Zagor u krugu vremena

U stripovskim krugovima dobro nam je poznata činjenica da je Zagor Te-Nej, Duh sa sjekirom, najprodavaniji strip na našim prostorima. Ona je izazivala niz najraznovrsnijih reakcija u toku godina, i ne jednu žustru raspravu - od zgražanja razočaranih ljubitelja drugačijih stripova nad "ukusom masa",preko nimalo blagih odgovora ljubitelja Patrika Vajldinga, pa čak i do filozofskih analiza različitih epizoda (!), koje su trebale pokazati da i zreli ljudi mogu uživati u datom štivu, i da "dubina" nekog sadržaja često zavisi od samog čitaoca. A najveći dio kupaca stripova, koji se ne oglašava na okupljalištima strip-zajednice, ćuti - i nastavlja da prati dogodovštine Duha sa sjekirom. U svijetu gdje deveta umjetnost ima sve manji značaj, i uticaj joj se stalno sužava - Zagor ostaje "narodni" heroj, najpoznatiji i masama najdraži od čitave plejade Bonelijevih heroja. Ali nam ovoga puta cilj nije da zauzmemo stav prema ovome pitanju - nećemo biti Patrikove apologete, niti dokazivati (sumnjivu) uzročnu vezu između uspješnosti Zagora i skromnih postignuća drugih stripova kod domaćih čitalaca. Valja postaviti istovremeno i daleko jednostavnije i daleko složenije pitanje - da li, nakon pedeset i više godina prisustva na kioscima, Zagor i dalje ima smisla; i može li imati smisla bez kraja?

Neosporno je da je veliki dio "stare garde" čitalaca akutno razočaran i nezadovoljan novijim epizodama, i da se kupovina istih često svela na ustanovljenu naviku, ili čak kompulsivni ritual, fetišističku potrebu za "popunjavanjem polica". Može se reći da je stvar jednostavna, i da se naprosto radi o odrastanju: kao zreliji ljudi, nove avanture sagledavamo daleko kritičkije nastrojenim očima, a, bez jakih emocionalnih veza koje imamo prema starijim epizodama, jasno je zašto je sud najčešće nepovoljan. I sve je u redu: neke nove generacije upravo stasavaju uz Zagora onakav kakav je danas, ostavljajući neizbrisiv trag na njihovom djetinjstvu... da bi jednog dana takođe omalovažavali nove priče, a stare obožavali sa ljubavlju i nostalgijom koja magli svako kritičko razmišljanje. Ali... status kvo ne može trajati vječno, i Zagorov lik je pretrpio drastične promjene, često ne na bolje, govori spomenuta garda. Često preovladavanje detektivskih elemenata, prenaglašeno isticanje kontinuiteta, počeci "saga" o Atlantidi, keltskim legendama, crnoj magiji, itd., pa čak i jasnije "mapiranje" Darkvuda, sa daleko više stalnih likova i realističnijim Zagorovim položajem u istom... kao da su ove promjene u naizgled statičnom serijalu dovele do otuđenja od suštine lika, brišući nekadašnji duh stripa, ali čuvajući ljušturu spoljnih simbola - dajući nam samo, kažemo, niz poluuspjelih ili potpuno promašenih priča. Epizoda koje su naizgled vjerne poznatim Zagorovim odlikama, ali zapravo pokušavaju da se distanciraju od istih i izgrade nešto novo - i upravo ovo neslaganje dovodi do neuspjeha, šizoidne neusaglašenosti u srcu serijala.

Čuveni povratci starih neprijatelja - naučnika Helingena, druida Kandraksa, vampira Rakošija - primjer su neuspjeha ovakvog načina postepenog "transformisanja" serijala. Pojavljivanje starog lika - a Zagor, kao veliki čovjek, ima i prikladno moćne neprijatelje - treba da omogući psihološku bliskost sa starijim čitaocima i da ih podstakne na čitanje priče koja naizgled poštuje klasičnu ikonografiju i duh stripa. Istovremeno dolazi do suštinske promjene, koja se često svodi na usiljene pokušaje "većeg realizma" ili "psihološke dubine" - i nasilno gubimo dodir sa originalnim razvojem lika, i svi ovakvi pokušaji djeluju tragikomično u okruženju koje im je - nedosljedno. Nekadašnji negativci savršeno su funkcionisali čak i bez ovakvih pripovjedačkih pretenzija - kao arhetipske, idejno upečatljive figure, čiji je konflikt sa Zagorom bio više od pukog taktiziranja (kako stići od A do B, kako omesti plan C, itd.), već prije sudar oprečnih stavova i vizija svijeta sa Te-Nejevom uvijek ugroženom utopijom Darkvudom, i (ličnim) Zakonom koji sprovodi. Druga tendencija koju valja primjetiti jesu Zagorove "odiseje"; proputovanja po dalekim krajevima svijeta, od Aljaske do Afrike, u kojima se suočava sa novim izazovima i situacijama. Radi se o izmještanju Zagorovog lika u novi, širi kontekst, njegovom uključivanju u širi narativ - ali prečesto postaje tek jedan od mnogih učesnika ili, još gore, pasivni posmatrač drame koja je prevelika za jednog kostimiranog šumskog čovjeka. Fokus nije na Zagoru, već na okolnim dešavanjima, sa kojima je često tek periferno povezan; ako su data dešavanja zanimljiva i intrigantna sama po sebi, konačni rezultat će biti kvalitetan. Tako smo dobili izvrsnu sagu koja počinje sa "Nestalim istraživačem", tj. na Sjevernom polu, a i "afrički ciklus", gdje se izdvaja sjajna epizoda o izgubljenom Atlantisu. "Veseli četvrtak" upravo objavljuje i "južnoameričku sagu", na radost čitalaca. Ali, čak i ako bi ove sage bile uvijek uspiješne (a nisu: u njima ima i mnogih mediokriteta, pa čak i potpunih promašaja), one ne mogu predstavljati razriješenje Zagorovog lika, ili biti trajna osnova drugačijeg identiteta stripa. Na kraju dana, Zagor nije svjetski avanturista - već indijanski zaštitnik, heroj, mesija, pa čak i varalica - i ovi izleti na druge kontinente ne mogu nikako činiti glavno tijelo serijala.

No zar se Zagor nije oduvijek mijenjao, sve od daleke šezdeset i prve godine, kada je počeo izlaziti: pa samo uporedite sirovog kavgadžiju iz prvih dana sa kasnijim herojem, pokajnikom, pravednikom - ukratko, daleko složenijim i ambivalentijim likom! Možda, ali se kroz dane prvobitnog lutanja i formirao čvrsti identitet, jezgro stripa koji zna samog sebe, a Zagor našao svoje mjesto u, kako bi indijanski vračevi rekli, "krugu života". Bitnije, promjene su bile prirodno nadrastanje i nadogradnja - koraci u istraživanju velike teme Zagora i misije koju je sam sebi dodijelio. Pokušavajući da nasilno uhvate korak sa duhom (sadašnjeg) vremena, da izvrše polovičnu "modernizaciju", scenaristi stripa kidaju i kompromituju ove linije razvoja i smisla - nudeći čudovišnu mješavinu, Zagora koji nosi svoje staro lice... ali je izgubio sebe, i zaboravio na taj gubitak, nastavljajući da bezglavo hrli naprijed. Stalna fluidnost i promjenljivost nisu nužno dobra stvar ako ostaju proizvoljni i nasumični; a može biti i da je Zagoru prijeko potreban kraj, zaključak njegovog bića - da bi smisao bio potpun, mjesto stalnog nastavljanja.

Kraj - da li je uopšte moguć? Zagor je sebi dodijelio ulogu između dvije rase i dvije civilizacije - oštro sukobljene, nepomirljive, istorijskim procesima osuđenje na rat, istrijebljenje i izrabljivanje. Zapadna civilizacija, u sopstvenoj protivuriječnosti ubrzanog napretka i sve većeg varvarstva, ubijanja psihe i tijela čovjeka, pokazuje se kao nesposobna za human odnos i prema sebi samoj - a kamoli prema drugačijim kulturama, koje želi samo da podvrgne sopstvenoj vladavini. Indijanska plemena, pak, uprkos sopstvenoj izdijeljenosti na različite narode i jezike, dijele istu sudbinu - gorko uništenje ljudskih zajednica koje su ostale na nižem stepenu ljudskog razvića, sa svim blagodetima i manama istog, samo da bi pojmile da se istorija ne zaustavlja, već ide naprijed, bez obzira na žrtve. Niko ne dobija: zapadna civilizacija, pored unutrašnjeg nasilja, pokazuje najmračniju stranu baš u širenju, tako podrivajući sopstvene ideale i ubrzavajući svoj kraj baš kroz puni razvoj. Indijanci su suočeni sa potpunim slomom svog svijeta i sebe samih. Zagor stoga, održava status kvo u krhkoj ravnoteži snaga - kada su Indijanci dovoljno snažni, a bijelci još uvijek previše slabi da bi rat donio odlučnu pobijedu ijedne od strana. Sve njegove avanture se odigravaju u prividnoj vječnosti: koja će jednom biti slomljena, bez obzira na njegove napore. Vrijeme, prava linija, se nastavlja i hita ka istorijskim ishodima: panta re, pa i Zagor.

Upravo ovakvo razriješenje, u vidu suočavanja sa stvarnošću i sveopšteg rata, imamo u nezaboravnim Sklavijem "Demonima ludila": teško da je ijedan čitalac zaboravio potresne slike raspada Darkvuda, Čikove pogibije, pa čak i Zagorovog samoubistva! Iako se priča poziva na "paralelne svijetove" i na kraju vraća Zagora u njegov kutak, neki bi rekli da je to kraj, istinski i neporeciv. I ako jeste, ostavlja gorak ukus u ustima - i čini nam se da je to prije negacija, slamanje Zagora, negoli njegovo okončavanje, kraj. Postoji li alternativa ovome? Možda je već imamo u trenutnom stanju serijala - sve jačem obesmišljavanju stripa i njegovog junaka uz, pomalo paradoksalno, sve repetivnije i istovjetnije epizode... dakle, usiljeno formalno nastavljanje života kada njega zapravo - nema, odavno. Lažnu modernizaciju koja ne stvara ništa novo, već samo uništava staro.

Zadovoljavajuće rješenje bi bilo, stoga, jedino moguće ako Zagorovu "prividnu" vječnost mira u Darkvudu - shvatimo kao istinsku. Vrijeme, krug, se za Zagora sastoji u beskonačnom ponavljanju njegovog sopstvenog života - u vječnoj odbrani njegove uvijek ugrožene utopije Darkvuda; u borbi bez kraja i početka, protiv prijetnji miru i suživotu u njegovoj šumi. Zlo, pokušaj prevrata ove male vaseljene, će uvijek stići, u bezbroj oblika - vojske, ratobornih Indijanaca, Helingena, čudovišta i čega sve ne - i Zagor će se uvijek boriti protiv suštinski istog: za očuvanje njegovog sna, za uravnoteženost stvarnosti. I ta pobjeda će uvijek biti plaćena žrtvama, herojskim činovima i bolom  - inače ne bi imala smisla. Repeticija nije lišena smisla, kao u sadašnjem serijalu: jer postoji svijest o ponavljanju svega, i volja da se izdrži, da se proživi sopstveni život, uvijek i uvijek. Ali šta bi imalo vrijednosti u takvom svijetu? Stvarnost, onakva kakva jeste u Darkvudu, svakako je dovoljno vrijedna za Zagora. No, ukoliko ne bi bila stalno ugrožena, pod prijetnjom, Zagor ne bi imao smisla: njegova borba ne bi ni postojala. Upravo u stalnoj borbi, u skupim pobjedama, u mirenju sa nemogućnošću završavanja svog zadatka, Zagor, onakav kakav jeste, može naći mir i smisao. Te, na kraju krajeva - nije li dovoljno da samo otvorimo stranicu stripa, pa da ponovo, skupa sa njim, doživimo pobunu Demonske maske, veliku Tkačevu zavjeru, ludilo Stivenovog Novog Salema, i još toliko toga? Vrijeme je, a naročito u stripovskim univerzumima, samo jedna iluzija: Zagor, shvativši tu iluziju, ponovo postaje centar sopstvenog svijeta, i u dosadašnjim avanturama - nalazi krajnju svrhu, potpunost. Nije potrebno nikakvo eksplozivno "finale", konačna borba ili slična teatralnost - junak je istovremeno u centru, statičan, i u beskrajnim doživljajima, dinamičan. 

Sugestije i ideje poput ove, se, naravno, teško mogu sprovesti u okvirima jedne izdavačke kuće, no neka nas to ne spriječi da sami podarimo Zagoru kraj, onakav kakvog ga vidimo - srećan ili tužan, realističan ili fantastičan, ali uvijek naš. Kraj za Zagora, prijatelja i saputnika našeg djetinjstva.

Ikiru (1952): Umijeće življenja

Većina filmova čiji glavni junaci boluju od neizliječivih bolesti su zapravo meditacije o SMRTI. O njenom značenju, načinu suočavanja sa istom, uticaju koji nestanak voljene osobe ostavlja na one koji ostaju... Preispitivanje smrti uvijek ostaje građenje kula od pijeska na obali nepoznatog mora, racionalizovanje neobjašnjivog, maštanje o postojanju ili nepostojanju nečega iza vela naše fizičke egzistencije. Smrt je dio naše egzistencije, ali najbolniji; i stoga je izdvajamo iznad svih drugih po stravi i anksioznosti koju nam donosi, zaboravljajući da su pitanja rođenja, življenja, djelanja - podjednako teško dokučivi aspekti nas samih, koje uzimamo zdravo za gotovo. Tako se i "Ikiru" (1952), prigladno svome naslovu - "živjeti" - bavi pitanjima ŽIVOTA, kako živjeti na smislen način, na vrijedan način, a ne ljudskim odnosima sa smrću. Promišljen, istina sa na momente previše istaknutom poukom, sveden na najključnije, snažan i iskren, ipak ni u jednom momentu ne zapada u jeftini sentamentalizam, melodramatsko korištenje snažnih emocija koje smrt budi zarad što efikasnijeg "ošamućivanja" gledalaca. Ikiru nije mračan, iako ne negira prisustvo smrti i prolaznost ljudi. Ikiru je veseo, poput čovjeka koji je okusio gorčinu života, pretrpio njegove zamke i oluje - te ga i dalje voli.

Iako ljudski život može biti ispunjen bolom, mučan i tegoban, te uništen, on ipak rijetko dostiže takve nivoe banalnosti i besmisla kao u birokratskom otuđenju od svijeta i od samog sebe. Kurosavin junak gospodin Vatanabe je birokrata koji nema razloga za življenje, biće pokretano čistom snage inercije i navike - gluhog i mračnog postojanja. Vatanabe je na početku filma, u određenom smislu, već mrtav, sveden na ljudski automatron koji unadogled ponavlja istovjetne radnje, gubeći ljudsku sposobnost da gradimo, iskušavamo i doživljavamo svijet oko sebe. Vatanabe ima rak i možda još šest mjeseci života. No to ne znači da je njegova sudbina jedan izolovani slučaj, stvar bolesti i življenja života u sijenci kraja istog - svi mi živimo znajući da nas jednog dana neće biti, da će biti kraja. Dijagnoza raka stomaka je jednostavno stvar konstatovanja te činjenice, a preostalo vrijeme pacijenta jasno omeđen i spoznat rok, koji pak otkucava za sve nas. Vatanabe ZNA (okrutno znanje!), zna svoj život i njegovo preostalo trajanje, i sve u njemu počinje da se buni, sve što je živo i vitalno. Žal za neostvarenim i težnja za ostvarivanjem, za smislom, pojačani grozničavom sviješću o prolaznošću, su u srcu IKIRUA, u izazovnosti života samog.

Međutim, naš junak se ne može promijeniti preko noći, niti odmah naći odgovor. Zapravo, toliko mu je vremena trebalo i da formuliše pitanje samo, da pojmi dilemu u njenoj srži - "zašto živim?"! Ali on nije filozof, niti čovjek koji je navikao da slobodno djela i misli. Djelić birokratske mašine, hladni i daleki otac, porodična škrtica, te u konačnici dio jednog društva koje potiskuje svaki izraz individualnosti i spontanosti - japanskog; sve njegove "persone" su prožete istim bolom, istom otuđenošću u kojoj gubimo sposobnost i da osjetimo ono što smo izgubili.  Kako takav čovjek da pronađe sebe u bilo čemu, šta mu preostaje? Dotadašnji život je prepoznat kao smrt, smrt usred života, a sloboda plaši više od svega, nepoznata je, nesanjana - život proveden udarajući pečate! Vatanabe, kao i fizička i psihička ruina, nesposoban da se izrazi, da djela, da živi - počinje svoje putovanje.

Porodica, iako najbliža u očima društva, je zapravo najmanje u stanju da ga shvati, kako to često biva, i nisu u stanju da shvate promjene u njegovom ponašanju, ili ih tumače na malograđanski način ("sigurno je našao ljubavnicu", "stari je poludio pod stare dane", itd.). Nesposobnost da se čovjek sa kojim žive pod istim krovom istinski VIDI, onakav kakav jeste, i pokušaji "objašnjenja" sve čudnijeg ponašanja oca predstavljaju odraz spostvene ružne i malograđanske prirode sina Mitsua i njegove žene, ali i života koji je sam Vatanabe, ne bez svog udjela krivice, izgradio sa njima. Štedljiv, radan i učmali život koji je Vatanabe provodio ne bi li uspješno odgajio i izdržavao sina sa vremenom postaje sam sebi svrha, a čovjek koji nije sposoban da istinski živi ne može ni da gradi odnose sa drugima, da istinski provodi vrijeme sa njima, da inspiriše i izaziva ljubav. Ni u jednom momentu Vatanabe ne skupi snage da se suoči sa sinom i pokuša da razbije zid ćutnje koji ih razdvaja; upravo zato što je njegov odnos sa sinom istovremeno i njegova najstrašnija greška, najdublji neuspjeh. Smisao pronalazi na svoj način - tiho, nenametljivo, baš kroz svoj posao koji ga je toliko unakazio, kroz besmisao birokratije. Ali još nismo dotle stigli.

Svijet fizičkih uživanja, kafana, muzike, pića i večernjih provoda je jedna bizarna epizoda u njegovoj potrazi. I ako Vatanabe grozničavo traži ta uživanja baš zbog blizine smrti, isto se može reći i za čitav raspomamljeni Japan koji se uveče budi u zadimljenim klubovima i sumnjivim četvrtima - da je, prošavši kroz toliku smrt i uništenje, željan života! Ali hedonizam, naročito u ovako vulgarnom obliku, ne može zadovoljiti, ne može biti odgovor. Bolesnik jednostavno pokušava da učini ono što i drugi čine kada se "zabavljaju": imitira jedan svijet površinskog veselja i uživanja. Tu željenog smisla nema: samo krhki starac koji pokušava da nadoknadi nenadoknadivo, da pronađe nešto zbog čega vrijedi postojati. No Vatanabe neće naći spas u mladalačkim užicima: mora smisleno živjeti SADA, onakav kakav je.

Možda mu upravo mlada koleginica sa posla pokazuje put, kroz vrijeme koje provedu zajedno, i koje sredina odmah zlobno protumači kao ljubavni odnos. Mlada Tojo je kao oličenje života samog, nesputana, slobodnog ponašanja, vesela - i tako jedinstvena među ostalim likovima filma! Sve društvene konvencije, rutina, očekivanja i stroga hijerarhija je ne sprječavaju da živi na zadovoljavajući način, i Vatanabe je beskrajno fasciniran ovim - željan da sazna njenu "tajnu", njeno nošenje sa životom. Ali ne može živjeti kroz drugoga; smisao uvijek nalazimo MI, makar nam drugi mogu pomoći u tome. Tojo uplašenog i uštogljenog Vatanabea nagoni na izražavanje svog očaja, bijesa i tuge koju osjeća, ali i žarke želje za boljim, i upravo u tom momentu dobija ideju, i pronalazi sopstveni smisao. Duboko je ironična, ali i čudno lijepa, scena u kojoj Vatanabe potresen svojom idejom silazi niz stepenice, a rođendaskoj slavljenici pjevaju "Happy birthday" - čovjek koji će uskoro umrijeti ponovo se rađa.

Vatanabe, dakle, postaje pojedinac u društvu koje konstantno obeshrabruje individualnost, i sam bira svoj cilj, ne slijedeći one koje su mu nametnuli i koji se "podrazumijevaju". On odlučuje da pomogne žiteljima jednog malog i siromašnog naselja u izgradnji parka, u projektu koji se već godinama šetka iz jedne kancelarijske hrpe papira do drugog. Njegovu borbu vidimo samo kroz prisjećanja prisutnih na njegovoj sahrani nekoliko mjeseci kasnije, ali svejedno uspijeva i ostavlja trag, jedan mali park koji je poput džinovskog podviga u birokratskoj mašineriji. Nošen fanatizmom i odlučnošću, on se bori, radi, ŽIVI! - i ostvaruje se kao pojedinac, šokirajući sredinu. Iako najviši birokrati pokušavaju da negiraju njegovo postignuće govoreći floskule o tome kako birokratija funkcioniše nezavisno od pojedinca, njegove kolege i ljudi kojima je pomogao znaju istinu - znaju Vatanabea, ne birokratu, ne čovječuljka koji polako blijedi, već čovjeka. Ne znam da li se išta bolje može reći o bilo kome od nas, velikom ili malom.

Shigurui - obožavanje smrti

Teško da ijedna druga kultura ima više poklonika van granica rodne zemlje od japanske (sem ako ne uračunamo i američku, ali ona nam je odavno pojela duše i ne predstavlja ništa "strano"). Legije tkzv. otakua, zaljubljenika u mange, anime, video-igrice, super slatke heroine ogromnih očiju i tinejdžera-heroja u borbi protiv sila zla, šire se poput pošasti bez kraja. Prosječni član date populacije pred očima ima jednu sliku Japana preuzetu iz popularne kulture, kolaž onoga što obožava i što najčešće podilazi njegovim testosteronskim željama (megalomanske borbe! nepekidno sticanje i obožavanje snage! novi i sve zajebaniji protivnici! krčenje puta do vrha!). Ne nužno testosteronskim - takozvane shojo i josei podvrste mangi obskrbljuju žensku publiku obiljem "šašavih" junakinja koji upadaju u savršeno platonske romanse sa dečkima čiji bi izgled u normalnom svijetu... dovodio njihovu seks. orijentaciju u duboku sumnju. To ne znači da japanska pop. kultura nije dala izuzetna dijela, da tamo negdje ne postoji svijet zrelih mangi i podjednako zrelih ljudi koji uživaju u njima (ili mi, ovisnici, želimo da vjerujemo u to). No polazeći od ovih stereotipa pojačavamo kontrast mange koju ćemo predstaviti - Shigurui. A to je Prava Stvar, strip koji podjednako zadovoljava i zvijer u nama, željnu borbe, krvi i uzbuđenja, i onaj intelektualniji dio, koji stoji zapitan nad tim morem krvi i tjelesa. O, da.

Poenta je da je Japan, kao i svaka zemlja, ali i zbog sopstvene, blago rečeno, nevjerovatne istorijske sudbine, jako težak za razumijeti. Pogotovo nama ne-kosookim gaijinima (strancima) - uvijek će biti još suptilnih razlika, slojeva unutar slojeva, nepoznatih područja i sasvim neočekivanih iznenađenja. Naročito ako govorimo o tradicionalnoj kulturi - oblikovanoj i obogaćenoj u istorijskim razdobljima koja se čine nezemaljskima čak i današnjim Japancima. Kada je Japan bio zatvoren od ostatka svijeta, svijet u sebi i za sebe. Jedan od takvih perioda je i era Tokugava šogunata (od 17. do druge polovine 19.vijeka), društvo tvrdokornog tiranskog feudalizma koje je opstajao i pored činjenice da je ostatak svijeta shvatio da... jebiga, istorija ide dalje, i da će oni koji zaostanu biti tlačeni od strane kolonijalnih moći sledećih stotinjak i jače godina. Iako je Japan na kraju prošao kroz sopstvenu industrijalizaciju, prekidajući svoju izolaciju da bi tlačio i silovao ostatak Azije, i tako došao u red "civilizovanih" zapadnih društava... Tokugava šogunat ostaje fascinirajući primjer feudalizma dovedenog do ekstrema - društva koga se, kako se u mangi kaže, sastojalo od malog broja sadista i velikog broja mazohista... A Šigurui nevjerovatno ubjedljivo dočarava ovaj užasavajući svijet, bez ikakve zadrške, i vjerovatno je i najdosljednija, najrealističnija manga koja se bavi ovim periodom. Što ne znači da nema drugih. 

Lone Wolf and Cub, prilično poznat među zapadnom publikom, je samurajska epopeja osvete glavnog junaka Ogamija Ita, koji je izgubio sve i odlučio da svojeručno istrijebi suparnički nindža klan. Njegov mali sin Daigoro ostaje jedini tračak nevinosti u svijetu izdaja, neprekidnih borbi i života na oštrici katane, obećanje (dvosmislenog) iskupljenja. Zatim, tu je Azumi, koja prati život istoimene heroine - odgajane kao elitni ubica šogunata. U takvom treningu samo najbolji opstaju, a slabiji mogu već sutra biti preklani nožem svojih dojučerašnjih prijatelja sa kojima su odrasli. I još bezbroj naslova; ali Šigurui najbolje dočarava srž takvog svijeta - u kome sveprožimajuće hijerarhije sputavaju čovjeka na svakom koraku, u kome je vaš status određen samim rođenjem, i ne možete uraditi ništa povodom toga, u kome je uvijek prisutna razlika između raje i gospodara namjerno podignuta na neslućene nivoe... Prikrivajte emocije, jer je pokazati ih pokazati slabost. Slijedite svaku konvenciju, pravilo, ceremonijal, jer se i nenamjerna omaška plaća gubitkom statusa (nerijetko i glave). Uvijek budite spremni na napade sa leđa i sabotiranja; a ukoliko neki od istinskih moćnika obrati pažnju na vas - može odlučiti da vas zgnječi, i svi vaši napori, sposobnosti i ambicije postaju bezvrijedni jednim lakim potezom. Čovjek je roba; jeftina.

Kada je sami svijet zlo, klasična priča u kojoj junaci brane "normalno" od zla postaje umnogome besmislena. Ipak, čak i najtrulije društvo može biti dobro za one koji u njemu žive, jer ne znaju za bolje, ne mogu ni da ga zamisle. Tako Iraka Seigena, jedinog lika mange koji se otvoreno suprotstavlja poretku, najvatreniji sljedbenici bušida označavaju kao "zlo". Ali čitav Šigurui je prožet jednom moralnom složenošću koja nas neodoljivo približava stvarnom životu. Recimo: na početku mange, mladi Irako Seigen dolazi u čuvenu Kogan školu mačevanja, sa ciljem da postane njen gospodar, bez obzira na sredstva. Glavni rival mu je Fujiki Genosuke, mladi učenik koji je bezgranično odan gospodaru škole, i njen logični nasljednik prije Irakovog dolaska. Irako vidi školu samo kao stepenicu ka još većim ciljevima, i nerijetko pribjegava nečasnim spletkama ne bi li skrajnuo rivala i oženio kćerku gospodara škole.

Stvar se čini jasnom, zar ne? Ali, šta ako je gospodar škole okrutni tiranin, manijak koji je davno izgubio razum, i čiji svaki hir ispunjavaju njegovi preodani učenici? Ako vidi svoju kćerku samo kao komad mesa koji će "produžiti lozu"? Ako Irako potiče iz najcrnje sirotinje, željan da pobjegne od sramote svoje majke prostitutke, i probije se u samurajsko društvo, koje istovremeno i želi i prezire? Ako i nakon uspona tretira ljude iz nižih kasti kao njemu ravne? Ako pomaže ranjenom Genosukeu, tada već njegovom zakletom neprijatelju, da ozdravi i vrati se sa vrata smrti? I Genosuke - tako zaslijepljen odanošću, podjednako željan moći, pasivno prihvatajući surovosti društva koje Irako žarko želi da sruši!

Ali ova zamjena prvobitnih uloga, i dalje na osi dobar-loš, nas takođe ne približava istini, ne dovoljno. Šigurui nije jedan od rijetkih nihilističkih radova, u kojima su svi loši i svi čine užasne stvari, kako ga neki kritičari predstavljaju: već složeni portret dva čovjeka (i niza sjajnih sporednih likova) i njihove borbe u okviru jednog društva. Seigen treba da izazove odvratnost čitaoca, od feminiziranog izgleda, preko neprekidnog spletkarenja, do potpune nemilosrdnosti. Genosuke očajnički pokušava da se drži časti, tačnije onoga što on vidi kao čast, i teško je ne simpatisati se sa njegovim mahnitim naporima, lojalnošću i spremnošću da položi sopstveni život za Ideal. Ali... i u svojim najgorim momentima Seigen pokazuje jednu veličinu koja proističe iz usmjerenosti na cilj, "volje za moć" (uspeti se na vrh društva, uprkos pravilima, a možda ga i pokušati srušiti), dok Genosuke ostaje pasivno oruđe koje pokreće volja drugih, ili "dužnosti". Čak i Genosukeova konačna osveta (u meču do smrti), vrhunac njegovog života, objektivno jeste sadistička predstava zarad užitka perverznog brata šoguna. Većina mangi slavi velike poduhvate i ciljeve junaka - Goku koji želi da bude jači i jači, Lufi (One Piece) koji sanja da postane kralj pirata, Shin (Kingdom) koji je zacrtao put do statusa "velikog generala nebesa". U većini (stereotipnijih) mangi, Seigen bi bio heroj, a Genosuke jedna od prepreka na njegovom putu... No Šigurui je spreman da pokaže činove koje zahtijeva nekontrolisana ambicija, kao i nekritička odanost po svaku cijenu.

Američki kritičari najviše naglašavaju izuzetnu nasilnost mange. Istina - Šigurui se odlikuje sjajnim scenama borbe, kao i nevjerovatnim nivoom nasilja, koji uključuje odsijecanje ruke, oslijepljivanje, komadanje protivnika, samosakaćenje... no ekscesi i površinsko nam ne smije biti važnije od suštine; mada je logično da kultura koja zabranjuje prikazivanje nasilja, a ipak je okružena i prožeta istim (američka), obraća pažnju na sopstvene opsesije. Istina je da čak i ekstremno nasilje itekako ima smisla u filozofiji Šiguruija: mjesto da slavi vještinu mačevanja (i ratnički duh), manga je prikazuje kao ono što jeste - nastojanje da se drugo ljudsko biće osakati, uništi, unizi, ubije. Neophodno je prikazati groteskne posljedice poteza katane, tako lijepih kada se izvode u vježbama, tako smrtnosnih kada se primjene na ljudskom biću. Čak je i sam naslov, preveden kao strast za smrću ili opsesija smrću, dio veće cjeline, odslikavajući društvo u kome su lažne potrebe (služenje drugom, uspjeh po svaku cijenu, moć i tlačenje), ispred istinskih ljudskih potreba poput ljubavi i stvaranja.

Često se čuju zamjerke i na naglost kraja. Istina je da manga razvija veći broj likova nego što je neophodno, pa čak i gradi niz sporednih zapleta na osnovu fusnota istorije - ali je kraj savršeno smislen kada na umu imamo prave namjere Šiguruija. Genosuke konačno dobija svoju osvetu, i crvena nit Seigenovih ambicija i žudnji je konačno presječena... ali već smo shvatili da ništa nije tako jednostavno. Osvetnik je primoran da iznevjeri svoj strogi kodeks časti iz čistog straha i želje da bude dostojan imena samuraj, čak i kada isto dodijeljuje tiranski ludak, i njegov život nestaje u neopisivoj praznini koja je sada lišena čak i strasti osvete. Ničega drugog nema. Istorija guta napore i živote, strasti i snove, tako da ništa ne ostane - a sam čovjek je tek marioneta ili ludak koji se očajnički drži svojih delirijuma.

Aku no Hana - bujanje zla

Fatalizam "Aku no Hana" (Cvijeće zla) neumitno priziva duh antičkih tragedija - u kojima Suđaje, sa užasnom bezličnošću, usmjeravaju radnje heroja - svodeći "slobodnu volju" na unaprijed određeni dio velike Priče. Ipak, ovi tragični heroji i dalje osjećaju svoj život kao svoj, a izbore i djela kao smislene činove kojima oblikuju sami sebe, izgarajući u srastima, dužnostima i željama. U ovoj neosporivoj protivuriječnosti krije se srž našeg poštovanja ovakvih likova - i možda čitave ljudske rase - jedne čvrste uvjerenosti da je zbir naših iskustava, ma koliko mali i predodređen bio, ipak nešto divno i neponovljivo, jedino što možemo imati u ovome svijetu ograničenja. Tako  nerijetko patetično nezreli junaci Cvijeća zla postaju igračka u rukama moćnih strasti i probuđenih nagona adolescencije, složenih i preplićućih želja za seksom, identitetom i novim vidicima, koje ne razumiju i kontrolišu, već neuspješno racionalizuju kroz svoja ograničena saznanja - bilo kao sveprožimajući osjećaj krivice, tinejdžerski nihilizam ili pobunu protiv autoriteta djetinjstva. Manga Shuza Oshimija prikazuje prozaične bure adolescencije - za razliku od narativa "većih od života" koji često gube dodir sa intimnim, lirskim u nama - ali smo spremni da uvažimo gorkoslatke, nerijetko groteskno komične izazove njegovih likova. Zašto? Jer njima rodni gradić, od ostatka svijeta zaklonjen planinom, zaista jeste sve, totalitet postojećeg, a trapavo ispoljene strasti i skrivene, slatke žudnje - pitanja života i smrti, nerijetko obojena mistikom mladosti i njenih tajni. Prizivanje Bodlera i njegove poezije, ispoljeno u samom naslovu, ali i u interesovanjima glavnog junaka Kasuge, oslikava ovaj prožimajući subjektivizam: za adolescentne mračni ponori Pakla jesu odbijanje od stranje vršnjaka, izolovanost, frustracija, neshvaćenost, a smrtni grijehovi ono što sredina ne odobrava - a na šta ih nagone novopobuđeni nagoni i motivi.

Stoga, događaj kojim manga počinje - Kasuga koji krade majicu i šorc svoje simpatije Saeko, pronašavši ih zaturene u svlačionici - nije naprosto pokušaj humora, podsmijevanje karakterističnoj, ehm, uspaljenosti tinejdžera - već, barem za Kasugu, a stoga i za nas, koji smo potpuno uronjeni u njegov "svijet", korak na "drugu stranu". Pravo u svijet sopstvenih odluka, životnih izazova, borbe za sopstvene ciljeve, ali i ne tako jasnih granica između dobrog i lošeg, prožet melanholijom, čežnjom i stremljenjem ka nedostižnom. Izlazak iz raja nevinosti, roditeljske zaštite i fantazije, u stvarna djela usmjerena ka stvarnim osobama-objektima. Ko smo mi da se podsmjevamo Kasuginim zabludama, maštanjima i trapavim koracima u mrak nepoznatog? Nismo li svi prošli kroz isto, na manje ili više dramatičan način? Stvarnost se rađa u našem umu, stalnim naporom osmišljavanja, i taj doživljaj je jedina realnost koja nam je dostupna. Radije recimo da je autor, kroz priču o tri rastrzana adolescenta i jednom ljetu koje su proveli zajedno, prizvao dah odrastanja i mijenjanja, prvih ljubavi i raskida, stvari koje jesmo i nismo uradili, tražeći put.

Rijetko kad je svakodnevni, građanski svijet bio prikazan tako mirno, realistično, no opet kao tamnica naših potencijala, neosjetno gubljenje svoga "ja", tako dajući "drugoj strani" onu fatalnu privlačnost, zavodljivost nedopuštenog koja je oduvijek bila dio ljudske ćudi. Cikličnost i istovjetnost radnji, svevladajući konformizam, stravična rascijepljenost na mnogobrojne uloge, od kojih nijedna ne zadovoljava ličnost u cjelini - guše ono najljudskije u nama, snove i nade koji bi mogli biti klica boljeg i ljepšeg. Kasuga, prije svega, ne zna ni pokušati da ostvari svoje želje, jer ih i ne prihvata, provodeći veći dio mange u grčevitom strahu od promjena, osude okoline, no prije svega od samog sebe. Njegov prethodni život, u kome se ponašao prema konvencijama, nalazio je izliva u čitanju književnosti - u fantaziji, samodovoljnoj mistici, što mu je omogućavalo da vjeruje da se razlikuje od drugih, bez stvarnih izazova koju različitost uključuje. Neki od najljepših prizora mange su Kasugine interpretacije  prodora "drugačijeg" u njegov život - u obliku stapanja simbolizma poezije i stvarnog. Crtež Bodlerovog "cvijeta zla" iznova i iznova iskrsava u snovima, strastima, mahnitosti i ludilu: živa slika "drugog" koje podriva same temelje postojećeg i dozvoljenog.

Kasugina agonija ne proističe jednostavno iz postupaka na koje ga prisiljava blago perverzna Nanako, otkrivši njegovu krađu: pored spoljašnje, on osjeća i unutrašnju prisilu, žudnju ka onome što označava kao "perverzno" - zapravo samo igrama jedne pobuđenje seksualnosti. Ove čežnje se prevode u osjećanja sopstvene bezvrijednosti i bezgranične krivice: jednom kada se popusti "nedozvoljenom", slijede krivica i samokažnjavanje, što istovremeno sprječava i potpunu promjenu, skok u novo koji izaziva toliko straha. Krhka ravnoteža patnje se na kraju slama i prelazi u nihilističku pobunu skupa sa Nanako: samospaljivanje ispred čitavog grada "konformista". Opravdanost ovakve melodramatičnosti možemo pronaći samo ako shvatimo da je ona ekstremni izraz adolescentske frustracije: u stanju kada potisnute želje postanu dovoljno snažne da preoblikuju čitavu ličnost, ali istovremeno i nedovoljno iskustvo ne dopušta da se iste ispune na svrsishodan i zadovoljavajući način, odbacivanje društva, i u konačnici samog sebe, čini se kao jedini mogući bijeg.

Od sporedih junakinja, Nanako i Saeko, prva intrigira svojom kompleksnošću, ali i izolacijom i nemogućnošču komunikacije. Potpuno izolovana i izopštena, iz svakog njenog postupka izvire strahovita usamljenost, ali i ogromna mržnja prema "normalnom", tom svijetu iz koga je, svojevoljno li ne, isključena i koji i dalje priželjkuje. Njena fascinacija Kasugom polako prerasta u ljubav, nastojeći da mu se približi na jedini način koji poznaje i koji joj se čini moguć: čineći ga dijelom sopstvenog svijeta, izolujući od mnoštva vršnjaka, sučeljavajući sa nagonima koje ne želi da prizna ni sam sebi. Nanako osjeća i misli da je dio jednog drugačijeg svijeta, "druge strane", ali i dalje vezana za bezlični kolektiv, kao živopisna anomalija malog provincijskog gradića. Saeko, je, sa druge strane, možda i najmanje zanimljiv učesnik ovog trougla - uzorna djevojka progonjena unutrašnjom nesigurnošću i osjećanjem zarobljenosti. Za nju naizgled misteriozni Kasuga predstavlja nekoga ko će je bezuslovno obožavati, a istovremeno unijeti nešto drugačije u njen jasno omeđeni i monotoni život.

 

Bilo bi neoprostivo ne spomenuti možda i najljepši trenutak čitave mange, koji se odigrava u kasnijem dijelu Kasuginog života, u Tokiju. U jednoj agoničnoj noći, Kasuga konačno odlučuje da oprosti sebi, mrveći "cvijet zla", sopstvenu krivicu i počinjene greške, prekidajući vječiti krug kajanja i samosažaljenja. Voljena Nanako, sa kojom je bio spreman i umrijeti u činu nipodaštavanja postojećeg i normalnog, odavno je otišla, pretvorivši se u sasvim drugačiju osobu od nekadašnje - povratka nema, i njegova ljubav postoji samo u sjećanjima, bolnim ili lijepim. Sve što ostaje jeste hrabrost da se suoči sa sutra, i konačno posegne za željenim: izjavljujući ljubav svojoj prijateljici, Kasuga zaista prelazi na "onu stranu". I to nije nekadašnja bezglava pobuna bez sopstvenog života, koja i dalje ostaje puka sijenka toliko prezrenog "normalnog" - već život u kome snosimo odgovornost za soptvene postupke, krčeći put svom snagom. Život u kome je jedina dužnost  - pronaći sreću i ljubav na svoj neponovljivi način, ispoljavajući svoje biće slobodno i bez straha, jer je jedina krivica: iznevjeriti samog sebe, ono što možemo biti.

Kada pročitate Aku no Hana, dugo ćete razmišljati o izgubljenim godinama mladosti, ludostima u koje ste vjerovali i smatrali važnijim od sopstvenog života, prijateljstvima i ljubavima davno zaboravljenima. Duboka sjena nostalgije prekriva ono što smo nekada bili, misli i činove davno prohujalih ljudi, koji su procvjetali u nove i nezamislive likove. Vidjećete obličje prošlog... i sanjati cvijeće zla.

The Drifting Classroom, 1972-1974

Nedavno sam se vratio "The Drifting Classroomu", jedanaestomnoj mangi velikana Kazua Umezua... po ko zna koji put, ali sa naročitom vrstom čiste ekstaze koja nastaje kada se voljenim dijelima vratimo posle značajnog perioda - i otkrijemo da ne samo da nisu izgubila u našim očima, već da smo mi... dorasli do njihovog nivoa.

Ipak, budući da nisu svi čitaoci bloga pratili moje ranije kraće tekstve o Umezuu, dopuštam jednu rekapitulaciju. Dakle, The Drifting Classroom je, uz Watashi wa Shingo ako me pitate - remek-dijelo jednog od najvećih japanskih hororista, Umezz-sana, koji je umnogome pionir na području strave i užasa u polju mangi. Radnja? Jednog lijepog proljećnog jutra, cjelokupna osnovna škola - nestane!, da bi se pojavila u užarenoj i radioaktivnoj pustinji. Šta je gore? Ljudi? Prirodne prijetnje? Drugi? Djeca jedne civilizacije, bačena u anti-tezu iste... da se snađu ili umru! TDC je esencija žestokog horora sedamdesetih - dakle, kome se JEBE za mišljenje malograđanskog društva i njegove "norme" zdravog i normalnog, dobrog ukusa, koji u svoj posao obespokojavanja čitaoca ulazi stoprocentno iskreno i posvećeno, svom snagom i žarom, bez poziranja, manipulacija, zadržavanja na pola puta, half-assed pokušaja - već srlja najradikalnijim sredstvima u vladajuću dogmu i "stubove", rušeći sve što je normalan čovjek smatrao za "samopodrazumijevajuće", "prirodno", "sveto"... koji nije opterećen post-modernom, horor-zaleđinom (ili, čak i ako jeste, istoj pristupa duboko kritički, a ne fanboyevski) i istorijatom, niti osjeća potrebu da se dokazuje "visokointelektualnim" krugovima i likove pretvori tek u puka oruđa za prenošenje Poente Premudrog Autora - ne ne, Umezu dozvija priči da se prirodno razvija, te da se lično i opšte prepletu na dijalektički, kreativni način, a šira poenta i dalje ostane dostupna čitaocu - širokog srca i intelekta, a ne naoružanog "kritičkim skalpelom" i citatima iz releventnih akademskih studija posle čijeg vas pisanja nadležni potapšu po ramenu... dakle, revolucionarni rad jedne i same duboko kritičke i avangardne dekade. Međutim, TDC NIJE samo "dete sedamdesetih" - iako će djelovati "zastarijelo" modernom KONZUMENTU koji se odvikao od Vida koji prožima srce stvari, ali zato letimičnim Pogledom opaža nebitne "naivnosti radnje" (nebitne u kontekstu priče koju je Umezu htio stvoriti) - već sjajno horor-dijelo koje stvara kongitivnu, emocionalnu i svaku drugu nelagodu; jednom vizijom u kome se krajnji stupanj neljudskosti i otuđenja - otuđenje Prirode, koja odbija čovjeka kao strano "tijelo" - prepliće i nadopunjuje sa najdubljim idealizmom, vjerom u ljude i ljudske moći - dakle idealizam provučen kroz blato, suočen sa svijetom, primoran da svoje vrijednosti i kategorije kako-tako poostvari - jer ne može nikako drugačije. I tako japanski, istovremeno.

Šta vas čeka u TDC?

- Neizdrživa napetost! Iako se većina horor-dijela drži stare trodijelne formule "priprema - zaplet - kulminacija", TDC uspijeva da drži daleko teži tempo: neprekidnog, neizbežnog užasa! Vješto izbjegavajući zasićenje čitalaca, otupljenje čula i nerava usred previše... svega, bačenog u lice bez mjere i rede - Umezu nudi priču koja konstantno stavlja likove na sve veća i sve luđa, maštovitija iskušenja - koja ih potresaju na nadubljem nivou, i primoravaju na najteže etičke izbore. Zaboravite na američke debile koji se teturaju kroz kilavi "zaplet" i ginu poput mušica, ostavljajući nas beskrajno hladnim i zapitanim na irelevantnošću svega toga - bilo da se suočavaju sa Njima ili sa zarazom, iako takođe ginu kao muve, ovi japanski osnovnoškolci će vas duboko dirnuti, uvući u njihovu strah, konfuziju i histeriju!

- Wicked subverzivnost! Iako sam ovaj kvalitet već spomenuo, moram još jednom: jebi se, obrazovni sistemu Japana (i svake zemlje)! Goni se sa svojim bajkama i "vrijednostima" koje nemušto usađuješ malim derištima i očekuješ da će izrasti u "odgovorne građane" robote! U tri pičke materine sa mas-produkcijom prosječnosti svega, pa i ljudi samih, koja mjesto dobrote i neopisive humanosti, pa i snalažljivosti - istinskih kvaliteta ljudske rase koji se pokazuju kada je najteže - na pijedestal stavlja Poslušnika, Dobricu, Average Joe Sixpacka!  Dođavola sa svijetom odraslih, koji se tako lako slome kada iskorače van svoje socijalne "persone" - u egzistencijalni Pakao, kome ne mogu odgovoriti snagom, maštom, voljom, već samo podjednako očajavajućom pustinjom sopstvene duše. Pa i čitava civilizacija, čitav prokleti ljudski rod... zar i sam nije tek jedan "razred", jedna "mala škola" koja pluta vaseljenom, neznano kud, sanjajući snove ignorancije, spašavajući se ludilom, nalazeći moć tek u tlačenju bližnjih?!

- Stvarnost-san! Da, Umezu savršeno shvata tu krhku granicu na kojoj shvatamo da je "objektivna stvarnost" umnogome kreirana našim labilnim psihama - i u kakve se nakazne, neopisive oblike može izroditi kada gurnemo obične, "normalne" ljude - na ivicu! Kuljanje nesvijesnog na stranice stripa, katarzično razotkrivanje čovjekovog kapaciteta za patnju i plašenje - kroz naše najranjivije, djecu! Koja i sama nisu tako čvrsto kročila u racionalni svijet odraslih... oivičen kategorijama, zakonima, ivnetarima postojećeg, branama Intelekta i Logosa... tako da je dekonstrukcija "stvarnog" vrlo laka - a efekat takav da će se i sam čitalac osjetiti dijelom jednog krhkog Realnog, pseudo-racionalnog i logičkog, izuzetka okruženog nakaznim svijetovima koji su antipod našim ktegoričkim umovima, hodajući košmari čije odbljeske nekada vidimo u svojim snovima, koji nas plaše i privlače... Umezu nam pokazuje zašto je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svijetova (ha!), ali samo na površini, u utješnoj laži - i zašto u svojoj utrobi nosi sopstvenu propast, raspad i smrt nezamislivih razmjera, spram koga su ljudski pokolji tek bijedni pokušaj imitacije Boginje-Majke-Prirode, i Oca-Metafizičkog-Kosmosa. Zamislite (anti)logiku jedne Suspirie -  prenijetu na univerzum daleko širih razmjera, daleko razulareniju!

- Intelektualna avantura, istraživanje Onostranog - da, jedna jaka intelektualna dimenzija koju Umezu ovdje itekako dostiže, a koja najčešće prolazi potpuno nezapaženo od strane zapadnih kritičara! Pih, kažem ja - radi se o elegiji svemu ljudskome, jezivom upozorenju obojenom jakim ekološkim tonovima - jezivoj distopiji koja je, kao i obično, plod ljudske aktivnosti. Bilo da usud japanskih osnovnoškolaca, krhkih nosilaca ljudskog, posmatramo kao naučnofantastičnu eskapadu, ili, frojdovski, kao jaku pobunu Ida koji ne može da zamisli ma kako skrhanu budućnost u kojoj neće postojati - u kojoj će ljudi prestati biti, ili kao religioznu odu soldarnosti i milosrđu, putovanje kroz Čistilište na kome najneviniji primjerci ljudskog roda - pate zbog nesavršenosti u našem najdubljem biću, ali i zbog istorijskih grešaka, no i iskupljuju se! - ovo nije tek bezumna eksploatacija, već sumanuto hrabri, lucidni spoj najšarenijih elemenata - od eksploatacijskih do humanističkih. A nisam se ni dotakao već spomenutog izmirenja ličnog i opšteg! Prateći glavne likove, dječaka Šoga i njegove prijatelje, postajemo svjesni da oni odslikavaju neke ključne ljudske tendencije, različite smjerove mogućeg razvića Ljudskog i njegovog potencijala - neke (auto)destruktivne, neke produktivne - ali oni nisu hodajuće, sterilne alegorije, već realni stanovnici jedne fantazije (!), ličnosti za koje duboko marimo i kroz koje se izazovi ljudskog, opšti - manifestuju na ličan, specifičan, neopisivo dirljiv način, kako to u stvarnosti uvijek i biva - dok se ne pojavi ljudski um koji apstrahuje od ličnog da bi došao do Opšteg, zanemarujući toliko toga neponovljivog i neuhvatljivog! No glavni junak jeste sam školski Kolektiv: Čovječanstvo u gledalu podivljale Umezuove krvoločne mašte, raskomadano, pregaženo, izmučeno - ali ne i uniženo, već stavljeno pred beskrajne izazove naoružano "samo" sopstvenom snagom, voljom i hrabrošću - stavljeno u ulogu kosmičkog Sizifa, uzvišeno na nivo mučenika koji u stradanju nalazi skrnavi Smisao.

Ako vas navedeni kvaliteti nisu podstakli, zainteresovali, opčinili - onda vjerovatno Stripu prilazite kao lagodnom poduhvatu popunjavanja polica, a ne izgaranju u mislima i emocijama - a vjerovatno i životu.

Razmatranja o budućnosti stripa

Dati tekst potiče sa "Darkwood" foruma - gdje sam iskoristio temu "Intervju sa forumašima", kako bih, podstaknut zanimljivim pitanjima, iznio nekoliko svojih razmatranja o budućnosti stripa, kolekcionarstvu kao neurotičnom fetišizmu i mentalnom defektu našeg doba, sopstvenom položaju u svijetu stripa, u kome sam nekada toliko aktivno učestvovao... Iako sama forma značajno odstupa od onoga što ste dosada čitali na ovome blogu - razmatranja su sažeta, prilagođenja formi intervjua, uopštena, bez pretjerano detaljne analize - mislim da tekst iznosi nekoliko zanimljivih misli koje bi mogle biti smjernice za dalje analize i razmatranja, te jedno zrelije, ne-idolopokloničko razmatraje devete umjetnosti, koje toliko nedostaje domaćoj strip-kritici (ukoliko ista uopšte postoji, u šta takođe često sumnjam). Pridodaću i kritiku persone poznate pod forumskim nadimkom "Noemis", i moj sažeti odgovor - koji dalje razvija neke od ranije iznijetih teza. Dakle, strip i stripadžije...

1. U kakvom je stanju stripovska žeđ? Vidim slabo svraćaš, pa ne znamo.

Hm, može se reći da postoji i ne postoji. Sa jedne strane, drastično drugačije aktivnosti, stil života, jedan frenetični ritam doživljaja, a sa druge - svijest o tome da bi povratak mnogo čemu, mnogim dijelima kojima sam se ranije divio i hvalio na sav glas, možda i pod uticajem opšteg mišljenja, zahtijevao njihovo radikalno prevrijednovanje. Ipak, to je logičan i radostan korak - vratiti se našim nekadašnjim preokupacijama sa daleko zrelijeg, sveobuhvatnijeg stanovišta, uronjenosti u život, radosti, a ne neke vrste pasivnog eskapizma i elitizma. 

Katkada kupim neke DW mange na kioscima (sjajan projekat, zaista), i proslijedim ih sinu jedne prijateljice. Raduje me kada vidim djetinji žar, neograničenost mašte, koja uvijek traži još svijetova i doživljaja za sopstvene igre, nešto što je za većinu nas prošlo u jednom tako iskonskom, predrasuda oslobođenom obliku... lijepo, i dirljivo.

2. Da li nabavljeni strip odmah čitaš ili čeka nedeljama, mesecima na polici dok se tu nešto ne zaokruži? Primećujem tu pojavu često.

Kao izrazito radoznala osoba, nikada nisam mogao da izdržim a da odmah ne pročitam materijal. Mislim da ovo o čemu govoriš predstavlja još jedan korak ka fetišizmu stripa kao ROBE - sve je to povezano u jedan ciklus - kupiš, staviš na policu, pročitaš, prokomentariše iz vrlo hladne perspektive konzumenta koji želi da ga se ZABAVI, da prima i uzima od piščeve mašte, te zatim nalijepi ocjenu na strip i ostavi ga kao nešto mrtvo na polici... Rijetko viđam jedan radostan, neopterećen pristup stripu, dirnutost i preispitivanje koje umjetnička djela mogu da ponude - onima koji su spremni da se "ulože" čak i u slobodnom vremenu, da ulože u življenje samo, a ne leže i oporavljaju se do sledeće ture rada.

3. Kad pogledaš u masu stripova koje si skupio da li se ikad zapitaš da li ti to stvarno treba?

Ah, odavno nisam pogledao svoje "mase stripova", ali, najkraće rečeno - da! Možda je ovo čista emocija, lišena stvarne osnove, ali, kada pogledam svoje stripove, kroz glavu mi prođe jedna besmislenost svog nagomilavanja, posjedovanja, otpora prolaznosti, i čudim nad skamenjenošću svega toga - strip koji te ne može iznova i iznova stimulirati, u suštini i jeste tek potrošna roba, što je status koji dobrovoljno prihvata. Na sreću, postoje izuzeci - autori koji svojom vizijom zadiru u opšte, praiskonsko, iskreno i živopisno, koji mogu biti inspirišući na svakom nivou ljudskog razvoja - čak i kada je djetinjstvo davno okončano, kada se lišimo konzumerizma i šarenila irelevantnih fantazija. Prije svega, ja i danas, i uvijek ću, u radovima Osamua Tezuke nalazim jedan duboki i promišljeni humanizam, koji, među nerijetko reakcionarnom istorijom stripa, njegovom neozbiljnom odnosu prema samom sebi - sija kao vrhunac naše umjetnosti.

4. I dobrih stripova je mnogo. Koliko vremena prođe pre nego što ponovo pročitaš neki omiljeni? Ako to ne uspevaš - da li kolekcije imaju smisla?

Hm, teško je reći... dobrim stripovima se uvijek vraćamo, to je sigurno - i uvijek u njima pronalazimo nove perspektive, ili barem jedno ponovno buđenje strasti, nade, bogatstva doživljaja. Obično više volim da savladavam nov materijal - i stekao sam određeni animozitet prema "best of" listama, "panteonu odabranih" i slično - ali neki autori su izuzeci. Kolekcije imaju smisla u onom stepenu koliko smo slobodni od njih - koliko ih shvatamo kao nešto što postoji radi nas, našeg užitka i stalnog duhovnog napredovanja, ne pridajući im svrhu-za-sebe, ne tonući u neurotično gomilanje.

5. Da li si razmišljao da ne kupiš odmah sve i svja što možeš već da pustiš da stvari idu prirodnim tokom, te nabaviš neki strip malo kasnije kroz menjažu (tako su se nekada čitali stripovi)?

Pa, Rope, ako se sjećaš, ja sam jednom u polu-šali govorio o "nacionalnom projektu mjenjaže stripova", kao načinu da iskažemo svoju solidarnost i neopterećenost materijalnim. Nekada sam imao taj impuls da pročitam "što više, što prije", ali on je značajno oslabio, do mjere da ne osjećam bilo kakvu uskraćenost svojom totalnom neupućenošću u tekuća stanja strip-zajednice. To ima mana, ali i prednosti: manje smo podložni konformitetu opšteg mišljenja, prolaznim "trendovima" i strujanjima, i nekom dijelu pristupamo vrlo opušteno, s mirom, osjećanjem izdvojenosti i slobode ličnog suda.

6. Da li se stripadžije u dovoljnoj meri okupljaju?

Prije svega, nikada se nisam pojavio ni na jednom od okupljanja, objektivno spriječen, zbog čega mi je izuzetno žao. Stoga, nisam najpogodniji da o istima govorim... ali, mnogi su mi pričali, "u četiri oka", da se okupljanja često, prečesto, svedu na jedan džinovski "šoping", pivo-ispijanje (nije da imam išta protiv toga, naravno), te vrlo rastureno druženje... dakle, manjak kreativnosti, zanimljivosti, slobode i aktivnosti - kao i svugdje.

7. Da li forum umara i, ako je to slučaj, kakve pojave na njemu?

Forum me često umara, da, čak i u danima kada su rasprave više nego intrigantne. Prije svega, radi se o velikom trošenju vremena i energije - koje se prečesto svede na prežvakavanje davno prevaziđenih tema, prazninu dosade, pisanje radi pisanja, bez imalo inspiracije... prije svega, nervira me infantilnost velikog broja forumaša, konzumeristički stav, ogromna bezličnost širokih forumskih masa, te, naravno - nezrelost, reakcionarnost, nedostatak pažnje i dobre volje koje mnogi članovi pokazuju, NAROČITO čim zađemo u osjetljivije teme, van politike. Tu se većina naših "sagovornika" pokažu kao epigoni i reakcionari, klasični primjer pasivnosti našeg doba. Samo pogledajte PDF "Kafanu" - potpunu i ničim iskupljenu sramotu ovog foruma (sa naglaskom na političke teme).

8. Ko su najkorisniji forumaši DW?

"Najkorisniji"? Opet tržišni izrazi. Forumaši koji najviše obogaćuju ovo naše okupljalište, daju mu smisao - su, prije svega, i sami intrigantne, nadarene, sveobuhvatne, humane i ka novom otvorene ličnosti. Proporcionalno rijetkosti takvih osoba u našem društvu - toliko takvih imamo i na forumu, odrazu... Mislim da se zna koje forumaše najviše cijenjim: Lorda Vejdera (sa kojimse redovno dopisujem na FB, i koga, da vam pravo kažem, pitam za savjet u kriznim situacijama, kao starijeg brata), Vele (koji se razvio u vrlo opasno forumsku "zverku"), tebe, Rope (zbog otvorenosti duha, humora, ležernosti), Neomeđenog (raspisanog našeg, jelte, premda za moj ukus ponekad previše naginje post-modernoj i relativizaciji svega sa stanovišta hladnog sarkazma)... sigurno sam zaboravio neke, ali dobro.

9. Da li je strip u dovoljnoj meri odrastao?

Ovo pitanje mi je, iskreno, daleko najpodsticajnije. U suštini: ne, i prijeti mu opasnost da umre jezivom, protiv-prirodnom smrću, potpuno "ne-dijalektičkim" krajem, dakle koji NIJE istovrmeno i početak nečeg novog. Pogledajmo: strip je imao masovnu popularnost jedino u prvoj polovini XX vijeka, a i tada je služio pretežno kao oruđe reakcionarne propagande, zabave infantilnih i najlakša zabava (naravno, uvijek ima izuzetaka). Izgubivši svoj masovni status širenjem mas-medija, umjetnosti filma, televizije, itd., on je krenuo još gorom stazom - elitizmom i kvazi-intelektualizmom, pritom ni ne raskrstivši sa reakcionarnim naslijeđem prošlosti, već ga, naprotiv, reciklirajući u novim oblicima, u novim "vidovima", ne shvatajući da bi odlučno rasčišćavanje sa reakcijom - omogućilo ovim ozbiljnim pričama da se ispripovjedaju direktno, bez posredstva superheroja, naivnosti, bombastičnih monologa i dijaloga, itd. Neki vide šansu u tome da se strip priključi današnjoj masovnoj industriji zabave - naglašavajući status koji danas već ima u Japanu, koji može da stekne u SAD zahvaljujući ekranizacijama superheroja, serijama, internet izdanjima... (Walking Dead i superherojštino, gledam u vas). Ali to će stripu donijeti samo još jednu novu dimenziju otuđenja i obezljuđenosti, u kome ostatak društva već odavno egzistira. Mjesto razmaženih stripadžija i njihovih zatvorenih grupica, imali bismo začarani krug: mase koje kroz društveni aparatus socijalizacije stiču iskrivljenje, pogrešne predstave i nagone (zabava! opuštanje! plitki cinizam! konzumerizam! smrt kreativnosti!), i niz "umjetnika" - zanatlija koje stalno rade u sijenci ulice, gubitka plate i "normalnog" građanskog života - i koji ne SMIJU, ne usuđuju se praviti radikalne rezove - zato što ih neumoljiva logika tržišta nagoni da "nude ljudima ono što žele". A same želje su tek djelić cirkularnosti jednog cirkusa od "slobodne umjetnosti"... Volio bih da vidim strip kao istinski subverznivnu, slobodnu umjetnost, priključenu borbi potlačenih dijelova društva, negacija postojećeg: nemilosrdna kritika svega postojećeg! kontra-kultura! andergraund izdanja! bivstvovanje, a ne posjedovanje! Pred nama bi mogao biti jedan napor humanizacije obezljuđenog i dostizanja zbiljske, a ne formalne slobode. Ipak, ja cijenim da je film umjetnost budućnosti, i ne vidim tu previše mjesta za strip - naročito ako uzmemo nikada "fluidniji" tok svijesti, preokupiranost neprekidnim tokom sadržaja, gutanjem, nedostatkom koncentracije.

Istinski geniji svijeta stripa su nam ostavili primjer koji treba slijediti. Ipak, oni su uvijek bili izuzetak, "usamljeni jahači" koji su sklopili mnoge kompromise ne bi li mogli ostvariti barem dio svojih zamisli u tržišnom okruženju, u otuđenom i autoritativnom društvu. Rope - zamisli Hodorovskog koji nije imao budžetskih problema, čija je genijalnost prepoznata, koji je dobijao novac od masa koje su obožavale njegove filmove, a ne od šačice tajkuna biznismena i "kulturnjaka". (Ali takav Hodorovski nije bio moguć, a danas je još manje.)

10. Šta od stripova zaista nedostaje kod nas?

Mange! Sloboda, jednakost, bratstvo.  

Na šta je uslijedila dežurna kritika:

bas danas opanjkavam dinamiku ovog foruma, kad eto mhejlova razmisljanja (a cija drugo) jos uvek mogu da izmame neki odgovor... 

znas kako, druze, daleko od toga da je strip pocetkom XX veka PRETEZNO sluzio kao orudje reakcione propagande... one tri najplodnija uterusa (mada se sa americkim druga dva ne mogu ni porediti) su imala prilicno razlicito ne samo rodjenje,vec i detinjstvo, adolescenciju i uopste razvoj...

te stoga, trpati ih u istu vrecu na kojoj pise propagandni reakcioni materijal i/ili zabava za infantilne nema previse smisla... drugo, i ne manje bitno, ako je nesto jeftina zabava ne iplicira nuzno da je konzument infantilan...

i trece i najbitnije: strip ne moze biti istovremeno i istinski subverzivan i slobodna umetnost... to je medjusobno iskljucivo... slobodna umetnost ne sme robovati idejama (pa ni subverzivnim), slobodna umetnost moze radjati ideje koje se kasnije u vidu ideologije mogu utemeljiti u nekakva subverzivna nacela... ali u obrnutom slucaju umetnost gubi svoju slobodu noseci jaram subverzivnog cilja...

Te moj opširni odgovor:

Što se tiče Noemisove kritike...

Kao prvo, savršeno sam svjestan činjenice da sam u svom odgovoru zanemario mnoge specifičnosti škola stripa, izuzetke - koji uvijek postoje - ali to je bilo uzrokovano samom prirodom pitanja, odnosno apstraktnom, opštom formom istog - "misliš li da je strip dostigao svoju zrelost?". Tako sam i ja odgovorio na podjednako apstraktan, uopšten način - zanemarujući mnogobrojne sitne detalje zarad velike slike, apstrahirajući od jedne mase stripova, autora, složenih međuuticaja i putanja devete umjetnosti. Ipak, uvjeren sam da je opšta slika razvoja stripa, koju sam skicirao - itekako tačna, i može smetati samo onima a)koji još uvijek gaje iluzije o stripu upravo zbog ljubavi prema njemu - ne shvatajući da bi ljubav ka srži naše umjetnosti i poštovanje njenog potencijala zapravo prije zahtijevalo kritičko promišljanje koje vodi ka osudi nego belosvjesno obožavanje, te b) onima koji su od mene očekivali neku minucioznu monografiju o razvoju stripa, i koji očekuju da se sve "esktravagantne" teze - a moje se čine takvima u očima ljudi koji se drže formule "pojedinačni strip - pojedinačna ocjena", o umjetnosti "se uvijek govori subjektivno", "svako mišljenje je lično i treba se čuvati osuđivanja", zapravo propuštajućin da sagledaju strip kao cjelinu, i to ne prividno "nezavisnu", već određenu društvenim okvirom u kome se razvija -  dakle, da te "teze" budu potkrijepljenje obiljem empirijske građe u jednoj intervju-formi - dok sam ja dao tek najopštije smjernice (biježanje od zrelih tema, nekritičko prihvatanje vladajućeg diskursa, klanska zatvorenost, podilaženje fetišima i infantilnostima publike mjesto odlučnog, radikalnog reza).

Ipak, strip, kao i sve drugo u današnjem svijetu, postaje svjetsko-istorijska pojava (rekao bi čika Marx), uz intenzivnije "saobraćanje", odnosno međuuticanje nego ikada - i u moru različitih stilova, pristupa, formi pripovjedanja, ipak iskrsava jedno nesumnjivo jedinstvo - ako ga oduvijek nije bilo, barem u vidu činjenice da stripove, kao i sve ostalo - stvaraju konkretni ljudi u konkretnim uslovima, i da njihovi radovi nose specifično "umjetničku" napetost odnosa fikcija-stvarnost.

Mogu da govorim o korijenima japanskog i američkog stripa, dok sam znatno manje upoznat sa FRA-BE školom. U Japanu, strip defintitivno, i pored djelimičnih, nikada razrađenih domaćih korijena, nastaje kao dio "uvoznog" paketa zapadne kulture - u smislu poslijeratne "pacifikacije" Japana, transformisanja polu-feudalnog, strogo hijerarhijskog društva, i njegovog uvođenja u tada, a i sada, dominantni tok zapadne mas-kulture. U tom smislu, sudbina mange je neraskidivo vezana uz projekat "novog Japana" - njegove uspjehe i neuspjehe, otuđenje i podivljalu konzumaciju koji nosi u sebi, i mnoge neskriveno reakcionarne crte. U SAD, gdje je ideologija vladajuće klase oduvijek bila izrazito moćna, koja je po sebi moderna kapitalistička zemlja per se, oslobođena feudalnog tereta prošlosti, kontra-strujanja (bilo u vidu retrogradnih kritika "industrije" od strane romanticizma i preživljelih feudalnih, anti-modernih elemenata, bilo u vidu radikalnih socijalističkih mislilaca i stremljenja ka prevazilaženju građanskog društva) - stvari su još jednostavnije, relativno gledano. Kritička misao spava mrtvijem snom...

Elem, što se tiče dileme o "slobodi spram subverzivnosti" umjetnosti - ona je lažna, i ima smisao samo ako se Umjetnost gleda kao mrtvi, okamenjeni pojam, ako zanemarimo njen živi tok. Ja ne naređujem subverzivnost umjetnosti - jer je umjetnost slobodna samo ako u njoj vlada kreativna, fleksibilna anarhija - već predviđam misaoni tok velikog broja stvaralaca, ako i ukoliko budu težili istinskoj slobodi i preispitivanju društvenog tkiva, ukoliko svoje talente usmjere ka postojećeg (a čemu drugom?) Danas, umjetnost može biti slobodna samo ako je subverzivna, tj. tok njenog razvoja zahtijeva subverzivnu fazu na putu ka istinskoj slobodi, odnosno društvu slobodnom od finansijskih okovna i diktiranja ukusa odozdo. Sloboda poprima takav tok razvojem stvari. Naravno, činjenica da je sloboda moguća samog putem subverzivnosti, kritike, kreativne pobune - sama po sebi je kritika današnjice.

Da, infantilna zabava ne implicira infantilnog konzumenta - ali samo ako opet gledamo apstraktnu zabavu, apstraktnog čovjeka, apstraktan odnos ispražnjen od sadržaja i istinske razvojnosti. Mislim da sam skicirao mehanizam današnjeg svijeta, formiranja svijesti mlađih naraštaja - koji, gonjen potrebom unutrašnjeg samoodržanja, neminovno stvara infantilne, pasivne konzumente, ljude od kojih je njihova suština, volja, kreativnost, nadanja - oduzeta u korist boga Zabave i Lagodne Ispaše, i kome oni prilaze, tražeći u njegovim tlapnjama dio svoje oduzete snage (opet, na tragu Fojerbaha i kritike idolatrije). Koliko je to "oduzimanje" dobrovoljno, koliko je svijest unaprijed programirana - zaslužuje detaljnije raspravu.

Crvene crtice (5)

O UZALUDNOJ VJERI

Zapravo, ja i ti smo dva lica istog procesa: snage negativnog, odbacivanja „pozitivne“ stvarnosti. Sagledajmo to cjelovitije: sa jedne strane je autoritet, princip realnosti i konformiteta, stvarnost koja za većinu naprosto JESTE: vladari, birokrate, tajkuni, oni koje zoveš „gazdama“ i odraz života njihovog – moral, tačnije rečeno kupoprodaja društva i duša, svakodnevna histerija, plitkost i otuđenost koja nalazi spasa od snage pune istine u životinjskim stanjima i iluziji individualnosti. Ta društvena super-struktura se nameće kao Realnost sama, sveobuhvatnost ljudskog bića ljudskog bića rođenog u određenom vremenu i prostoru. Sav čovjek staje u „tranziciju“, u „integracije“, u naciju, državu, nepisana pravila i (njihov) red. Proždrani smo, na vrlo hladan i metodičan način, bez ijednog ostatka koji bi govorio o srži što se ne da posjedovati , već samo biti u svom biću. Ličnost je redukovana, ali i razmrvljena: tok svijesti nikada nije bio fragmentarniji, u neprijateljstvu protiv sama sebe, nemoćan da izrazi svoje bolove – i prevede ličnu, egzistencijalnu tjeskobu u jezik ljudi. Nesreća se nakon nekog vremena i ne shvata kao problem života samog, naše jedinstvene egzistencije: sve se rastapa u sivilu i automatizovanoj ruti života. Nikada veći haos nije vladao umovima; ali ne stvaralački, već pustoš krajnje ravnodušnosti i nebitnosti svega.

Ja sam negacija oštra i kritička, koja vidi svoj cilj u mijenjanju postojećeg, želja da, ustreba li, rasparča svijet i ponovo ga sastavi. Kada bi se ljudska duša mogla toliko raširiti da u sebi obuhvati čitav svijet, da spoji racionalno i emocionalno, statičko i dinamičko, i u svemu tome nađe neku sreću onkraj svega prolaznog, uprkos njemu i kroz njega – dobro bi bilo... Čvrsta vjera u objektivno, ipak, sprječava bijegove u fantaziju, a osjećanje, ili znanje, o nemoći pojedinca spram struktura društva i same povijesti, paradoksalno, nagoni na još jači bijes prema okovima svog vremena (no ljudi smo uvijek samo u vremenu: da li je naše bolje od svih prošlih?), i daje još veći zanos u planiranju njihovog rušenja. Ipak, racionalnost pobune je samo djelimična. Ona se snaži iz jake nagonske mržnje prema iracionalnim autoritetima, koji slamaju i ukalupljuju ličnost, odnosno iz beskrajne želje za slobodom i razvojem kroz rad i druge. Ograničenje, faličnost, koga sam samo na mahove svjestan, leži u tome da, okupiran činom pobune, kritičkim pogledom koji nastoji da shvati, i dalje ostajem u zamahu Realiteta: i ne mogu zamisliti, načiniti misaoni skok prema slobodi koja je tako plemenit cilj. Sloboda od straha ulice, gladi, osude, bankrota (koja pritiska čitavo čovječanstvo, bili svjesni toga u svakom trenutku ili ne), kraj autoriteta i slavljenje ljudske ličnosti kao najviše vrijednosti i cilja, kidanje fikascija na sopstvenu sebičnost (koja uvijek potiče iz straha i nedostatka ljubavi), naciju, vjeru, rod, zarad svijeta solidarnosti i internacionalnog bratstva – to divno zvuči, ali ne prenosi mi istinski doživljaj takvog svijeta. Nemam moći, niti sile, niti vlasništva (koje danas, kao carstvo mrtvih stvari, vlada živim snagama čovjeka): samo riječ, „nemilosrdnu kritiku svega postojećeg“, kako bi rekao moj voljeni Marks, i lični primjer.

Ti si, pak, primjer onoga što ljudi mogu biti, koji začuđava i boli. Vjerujem da veliki dio grubosti prema tebi potiče iz nesvjesne zavisti, žudnje za nekonformizmom, koje i dalje tinjaju, često i u najizgubljenijima. Najviše mrzimo onoga koji se ma i približi našim željama. Nemaš oštrine, niti snage rušilačke negacije koju oličavaju veliki pobunjenici, niti te sagorijeva ambicija da sagledaš cjelinu, veliku sliku, jedan gotovo filozofski horizont (i sam uvijek u nesrazmjeru spram banalnosti dnevnog).  No zato možeš činiti ono što ni najveći revolucionari često ne mogu: živjeti, a ne misliti o – i to ne puko uništenje postojećeg, već nešto bolje, savršenije. Život koji pokušava da zasije što više prijateljstava, istinskih i dubokih, te u veselju ispije „velike krigle razgovora“, i, najbitnije, gradi humanost u sebi (a to postižemo kroz ljubav i brigu prema drugima) – ne može biti promašen, i vrijedi više od hiljadu putokaza. Ali njegov odnos sa stvarnošću je i dalje pun napetosti. Ružnoća našeg doba iznova i iznova pomalja lice, ujeda, kida i peče, i sve prečesto poprima oblik tragičnog sukoba dirljivog idealizma i „usuda“ moći protivnih životu. Svaki sukob ostavlja ožiljke, i nagriženu vjeru, a „lični krug“ se još dublje povlači, žustrije odriče spoljnog zarad fantazija o višem koje naš duh nosi u sebi. Stvarnosti pristupaš tek kada u njoj vidiš odbljesak svog svijeta – dobrog čovjeka, divan momenat, toplinu i zanos. Otkidajući taj komad, tren, doživljaj, povlačiš se od svijeta, možda i uplašena (svakako sa nelagodom). Možeš li prekinuti taj ciklus, otvoriti unutrašnji svijet ka najgorem u stvarnosti – ne da bi ga izgubila, već ojačala i proširila? Ne mogu reći. I ja sam čekam nešto nezamislivo, skoro pa neostvarivo: veliki talas, koji ruši, pokretan našom voljom i daje priliku novom svijetu. U tome leži ključ silne neuravnoteženosti između akcije i reakcije, događaja i emocije, neuroticizma i prozaičnih nevolja.

---

"Jer koja je korist čovjeku ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naškodi?"

Ovaj lijepi biblijski citat, nažalost, potpuno zanemaruje činjenicu da su oni koji su uistinu "zadobili svijet" - u tom procesu uništili bezbroj duša, gurnuli ih u najgore muke, i postali dio mučne istorije čovječanstva. Stoga, on prije apeluje na egoizam i samoživost vladajućih - zaboravljajući da je naša, ne hrišćanska, već ljudska dužnost, da pomažemo "dušama" naše braće, ljudskom rodu, te i sami rastemo i napredujemo kroz njihov razvoj. On se obraća zatvorenim ljudima, u zatvoru sopstvenog egoizma, sujete i nemilosrdnosti - kroz koje katkad, pred sijenkom smrti - prođe misao o sopstvenoj prolaznosti i besmislenosti života koji je posvećen gaženju drugih.

Dosadašnja istorija čovječanstva je bila istorija potlačenih i tlačitelja, uske elite i očajnih masa, i naše vrijeme ni u čemu nije drugačije: Marksova kritika kapitalizma je još jedna karika u borbi za humanost, pravdu i bratstvo. Ipak, kako ljudski rod kroz istoriju razvija svoje spektakularne sposobnosti, iako na iskrivljen, otuđen način - stvarajući industriju i mase gladnih, stvarajući bezbroj proizvoda i uniženje bezumne konzumacije, opsjednutosti materijalnim - tako i rastu potencijali za konačno oslobođenje, emancipaciju pojedinca od svih klasa, nacija, religija i životnih ograničenja - u pravcu ličnosti koje će biti toliko slobodne i razvijene da nam je to danas nezamislivo. Nosilac tog oslobođenja je radnička klasa - kao entitet konstituisan kroz srž današnjeg socijalnog poretka, načina proizvodnje i stanja čovječanstva uopšte - čija Revolucija otvara vrata spektakularnoj proizvodnji, masovnoj i aktivnoj demokratiji, prevazilaženju materijalnih opsesija kroz ukidanje oskudice i ulazak u humano bivstvovanje.

---

PODRŠKA RADNOM NARODU TUZLE I ČITAVE BIH!

Dvadeset godina nakon krvavog građanskog rata, ideologija nacionalizma je pokazala svoje krajnje domete: gladne mase kolonijalnog protektorata BiH, sve dublje raspadanje svakog (ionako mršavog) moralnog uporišta nacionalnih torova, sveopšte rasulo, korupcija, dodatno pogoršani kliničkom smrću svjetskog kapitalizma.

Interesno-tajkunske grupe, nama poznatije i kao "nacionalne stranke" (HDZ, SDA i SDS) uz obilje manjih "pretendenata" na vlast i blagodeti iste, naročito u savezu sa krupnim kapitalom, odavno su izgubile svaku masovnu podršku - njihova ideologija ne može ponuditi ništa, pa čak ni novo nacionalno ludilo i masovne mobilizacije po bantustanskim linijama. Koja stranka današnje BiH može izvesti mase obespravljenih na ulice, dati izraza ključajućem narodnom bijesu, neizmjernoj energiji i želji ga boljem? One se zadovoljavaju glasačima koji "partijskom odanošću" dobijaju ušuškane sinekure, kupovinom glasova, prljavim igrama, ucjenama i ostalim neizbježnim pratiocima "parlamentarne demokratije", vlasti boga Kapitala: a malograđanin i njegova histerija su njegovo najčvršće uporište.

Eksplozija narodnog ogorčenja kojoj svjedočimo ovih dana je neizbježna posljedica sistema koji ne može riješiti svoja goruća pitanja (privatno vlasništvo spram opšteg interesa, univerzalni humanizam spram klanskih/nacionalnih/religioznih podjela, nahraniti glade!) a da ne ukine sam sebe; i najviše što od njega možemo očekivati jeste održanje trulog statusa kvo uz dalje i dalje žrtve koje radni narod mora snositi. Ali, u uslovima globalne krize kapitalizma, pritisak na periferne kolonije raste i raste, jer se tržišta moraju sve bezobzirnije "cijediti" od strane inostranih centara kapitala: i naša društvena stvarnost tako sve više poprima izgled kule od karata koja će se srušiti vrlo neslavno, završivši u ruševinama gdje će zakon jačeg - i dalje gaziti mase slabih i obespravljenih.

Ovi protesti su početak dalekosežnijeg procesa radikalizacije masa, rušenja nacionalnih barijera i postavljanja pitanja socijalnog poretka kao ključnog, kao neizbježne i nezanemarive baze društva. Oni ne mogu promijeniti BiH preko noći. Zgrade koje danas gore će sutra biti sanirane novcem iscijeđenim od naroda, policijski teror će i dalje vladati ulicama, mase će biti demoralisane, a podjele i skretanja u oportunizam neizbježni.

Ali će ovo biti lekcija: i vladajućoj nomenklaturi BiH, koja svojom trulošću naprosto zaziva da joj se skrate muke čvrstom radničkom rukom, i masama, koje će biti sve "politizovanije" - putem policijskog pendreka, plaćajući visoku cijenu za puno shvatanje države i prirode kapitalističkog sistema.

Zadatak marksista jeste, kao i uvijek, nemilosrdna kritika svega postojećeg, ukazivanje na prave korijene narodnog nezadovoljstva - pomoći ljudima da vide iznad svog svakodnevnog života, da zadru u tkivo društvene stvarnosti i dinamiku klasnih odnosa. Bez istinskog radničkog, marksističkog vođstva promjena "sistema", koju mase toliko priželjkuju, ostaće utopijski i nezreli san - kao i njihovi, zasada još magloviti zahtijevi, koji nepravde kapitalizma traže u korupciji pojedinaca i specifičnoj zaostalosti BiH. A zapravo su sama ta zaostalost, i korupcija, i stotine zala - posljedica diktature privatnog vlasništva i šačice posjednika, premda taj isti kapitalizam poprima specifično varvarski oblik na perifernim zemljama Kapitala.

Stranačka sjedišta, koja gore širom zemlje, su moćna poruka: izrabljivački autoriteti se moraju srušiti, mase dorasti svojoj istorijskoj ulozi, i stvoriti jednu humaniju istoriju.

Nadajmo se da u Bosni i Hercegovini, nakon dvadesetogodišnje istorije "krvi i tla", počinje nova era - radnih ljudi.