučaj. Dvije glavne mane ovog iranskog ostvarenja, koje je pretenciozno najavljivano kao "prvi iranski horor vestern", su tijesno isprepletane. To su nedostatak truda i posvećenosti u formiranju (avangardnog) narativa, odnosno u razvoju likova, njihovih odnosa i glavnih motiva dijela, te - nesputana pretencioznost koja želi da se bavi velikim temama, koristeći arhetipske, poetične slike. Ove dvije mane, uzete zajedno, rezultiraju katastrofalnim neuspjehom: pretencioznošću filma koji nema pravo na istu, koji je zapravo ogromni "blef". Sav sadržaj DJEVOJKE zapravo kreira sam gledalac: feministički tonovi, tragična ljubavna priča, socijalna drama... samo su slojevi značenja koji konstruišu sami gledaoci, na osnovu pojedinačnih slika i rečenica filma, koji NAZNAČAVAJU neke od ovih motiva, ali ih u suštini ostavljaju potpuno nerazvijenim. Film koji počiva na goloj sugestiji može biti zabavan socijalni eksperiment, kao što vidimo po broju kritičara koju su učitavali mnoga značenja u dijelo, time prije iskazujući sopstveno obrazovanje i preokupacije negoli same zamisli režisera; ali ne može biti i istinski vrijedno dijelo. Potpuna proizvoljnost u ponašanju likova, niz nepotrebnih scena, neuvjerljivost prikazanog svijeta, nezainteresovanost za dosljedni razvoj ijednog motiva... sve ove mane ostaju nezapažene, ili tek uzgredno spomenute, na osnovu snage uvjerenja da se radi o visoko umjetničkom filmu koji se ne može prosuđivati normalnim mjerilima, za konvencionalnija ostvarenja. No kao što sam već rekao, DJEVOJKA ne funkcioniše ni kao umjetnički film, a zapravo teško i kao film uopšte, ponajviše zbog stalne opasnosti kolapsa filmskog narativa usljed nepovezanosti, proizvoljnosti, kvazi-sugestivnosti i dubokoumnosti većine scena. Ovisnost (o drogama)? Prikazana u nekoliko scena, a glavni junak čak i na neko vrijeme postaje diler (!), da bi u drugim scenama i samom finišu bila sasvim odsutna kao sila koja pokreće likove i motiv. Bad City, koji bi trebao da služi kao ogledalo modernog Bliskog Istoka, sa pretenciozno prikazanim jarkom punim leševa i naftnim poljima u pozadini (jedna od " najsuptilnijih" upotreba simbolike)? Uopšte ne vidimo život grada, niti način na koji utiče na junake i određuje njihovu sudbinu: sve se svodi na niz lunjanja po pustim ulicama jednog zapravo AMERIČKOG grada (kao mjesta snimanja samog filma). Dubokoumna simbolika, uistinu.  A dvoje glavnih likova, vampirica iz naslova i mladić koji se zaljubljuje u nju? Vrijedi li pratiti njihovu romansu? Odgovor može biti samo: koje likove, koju romansu? Vampirica iz naslova postoji samo kao jebena BURKA i ljubitelj moderne pop-muzike, tako pružajući prilike za feministička i kojekakva druga čitanja ovog ispraznog filma. Ona, i njen mladić, neprekidno ćute, tišinom koja, avaj, nije puna značenja, već jednostavno prazna i besmislena. Ništa ne saznajemo o njoj. Njena priroda, agenda, moralnost, su u potpunosti nerazrađeni i zanemareni. Napada dilera, beskućnika, zastrašuje dječaka iz susjedstva, razgovara sa lokalnom prostitutkom... ali se u svim tim scenama ne osjeti nikakav psihološki motiv, vjerodstojno razrađen i pirkazan, konsistentnost, narativ oblikovan oko jednog lika: samo ista proizvoljnost, ista praznina poziranja i stila. Glavni junak je prikazan preko svog odnosa sa ocem narkomanom, te nezadovoljstva životom u gradu, ali ostavlja isti utisak ispraznosti i nestvarnosti. Mi zapravo ne saznajemo ništa o njemu, o saržajima koji bi činili život stvarne osobe ili fiktivnog lika; on je poza, prazan list sa tek nekoliko poteza, ponuđen gledaocu zarad formiranja njegovog tumačenja - na koje će isti biti nesumnjivo ponosan, i otići u ubjeđenju da je odgledao dobar film. Što se tiče romanse glavnih junaka, ona je takođe tek naznačena, fragmentarno prikazana, na kvazi-poetski način. Ni u jednom momentu nećemo osjetiti istinsku privlačnost, ljubav, nježnosti između likova - naravno da je opravdan postupak prikazati tek fragmente jedne ljubavi, ali samo ukoliko ti fragmenti nose duh, suštinu te ljubavi i odnosa. Ljubavne scene DJEVOJKE su takođe poza ljubavi, ne ljubav sama: sve je tu, od mračnog krajolika, preko prikladne muzike, do ustreptale omladine... ali opet nema ljubavi same, duha romanse, onoga neuhvatljivog, što imamo ili ne. Kako u fikciji, tako i u životu. O horor-aspektu filma ne vrijedi ni govoriti, jer je praktično nepostojeći, izuzev dvije-tri scene vrebanja po ulicama grada, umjereno jezivim ali zapravo sasvim nebitnim, jer film ne pokušava da izazove užas, ni u jednom momentu. Problem koji se takođe javlja pri ovakvom pristupu, koji radi stila i pretenciozne sugestije žrtvuje (ili prikriva nedostatak) svaku smislenost i koherentnost filma, jeste groteskna amoralnost likova, koju uviđamo ukoliko razmotrimo njihove postupke. Preprodaja droge od strane glavnog junaka, klanje nedužnih ljudi od strane vampirice, konačna odluka i zanemarivanje prave prirode ljubavnica... su sve momenti potpune, nevjerovatne amoralnosti, gdje je ono etičko odbačeno. Naravno, amoralni filmovi i likovi nisu problem per se: ali ukoliko se to amoralno shvati kao jedan svjestan odnos prema etičkom, gdje je negacija morala dosljedno izgrađena i namjeravana. Kada se amoralnost javi usljed ignorisanja postojanja moralnosti i etičkog od strane scenariste, nezainteresovanosti za posljedice i logiku postupaka likova (dovoljno je da isti samo izgledaju "kul"), onda govorimo o lošem scenariju.  Međutim, moraju se spomenuti i određene vrline. Tu se prije svega cilja na STIL filma, koji je i uspio da zavara mnoge gledaoce i nagna ih u potragu za dubljim značenjima. Ipak, elegantna i poetična režija, niz upečatljivo snimljenih scena, donekle opravdavaju gledanje filma. Taj sjajni stil je spojen sa jakim značenjem i emocionalnim tonovima svega u dvije scene filma, obje izvrsne: tu, mislim, naravno, na scenu poslednjeg plesa prostitutke umirućem narkomanu, te na mijenjanje percepcije junaka nakon konzumiranja tableta na jednoj zabavi. Linija priče sa ostarjelim ocem-ovisnikom, ma koliko patetična, djeluje kao da je uzeta iz nekog drugog filma - i to daleko boljeg, barem u poređenju sa "prvim iranskim horor vesternom". Uz to, treba pohvaliti i izbor dijela muzike, prije svega iranske: već nekoliko dana ne mogu da prestanem sa slušanjem pjesme "Yarom bia"!

Buka, bes i tišina

U ovom slučaju, rado ću iskoristiti možda i najznačajniju od svih privilegija autora - ćutnju. Tačnije, dopustiti da ove poetske crtice govore i djelaju same za sebe; ma kako bile inspirisane itekako ličnim događajima i stanjima uma, one moraju biti i nešto više od pukog traga proživljenog. One bi, kao i sva poezija, trebale biti žive. Sartr je rekao da je čitanje dijalektički korelativ pisanja, i da je najveći neuspjeh - pisati (samo) za sebe. Stoga sve napisano, i ovdje i drugdje, i moje i tuđe, nema nikakvoga smisla i istinitosti ukoliko ne živi kroz vas, čitaoce, i pokrene u vama... nešto, misao, osjećaj, sjećanje. Ta moć asocijacije i buđenja i jeste, mislim, moć pjesme.

Zajedno

U hiljadu oblika da dođeš, opet bih te volio.

Oganj bukti, i ja ga gasim; i gle! Ruke su moje u plamenu, i oko moje, i misao je žeravica. A sagoriti me ne može, jer je od mene i od tebe.

Ljubav je ta sitna spram svijeta: al kroz nju gledam, kroz nju zborim,kroz nju je sve moje proteklo.

A riječ što ti kažem nije riječ, nego ruka preko ponora; i tamo gdje je bio bezdan sad smo mi.

Ja sam ti, i ti si ja; iz tvog oka se smejem, iz tvojih grudi dišem, iz mog srca ljubiš, iz mog srca žudiš.

Nije ni od mene, ni od tebe; postoji dok smo tu, rodilo se kad smo se pogledali.

Željezna vrata

Njegovi koraci odzvanjaju u noći. Meki, prijeteći, čujem ih gdje ne bi trebali biti.

Čvrsta tvrđava je naš razum – a opet oko nje kruži trulo, krvavih očiju, glasom koji obznanjuje kraj i lom.

Kraj napora, uspona ka boljem, svega što se čovjekom smatra. Skrhani smo pod težinom onoga što želimo biti.

Ludilo je stiglo. Ludilo, nepojmljivo, staro kao prva zora. Ludilo mučenika i ubica stiže da primi i tebe, o mali.

Još se čuju jauci, urlanja ekstaze slobode. Sloboda od svijeta previše ljudskog, ropstva – razuma! Obzira! Na drugoj su strani.

U tebi je klica ludila što se na kapiju baca; i gle!, izdajnička ruka poseže ka bravi. Zgasla je zadnja iskra; dok toneš u ludilo vaseljene, znaš: slobodan si od iluzije Ja.

I neka bi nam došao dan velike slobode.

Ni plemena ni kraljevstva

Pogled ti luta, a lice skrivaš; bojiš se ljudi i dijela njihovih.

Sijenke pritišću, ne možeš ni hodati ni mirovati, ni govoriti ni ćutati; prati te i u besvijest.

Pa onda ipak hodiš, koraka teška ali hitra, ne bi li umakao – ni sam ne znaš od čega.

Neka siva magla, mučna odvratnost, grč bola spustio se na svu radost tvoju; sve dobro zatrovano je i zgaslo – samo zlo strašno sija.

Kuda korak vodi neznano je, bitno je ići – i u hitnji uteći.

Na kraj svega da dođeš malo je; samo u promicanju svane mir – u trenu, a opet žal.

I onda staneš, i pojmiš: bol nije ni tamo ni ondje, da se da skloniti; u tebi je izvor njegov.

I hraniš zlo, i zlom sijaš; teške riječi od tebe se čuju, da obznane svijetu grotlo gdje crne misli se kote.

Vikati, gristi, udarati; ta smisla nema – sama sebe poništiti ne možeš.

Ti, misao, san lakonogi, vrh ste vječnog i beznadnog rata.

Magle

Bog stvara svijet i u stijenje ga okiva; svaka je stijena zub, oštriji od mača.

I zub ujeda; rana zjapi, krv crna teče – sa svakom kapljom odlazi i duše, i snage, i smijeha prolaznoga.

Svakog dana potrošimo snage, radosti, života; trošimo – a čudimo se kraju.

Iz stotinu malih rana ističemo, u prah padamo i prah postajemo. Cilj svega čovjeka je – glib.

A Bogu nije dosta: na svijet nagoni magle crvene, što očima gledati ne daju; dimom gustim truje nas.

Teturamo se neviđeni i ne videći; svako malo čuje se jauk – sudariše se dva sapatnika.

Kunemo i ječimo, ali nastavljamo, spremno grabeć kroz trulo, zagušljivo svijetlo.

Slobodni smo da budemo slijepi a sanjamo da ovo životom se zove.

Ruina

Dobar si, kažeš? Ali si čovjek: u tebi leži klupko strasti, ljubavi i mržnje, borbe i želje utrobe. Jao svijetu, spaljenome da bi se utroba utažila!

„Ono“ ne mari. Želi sve, i želi odmah. Vjekovni okovi su ga sputali, ali u svakome obitava haos plamena i želje. Razgrni najboljeg i najgoreg: svaki počiva na crnoj sluzi i neiskazanoj želji.

Ti si, čovječe, krhka kula nad zjapećim ponorom. Temelji su ti izjedeni – što se više penješ, duže ćeš padati.

A spustiš li se voljno, i odrekneš kraljevanja svoga, odrekneš svrhe kojim si želio osmišljati obesmišljeno – vraćaš se svom pretku bezumnom, u nagonu rastačeš. Mesnata lutka – ta kad je ćelija o slobodi maštala! Kad se slika ludila – dužnosti, uma, il volje – isprečila između želje i zadovoljštine, u danima predačkim!

Između zvijeri i boga si, i ta misao nije ti nova. Vrtio si se stazama njenim, i nalazio sebe na početku, u sumraku koji ne prolazi nit radi dana nit radi noći. Ni naprijed ni nazad, čemu uopšte služiš?

Bujanje

U ime života i sunca

krvi i srca

zaklinjem se lako

da ću zlaćana oka hoditi

i klicati ljepoti

da ću ispijati slatke usne

i zagrizati u crveno meso

da ću prstima grabiti zemlje

i duboko udisati topli, vlažni vjetar,

a pogled odmoriti divljim zelenilom

Teške kapi kiše

počinuće na meni

Duboki zagrljaj tijela

sagoriće u vrelini

Smijeh će odjeknuti

oriće se sreći i nesreći

Jasnih očiju govoriću

riječi čiste poput izvora

zvonkije od groma

britkije od sablje

nepomućene prezirom

i bolom utrobe

zazivati propast neću!

Baciću crne rite

mršiti čelo neću

pred sunce izaći

i posvetiti se njime

- kakve li sreće!

Svjetlost da jasnu vidim

vodu da hladi i mirno šapuće

i trag zelenila da osjete žile kucavice

parče zemlje, ne neba, mi dajte!

Zagor i poezija Afrike

 

Ljepota edicije "Odabrane priče" leži upravo u tome što nam pruža priliku za ponovni susret sa mnogim polu-zaboravljenim Zagorovim pričama, sabranim u jednu svesku, u odličnom prevodu "Veselog četvrtka". A ponovni susret sa drugom pričom tkzv. "afričke sage", nenadmašnim "Povratkom Kejna", je bio nužan da bi ista zasijala sa vremenske distance. Pri drugom čitanju su sve suptilnosti i nevjerovatna pripovjedačka snaga Andreučijevog crteža došle na vidjelo - i, moram reći, radi se o najbolje nacrtanoj Patrikovoj avanturi koju dosada vidjeh. Kroz nekoliko kadrova, Andreuči je u stanju da jasno omeđi granice i prirodu svijeta fabule (što je izrazito bitno u svim pričama van poznate Darkvudske šume), evocira niz utisaka, sjećanja i emocija - jasno postavi i Zagora i čitaoca u okviru svijeta, podstakne nas na građenje specifičnog odnosa prema njemu. Da pojasnim: "Povratak Kejna", ma koliko se radilo o avanturističkoj, akcijskoj, relativno linearnoj i jasnoj, "raspričanoj priči", u sebi nosi nešto od hipnotičkog kvaliteta ugođaja poezije: stvaranja jednog svijeta ne samo da bi se ispričala priča... već i kao samodovoljne, opčinjavajuće slike, koja kroz svoju nejasnoću izaziva bezbroj asocijacija i senzacija u posmatraču.

Pogledajmo crna kraljevstva juga, i Zagorov susret sa fetišom džu-džu... tu duboku tamu džungle, isprekidanu od strane par dugačkih, izvijenih traka bjeline - rijekama, kroz koje civilizovani putnik može ući u "srce tame"... vjerovanja njenih stanovnika, u kojima se mitološko i realno prepliću dok razlike nema - stvarnost jeste mit, iracionalna i sveprožimajuća: Dambalah je van istorije, svevremeni bog koji može uzeti i oblik bijelog pustolova iz daleke zemlje, o kome će se pričati uz vatre još mnogo, mnogo godina. Zatim, ništavilo velikog Džufa: bjelina pustinje, u kome sve ljudsko dolazi na istu, završnu tačku - nultu tačku naše slabosti i sićušnosti spram silama prirode i kosmosa, iluzornosti smisla i svrhe za nas; pijesak prekriva raspale grobnice civilizacije, briše posljednje tragove ljudskih napora. Na stubu, mjeesto uputa ka gradu Akronu, moglo je pisati i samo "sic transit gloria mundi". Ali priroda, uključujući i pustinje, donosi samo smrt, čistu, nakon koje vlada samo zaborav: u okrilju raspada i smrti civilizacije, pak, ko zna kakav polu-život, koji se hrani tragovima smrti a i sam polako nestaje, može postati. Akron je grad leševa i onih koji se njima hrane: čak i u njemu se nastavlja, sa monstruoznim cinizmom, istorija ponositih Atlantiđana: njihovi potomci jedu leševe predaka, izdržavaju zvijerski život na temelju kostiju civilizacije koja se umorila od svoje veličine, starosti, nagomilanog znanja i istorije. Gomilati se ipak - ne može vječito - vreme i pijesak nagrizaju i one koji bi želili da sve ostane isto, istovjetno i beskonačno, i tako se sahranjuju u holovima kojima su hodili za života, noseći iste dragulje i haljetke, znajući da je sve uzaludno. Ima mnogo užasa u "Povratku Kejna", a to je nekro- užas: nekromantija, nekropolis, nekrofilija. Život koji se hrani od smrti, kao gulovi, živi koji žele da vaskrsnu mrtvo i vrišteći slome zakone prirode (nekromanti) i oni koji žele da prodru u domen smrti i otmu blago mrtvih, ne bi li služilo svrhama živih (Tuarezi i ostali "sinovi islama"). 

Spram takvog svijeta, kojim vladaju kosmičke, nespoznate i često hostile sile, i figura Junaka poprima drugačiji oblik, ili se, bolje rečeno, drugačije sagledava u svijetlu ovakve panorame. Zagor i Kejn, obojica snažni i moćni ljudi, simbolišu milost i pravdu. Kejn je pravda i nema milosti. Zagor katkada i ne izvrši pravdu u ime milosti. Pravda postavlja svijet i sve u njemu na svoje mjesto: Jahve, Onaj-koji-jeste, i njegov poredak pravde, iznova se otkriva u onome što mu je strano: i najgušći mrak i najgnusniji demoni su zbrisani, i u tom uništenju otkriva se božja ruka, stalno potvrđivanje boga kroz njegovu, naizgled, ugroženost, ugroženost ideje boga i kosmosa za ljude. Endrju Kejn, kao veličanstvena varijacija Hauardovog Solomona Kejna, jeste ruka gospoda koja vrši ovaj zadatak: bog se ne otkriva ljudima, već biva otkriven kroz ljude, njihovu hrabrost i vjeru. Ljudi su bitni u građenju svijeta božje pravde; oni nisu pasivne stvari, već slobodna bića. Endrju Kejn je vjernik: on ne očajava nad negacijama njegovog boga, zlom i nepravdom, već stremi da ih uništi, i, kroz sebe i svoje činove, konstituiše makar dio pravednog svijeta božjih zakona, još vrijednijih jer su ostvareni i pomoću njega. No pravda, koja bi kažnjavala dosljedno i uvijek, za svaki postupak, još je nepotpuna bez milosti: snage da se pogleda iza zlog dijela, i zločinac poštedi, u nadi za bolje sutra, život i promjenu. Bez milosti, nema ni pokajanja ni potpune božje pobjede -  već samo kažnjavanje i uništavanje zla, koje nije najviša pobjeda. Najviša pobjeda je otkrivanje i cvjetanje dobra i božje promisli u onome što mu je strano: u zlu, preobraženom i odbačenom, okrenutom ka dobru. Tu milost, i tu sposobnost odlaganja pravde zarad još veće pobjede života - predstavlja Zagor.

On (Zagor) je rukovođen svojim "moralnim nagonom", a njegova dopuna Kejn fanatično sprovedenom idejom Božje pravde. Međutim, u goreopisanom pejzažu, obojica poprimaju obrise apsurdnih, gotovo kamijevskih junaka. Apsurd se javlja u oštrom raskoraku između želje za pravednim svijetom bez zla i svijeta takvog kakav je: iracionalan, ogroman, suštinski neljudski, lišen antropocentričnog dobrog boga i svrhe koja bi nam bila data. U takvom okruženju, apsurd se samo može živjeti: Kejn kroz svoje dirljive napore u sebi oživljava ideju pravednog, iako manihejskog i nemilosrdnog svijeta, a Zagor prirodnu pravdu, pravdu pomiješanu sa milošću i snagom da se oprosti. Krajnje pobjede dobra nema, i bilo bi je smiješno i očekivati u ovako postavljenom narativu: gulovi i dalje žive u ruševinama Akrona, a zlo i dalje prebiva u dušama ljudi. No Zagor i Kejn i dalje stvaraju svoju svrhu, i kroz svoje avanture prizivaju jedan drugačiji, humaniji svijet: koji poimamo po njegovoj beskrajnoj udaljenosti od našeg, po putokazima i slikama koje nam ostavljaju dobri ljudi.