"Cigarette Burns" (iliti "Rupe od cigareta", a ovakav prevod mi se
uopšte ne sviđa) je Karpenterova hipnotička priča o moći FILMA, o moći
koju on može imati nad ljudskom sviješću, mišljenjima i osjećanjima.
Emocije koje proživljavamo za vrijeme gledanja filma su često izuzetno
realne dok gledanje traje. A ipak, svo vrijeme prema njima imamo
distancu, svjesni smo da je to igra "pretvaranja" (kao i drugih
narativa, poput pisane riječi). A opet, film, snagom slike i riječi
predstavlja vrlo moćnu imitaciju stvarnosti, toliko moćnu da nas često
na nekom nivou ubjedi u realnost onoga što gledamo, makar podsvjesnom.
Neki filmovi mogu promijeniti svijet, ukoliko pogode "duh vremena",
rezoniraju sa dubljim slojevima ljudske psihe i njenim stanjima.
Ejzenštajnova "Krstarica Potemkin" je uzdrmala svijet u revolucionarnom
zanosu. Neki filmovi - na dobro ili na zlo - pomažu u definisanju
nacionalne svijesti i interpretaciji istorije (npr., zašto da ne "Boj na
Kosovu" - zato sam rekao "na zlo"). A neki filmovi, oni koji streme ka
izazivanju strave, užasa, košmara, dodiruju naše najdublje strahove i
nesigurnosti, izvuku ih na površinu, igraju se sa njima, preobraze ih
kroz hiljadu vizija i ogledala i suoče nas sa nelagodom koja kipti i u
nama i oko nas. Istjerivač đavola - do krajnosti zaoštren sukob vjere i
racionalnog. Rozmerina beba - majčin košmar. Teksaški masakr motornom
testerom - tretman ljudi kao OBJEKATA, kao parčeta mesa koje misli - ali
ipak samo mesa, spremnog za klanje i obradu. Itd. Karpenter je gospodar
horora (ne u zadnjim decenijama, doduše). On nam ogromnu temu o moći
filma - i simbola, i priče i slike - nad ljudskom psihom prikazuje kroz
oči horora. Oči užasa.
Sama ideja filma koji je toliko užasan da natjera gledaoca na ludilo/nasilje/metamorfozu nipošto nije nova. Ukoliko želite da odgledate realističniji film na datu temu, potražite "8mm". Tamo je film uvod u svijet-negativ, svijet ispod površine normalnog, građanskog, koji opija, uvlači nas u sebe i mijenja. Svijet koji izbije i ukaže nam na apsurd naporednog postojanja užasa, djece koji umiru zarad zabava milionera i malih normalnih porodica, normalnog. I kako je čovjek u ovom drugom svijetu, nakon što svjedoči užasima prvog - uvijek pomalo stranac... ovdje, u "Cigarette Burns", sama moć i priroda filma su relativno slabo definisani, uprkos neprekidnim dijalozima o istom. Da li film predstavlja onostrani užas koji slomi svaki ljudski um samom težinom viđenog/nepojmljivog, ili oruđe "oslobođenja" naših negativnih impulsa, sjećanja, želja... ostaje nedorečeno i u samom kraju filma, mada se, mislim, obje opcije mogu uvažiti kao istovremeno istinite. Priča oko snimanja La fin absolute du monde smrdi na pakleni sumpor, ali i na itekako ljudsku, realnu patnju.
Spomenuo
sam ograničenja formata TV filma? Glavni junak je definisan kroz
određenu traumu, tj. smrt žene i duboki osjećaj krivice. Da,
prihvatljiva žanrovska redukcija. Bogati kolekcionar, sjajno odglumljen
od strane Uda Kira, koji ga zaposli kako bi našao "izgubljeni" film je
definisan kroz opsesiju, koja se takođe može svesti na osjećaj krivice
zbog burnog života, pomiješan sa sviješću o potpunoj nemogućnosti
iskupljenja. Opsesija... da, svi likovi su prožeti svojom opsesijom,
crvenom niti koja se provlači kroz svaki njihov postupak. Osjeti se
snažna predodređenost u sudbinama svakog lika, naročito glavnog junaka -
poput koraka antičke grčke tragedije, koji neminovno vode ka strašnoj
katarzi, raspletu. Glavni junak je pokretan dubokim silama unutar sebe
samog, krivicom i bolom zbog gubitka, prekrivenih trulom mrežom
racionalizacija. Naravno da je potpao pod čin, mađiju ukletog filma.
Kakvog drugog izbora je bilo? Ko hodi pokraj velike provalije, u nekom
momentu će osjetiti želju da skoči. Neko će tu misao brže izbaciti iz
glave, otpisati je kao vrtoglavicu, momenat morbidnog raspoloženja, a
neko ne. Kada se ta misao spoji sa bolom i krivicom i svim zlo koje
ističe iz ljudskih bića... pitanje je kada će preći u čin, i hoćemo li u
provaliju gurnuti drugog ili samog sebe. Ipak, ovo povezivanje
psihološkog i Zla filma Karpenter izvodi trapavo, nedorečeno - skoro i
petparački, u sceni kada junakova pokojna žena izlazi iz ekrana u
halucinaciji. I uspijeva da se izvuče jednim iskrenim monologom,
prihvatanjem neizbježnog. Ali jedva da se izvuče.
"Cigarette
Burns", slično spomenutom "8mm", prikazuje jedan specifični svijet
filmofila i kolekcionara, prožet opsesivnom strašću. Neki dijelovi filma
gotovo da djeluju kao mračna parodija na kolekcionarstvo i filmofilski
snobizam. Gomila filmskih "eksperata" koji sa strahopoštovanjem pričaju o
izgubljenom francuskom eksperimentalnom filmu. Koji je crno bijeli. I
nema klasičnu naraciju, tj. priču. I čiji režiser izjavljuje "jebeš
Holivud, došlo je vrijeme eksperimentisanja". I svi ti filmski eksperti
lome jezik izgovarajući originalni naziv filma sa sve kvazi-francuskim
naglaskom, la fin absolut duuu monde. Alfa-kolekcionar, sa preko 8000
filmova, koji ima toliko originalnih snimaka, rekvizita i postera da ga
više ni malo ne uzbuđuju i traži polu-mitski "sveti Gral" filmofila,
zaboravljeni film navodno nepodnošljivih užasa. Jedan od kritičara je
napisao da je Karpenter pogriješio što je u filmu prikazao dijelove "La
fin absolute du monde", te da isti izgledaju kao pretenciozni
"umjetnički" studentski film. Teško je ne složiti se sa ovim, sem
ukoliko dati inserti ne predstavljaju dio (namjerne?) parodije
kolekcionarstva i -filija svih vrsta. Možda je poenta u tome da ljudi
funkcionišu tako da teže ekstremima: previše bilo čega dovodi do
otupljenja. Oni bez samokontrole stalno traže još, i još, i više i
ekstremnije i "jače" sve dok ne dođu na nezamislivo mračna mjesta života
i ljudi. U tome je dio moći Zla: navođenje korak po korak, niz stazu
"dobrih namjera" i "bezazlene zabave".
Još jedna krupna zamjerka koja se treba izreći jeste da je Karpenter, preispitujući i slaveći film, potpuno zanemario segment priče koji se tiče "sticanja moći" filma. Ideja žrtvovanja ANĐELA pred filmskom kamerom, kao konačnog svetogrđa koje zaziva paklene sile i otvara vrata ka mraku u nama i oko nas, je veličanstvena. Ali... nosi sa sobom i ozbilljne implikacije i toliko je veliki motiv da zaslužuje posebnu priču, a ne samo da služi kao "origin" sotonskog filma, petparački odrađena fusnota u tkivu filma.
Još jedna krupna zamjerka koja se treba izreći jeste da je Karpenter, preispitujući i slaveći film, potpuno zanemario segment priče koji se tiče "sticanja moći" filma. Ideja žrtvovanja ANĐELA pred filmskom kamerom, kao konačnog svetogrđa koje zaziva paklene sile i otvara vrata ka mraku u nama i oko nas, je veličanstvena. Ali... nosi sa sobom i ozbilljne implikacije i toliko je veliki motiv da zaslužuje posebnu priču, a ne samo da služi kao "origin" sotonskog filma, petparački odrađena fusnota u tkivu filma.
Scene nasilja i samo-sakaćenja na kraju filma su pretjerane i donekle
razbijaju atmosferu užasa zarad stvaranja daleko prozaičnije atmosfere
gađenja. Nasilje, kao samo sebi svrha, nije poželjno i tu se približavamo
Karpenterovoj tezi o "filmu kao oružju", u ovom slučaju - oružju
iživljavanja agresivnih nagona. Teško je naći srednju liniju između
čisto verbalnog zazivanja Zla ("Kraj svijeta je strašan film! Pomjeriće
ti pamet! promijeniće te!", govore likovi u Cigarette Burns), koje
ostaje nepotpuno bez prikazivanja njegovih rušilačkih i obezljuđujućih
posljedica, i tako eksplicitnog prikazivanja Zla da sam čin nasilja
postane estetika u kome se uživa, dakle shvata kao (ambivalentno)
zadovoljstvo za gledaoca. Tu liniju je teško naći, da...
Ipak, uprkos svemu, "Cigarette Burns" je vrlo zadovoljavajući i (skoro) ni u jednom momentu ne prelazi u jalovu post-modernističku igrariju, što se moglo očekivati na osnovu teme. Na sreću.
No comments:
Post a Comment