Tuesday, September 17, 2013

Ikigami i uređeni haos

Čini se da je trenutak za prodor "egzotičnog" dalekoistočnog stripa na jugoslovensko tržište konačno došao, premda u, nažalost, uskim okvirima publike koju deveta umjetnost danas održava: pored "Fibrinih" izdanja nekih od manga-klasika (Barefoot Gen, Adolf ni Tsugu, itd.), iščekujemo i kiosk-ofanzivu izdavačke kuće "Darkvud". U međuvremenu, obradovani smo izdavanjem jednog relativno nepoznatog japanskog naslova: "Ikigamija", izdavača "Festina Lente" (što je prikladan naziv za većinu domaćih privrednika, napomenuo bih). U nadi da će edicija izbjeći tužnu sudbinu propalih "Dukreesovih" naslova, i radujući se svakom novom predstavljanju bogate japanske kulture - ipak, moramo kritički procjeniti dato dijelo i svrsishodnost njegovog objavljivanja. Na osnovu prvog tankobona, reklo bi se da je i vrijednost "Ikigamija" određena kontradiktornostima naše strip-scene, koja preuzima samo malu količinu materijala iz ogromnih nacionalnih strip-produkcija (japanska, američka, francuska), nerijetko potpuno šablonskog i komercijaliziranog, namijenjenog brzoj potrošnji i još bržem padu u zaborav, tako ne pretjerano smisleno trošeći svoje ionako skromne finansijske kapacitete. Balans između izbora umjetnički vrijednih dijela i potrebe da strip stekne masovnu popularnost nije nimalo lako održati, i nerijetko vodi ka kolekcionarskom elitizmu ili izdavanju šunda, ali gubljenje vremena na derivate derivata nikada nije mudar potez.


U estetsko-idejnom smislu, "Ikigami" nije naročito vrijedno dijelo, u najboljem slučaju dosezajući sivu oblast niže-prosječnog strip-produkta današnjice. Njegova simplicistička priča, koja se svom težinom oslanja na jedan polu-inovativan koncept (sam ikigami, o čemu će biti više govora kasnije), popunjavajući ostatak priče u hodu, klasičnim otrcanim šablonima japanske strip-industrije (zlostavljanje u školi! tinejdžerski angst! lažno šarenilo pop-muzike!), pozajmljuje i u jednu ne pretjerano homogenu smješu melje motive Battle Royala (ipak, moglo je biti i gore - šta bi tek bilo da su izdali gromoroznu manga-adaptaciju romana?), Orvelove "1984", koja kao da je postala udžbenik mladih pisaca koji pokušavaju da predstave petparačke totalitarne distopije, te socijalnih tema koje muče današnji Japan; naravno, ne prikazanih onakvim kakve jesu, u stvarnosti, već takođe kroz šablone beživotne manga-industrije i njenu slobodnu interpretaciju "realnog", u potpunosti podređenu zabavljanju (čitaj manipulisanju) čitaoca.  Stoga, iako nam se pri čitanju sižea radnje stripa lajtmotiv čini krajnje neobičnim, uzbudljivim, "Ikigami" je vrlo obično dijelo, koje se drži utabanih staza, solidne zanatlijske izvedbe, lišeno ključnih kvaliteta japanskog stripa: dinamičnosti, nepredvidljivosti, eksplozija divljanja sputanog individualizma koji se upušta u niz bizarnosti, eksperimentisanja i smjelog miješanja žanrova. Dok bogatstvo jednog Tezuke, Umezua, Nagaija, i ostalih, koji su uporno gradili čitave strip-univerzume, eksperimentišući i pomjerajući granice stripa, smjelo slijedeći sve osobenosti autorske vizije, ostaje relativno nepoznato i neobjavljeno, "Ikigami" dobija ničim zasluženu pažnju, kao obična imitacija stripova oslobođenih komercijalnog jarma (ili koji barem iskazuju svoju osobenost i kvalitet uprkos svim ograničenjima).

Forma određuje sadržinu - te nije nimalo neobično da crtež "Ikigamija" vjerno odslikava potpuno mediokritetstvo sadržaja. Stereotipan, beživotan, lišen izražajnosti i ubjedljivosti; pa čak i neobično statičan nasuprot izrazite "filmičnosti" japanskog stripskog izraza - ne uspijevajući da uzdigne nijedan momenat melodramom bogate radnje, zapečativši ionako mlak utisak koji strip ostavlja na čitaoca. Insistiranje na suvoparnoj realističnosti, dosta veće nego u prosječnom radu, uništava čak i izražajnost facijalnih ekspresija manga-likova, koje često poprimaju vrlo... bizarne, "cartoony" forme zarad jačeg efekta, bilo dramskog ili komičnog (pionir je, naravno, Tezuka). Jedini element vrijedan daljeg razmatranje jeste upravo sociološki aspekt rada, kao društvenog proizvoda koji odslikava određene odnose u društvu i potrebe istog (želja da se konzumira baš ovaj tip priče - ovo nije prva distopija koju Japan nudi, ni blizu) - baš svojom stereotipnošću, "Ikigami" nas upućuje na mnoge zajedničke tačke japanskih košmara - tako bogatih prikazima brutalnog kolektiva usmjerenog na efikasnost, u čijim se metodama prisile miješa najracionalnije planiranje i potpuno iracionalno, bezumno nasilje. U tom smislu, kao svojevrsni "najmanji zajednički činilac", skup klišea nabacanih na tkivo radnje, dijelo nam nudi, implicitno, zanimljive misli i zaključke. Ipak, bilo bi pretjerano pripisivati ovo samom autoru stripa, tj. njegovoj svjesnoj namjeri: dati elementi se ne potenciraju u samom toku radnje, već spontano izranjaju iz njene loše sklepane konstrukcije; neusklađenosti i protivuriječnosti haotičnog pačvorka pozajmljenih motiva.


U bliskoj distopijskoj budućnosti, vlada Japana, skoncentrisana na povećanje nacionalne produktivnosti i BDP-a, uvodi vrlo drastičnu mjeru: na redovnoj vakcinaciji osnovnoškolaca, u jedan broj vakcina (jedna od hiljadu), nasumično izabranih, ubačen je nano-robot. On se, kroz krvotok, ubacuje u artu i ostaje uspavan sve dok subjekt ne napuni dvadeset godina, približno, da bi zatim eksplodirao i ubio ga brzo i neminovno... Niko ne zna ko je odabran za smrt, a ko za život, sem Države. Subjektu se, 24 časa prije smrti, isporučuje ikigami - obavještenje o smrti... kroz mangu, pratimo život službenika koji ih uručuje, kao i poslednji dan života osuđenih.

Presjekom japanskog nacionalnog bića, utvrdićemo da su emocije koje ga polako obuzimaju u zadnjih dvadeset godina, šireći se poput otrova  -  konfuzija, anksioznost, sve veća otuđenost i nerazumijevanje svijeta i društvenih procesa. Osnova nacionalnog optimiza je nekada bio vrtoglavi posleratni privredni uspon zemlje, zasnovan na nagloj modernizaciji, kejnzijanskim ekonomskim mjerama, sveopštem svjetskom privrednom poletu i formiranju jedinstvenog svjetskog tržišta. Ipak, još od devedesetih godina, sa naglim kolapsom tržišta nekretnima - decenija koja se naziva "izgubljenom" - Japan stagnira ili nazaduje, gubeći svoj udio u svjetskoj proizvodnju, inicijativu i tehnološku naprednost. Ovo je uslovljeno objektivnim razvojem događaja - nestabilnošću svjetskog kapitalizma, ekonomskim krizama, anarhičnošću trišta - ali se Japanci sa tim suočavaju na čisto empirijski način, slijepo replicirajući duh pređašnjeg perioda u novim uslovima. Tako nastaje lažna, subjektivna i idealistička svijest, koja vjeruje da su naporan rad, jedinstvo i optimizam sami po sebi dovoljni za uspjeh, nezavisno od niza socijalnih uslova i procesa. Pojedinac je prisilno, pritiskom društva i propagiranih vrijednosti, integrisan u strukture i njihov način funkcionisanja (režim krupnih korporacija, način proizvodnje, obrazovanja, stilovi i tempo života) - u nadi da će sve, nekako, ispasti kako treba; zapravo lišen prilike za promišljanje istih i nuđenje konkretne alternative, iskorak iz sistema i društvenog kodeksa. Na ciničnom sudaru deklarativnih vrijednosti i realnosti života kuju se nove generacije omladine; i njihov bunt, takođe, poprima anarhičan i konfuzan karakter, lišen emancipacionog potencijala. Pitanje je samo da li na drugom kutku zemljine kugle suštinske razlike postoje. 


Battle Royale nam, miješajući cinizam i optimizam, realistično i metaforičko, na savršeno iskren način, pokazuje inicijacijski ritual mladih u suštinski nehumano društvo, koje ih podvrgava najekstremnijem vidu takmičenja. Pri tome, suštinska ljudska priroda velikog broja njih se sudara sa društvenim okvirom i osobinama koji isti pokušava da razvije (grabljivost, surovost, bezosjećajnost, itd.). Ikigami nam, pak, prikazuje jedan uistinu kafkijanski apsurd, ravan preobražaju Gregora Samse ili suđenju gospodina K. - iracionalnom nasilju nad ogromnim segmentima društva, nasumičnim egzekucijama i stalnom životu u sijenci moguće smrti.  Haos se pretvara u red, i obrnuto: iracionalnost Smrti, kao konačne nepoznanice, se racionalizuje u vidu njenog osmišljavanja putem planiranja, vakcina, koje su, pak - nasumično podijeljene!  Dostojna slika senilnosti civilizacije većeg dijela dvadesetog vijeka: koja najblistavija tehnološka dostignuća koristi za divljačko i besmisleno razaranje, smatrajući sebe "racionalnom", a opet se zadržavajući na plitkom empirizmu, dopuštajući slijepoj nužnosti neshvaćenih istorijskih procesa da upravljaju njome i određuju joj kurs stagniranja, uskraćenosti većeg dijela čovječanstva.

Zapravo, stiče se utisak da je jedina razlika svijeta "Ikigamija" od našeg - sama procedura "vakcinisanja". Ostale tegobe koje nas muče su iste. Tako je od birokratije propisani čas smrti samo konačna kruna dublje porobljenosti čovjeka: njegove nemogućnosti da shvati i utiče na procese oko sebe, koje određuju i njegovu sudbinu, svodeći ga tek na pasivnog roba kome je data iluzorna mogućnost nebitnih izbora. No, koja je konkretna svrha ikigami-procedure? U narativnom smislu, ona je katalizator drama propalih života. U oba slučaja, osuđenici su već  bili duboko otuđene i nezadovoljne ličnosti; dobijanje obavještenja je samo omogućilo da se njihova tragedija razvije do logičnog kraja, gorke katarze koja otkriva nemogućnost stvarnog oslobođenja. Tako žrtva zlostavljanja shvata da nije djelovao kada je trebao, i da je zauvijek promijenjen tim iskustvom, kao i da je čin osvete samo prividno i besmisleno oslobađanje, još dublje poistovjećivanje sa ulogom vječite žrtve. Mladi muzičar koji se prodao korporativnim hijenama (pop-zvijezde su pogodna ilustracija statusa potrošne robe na koji smo danas svi svedeni, budući da one vrlo bukvalno - jesu produkt. za dalje razmatranje, toplo preporučujem Helter Skelter Kjoko Okazaki), tražeći brži i lakši put do ostvarenja svojih snova, odlučuje da iskaže sve svoje iskustvo, srce i želje u jednoj, poslednjoj pjesmi. Ikigami nije uzrok propasti, već sublimacija svih neispunjenih potencijala i promašenih izbora u jednom poslednjem danu. Čak i je glavni "junak", činovnik koji uručuje obavještenja, osuđen: da bude samo još jedan kotač u Mehanizmu, radeći posao čiju svrhu ni ne shvata, sakrivajući se iza ispraznih fraza o "ispunjavanju svijetle dužnosti", duboko otuđen i od svog rada i sebe samog. On neće umrijeti ni danas, ni sutra, ni u skorije vrijeme... ali je svejedno osuđen na život neispunjenih potencijala, proživljen po volji drugih. Doduše, scenarista dozvoljava mogućnost njegovog naknadnog osvješćenja, tako da ćemo vidjeti šta naredni tankoboni donose.


U idejnom smislu, prva svrha ikigamija koja nam pada jeste jednostavno zastrašivanje populacije: Država kao gospodar života i smrti, monopol fizičke prisile. Ipak, to je najplića analiza: ona koja se zadovoljava razmatranjem zahvata koje represivni aparat vrši na društvenom tkivu, ne dosežući do njegove prirode i društvenih potreba iz kojih je izrastao. Stoga je opravdanije reći da ikigami navikava ljude na nemoć, nedostatak kontrole nad sopstvenim životom, djelanje u vječitom strahu od udara sila koje su iznad njih, i na koje nije moguće uticati, predstavljajući takvo stanje kao "nužno" i jedino moguće. Da budemo još konkretniji: ikigami solidno vrši ulogu simbola planskih, racionalnih akcija represivnog državnog aparata kojima se održava sistem haotičan po svojoj suštini, koji otuđuje veliku većinu ljudi od ostatka društva i sopstvene prirode.

Hladni činovnički kolektiv u kome naš junak prebiva samo je još jedan aspekt ovakvog svijeta. Država se postavlja kao sila iznad kolektiva, nezavisna od njega, ali suštinski crpi svoju snagu baš odatle: tačnije, njena moć postoji dok djela, održavajući svijest o svojoj stalnosti neprekidnim djelovanjem na društvene grupe. Državi je neophodan kolektiv otuđenih, atomiziranih pojedinca, sjedinjenih po diktatu odozgo, jedinstvenih u ropskom izvršavanju naređenja koja se ne preispituju. Nikada. Tako kolektiv nije više mjesto slobodnog ispoljavanja i formiranja pojedinca, svrsishodne akcije i zajedničkog djelanja, već još jedno oruđe porobljavanja humanog u čovjeku. Činjenica da je jedan od sve češćih motiva, i to ne samo u japanskoj kulturi, upravo istinsko upoznavanje kolega, prijatelja, pa čak i ljubavnika, u vanrednim okolnostima, van ustaljenih društvenih tokova, govori nam mnogo toga. Kada na to dodate arhaične japanske koncepte poput wa, "grupne harmonije", najčešće po cijenu - ignorisanja nepremostivih protivuriječnosti - te javno i privatno "lice" (odnosno stavovi), koji i dalje igraju značajnu ulogu i u modernim socijalnim odnosima - dobijamo vrlo tmurnu sliku.

U svijetlu svega iznesenog, mislim da je više nego opravdano zaključiti da je "Ikigami" prosječan produkt masovne kulture, koji se može i posmatrati kao "nedužna", nesvjesna manifestacija daleko težih pitanja od onih koje pokušava artikulisati u svom sterilnom narativu.

Monday, September 16, 2013

Crvene crtice (4)

---

(Pored sve očajnije situacije u zemlji, neposredni povod za pisanje ovog teksta jeste takozvanih "Šest tačaka demokratizacije Crne Gore", objavljenih od strane Boška Vukićevića, u okviru "Fejsbuk" grupe "Vidimo se na ulici!". Vjerno ih prenosimo u daljem toku teksta.)

СЛОБОДАН ГРАЂАНИН Ј@

жели СУШТИНСКУ ПРОМЈЕНУ - да се свим политичарима преиспита ПОРИЈЕКЛО ИМОВИНЕ, да се утврди ОДГОВОРНОСТ ЗА РАТНЕ ЗЛОЧИНЕ и да се Црна Гора позиционира као ВОЈНО НЕУТРАЛНА земља.

6 тачака демократизације Црне Горе:

1) Излазак опозиције из Скупштине и свих институција власти
2) Бојкот свих избора и референдума које режира корумпирани мафијашки режим
3) Забрана рада ратно-профитерским и антиратно-профитерским странкама
4) Формирање прелазне-техничке владе за oрганизовање ванредних избора
5) Први слободни избори у историји земље
6) Провjера поријекла имовине свих који су обављали највише државне функције, имовине њихових чланова породице и кумова - борба против корупције на највишем нивоy

Bez sumnje, ove programske tačke oslikavaju želje koje postoje kod ogromnog dijela stanovnika Crne Gore, ali i širom svijeta: čežnju za istinskom, a ne nominalnom demokratijom parlamentarnih cirkusa, kontrolom nad sopstvenim životima, socijalnom pravdom i jednakošću, te dostojnim uslovima života koji omogućavaju sigurnu egzistenciju i neometan razvoj ličnosti. Širom svijeta, ove suštinske ljudske težnje narodnih masa se sučeljavaju sa uskim interesima privatnog kapitala, represivnog državnog aparata, profesionalnih političara, eksploatatora, imperijalista i neo-kolonijalista. Crna Gora nije izuzetak; opljačkana, pod strahovladom političke elite i domaćih privatnika, koji su i sami tek marionete krupnog kapitala, ona je u procesu dugog i bolnog propadanja, obojenog parolama "nezavisnosti", "investicija" i "tranzicije". Po tome, ona nije izuzetak ni od svih ostalih bivših "real-socijalističkih" zemalja, bilo da govorimo o  jugoslovenskim republikama ili Istočnom bloku, ali jedna njena specifičnost - naime, relativni kontinuitet vlastodržačkih struktura u rukama jedne partije, jednog uskog sloja profitera i političara koji suvereno vladaju državom već dvadeset i više godina - navodi dio iskrenih opozicionara na pogrešne zaključke.

Na koje zaključke mislimo? Prije svega, na ubijeđenje o "dosezanju", odnosno "ostvarenju" prave "demokratije" koje može i mora biti izvršeno od strane "pobunjenog građanstva". Ili da preformulišemo: vjerovanje da Crna Gora nije dosegla maksimum demokratičnosti koja se da ostvariti na osnovu privatnog vlasništva i građenja buržoaskog društva, odnosno uništenja društvenog vlasništva u korist neo-liberalizma. Stoga, kao što smo već rekli, iz date vizije slijedi da se građanstvo mora probuditi, osvojiti trenutno tek formalne demokratske institucije i zavesti pravu, "čistu" demokratiju, konačno uništavajući represivno-kriminalne crte režima koje datiraju iz ratnih vremena, i još ranije, u doba diktature partijske birokratije.

Najopasnije deluzije su one koje sadrže djeliće istine. Istina je da se trenutna vladajuća klasa konstituisala u ratnim godinama, na osnovi kriminalnih radnji i privatizacije ključnih segmenata društvene ekonomije, kao da je i najvećim dijelom mutirala od nekadašnjih birokratskih kadrova SKJ (čiji su se interesi već počinjali sukobljavati sa planskom ekonomijom, koja je oprečna privatnom bogaćenju, ne-demokratičnosti, te pravu naslijeđivanja privatnog vlasništva). Neosporno je i da se demokratija nikako ne može uvesti "odozgo", odnosno da mora biti osvojena od strane narodnih masa, u stalnoj borbi sa strukturama vladajuće klase. Nijedno demokratsko pravo nije poklonjeno, već su ista stalno osvajana u borbi (uostalom, i Boško stalno naglašava potrebu masovnosti pokreta, iz čega proizilazi zaključak da demokratske zadatke ne može izvršiti sloj profesionalnih političara-opozicionara). Međutim, ključno pitanje i dalje ostaje neodgovoreno: da li je moguće stvoriti istinsku demokratiju u Crnoj Gori boreći se protiv režima, ali istovremeno prihvatajući konstrukte poput privatnog vlasništva, finansijskog kapitala, te građanske, odnosno "nad-klasne" revolucije? Da li Crna Gora, na kapitalističkim osnovama, može imati drugačiji položaj negoli sad: periferne polu-kolonije krupnog inostranog kapitala, čija komparadorska elita polako rasprodaje i poslednja bogatstva zemlje?

Boškovi, nazovimo ih tako, "tranzicioni zahtijevi", činili bi se radikalnima i nepromišljenima većini "istaknutih opozicionara" - vođa zvanične opozicije, koji su integralni dio društvenog sistema, dobrano koristeći vječiti status kvo zarad ličnog koristoljublja i bogaćenja. Oni se masa plaše - njihove energije, njihove želje za dubokim i istinskim promjenama. Kada stanu na njihovo čelo, to čine samo da bi ograničili pokret, zauzdali ga u granicama "normalnog", "mogućeg", pa i "demokratskog", u smislu poštovanja institucionalnih procedura! Zajašiti talas narodnog nezadovoljstva - i iznevjeriti ga politikantskim igrama, to je lice opozicije (u što smo se nedavno uvjerili prilikom predsjedničkih izbora). Sa druge strane, običnim ljudima će se ovi zahtijevi činiti više nego opravdanima, ali "neralnima", "utopijskima", i tako dalje. Crnogorske mase su duboko demoralisane, razočarane u svoje vođstvo i niz počinjenih izdaja -  a istinski revolucionarne partije ili pokreta, koji bi kanalisali ovo nezadovoljstvo i eksplozije energije ka pravim ciljevima, još uvijek nema. Da stvari budu još gore, ogromni dijelovi stanovništva zavise od mrvica državne pomoći i poslova, bilo da se radi o zapošljavanju u aparatu parazitske birokratije ili predizbornoj kupovini glasova i ličnih karti. Sve ovo pred iskrene opozicionare postavlja ključna pitanja poput organizacionih metoda borbe, izbora saveznika, istinskih ciljeva i vođstva revolucionarnog procesa.

Mi marksisti smatramo da su ovi zahtijevi neophodan korak ka oslobođenju Crne Gore, ali da mogu biti samo prvi korak u sveopštem preobražaju društva, a ne konačni cilj, i da će, sami za sebe, omanuti u uspostavljanju istinske demokratije bez daljih mjera, koje vode ka socijalizaciji sredstava za proizvodnju, demokratskoj radničkoj kontroli, te razbaštinjenu posjedničko-kapitalističke klase. U suprotnom, one će ostati samo polu-mjere neodlučnog pokreta, koji na kraju izdaje sam sebe, odnosno svoje ciljeve. Ujedinjujući se na klasnoj osnovi, radnici Crne Gore moraju sami sprovesti date mjere, ne prepuštajući vođstvo nad pokretom bilo buržoasko-parlamentarnim partijama ili "liberalnim" segmentima vladajuće klase. Na taj način, permanentni proces demokratizacije društva ubrzo probija parlamentarne i buržoasko-vlasničke okvire, stapajući zamah demokratskih zadataka revolucije (slobodni izbori, nacionalna prava, preispitivanje porijekla imovine, uništenje organizovanog kriminala) ka daljim zadacima socijalističke revolucije (podruštvljenje sredstava za proizvodnju, planska i demokratska ekonomija, radničko samo-upravljanje i samo-organizovanje, ujedinjenje svih jugoslovenskih i balkanskih radnika). Stoga, Boškovim tezama treba dodati ključne tačke vođstva revolucionarnog pokreta i njegovog klasnog karaktera. Ove stavove ćemo elaborirati u daljem toku teksta.

  1) Излазак опозиције из Скупштине и свих институција власти
 Već se prva teza čini pomalo fantastičnom, "nerealnom". Kukavičluk i nesposobnost opozicije za smjelije političke činove opštepoznata su činjenica među stanovništvom Crne Gore, ali moramo i analizirati objektivnu ulogu ovih partija u trenutnom eksploatatorskom sistemu. Govorimo o nizu partija u kojima odluke donosi uski sloj funkcionera i stranačkih "finansijera", kojima je članstvo najpotrebnije - baš pred izbore, u agitaciji i širenju utopijskih obećanja osiromašenim masama, da bi omdah nakon istih došlo do "velike jagme" za osvojenim pozicijama, fondovima i počastima. Programski gledano, teško da se može govoriti o ključnim razlikama spram vladajuće koalicije; sa potpunim prihvatanjem neo-liberalizma, potčinjavanja EU i NATO, te neograničene vladavine krupnog kapitala - razlike postaju male ili nepostojeće. Da li takve partije mogu biti ključna poluga koja će srušiti crnogorski režim i reorganizovati zemlju? DA - ako će njihovo vođstvo preko noći odlučiti da ide protiv sopstvenih interesa, lagodne pozicije u sistemu i domaćih i inostranih finansijera, koji su ih i stvorili. Besplodno je kanalisati narodnu energiju u opozicione kanale takvog tipa: to je zauzdavanje revolucionarnog gibanja, njegovo ograničavanje na kozmetičku promjenu, mijenjanje jednog bloka buržoazije drugim.


To pred opozicionare postavlja pitanje ispravnog kanala djelovanja. Masama je neophodno odlučno vođstvo, na visokom teorijskom nivou, sa sviješću o krajnjim ciljevima. Da li decentralizovane NVO, kombi-partijice, te "spontana okupljanja" mogu predstavljati žarište po režim opasnih aktivnosti i njegovog konačnog rušenja? Teško. Jedini način da se narodno nezadovoljstvo kanališe na pravi način, i pridobiju najnapredniji slojevi radnika i omladine, spašavajući ih od bijednog politikanstva opozicije ili krajnje anarhičnosti uličnih okupljanja i ad hoc pokreta - jeste avangardna partija radničke klase, koja bi bila nezavisna od diktata i finansiranja kapitalističkih krugova, zaviseći isključivo od svoje baze podrške među običnim stanovništvom, crnogorskim radnicima. Unutrašnja i dosljedna demokratičnost najbolja je odbrana od formiranja partijske birokratije ili izdaje vođstva, a centralizam i čvrsta disciplina neophodni su segment borbe protiv represivnog državnog aparata, te je stoga optimalna organizaciona metoda: demokratski centralizam, uz punu izbornost svih partijskih organa i uključivanje svih članova u politički život i donošenje odluka. Da li vam se ovo čini radikalnim, nerealnim, besmislenim? To je jedini način ostvarenja istinske nezavisnosti svih iskrenih opozicionara i uništenja trenutnog eksploatacijskog poretka: raskinuti sa trulom opozicijom i njihovim podržavaocima, sa svim "ljudima sistema" i profiterima trenutnog statusa kvo, i voditi nezavisnu politiku. Narodne mase, sučeljene sa radikalnim programom koji se dotiče svih uzroka i manifestacija njihove potlačenosti, sa partijom koja ne zavisi od finansijera odozgo i staje na čelo svih anti-režimskih demonstracija, neumoljivo postavljajući pitanje rušenja postojećeg poretka, denuncirajući ga kao nehuman i anti-demokratski, će osjetiti da su pronašle dostojno vođstvo, politički se "razgibavajući" i osjećajući, potvrđujući svoju snagu.

Objektivni položaj Crne Gore u okviru svjetskog kapitalističkog sistema, kao jedne podređene i opljačkane zemlje, čiji se resursi nemilosrdno privatizuju, a profit iscijeđuje špekulacijama i razaranjem društvenog vlasnišva, hemijski se stopio sa nespobnošću i nevoljnošću vođstva da izvrši demokratske zadatke. Nacionalne trzavice i podjele, vjerski sukobi i od strane države finansirane Crkve, diletantno politikanstvo u lingvističkoj sferi, izborne manipulacije i policijska represija... nužna su posljedica restauracije kapitalizma, njegov kamen-temeljac u svim "tranzicionim zemljama". Odslikavaju nužnost razbijanja radničke klase, te uništenja same svijesti o postojanju iste, namećući podjele po nacionalnim/vjerskim/ideološkim i ostalim kriterijumima. Birokratska kasta komunističkih partija je uništila plansku ekonomiju i transformisala se u polu-kolonijalnu novu posjedničku elitu, vjerne i poslušne satelite inostranog zapadnog kapitala. Od SSSR-a, preko Istočnog bloka, do SFRJ - "demokratija" je tanki plašt kojim su pokriveni pravi interesi kravog pohoda kapitala na "novootvorena tržišta". Crna Gora nije nikakav izuzetak. 

Međutim, granice balansiranja vladajuće klase postaju sve uže. Svjetska kriza kapitalizma silno ubrzava sve društvene procese: kurs "mjera štednje" ostavlja malo ili nimalo prostora za podmićivanje ili davanje ustupaka masi radnog naroda. Balans je uništen, i pred svijetom je vrijeme borbi i daljih kriza - što je činjenica svaki opozicionar mora shvatiti i podešavati tempo djelovanja prema istoj.

2) Бојкот свих избора и референдума које режира корумпирани мафијашки режим
 Pogrešno je od bojkota izbora i referenduma, te neučestvovanja u skupštini, praviti "sveto pravilo" i ključni princip pokreta. Date mjere ne određuju prirodu pokreta, već su samo jedan metod, taktika koja se može upotrebljavati u široj strategiji rušenja vladajućeg poretka, prema potrebi. Tempo političke i klasne borbe nameće različite situacije i rješenja istih: dok u jednom momentu ne-učestvovanje u zvaničnim političkim procesima može poslati moćnu poruku masama o nekompromitovanju partijske linije, o nepristajanju na "pravila igre", u drugom to može značiti izolaciju od masa i neučestvovanje u ključnim žarištima političkog života zemlje, ovisno od stupnja povjerenja i energije naroda koji se kanališe u parlamentarnim putevima. Skupštinska govornica može biti bitan korak u prenošenju ključnih stavova opozicionara širokim masama, naročito usljed trenutne komercijalizacije i blokade medija. Nužno je, ipak, shvatiti da se konačni cilj rušenja režima vrlo često ne može ostvariti parlamentarnim sredstvima, i da narodne mase često nametnu van-parlamentarnu, revolucionarnu borbu za vlast. Partija ili pokret koji u takvim vremenima ostanu po strani, u legalnim (i za vlast potpuno bezopasnim!) kanalima, kunući se u "legalna" i "mirna" sredstva - najobičniji su izdajnici koji brzo gube svaki kredibilitet u očima anti-režimskih boraca.

3) Забрана рада ратно-профитерским и антиратно-профитерским странкама
Opet, postavlja se pitanje: gdje povući granicu? Nisu li sve današnje partije profitirale ne samo od ratnih stradanja širom SFRJ, već i u sramnoj rasprodaji zemlje, njenom dobrovoljnom bacanju u ropstvo? Nije li svaki pripadnik političke elite, bilo na vlasti ili u opoziciji, izvlačio i izvlači korist iz procesa uništavanja proizvodnih kapaciteta, bijede masa, birokratizacije i divljajuće korupcije? Zabraniti sve ljude i partije "tog" tipa, znači, stoga, manje-više zabraniti sve postojeće partije i političare u Crnog Gori. Iako ima ljudi koji će se složiti sa time, i iako kurs borbe može nametnuti različite i nerijetko dramatične oblike sukobljavanja, rješenje može biti daleko jednostavnije: uništiti korijen tiranske moći i nejednednakosti u jednom društvu. Ukidanjem privatne svojine, prenošenjem bogatstva koje ostvaruje cijelo društvo iz privatnih ruku u sferu javnog, demokratskog i socijalnog, te rješavanjem socijalnih i ostalih potreba crnogorskog naroda, dosljednom radničkom kontrolom i samoupravom, izbornošću i smjenljivošću birokratije, slama se osovina trenutne i svake druge represivne vlasti. Tako se dobija istinski ravnopravan izborni proces, u kome se vrijednost kandidata i partija određuje njihovim istinskim, idejnim i ljudskim kvalitetom, a ne bogatstvom i jačinom "sponzora". Marks je pisao da je novac stvar koja zamijenjuje i ostvaruje svako svojstvo: pa se tako i danas popularnost ostvaruje skupim izbornim kampanjama iz privatnog džepa, ugled spremnošću da se potpuno potčini diktatima tržišta i boga-Novca, a svaki politički napredak gomilanjem materijalnih vrijednosti, moći i ostalog - ali opet prvenstveno novca. Sve dok osnovne ljudske potrebe, poput proizvodnje hrane, odjeće, upotrebnih predmeta, ali i obrazovanja, zdravstva i sličnog - budu u rukama malih grupica ljudi, tajkuna, privatnika, bankara i ostalih Gospodara - bilo kakva "demokratija", vladavina većine, vladavina naroda, je nemoguća. Težnje masa se neizbježno sukobljavaju sa tiranskom vladavinom manjine, šačice posjednika iz sijenke. U tom svijetlu treba posmatrati i naredna dva zahtijeva:

4) Формирање прелазне-техничке владе за oрганизовање ванредних избора
5) Први слободни избори у историји земље

I opet, istinska demokratija je, kao što vidimo, moguća isključivo sprovođenjem mjera koje su praktično - socijalističke.



 6) Провjера поријекла имовине свих који су обављали највише државне функције, имовине њихових чланова породице и кумова - борба против корупције на највишем нивоy
 I ovdje se korumpiranost, despotski stil vladanja i ogromno bogaćenje političara tretira, makar i implicitno, kao ključni uzrok devastiranosti Crne Gore. Jedna "slabost" državnog aparata, pasivnost naroda i "nenaviknutost" na demokratiju, dodao bi dežurni liberal... Stoga, "dovoljno" je izvršiti jednu, ali ono baš "pravo" poštenu, i nešto obimniju istragu, uhapsiti sve profitere - i očistiti Augijeve štale crnogorske politike i društva uopšte. Ovakvo viđenje problematike je više nego naivno i redukcionističko. Koliko god korupcija bila ozbiljan problem, ona je dio cjelokupnog sistema, koji je i sam zasnovan na najobimnijoj pljačci, "istočnom grijehu" svih post-staljinističkih režima: uništenju društvenog vlasništva. Ekstra-profiti, stagniranje proizvodnje, poistovjećivanje politike sa diktatima krupnog kapitala...  nužna su posljedica ovog čina. Zar je toliko teško pojmiti isprepletanost interesa političara-funkcionera, domaćih tajkuna i krupnog inostranog kapitala? Nehumano (a i otimačko; to je velika krađa našeg doba!) je bogaćenje koje se zasniva na eksploataciji tuđeg rada, dakle praktično svako, a naročito ono koje je nastalo na osnovi prodaje društvenog vlasništva u bescijenje, uništenju radničkih prava i neo-kolonijalizmu. Koliko god imućni bili, političari su i sami tek stavke, istina bitne, ali ipak stavke, na platnim spiskovima šačice najbogatijih (mada postoje i značajni izuzeci, poput najuspješnijeg biznis-mena Crne Gore, Mila Đukanovića). Istinski se boriti protiv korupcije znači udariti na sami temelj današnjeg društva, a i klasnog društva uopšte - privatno vlasništvo nad fabrikama, zemljom, bankama, finansijama, i samim ljudskim egzistencijama.


Radnici, a ne građani



Insistiramo na klasnom karakteru budućeg anti-režimskog pokreta, tj. postavljamo radničku klasu na mjesto glavne i rukovodeće revolucionarne snage u društvu, os prema kojoj će se čitava nacija izgraditi i preobraziti. Zašto? Cinici bi rekli da je to zbog toga što smo marksistički "dogmatici" - odnosno, kruto sagledavamo društvene procese isključivo kroz niz aksioma. "Za njih je bitna samo klasa", i ostalo... Istina je, pak, da u konačnici proces proizvođenja vrijednosti jednog društva određuje njegovu strukturu i način funkcionasanja. Odnos između sredstava za proizvodnju (danas već masovnih, internacionalnih, razvijenih) i prirode vlasništva (privatno vlasništvo ili državna nacionalizacija nekih grana proizvodnje) jeste osnovna protivuriječnost društva, koja izaziva stalne antagonizme i ograničava mogući napredak. Činjenica je da putem nacionalnog ili vjerskog identiteta i politike nikada nisu i neće biti postignute stvari poput istinske emancipacije i nezavisnosti ljudskog bića, istinske demokratije jednakih, ispunjenje svih ljudskih potreba, ravnomjeran svjetski razvitak, slamanje imperijalizma i kolonijalizma... Sve velike demokratske tekovine u zadnjih 150 godina plod su borbe radničke klase, odnosno njene teško izvojevane pobjede. Pogledajte samo istoriju ostvarenja opšteg prava glasa, ženske emancipacije, socijalne sigurnost... ali, sva radnička prava, u okviru kapitalizma, ostaju tek izvojevani ustupci. Napad na socijalna davanja i sigurnost, koji se sprovodi u svim evropskim zemljama šok-terapijom, zarad interesa krupnog kapitala, u ime "politike štednje", jeste posljedica slabosti radničkih organizacija i nesposobnosti preuzimanja vlasti od strane proletera. Radničke snage Crne Gore su slabe; neo-liberalnim ideolozima na putu konačnog uništenja i privida pristojnog života dajemo sve šanse za uspjeh. Jedan radnički štrajk znači puno više od svih uličnih demonstracija, jer parališe najvitalnije tačke zemlje. "Nijedan točak se ne okreće, nijedna sijalica ne svijetli, nijedna mašina ne radi... bez ljubazne dozvole radničke klase."

Poštujemo nacionalni i vjerski identitet, ali smo svjesni i toga da ne mogu biti osnova organizovanja emancipacione borbe, a kamoli revolucije. Zašto? Zato što se u ime "nacionalnih i vjerskih interesa" u istu masu sjedinjuju eksploatatori i eksploatisani, radnici i njihovi robovlasnici; i u toj čudnovatoj smješi radnici uvijek gube bitku u korist sprovođenja interesa Gospodara, u čijim rukama je sva vlast. Pogledajmo konkretan primjer, našu zemlju. Nakon "ere" sprskog nacionalizma, koji je poslužio svojoj svrsi u periodu konsolidacije nove vlasti i razbijanja radničke klase, crnogorska vlast, tražeći ideološku osnovu za svoj raskid sa srbijanskom buržoazijom (Milošević) i prelazak na stranu zapadnih finansijera, okreće se crnogorskom nacionalizmu i građenju tkzv. "nezavisne" Crne Gore, iako o nikakvoj faktičkoj suverenosti ne može biti ni riječi. Crnogorski nacionalizam je pronašao pogodnog bauka u srpskom, koji mu pomaže u privlačenju albanskog, bošnjačkog, hrvatskog i ostalih nacionalnih blokova na svoju stranu. Nacionalne elite i "predstavnici" profitiraju u svakom slučaju, bilo na strani vlasti ili opozicije: njihova solidna baza "podanika" je uvijek spremna podnijeti nove žrtve za "nacionalni interes". Klasni identitet, i pored svih pokušaja, ipak iznova i iznova vaskrsava u novim sukobima i napadima na životni standard.

Slično je i sa "građanskom" retorikom. Zapravo - građansko i jeste nacionalno!, i sramotno je gajiti iluzije povodom toga. U velikim buržoaskim revolucijama, poput francuske ili američke, "građanski" identitet je istaknut kao osnova građena novog nacionalnog bića, izraslog iz stvaranja sve centralizovanije i razvijenije ekonomije. Stoga, prevazilaženje svih etničkih, provincijalnih, vjerskih i ostalih partikularilazama, i formiranje jedinstvenog nacionalnog tržišta - našlo je svoj izraz upravo u građanstvu!, velike američke, francuske, britanske ili druge nacije. "Građanština" kod nas, pak, ostaje strategija klasne saradnje, grljenja potlačenih i tirana, u "mirnom" demokratskom sistemu. Ona je, stoga, sasvim nepodesna za ostvarenje bilo kakve dublje demokratije, ili ispunjenje čak i materijalnih potreba naroda u uslovima svjetske kapitalističke krize.

Uostalom, pogledajmo iskustva arapskih zemalja, najblistavijeg primjera pregnuća narodnih masa u skorijoj istoriji. Pobuna, započeta usljed sve oštrijeg pada životnog standarda i demokratskih zahtijeva masa - suočila se sa najozbiljnijom degeneracijom u svim zemljama gdje radnici nisu igrali bitniju ulogu, odnosno nisu bili dovoljno organizovani i osvješćeni. U Libiji, pokret je preuzet od strane pro-imperijalističkih elemenata, otvorenih sluga zapadnog kapitala (Nacionalni savjet). U Siriji, reakcionarne islamske snage su, uz obilatu pomoć autokratskih režima Katara i Saudijske Arabije, došle na čelo pokreta i potisnule sve ostale struje. A i u drugim zemljama, poput Tunisa i Egipta - revolucija nipošto nije gotova; težnje masa svakodnevno se sukobljavaju sa okvirima i ograničenjima buržoaske, tj. formalne demokratije, dok zemlja sve više i više siromaši. Reakcija, liberalna buržoazija i radnički masovni pokreti su stupili u nemilosrdnu borbu za vlast. Učimo iz žive povijesti koja nam se razvija pred očima!

Mjesto apelovanja na apstraktnog "građanina", istinska opozicija mora početi od konkretnog položaja stanovništva i njihovih realnih potreba. Propadanje životnog standarda i industrije direktno su povezani sa privatizacijom ekonomije, poplavom špekulanata, tajkuna i ostalih kriminalnih tipova (te, naravno, njihovom organskom povezanošću sa političarima i tajkunima - nerijetko se radi o istim ljudima!, "tri u jednom"), kao i predatorskim uplivom stranog kapitala koji našu zemlju vidi tek kao još jedno tržište zrelo za eksploataciju. "Jezik" koji će stvarni stanovnici brzo prihvatiti jeste onaj socijalne problematike, koja ih i najviše pritiska. Ukoliko ona ne zauzme centralno mjesto u djelovanju istinske opozicije, svi zazivi "građanske neposlušnosti", "savjesnosti", "demokratičnosti" i sličnog će djelovati kao i parole svih ostalih političkih grupacija: brbljarije udaljene od stvarnog života, prenijete iz neke paralelne stvarnosti partijskih ideologa. Konkretna rješenja gorećih problema zemlje - kriza KAPa, Željezare, Elektrodistribucije, državnog budžeta, raslojavanja i siromašenja stanovništva, socijalnih davanja - će dokazati da opozicija nudi konkretna rješenja i istinski je voljna da mijenja zemlju, ne ostajući tek obični dežurni "kritičarski glas" raspadajuće vladajuće klase. A ta uloga možda jeste profitabilna za mnoge, ali nije nimalo časna niti srvsishoda: biti tek odraz u ogledalu vladajuće klase, njena slijepa i nemoćna verbalna negacija. Opet, opozicija postoji samo kroz mlako kontriranje vlastima, a ne kao reaalna snaga, ne još.

Periferna i siromašna zemlja, naročito tako mala poput naše, svakako ne može riješiti svoje ključne probleme u uskim nacionalnim granicama. Izazovi sa kojima se suočavamo slični su onima koji pritiskaju narod širom Jugoslavije-Balkana-Evrope- čitavog svijeta! U svjetskom sistemu eksploatacije i imperijalizma, slom najslabije karike ne znači mnogo ako za sobom i ne povuče druge, iako jeste ozbiljan simptom. Nacionalna nezavisnost, razvitak Crne Gore, istinska demokratija... su rješenja koja se mogu ostvariti samo u najtješnjem savezu, praktičnom, svakodnevnom, sa radničkom klasom ostalih jugoslovenskih republika, pa i balkanskih zemalja uopšte. Stoga - uvažavajmo specifičnosti naše zemlje, ali budimo svjesni i njenog položaja u široj slici i poretku stvari. Ekonomsko je odavno prešlo nacionalne granice. Tako, i danas, masovni pokreti izbijaju u jednoj po jednoj zemlji - stalno se šireći, od arapskog svijeta preko Brazila do Francuske. Svjetske bitke i potresi nas čekaju, ali niko neće riješiti naše probleme umjesto nas samih.

Za istinsku opoziciju!

Za radni narod Crne Gore!