Ikigami i uređeni haos

Čini se da je trenutak za prodor "egzotičnog" dalekoistočnog stripa na jugoslovensko tržište konačno došao, premda u, nažalost, uskim okvirima publike koju deveta umjetnost danas održava: pored "Fibrinih" izdanja nekih od manga-klasika (Barefoot Gen, Adolf ni Tsugu, itd.), iščekujemo i kiosk-ofanzivu izdavačke kuće "Darkvud". U međuvremenu, obradovani smo izdavanjem jednog relativno nepoznatog japanskog naslova: "Ikigamija", izdavača "Festina Lente" (što je prikladan naziv za većinu domaćih privrednika, napomenuo bih). U nadi da će edicija izbjeći tužnu sudbinu propalih "Dukreesovih" naslova, i radujući se svakom novom predstavljanju bogate japanske kulture - ipak, moramo kritički procjeniti dato dijelo i svrsishodnost njegovog objavljivanja. Na osnovu prvog tankobona, reklo bi se da je i vrijednost "Ikigamija" određena kontradiktornostima naše strip-scene, koja preuzima samo malu količinu materijala iz ogromnih nacionalnih strip-produkcija (japanska, američka, francuska), nerijetko potpuno šablonskog i komercijaliziranog, namijenjenog brzoj potrošnji i još bržem padu u zaborav, tako ne pretjerano smisleno trošeći svoje ionako skromne finansijske kapacitete. Balans između izbora umjetnički vrijednih dijela i potrebe da strip stekne masovnu popularnost nije nimalo lako održati, i nerijetko vodi ka kolekcionarskom elitizmu ili izdavanju šunda, ali gubljenje vremena na derivate derivata nikada nije mudar potez.

U estetsko-idejnom smislu, "Ikigami" nije naročito vrijedno dijelo, u najboljem slučaju dosezajući sivu oblast niže-prosječnog strip-produkta današnjice. Njegova simplicistička priča, koja se svom težinom oslanja na jedan polu-inovativan koncept (sam ikigami, o čemu će biti više govora kasnije), popunjavajući ostatak priče u hodu, klasičnim otrcanim šablonima japanske strip-industrije (zlostavljanje u školi! tinejdžerski angst! lažno šarenilo pop-muzike!), pozajmljuje i u jednu ne pretjerano homogenu smješu melje motive Battle Royala (ipak, moglo je biti i gore - šta bi tek bilo da su izdali gromoroznu manga-adaptaciju romana?), Orvelove "1984", koja kao da je postala udžbenik mladih pisaca koji pokušavaju da predstave petparačke totalitarne distopije, te socijalnih tema koje muče današnji Japan; naravno, ne prikazanih onakvim kakve jesu, u stvarnosti, već takođe kroz šablone beživotne manga-industrije i njenu slobodnu interpretaciju "realnog", u potpunosti podređenu zabavljanju (čitaj manipulisanju) čitaoca.  Stoga, iako nam se pri čitanju sižea radnje stripa lajtmotiv čini krajnje neobičnim, uzbudljivim, "Ikigami" je vrlo obično dijelo, koje se drži utabanih staza, solidne zanatlijske izvedbe, lišeno ključnih kvaliteta japanskog stripa: dinamičnosti, nepredvidljivosti, eksplozija divljanja sputanog individualizma koji se upušta u niz bizarnosti, eksperimentisanja i smjelog miješanja žanrova. Dok bogatstvo jednog Tezuke, Umezua, Nagaija, i ostalih, koji su uporno gradili čitave strip-univerzume, eksperimentišući i pomjerajući granice stripa, smjelo slijedeći sve osobenosti autorske vizije, ostaje relativno nepoznato i neobjavljeno, "Ikigami" dobija ničim zasluženu pažnju, kao obična imitacija stripova oslobođenih komercijalnog jarma (ili koji barem iskazuju svoju osobenost i kvalitet uprkos svim ograničenjima).

Forma određuje sadržinu - te nije nimalo neobično da crtež "Ikigamija" vjerno odslikava potpuno mediokritetstvo sadržaja. Stereotipan, beživotan, lišen izražajnosti i ubjedljivosti; pa čak i neobično statičan nasuprot izrazite "filmičnosti" japanskog stripskog izraza - ne uspijevajući da uzdigne nijedan momenat melodramom bogate radnje, zapečativši ionako mlak utisak koji strip ostavlja na čitaoca. Insistiranje na suvoparnoj realističnosti, dosta veće nego u prosječnom radu, uništava čak i izražajnost facijalnih ekspresija manga-likova, koje često poprimaju vrlo... bizarne, "cartoony" forme zarad jačeg efekta, bilo dramskog ili komičnog (pionir je, naravno, Tezuka). Jedini element vrijedan daljeg razmatranje jeste upravo sociološki aspekt rada, kao društvenog proizvoda koji odslikava određene odnose u društvu i potrebe istog (želja da se konzumira baš ovaj tip priče - ovo nije prva distopija koju Japan nudi, ni blizu) - baš svojom stereotipnošću, "Ikigami" nas upućuje na mnoge zajedničke tačke japanskih košmara - tako bogatih prikazima brutalnog kolektiva usmjerenog na efikasnost, u čijim se metodama prisile miješa najracionalnije planiranje i potpuno iracionalno, bezumno nasilje. U tom smislu, kao svojevrsni "najmanji zajednički činilac", skup klišea nabacanih na tkivo radnje, dijelo nam nudi, implicitno, zanimljive misli i zaključke. Ipak, bilo bi pretjerano pripisivati ovo samom autoru stripa, tj. njegovoj svjesnoj namjeri: dati elementi se ne potenciraju u samom toku radnje, već spontano izranjaju iz njene loše sklepane konstrukcije; neusklađenosti i protivuriječnosti haotičnog pačvorka pozajmljenih motiva.

U bliskoj distopijskoj budućnosti, vlada Japana, skoncentrisana na povećanje nacionalne produktivnosti i BDP-a, uvodi vrlo drastičnu mjeru: na redovnoj vakcinaciji osnovnoškolaca, u jedan broj vakcina (jedna od hiljadu), nasumično izabranih, ubačen je nano-robot. On se, kroz krvotok, ubacuje u artu i ostaje uspavan sve dok subjekt ne napuni dvadeset godina, približno, da bi zatim eksplodirao i ubio ga brzo i neminovno... Niko ne zna ko je odabran za smrt, a ko za život, sem Države. Subjektu se, 24 časa prije smrti, isporučuje ikigami - obavještenje o smrti... kroz mangu, pratimo život službenika koji ih uručuje, kao i poslednji dan života osuđenih.

Presjekom japanskog nacionalnog bića, utvrdićemo da su emocije koje ga polako obuzimaju u zadnjih dvadeset godina, šireći se poput otrova  -  konfuzija, anksioznost, sve veća otuđenost i nerazumijevanje svijeta i društvenih procesa. Osnova nacionalnog optimiza je nekada bio vrtoglavi posleratni privredni uspon zemlje, zasnovan na nagloj modernizaciji, kejnzijanskim ekonomskim mjerama, sveopštem svjetskom privrednom poletu i formiranju jedinstvenog svjetskog tržišta. Ipak, još od devedesetih godina, sa naglim kolapsom tržišta nekretnima - decenija koja se naziva "izgubljenom" - Japan stagnira ili nazaduje, gubeći svoj udio u svjetskoj proizvodnju, inicijativu i tehnološku naprednost. Ovo je uslovljeno objektivnim razvojem događaja - nestabilnošću svjetskog kapitalizma, ekonomskim krizama, anarhičnošću trišta - ali se Japanci sa tim suočavaju na čisto empirijski način, slijepo replicirajući duh pređašnjeg perioda u novim uslovima. Tako nastaje lažna, subjektivna i idealistička svijest, koja vjeruje da su naporan rad, jedinstvo i optimizam sami po sebi dovoljni za uspjeh, nezavisno od niza socijalnih uslova i procesa. Pojedinac je prisilno, pritiskom društva i propagiranih vrijednosti, integrisan u strukture i njihov način funkcionisanja (režim krupnih korporacija, način proizvodnje, obrazovanja, stilovi i tempo života) - u nadi da će sve, nekako, ispasti kako treba; zapravo lišen prilike za promišljanje istih i nuđenje konkretne alternative, iskorak iz sistema i društvenog kodeksa. Na ciničnom sudaru deklarativnih vrijednosti i realnosti života kuju se nove generacije omladine; i njihov bunt, takođe, poprima anarhičan i konfuzan karakter, lišen emancipacionog potencijala. Pitanje je samo da li na drugom kutku zemljine kugle suštinske razlike postoje. 

Battle Royale nam, miješajući cinizam i optimizam, realistično i metaforičko, na savršeno iskren način, pokazuje inicijacijski ritual mladih u suštinski nehumano društvo, koje ih podvrgava najekstremnijem vidu takmičenja. Pri tome, suštinska ljudska priroda velikog broja njih se sudara sa društvenim okvirom i osobinama koji isti pokušava da razvije (grabljivost, surovost, bezosjećajnost, itd.). Ikigami nam, pak, prikazuje jedan uistinu kafkijanski apsurd, ravan preobražaju Gregora Samse ili suđenju gospodina K. - iracionalnom nasilju nad ogromnim segmentima društva, nasumičnim egzekucijama i stalnom životu u sijenci moguće smrti.  Haos se pretvara u red, i obrnuto: iracionalnost Smrti, kao konačne nepoznanice, se racionalizuje u vidu njenog osmišljavanja putem planiranja, vakcina, koje su, pak - nasumično podijeljene!  Dostojna slika senilnosti civilizacije većeg dijela dvadesetog vijeka: koja najblistavija tehnološka dostignuća koristi za divljačko i besmisleno razaranje, smatrajući sebe "racionalnom", a opet se zadržavajući na plitkom empirizmu, dopuštajući slijepoj nužnosti neshvaćenih istorijskih procesa da upravljaju njome i određuju joj kurs stagniranja, uskraćenosti većeg dijela čovječanstva.

Zapravo, stiče se utisak da je jedina razlika svijeta "Ikigamija" od našeg - sama procedura "vakcinisanja". Ostale tegobe koje nas muče su iste. Tako je od birokratije propisani čas smrti samo konačna kruna dublje porobljenosti čovjeka: njegove nemogućnosti da shvati i utiče na procese oko sebe, koje određuju i njegovu sudbinu, svodeći ga tek na pasivnog roba kome je data iluzorna mogućnost nebitnih izbora. No, koja je konkretna svrha ikigami-procedure? U narativnom smislu, ona je katalizator drama propalih života. U oba slučaja, osuđenici su već  bili duboko otuđene i nezadovoljne ličnosti; dobijanje obavještenja je samo omogućilo da se njihova tragedija razvije do logičnog kraja, gorke katarze koja otkriva nemogućnost stvarnog oslobođenja. Tako žrtva zlostavljanja shvata da nije djelovao kada je trebao, i da je zauvijek promijenjen tim iskustvom, kao i da je čin osvete samo prividno i besmisleno oslobađanje, još dublje poistovjećivanje sa ulogom vječite žrtve. Mladi muzičar koji se prodao korporativnim hijenama (pop-zvijezde su pogodna ilustracija statusa potrošne robe na koji smo danas svi svedeni, budući da one vrlo bukvalno - jesu produkt. za dalje razmatranje, toplo preporučujem Helter Skelter Kjoko Okazaki), tražeći brži i lakši put do ostvarenja svojih snova, odlučuje da iskaže sve svoje iskustvo, srce i želje u jednoj, poslednjoj pjesmi. Ikigami nije uzrok propasti, već sublimacija svih neispunjenih potencijala i promašenih izbora u jednom poslednjem danu. Čak i je glavni "junak", činovnik koji uručuje obavještenja, osuđen: da bude samo još jedan kotač u Mehanizmu, radeći posao čiju svrhu ni ne shvata, sakrivajući se iza ispraznih fraza o "ispunjavanju svijetle dužnosti", duboko otuđen i od svog rada i sebe samog. On neće umrijeti ni danas, ni sutra, ni u skorije vrijeme... ali je svejedno osuđen na život neispunjenih potencijala, proživljen po volji drugih. Doduše, scenarista dozvoljava mogućnost njegovog naknadnog osvješćenja, tako da ćemo vidjeti šta naredni tankoboni donose.

U idejnom smislu, prva svrha ikigamija koja nam pada jeste jednostavno zastrašivanje populacije: Država kao gospodar života i smrti, monopol fizičke prisile. Ipak, to je najplića analiza: ona koja se zadovoljava razmatranjem zahvata koje represivni aparat vrši na društvenom tkivu, ne dosežući do njegove prirode i društvenih potreba iz kojih je izrastao. Stoga je opravdanije reći da ikigami navikava ljude na nemoć, nedostatak kontrole nad sopstvenim životom, djelanje u vječitom strahu od udara sila koje su iznad njih, i na koje nije moguće uticati, predstavljajući takvo stanje kao "nužno" i jedino moguće. Da budemo još konkretniji: ikigami solidno vrši ulogu simbola planskih, racionalnih akcija represivnog državnog aparata kojima se održava sistem haotičan po svojoj suštini, koji otuđuje veliku većinu ljudi od ostatka društva i sopstvene prirode.

Hladni činovnički kolektiv u kome naš junak prebiva samo je još jedan aspekt ovakvog svijeta. Država se postavlja kao sila iznad kolektiva, nezavisna od njega, ali suštinski crpi svoju snagu baš odatle: tačnije, njena moć postoji dok djela, održavajući svijest o svojoj stalnosti neprekidnim djelovanjem na društvene grupe. Državi je neophodan kolektiv otuđenih, atomiziranih pojedinca, sjedinjenih po diktatu odozgo, jedinstvenih u ropskom izvršavanju naređenja koja se ne preispituju. Nikada. Tako kolektiv nije više mjesto slobodnog ispoljavanja i formiranja pojedinca, svrsishodne akcije i zajedničkog djelanja, već još jedno oruđe porobljavanja humanog u čovjeku. Činjenica da je jedan od sve češćih motiva, i to ne samo u japanskoj kulturi, upravo istinsko upoznavanje kolega, prijatelja, pa čak i ljubavnika, u vanrednim okolnostima, van ustaljenih društvenih tokova, govori nam mnogo toga. Kada na to dodate arhaične japanske koncepte poput wa, "grupne harmonije", najčešće po cijenu - ignorisanja nepremostivih protivuriječnosti - te javno i privatno "lice" (odnosno stavovi), koji i dalje igraju značajnu ulogu i u modernim socijalnim odnosima - dobijamo vrlo tmurnu sliku.

U svijetlu svega iznesenog, mislim da je više nego opravdano zaključiti da je "Ikigami" prosječan produkt masovne kulture, koji se može i posmatrati kao "nedužna", nesvjesna manifestacija daleko težih pitanja od onih koje pokušava artikulisati u svom sterilnom narativu.