A Girl Walks Home Alone at Night (2014)

Prilikom analiziranja uspješnosti ili neuspješnosti određenog filma, problem je u suštini isti: iskazati ono implicitno, podrazumijevano. Uspješnost jednog filma, u smislu njegove vrijednosti u našim očima, prijatnog gledalačkog iskustva, opisujemo nizom fraza. "Dobra gluma", "predivna atmosfera", "sjajna režija", itd., ali tim frazama još ćešće prikrivamo svoju nesposobnost da prodremo u srž umjetničkog iskustva, onog što ga čini primamljivim i vrijednim za nas, ljude. Kako riječima opisati jednu estetsku stvarnost koja se formira pri susretu sa djelom, istovremeno stvarnu i nestvarnu? To važi kako za umjetnost uopšte, kako i za pojedinačna dijela. Kada se suočimo sa lošim filmom, problem nije ništa manji: kako naći onu tačku, onaj uzrok zbog koga djelo gubi vrijednost u našim očima, te se stvara negativan stav? A kada su negativne strane filma ublažene ponekim istinskim kvalitetom, kao u slučaju DJEVOJKA SE SAMA VRAĆA KUĆI, NOĆU, u opasnosti smo da zarad ponekog plusa zanemarimo čitavu cjelinu. Upravo to je slučaj. Dvije glavne mane ovog iranskog ostvarenja, koje je pretenciozno najavljivano kao "prvi iranski horor vestern", su tijesno isprepletane. To su nedostatak truda i posvećenosti u formiranju (avangardnog) narativa, odnosno u razvoju likova, njihovih odnosa i glavnih motiva dijela, te - nesputana pretencioznost koja želi da se bavi velikim temama, koristeći arhetipske, poetične slike. Ove dvije mane, uzete zajedno, rezultiraju katastrofalnim neuspjehom: pretencioznošću filma koji nema pravo na istu, koji je zapravo ogromni "blef". Sav sadržaj DJEVOJKE zapravo kreira sam gledalac: feministički tonovi, tragična ljubavna priča, socijalna drama... samo su slojevi značenja koji konstruišu sami gledaoci, na osnovu pojedinačnih slika i rečenica filma, koji NAZNAČAVAJU neke od ovih motiva, ali ih u suštini ostavljaju potpuno nerazvijenim. Film koji počiva na goloj sugestiji može biti zabavan socijalni eksperiment, kao što vidimo po broju kritičara koju su učitavali mnoga značenja u dijelo, time prije iskazujući sopstveno obrazovanje i preokupacije negoli same zamisli režisera; ali ne može biti i istinski vrijedno dijelo. Potpuna proizvoljnost u ponašanju likova, niz nepotrebnih scena, neuvjerljivost prikazanog svijeta, nezainteresovanost za dosljedni razvoj ijednog motiva... sve ove mane ostaju nezapažene, ili tek uzgredno spomenute, na osnovu snage uvjerenja da se radi o visoko umjetničkom filmu koji se ne može prosuđivati normalnim mjerilima, za konvencionalnija ostvarenja. No kao što sam već rekao, DJEVOJKA ne funkcioniše ni kao umjetnički film, a zapravo teško i kao film uopšte, ponajviše zbog stalne opasnosti kolapsa filmskog narativa usljed nepovezanosti, proizvoljnosti, kvazi-sugestivnosti i dubokoumnosti većine scena. Ovisnost (o drogama)? Prikazana u nekoliko scena, a glavni junak čak i na neko vrijeme postaje diler (!), da bi u drugim scenama i samom finišu bila sasvim odsutna kao sila koja pokreće likove i motiv. Bad City, koji bi trebao da služi kao ogledalo modernog Bliskog Istoka, sa pretenciozno prikazanim jarkom punim leševa i naftnim poljima u pozadini (jedna od " najsuptilnijih" upotreba simbolike)? Uopšte ne vidimo život grada, niti način na koji utiče na junake i određuje njihovu sudbinu: sve se svodi na niz lunjanja po pustim ulicama jednog zapravo AMERIČKOG grada (kao mjesta snimanja samog filma). Dubokoumna simbolika, uistinu.  A dvoje glavnih likova, vampirica iz naslova i mladić koji se zaljubljuje u nju? Vrijedi li pratiti njihovu romansu? Odgovor može biti samo: koje likove, koju romansu? Vampirica iz naslova postoji samo kao jebena BURKA i ljubitelj moderne pop-muzike, tako pružajući prilike za feministička i kojekakva druga čitanja ovog ispraznog filma. Ona, i njen mladić, neprekidno ćute, tišinom koja, avaj, nije puna značenja, već jednostavno prazna i besmislena. Ništa ne saznajemo o njoj. Njena priroda, agenda, moralnost, su u potpunosti nerazrađeni i zanemareni. Napada dilera, beskućnika, zastrašuje dječaka iz susjedstva, razgovara sa lokalnom prostitutkom... ali se u svim tim scenama ne osjeti nikakav psihološki motiv, vjerodstojno razrađen i pirkazan, konsistentnost, narativ oblikovan oko jednog lika: samo ista proizvoljnost, ista praznina poziranja i stila. Glavni junak je prikazan preko svog odnosa sa ocem narkomanom, te nezadovoljstva životom u gradu, ali ostavlja isti utisak ispraznosti i nestvarnosti. Mi zapravo ne saznajemo ništa o njemu, o saržajima koji bi činili život stvarne osobe ili fiktivnog lika; on je poza, prazan list sa tek nekoliko poteza, ponuđen gledaocu zarad formiranja njegovog tumačenja - na koje će isti biti nesumnjivo ponosan, i otići u ubjeđenju da je odgledao dobar film. Što se tiče romanse glavnih junaka, ona je takođe tek naznačena, fragmentarno prikazana, na kvazi-poetski način. Ni u jednom momentu nećemo osjetiti istinsku privlačnost, ljubav, nježnosti između likova - naravno da je opravdan postupak prikazati tek fragmente jedne ljubavi, ali samo ukoliko ti fragmenti nose duh, suštinu te ljubavi i odnosa. Ljubavne scene DJEVOJKE su takođe poza ljubavi, ne ljubav sama: sve je tu, od mračnog krajolika, preko prikladne muzike, do ustreptale omladine... ali opet nema ljubavi same, duha romanse, onoga neuhvatljivog, što imamo ili ne. Kako u fikciji, tako i u životu. O horor-aspektu filma ne vrijedi ni govoriti, jer je praktično nepostojeći, izuzev dvije-tri scene vrebanja po ulicama grada, umjereno jezivim ali zapravo sasvim nebitnim, jer film ne pokušava da izazove užas, ni u jednom momentu. Problem koji se takođe javlja pri ovakvom pristupu, koji radi stila i pretenciozne sugestije žrtvuje (ili prikriva nedostatak) svaku smislenost i koherentnost filma, jeste groteskna amoralnost likova, koju uviđamo ukoliko razmotrimo njihove postupke. Preprodaja droge od strane glavnog junaka, klanje nedužnih ljudi od strane vampirice, konačna odluka i zanemarivanje prave prirode ljubavnica... su sve momenti potpune, nevjerovatne amoralnosti, gdje je ono etičko odbačeno. Naravno, amoralni filmovi i likovi nisu problem per se: ali ukoliko se to amoralno shvati kao jedan svjestan odnos prema etičkom, gdje je negacija morala dosljedno izgrađena i namjeravana. Kada se amoralnost javi usljed ignorisanja postojanja moralnosti i etičkog od strane scenariste, nezainteresovanosti za posljedice i logiku postupaka likova (dovoljno je da isti samo izgledaju "kul"), onda govorimo o lošem scenariju.  Međutim, moraju se spomenuti i određene vrline. Tu se prije svega cilja na STIL filma, koji je i uspio da zavara mnoge gledaoce i nagna ih u potragu za dubljim značenjima. Ipak, elegantna i poetična režija, niz upečatljivo snimljenih scena, donekle opravdavaju gledanje filma. Taj sjajni stil je spojen sa jakim značenjem i emocionalnim tonovima svega u dvije scene filma, obje izvrsne: tu, mislim, naravno, na scenu poslednjeg plesa prostitutke umirućem narkomanu, te na mijenjanje percepcije junaka nakon konzumiranja tableta na jednoj zabavi. Linija priče sa ostarjelim ocem-ovisnikom, ma koliko patetična, djeluje kao da je uzeta iz nekog drugog filma - i to daleko boljeg, barem u poređenju sa "prvim iranskim horor vesternom". Uz to, treba pohvaliti i izbor dijela muzike, prije svega iranske: već nekoliko dana ne mogu da prestanem sa slušanjem pjesme "Yarom bia"!

Buka, bes i tišina

U ovom slučaju, rado ću iskoristiti možda i najznačajniju od svih privilegija autora - ćutnju. Tačnije, dopustiti da ove poetske crtice govore i djelaju same za sebe; ma kako bile inspirisane itekako ličnim događajima i stanjima uma, one moraju biti i nešto više od pukog traga proživljenog. One bi, kao i sva poezija, trebale biti žive. Sartr je rekao da je čitanje dijalektički korelativ pisanja, i da je najveći neuspjeh - pisati (samo) za sebe. Stoga sve napisano, i ovdje i drugdje, i moje i tuđe, nema nikakvoga smisla i istinitosti ukoliko ne živi kroz vas, čitaoce, i pokrene u vama... nešto, misao, osjećaj, sjećanje. Ta moć asocijacije i buđenja i jeste, mislim, moć pjesme.

Zajedno

U hiljadu oblika da dođeš, opet bih te volio.

Oganj bukti, i ja ga gasim; i gle! Ruke su moje u plamenu, i oko moje, i misao je žeravica. A sagoriti me ne može, jer je od mene i od tebe.

Ljubav je ta sitna spram svijeta: al kroz nju gledam, kroz nju zborim,kroz nju je sve moje proteklo.

A riječ što ti kažem nije riječ, nego ruka preko ponora; i tamo gdje je bio bezdan sad smo mi.

Ja sam ti, i ti si ja; iz tvog oka se smejem, iz tvojih grudi dišem, iz mog srca ljubiš, iz mog srca žudiš.

Nije ni od mene, ni od tebe; postoji dok smo tu, rodilo se kad smo se pogledali.

Željezna vrata

Njegovi koraci odzvanjaju u noći. Meki, prijeteći, čujem ih gdje ne bi trebali biti.

Čvrsta tvrđava je naš razum – a opet oko nje kruži trulo, krvavih očiju, glasom koji obznanjuje kraj i lom.

Kraj napora, uspona ka boljem, svega što se čovjekom smatra. Skrhani smo pod težinom onoga što želimo biti.

Ludilo je stiglo. Ludilo, nepojmljivo, staro kao prva zora. Ludilo mučenika i ubica stiže da primi i tebe, o mali.

Još se čuju jauci, urlanja ekstaze slobode. Sloboda od svijeta previše ljudskog, ropstva – razuma! Obzira! Na drugoj su strani.

U tebi je klica ludila što se na kapiju baca; i gle!, izdajnička ruka poseže ka bravi. Zgasla je zadnja iskra; dok toneš u ludilo vaseljene, znaš: slobodan si od iluzije Ja.

I neka bi nam došao dan velike slobode.

Ni plemena ni kraljevstva

Pogled ti luta, a lice skrivaš; bojiš se ljudi i dijela njihovih.

Sijenke pritišću, ne možeš ni hodati ni mirovati, ni govoriti ni ćutati; prati te i u besvijest.

Pa onda ipak hodiš, koraka teška ali hitra, ne bi li umakao – ni sam ne znaš od čega.

Neka siva magla, mučna odvratnost, grč bola spustio se na svu radost tvoju; sve dobro zatrovano je i zgaslo – samo zlo strašno sija.

Kuda korak vodi neznano je, bitno je ići – i u hitnji uteći.

Na kraj svega da dođeš malo je; samo u promicanju svane mir – u trenu, a opet žal.

I onda staneš, i pojmiš: bol nije ni tamo ni ondje, da se da skloniti; u tebi je izvor njegov.

I hraniš zlo, i zlom sijaš; teške riječi od tebe se čuju, da obznane svijetu grotlo gdje crne misli se kote.

Vikati, gristi, udarati; ta smisla nema – sama sebe poništiti ne možeš.

Ti, misao, san lakonogi, vrh ste vječnog i beznadnog rata.

Magle

Bog stvara svijet i u stijenje ga okiva; svaka je stijena zub, oštriji od mača.

I zub ujeda; rana zjapi, krv crna teče – sa svakom kapljom odlazi i duše, i snage, i smijeha prolaznoga.

Svakog dana potrošimo snage, radosti, života; trošimo – a čudimo se kraju.

Iz stotinu malih rana ističemo, u prah padamo i prah postajemo. Cilj svega čovjeka je – glib.

A Bogu nije dosta: na svijet nagoni magle crvene, što očima gledati ne daju; dimom gustim truje nas.

Teturamo se neviđeni i ne videći; svako malo čuje se jauk – sudariše se dva sapatnika.

Kunemo i ječimo, ali nastavljamo, spremno grabeć kroz trulo, zagušljivo svijetlo.

Slobodni smo da budemo slijepi a sanjamo da ovo životom se zove.

Ruina

Dobar si, kažeš? Ali si čovjek: u tebi leži klupko strasti, ljubavi i mržnje, borbe i želje utrobe. Jao svijetu, spaljenome da bi se utroba utažila!

„Ono“ ne mari. Želi sve, i želi odmah. Vjekovni okovi su ga sputali, ali u svakome obitava haos plamena i želje. Razgrni najboljeg i najgoreg: svaki počiva na crnoj sluzi i neiskazanoj želji.

Ti si, čovječe, krhka kula nad zjapećim ponorom. Temelji su ti izjedeni – što se više penješ, duže ćeš padati.

A spustiš li se voljno, i odrekneš kraljevanja svoga, odrekneš svrhe kojim si želio osmišljati obesmišljeno – vraćaš se svom pretku bezumnom, u nagonu rastačeš. Mesnata lutka – ta kad je ćelija o slobodi maštala! Kad se slika ludila – dužnosti, uma, il volje – isprečila između želje i zadovoljštine, u danima predačkim!

Između zvijeri i boga si, i ta misao nije ti nova. Vrtio si se stazama njenim, i nalazio sebe na početku, u sumraku koji ne prolazi nit radi dana nit radi noći. Ni naprijed ni nazad, čemu uopšte služiš?

Bujanje

U ime života i sunca

krvi i srca

zaklinjem se lako

da ću zlaćana oka hoditi

i klicati ljepoti

da ću ispijati slatke usne

i zagrizati u crveno meso

da ću prstima grabiti zemlje

i duboko udisati topli, vlažni vjetar,

a pogled odmoriti divljim zelenilom

Teške kapi kiše

počinuće na meni

Duboki zagrljaj tijela

sagoriće u vrelini

Smijeh će odjeknuti

oriće se sreći i nesreći

Jasnih očiju govoriću

riječi čiste poput izvora

zvonkije od groma

britkije od sablje

nepomućene prezirom

i bolom utrobe

zazivati propast neću!

Baciću crne rite

mršiti čelo neću

pred sunce izaći

i posvetiti se njime

- kakve li sreće!

Svjetlost da jasnu vidim

vodu da hladi i mirno šapuće

i trag zelenila da osjete žile kucavice

parče zemlje, ne neba, mi dajte!

Zagor i poezija Afrike

 

Ljepota edicije "Odabrane priče" leži upravo u tome što nam pruža priliku za ponovni susret sa mnogim polu-zaboravljenim Zagorovim pričama, sabranim u jednu svesku, u odličnom prevodu "Veselog četvrtka". A ponovni susret sa drugom pričom tkzv. "afričke sage", nenadmašnim "Povratkom Kejna", je bio nužan da bi ista zasijala sa vremenske distance. Pri drugom čitanju su sve suptilnosti i nevjerovatna pripovjedačka snaga Andreučijevog crteža došle na vidjelo - i, moram reći, radi se o najbolje nacrtanoj Patrikovoj avanturi koju dosada vidjeh. Kroz nekoliko kadrova, Andreuči je u stanju da jasno omeđi granice i prirodu svijeta fabule (što je izrazito bitno u svim pričama van poznate Darkvudske šume), evocira niz utisaka, sjećanja i emocija - jasno postavi i Zagora i čitaoca u okviru svijeta, podstakne nas na građenje specifičnog odnosa prema njemu. Da pojasnim: "Povratak Kejna", ma koliko se radilo o avanturističkoj, akcijskoj, relativno linearnoj i jasnoj, "raspričanoj priči", u sebi nosi nešto od hipnotičkog kvaliteta ugođaja poezije: stvaranja jednog svijeta ne samo da bi se ispričala priča... već i kao samodovoljne, opčinjavajuće slike, koja kroz svoju nejasnoću izaziva bezbroj asocijacija i senzacija u posmatraču.

Pogledajmo crna kraljevstva juga, i Zagorov susret sa fetišom džu-džu... tu duboku tamu džungle, isprekidanu od strane par dugačkih, izvijenih traka bjeline - rijekama, kroz koje civilizovani putnik može ući u "srce tame"... vjerovanja njenih stanovnika, u kojima se mitološko i realno prepliću dok razlike nema - stvarnost jeste mit, iracionalna i sveprožimajuća: Dambalah je van istorije, svevremeni bog koji može uzeti i oblik bijelog pustolova iz daleke zemlje, o kome će se pričati uz vatre još mnogo, mnogo godina. Zatim, ništavilo velikog Džufa: bjelina pustinje, u kome sve ljudsko dolazi na istu, završnu tačku - nultu tačku naše slabosti i sićušnosti spram silama prirode i kosmosa, iluzornosti smisla i svrhe za nas; pijesak prekriva raspale grobnice civilizacije, briše posljednje tragove ljudskih napora. Na stubu, mjeesto uputa ka gradu Akronu, moglo je pisati i samo "sic transit gloria mundi". Ali priroda, uključujući i pustinje, donosi samo smrt, čistu, nakon koje vlada samo zaborav: u okrilju raspada i smrti civilizacije, pak, ko zna kakav polu-život, koji se hrani tragovima smrti a i sam polako nestaje, može postati. Akron je grad leševa i onih koji se njima hrane: čak i u njemu se nastavlja, sa monstruoznim cinizmom, istorija ponositih Atlantiđana: njihovi potomci jedu leševe predaka, izdržavaju zvijerski život na temelju kostiju civilizacije koja se umorila od svoje veličine, starosti, nagomilanog znanja i istorije. Gomilati se ipak - ne može vječito - vreme i pijesak nagrizaju i one koji bi želili da sve ostane isto, istovjetno i beskonačno, i tako se sahranjuju u holovima kojima su hodili za života, noseći iste dragulje i haljetke, znajući da je sve uzaludno. Ima mnogo užasa u "Povratku Kejna", a to je nekro- užas: nekromantija, nekropolis, nekrofilija. Život koji se hrani od smrti, kao gulovi, živi koji žele da vaskrsnu mrtvo i vrišteći slome zakone prirode (nekromanti) i oni koji žele da prodru u domen smrti i otmu blago mrtvih, ne bi li služilo svrhama živih (Tuarezi i ostali "sinovi islama"). 

Spram takvog svijeta, kojim vladaju kosmičke, nespoznate i često hostile sile, i figura Junaka poprima drugačiji oblik, ili se, bolje rečeno, drugačije sagledava u svijetlu ovakve panorame. Zagor i Kejn, obojica snažni i moćni ljudi, simbolišu milost i pravdu. Kejn je pravda i nema milosti. Zagor katkada i ne izvrši pravdu u ime milosti. Pravda postavlja svijet i sve u njemu na svoje mjesto: Jahve, Onaj-koji-jeste, i njegov poredak pravde, iznova se otkriva u onome što mu je strano: i najgušći mrak i najgnusniji demoni su zbrisani, i u tom uništenju otkriva se božja ruka, stalno potvrđivanje boga kroz njegovu, naizgled, ugroženost, ugroženost ideje boga i kosmosa za ljude. Endrju Kejn, kao veličanstvena varijacija Hauardovog Solomona Kejna, jeste ruka gospoda koja vrši ovaj zadatak: bog se ne otkriva ljudima, već biva otkriven kroz ljude, njihovu hrabrost i vjeru. Ljudi su bitni u građenju svijeta božje pravde; oni nisu pasivne stvari, već slobodna bića. Endrju Kejn je vjernik: on ne očajava nad negacijama njegovog boga, zlom i nepravdom, već stremi da ih uništi, i, kroz sebe i svoje činove, konstituiše makar dio pravednog svijeta božjih zakona, još vrijednijih jer su ostvareni i pomoću njega. No pravda, koja bi kažnjavala dosljedno i uvijek, za svaki postupak, još je nepotpuna bez milosti: snage da se pogleda iza zlog dijela, i zločinac poštedi, u nadi za bolje sutra, život i promjenu. Bez milosti, nema ni pokajanja ni potpune božje pobjede -  već samo kažnjavanje i uništavanje zla, koje nije najviša pobjeda. Najviša pobjeda je otkrivanje i cvjetanje dobra i božje promisli u onome što mu je strano: u zlu, preobraženom i odbačenom, okrenutom ka dobru. Tu milost, i tu sposobnost odlaganja pravde zarad još veće pobjede života - predstavlja Zagor.

On (Zagor) je rukovođen svojim "moralnim nagonom", a njegova dopuna Kejn fanatično sprovedenom idejom Božje pravde. Međutim, u goreopisanom pejzažu, obojica poprimaju obrise apsurdnih, gotovo kamijevskih junaka. Apsurd se javlja u oštrom raskoraku između želje za pravednim svijetom bez zla i svijeta takvog kakav je: iracionalan, ogroman, suštinski neljudski, lišen antropocentričnog dobrog boga i svrhe koja bi nam bila data. U takvom okruženju, apsurd se samo može živjeti: Kejn kroz svoje dirljive napore u sebi oživljava ideju pravednog, iako manihejskog i nemilosrdnog svijeta, a Zagor prirodnu pravdu, pravdu pomiješanu sa milošću i snagom da se oprosti. Krajnje pobjede dobra nema, i bilo bi je smiješno i očekivati u ovako postavljenom narativu: gulovi i dalje žive u ruševinama Akrona, a zlo i dalje prebiva u dušama ljudi. No Zagor i Kejn i dalje stvaraju svoju svrhu, i kroz svoje avanture prizivaju jedan drugačiji, humaniji svijet: koji poimamo po njegovoj beskrajnoj udaljenosti od našeg, po putokazima i slikama koje nam ostavljaju dobri ljudi.

Zagor u krugu vremena

U stripovskim krugovima dobro nam je poznata činjenica da je Zagor Te-Nej, Duh sa sjekirom, najprodavaniji strip na našim prostorima. Ona je izazivala niz najraznovrsnijih reakcija u toku godina, i ne jednu žustru raspravu - od zgražanja razočaranih ljubitelja drugačijih stripova nad "ukusom masa",preko nimalo blagih odgovora ljubitelja Patrika Vajldinga, pa čak i do filozofskih analiza različitih epizoda (!), koje su trebale pokazati da i zreli ljudi mogu uživati u datom štivu, i da "dubina" nekog sadržaja često zavisi od samog čitaoca. A najveći dio kupaca stripova, koji se ne oglašava na okupljalištima strip-zajednice, ćuti - i nastavlja da prati dogodovštine Duha sa sjekirom. U svijetu gdje deveta umjetnost ima sve manji značaj, i uticaj joj se stalno sužava - Zagor ostaje "narodni" heroj, najpoznatiji i masama najdraži od čitave plejade Bonelijevih heroja. Ali nam ovoga puta cilj nije da zauzmemo stav prema ovome pitanju - nećemo biti Patrikove apologete, niti dokazivati (sumnjivu) uzročnu vezu između uspješnosti Zagora i skromnih postignuća drugih stripova kod domaćih čitalaca. Valja postaviti istovremeno i daleko jednostavnije i daleko složenije pitanje - da li, nakon pedeset i više godina prisustva na kioscima, Zagor i dalje ima smisla; i može li imati smisla bez kraja?

Neosporno je da je veliki dio "stare garde" čitalaca akutno razočaran i nezadovoljan novijim epizodama, i da se kupovina istih često svela na ustanovljenu naviku, ili čak kompulsivni ritual, fetišističku potrebu za "popunjavanjem polica". Može se reći da je stvar jednostavna, i da se naprosto radi o odrastanju: kao zreliji ljudi, nove avanture sagledavamo daleko kritičkije nastrojenim očima, a, bez jakih emocionalnih veza koje imamo prema starijim epizodama, jasno je zašto je sud najčešće nepovoljan. I sve je u redu: neke nove generacije upravo stasavaju uz Zagora onakav kakav je danas, ostavljajući neizbrisiv trag na njihovom djetinjstvu... da bi jednog dana takođe omalovažavali nove priče, a stare obožavali sa ljubavlju i nostalgijom koja magli svako kritičko razmišljanje. Ali... status kvo ne može trajati vječno, i Zagorov lik je pretrpio drastične promjene, često ne na bolje, govori spomenuta garda. Često preovladavanje detektivskih elemenata, prenaglašeno isticanje kontinuiteta, počeci "saga" o Atlantidi, keltskim legendama, crnoj magiji, itd., pa čak i jasnije "mapiranje" Darkvuda, sa daleko više stalnih likova i realističnijim Zagorovim položajem u istom... kao da su ove promjene u naizgled statičnom serijalu dovele do otuđenja od suštine lika, brišući nekadašnji duh stripa, ali čuvajući ljušturu spoljnih simbola - dajući nam samo, kažemo, niz poluuspjelih ili potpuno promašenih priča. Epizoda koje su naizgled vjerne poznatim Zagorovim odlikama, ali zapravo pokušavaju da se distanciraju od istih i izgrade nešto novo - i upravo ovo neslaganje dovodi do neuspjeha, šizoidne neusaglašenosti u srcu serijala.

Čuveni povratci starih neprijatelja - naučnika Helingena, druida Kandraksa, vampira Rakošija - primjer su neuspjeha ovakvog načina postepenog "transformisanja" serijala. Pojavljivanje starog lika - a Zagor, kao veliki čovjek, ima i prikladno moćne neprijatelje - treba da omogući psihološku bliskost sa starijim čitaocima i da ih podstakne na čitanje priče koja naizgled poštuje klasičnu ikonografiju i duh stripa. Istovremeno dolazi do suštinske promjene, koja se često svodi na usiljene pokušaje "većeg realizma" ili "psihološke dubine" - i nasilno gubimo dodir sa originalnim razvojem lika, i svi ovakvi pokušaji djeluju tragikomično u okruženju koje im je - nedosljedno. Nekadašnji negativci savršeno su funkcionisali čak i bez ovakvih pripovjedačkih pretenzija - kao arhetipske, idejno upečatljive figure, čiji je konflikt sa Zagorom bio više od pukog taktiziranja (kako stići od A do B, kako omesti plan C, itd.), već prije sudar oprečnih stavova i vizija svijeta sa Te-Nejevom uvijek ugroženom utopijom Darkvudom, i (ličnim) Zakonom koji sprovodi. Druga tendencija koju valja primjetiti jesu Zagorove "odiseje"; proputovanja po dalekim krajevima svijeta, od Aljaske do Afrike, u kojima se suočava sa novim izazovima i situacijama. Radi se o izmještanju Zagorovog lika u novi, širi kontekst, njegovom uključivanju u širi narativ - ali prečesto postaje tek jedan od mnogih učesnika ili, još gore, pasivni posmatrač drame koja je prevelika za jednog kostimiranog šumskog čovjeka. Fokus nije na Zagoru, već na okolnim dešavanjima, sa kojima je često tek periferno povezan; ako su data dešavanja zanimljiva i intrigantna sama po sebi, konačni rezultat će biti kvalitetan. Tako smo dobili izvrsnu sagu koja počinje sa "Nestalim istraživačem", tj. na Sjevernom polu, a i "afrički ciklus", gdje se izdvaja sjajna epizoda o izgubljenom Atlantisu. "Veseli četvrtak" upravo objavljuje i "južnoameričku sagu", na radost čitalaca. Ali, čak i ako bi ove sage bile uvijek uspiješne (a nisu: u njima ima i mnogih mediokriteta, pa čak i potpunih promašaja), one ne mogu predstavljati razriješenje Zagorovog lika, ili biti trajna osnova drugačijeg identiteta stripa. Na kraju dana, Zagor nije svjetski avanturista - već indijanski zaštitnik, heroj, mesija, pa čak i varalica - i ovi izleti na druge kontinente ne mogu nikako činiti glavno tijelo serijala.

No zar se Zagor nije oduvijek mijenjao, sve od daleke šezdeset i prve godine, kada je počeo izlaziti: pa samo uporedite sirovog kavgadžiju iz prvih dana sa kasnijim herojem, pokajnikom, pravednikom - ukratko, daleko složenijim i ambivalentijim likom! Možda, ali se kroz dane prvobitnog lutanja i formirao čvrsti identitet, jezgro stripa koji zna samog sebe, a Zagor našao svoje mjesto u, kako bi indijanski vračevi rekli, "krugu života". Bitnije, promjene su bile prirodno nadrastanje i nadogradnja - koraci u istraživanju velike teme Zagora i misije koju je sam sebi dodijelio. Pokušavajući da nasilno uhvate korak sa duhom (sadašnjeg) vremena, da izvrše polovičnu "modernizaciju", scenaristi stripa kidaju i kompromituju ove linije razvoja i smisla - nudeći čudovišnu mješavinu, Zagora koji nosi svoje staro lice... ali je izgubio sebe, i zaboravio na taj gubitak, nastavljajući da bezglavo hrli naprijed. Stalna fluidnost i promjenljivost nisu nužno dobra stvar ako ostaju proizvoljni i nasumični; a može biti i da je Zagoru prijeko potreban kraj, zaključak njegovog bića - da bi smisao bio potpun, mjesto stalnog nastavljanja.

Kraj - da li je uopšte moguć? Zagor je sebi dodijelio ulogu između dvije rase i dvije civilizacije - oštro sukobljene, nepomirljive, istorijskim procesima osuđenje na rat, istrijebljenje i izrabljivanje. Zapadna civilizacija, u sopstvenoj protivuriječnosti ubrzanog napretka i sve većeg varvarstva, ubijanja psihe i tijela čovjeka, pokazuje se kao nesposobna za human odnos i prema sebi samoj - a kamoli prema drugačijim kulturama, koje želi samo da podvrgne sopstvenoj vladavini. Indijanska plemena, pak, uprkos sopstvenoj izdijeljenosti na različite narode i jezike, dijele istu sudbinu - gorko uništenje ljudskih zajednica koje su ostale na nižem stepenu ljudskog razvića, sa svim blagodetima i manama istog, samo da bi pojmile da se istorija ne zaustavlja, već ide naprijed, bez obzira na žrtve. Niko ne dobija: zapadna civilizacija, pored unutrašnjeg nasilja, pokazuje najmračniju stranu baš u širenju, tako podrivajući sopstvene ideale i ubrzavajući svoj kraj baš kroz puni razvoj. Indijanci su suočeni sa potpunim slomom svog svijeta i sebe samih. Zagor stoga, održava status kvo u krhkoj ravnoteži snaga - kada su Indijanci dovoljno snažni, a bijelci još uvijek previše slabi da bi rat donio odlučnu pobijedu ijedne od strana. Sve njegove avanture se odigravaju u prividnoj vječnosti: koja će jednom biti slomljena, bez obzira na njegove napore. Vrijeme, prava linija, se nastavlja i hita ka istorijskim ishodima: panta re, pa i Zagor.

Upravo ovakvo razriješenje, u vidu suočavanja sa stvarnošću i sveopšteg rata, imamo u nezaboravnim Sklavijem "Demonima ludila": teško da je ijedan čitalac zaboravio potresne slike raspada Darkvuda, Čikove pogibije, pa čak i Zagorovog samoubistva! Iako se priča poziva na "paralelne svijetove" i na kraju vraća Zagora u njegov kutak, neki bi rekli da je to kraj, istinski i neporeciv. I ako jeste, ostavlja gorak ukus u ustima - i čini nam se da je to prije negacija, slamanje Zagora, negoli njegovo okončavanje, kraj. Postoji li alternativa ovome? Možda je već imamo u trenutnom stanju serijala - sve jačem obesmišljavanju stripa i njegovog junaka uz, pomalo paradoksalno, sve repetivnije i istovjetnije epizode... dakle, usiljeno formalno nastavljanje života kada njega zapravo - nema, odavno. Lažnu modernizaciju koja ne stvara ništa novo, već samo uništava staro.

Zadovoljavajuće rješenje bi bilo, stoga, jedino moguće ako Zagorovu "prividnu" vječnost mira u Darkvudu - shvatimo kao istinsku. Vrijeme, krug, se za Zagora sastoji u beskonačnom ponavljanju njegovog sopstvenog života - u vječnoj odbrani njegove uvijek ugrožene utopije Darkvuda; u borbi bez kraja i početka, protiv prijetnji miru i suživotu u njegovoj šumi. Zlo, pokušaj prevrata ove male vaseljene, će uvijek stići, u bezbroj oblika - vojske, ratobornih Indijanaca, Helingena, čudovišta i čega sve ne - i Zagor će se uvijek boriti protiv suštinski istog: za očuvanje njegovog sna, za uravnoteženost stvarnosti. I ta pobjeda će uvijek biti plaćena žrtvama, herojskim činovima i bolom  - inače ne bi imala smisla. Repeticija nije lišena smisla, kao u sadašnjem serijalu: jer postoji svijest o ponavljanju svega, i volja da se izdrži, da se proživi sopstveni život, uvijek i uvijek. Ali šta bi imalo vrijednosti u takvom svijetu? Stvarnost, onakva kakva jeste u Darkvudu, svakako je dovoljno vrijedna za Zagora. No, ukoliko ne bi bila stalno ugrožena, pod prijetnjom, Zagor ne bi imao smisla: njegova borba ne bi ni postojala. Upravo u stalnoj borbi, u skupim pobjedama, u mirenju sa nemogućnošću završavanja svog zadatka, Zagor, onakav kakav jeste, može naći mir i smisao. Te, na kraju krajeva - nije li dovoljno da samo otvorimo stranicu stripa, pa da ponovo, skupa sa njim, doživimo pobunu Demonske maske, veliku Tkačevu zavjeru, ludilo Stivenovog Novog Salema, i još toliko toga? Vrijeme je, a naročito u stripovskim univerzumima, samo jedna iluzija: Zagor, shvativši tu iluziju, ponovo postaje centar sopstvenog svijeta, i u dosadašnjim avanturama - nalazi krajnju svrhu, potpunost. Nije potrebno nikakvo eksplozivno "finale", konačna borba ili slična teatralnost - junak je istovremeno u centru, statičan, i u beskrajnim doživljajima, dinamičan. 

Sugestije i ideje poput ove, se, naravno, teško mogu sprovesti u okvirima jedne izdavačke kuće, no neka nas to ne spriječi da sami podarimo Zagoru kraj, onakav kakvog ga vidimo - srećan ili tužan, realističan ili fantastičan, ali uvijek naš. Kraj za Zagora, prijatelja i saputnika našeg djetinjstva.