Skrnavljenje "Isijavanja"

Nakon intenzivnog iščitavanja i mora teza koje su iskrsavale preda mnom, glede Kingovog "Isijavanja" (1977.)... i dalje mi je teško da dam konkretan sud o dijelu, tj. konačnu ocjenu. Problemi iskrsavaju (što je možda obilježje čitavog Kingovog rada, misli, objektivnog položaja i bića) kada pokušamo da svrstamo dijelo na određene "skale" vrijednosti književnog dijela; razlučimo prolazno spram transcedentnog, površno koketiranje od iskrenog izraza, dobro prilagođeni um jedne epohe od istinski "dvodimenzionalnog" čovjeka koji probija ograničenja vremena. Iako je "Isijavanje" odavno postalo dio masovne kulture, simbol za sebe, tumačenja i romana i alegoričnog Kjubrikovog filma su često jednostrana, čisto deksriptivna, bez i najmanjeg pokušaja prodiranja u strukturu ove moćne i arhetipske priče (naročito sam se čudio nekim "iščitavanjima" filma: od genocida nad Indijancima do holokausta! o ovom veselom cirkusu, se, uostalom, i sami obavijestite na internetu).

Niko neće sporiti da je "Isijavanje", i pored određene... neekonomičnosti forme, tj. mnoštva gušećih monologa, bavljenjem previše sitnica i inih irelevantnosti, sjajan primjer žanrovskog romana  koji ispunjava svoju funkciju: plaši. Na vrlo efikasan način. Dvije vrste užasa prepliću se na ovim stranama: jedan iskonski, tako dobro svakom biću poznati strah sopstvene malenkosti i nemoći spram ogromnog, hladnog, neprijateljskog svijeta, od koga nas ne može zaštititi ni porodica-ljuska, ni svi autoriteti u koje vjerujemo - ne od hladne, iracionalne surovosti nesavršenog svijeta. Deni i Hotel, Deni koji, baš kao izrazito nadaren pojedinac, sapeti potencijal, disproporcionalno pati, i na sebi nosi tragični teret evolucije - pokazujući nam šta ljudi mogu da budu, kako mogu prevazići strah i otuđenost, ali nisu. Druga vrsta užasa jeste postepeno razgrađivanje odraslog, zrelog JA - koje od samog početka knjige titra nad ponorom, ali se bori sa jednim tako ljudskim zanosom i tvrdoglavošću, arsenalom racionalizacija, dužnosti i ljubavi. Naravno, to je Džek - naš tragički heroj, sa kojim na nekom nivou moramo saosjećati, baš kao i sam King, više je nego očito. Veća doza ambivalencije, kao i gromorozniji prikaz ČINA (nasilja nad porodicom, jednog poostvarenog tabua, iskaza najdublje agresivnosti i slabosti Oca) - stvorili bi manje apologetičan portret Džeka, što ne bi ubilo svu simpatiju za njega. Ja bih je, da budem iskren, i dalje osjećao. Psihotično truljenje Džeka zasniva se, istina, na detaljno prikazanim ličnim motivima, bolovima i patologijama, ali nam King dopušta i dašak jedne sveobuhvatnije stvarnosti koja leži iza pojedinačnog slučaja, i određuje ga - mazohistički stav prema autoritetima, "štap i šargarepa" vladajuće klase, goruća ambicija koja traži žrtve, težnja nižih klasa da svim sredstvima dođu u krug "odabranih"... sve se ovo na kompleksan način prepliće kroz samu istoriju "Vidikovca", onoga što on simboliše, i što u konačnici i JESTE: i sam Džek, kao čuvar, zamalo nije poklekao primamljivim obećanjima većeg i veselijeg života, koga nude Oni, Vladajući, u zamjenu za odanu službu i zatiranje sopstva, Ja. Pored toga, imamo i bolne dileme Vendi, koje, međutim, nemaju istu snagu kao odnos Džek-Deni: tačnije rečeno, ciljaju i zadiru u mnogo slabije afektivne zone našeg bića, ne stimulišu nesvjesno, nisu arhetipske, i pored uloge Majke-u-Nevolji.

Ali baš na ovom dijelu cjelokupne priče dolazimo do srži mog nezadovoljstva: činjenici da "Isijavanje", čak i u svojim najdubljim, polu-svjesnim motivima, ostaje relativno malograđanska, patetična i skoro-pa-reakcionarna pričica. Pričica, jer se ne usuđuje da ode dalje od samo-terapije demona jednog čovjeka (samog Pisca) i postane terapija društva i porodice u agoniji; jer King, i pored svega, vidi problem u formi porodice, njenom trenutnom obliku, stečenom usred niza nepovoljnih okolnosti (alkoholizam, sukob generacija, zlostavljanje), a ne u tom vidu zajednice kao takve, njenom najdubljem odnosu sa potencijalom i slobodom jedinke. King želi srećan kraj. King ne smije otići predaleko sa užasima "Vidikovca", koji nisu tako moćni, već samo "sličice" animirane Denijevom energijom. Ako Vidikovac uzmemo kao simbol Vladanja, a klasičnu porodicu kao formu slamanja ličnosti kroz koju se najbolje realizuju zahtijevi Elite, te Džekove slabosti kao primjer interiorizacije vladajućih dogmi i obrazaca putem unutrašnje slabosti ličnosti - dobijamo daleko sumorniju sliku, ali je King nije ostvario, niti može. Čak i ukoliko događaje "Isijavanja", onakve kakvi jesu, uopštimo da maksimalne mjere, radikalizujemo preko svake granice: i dalje ćemo dobiti priču o porodici koja je nestabilna usljed djelovanja "slučaja" (Džek je MOGAO ne biti zlostavljan. Džek je MOGAO ne piti. Onda bi sve bilo u redu.), te pod udarom sila mraka iz prošlosti, koje su, implicira nam se, nemoćne bez Denijevog "isijavanja". (Ovo bi moglo značiti, doduše, da svaka generacija obnavlja društvo u sebi, interiorizuje njegovu prošlost, svjesno robuje prohujalim vremenima. Ali stavovi odraslih u toku knjige, "normalnih", protivuriječe tome.)

Da, preplašićete se dok čitate "Isijavanje", strahujući za naše junake i "junake". Da li je to dovoljno za dobar horor-roman? Većina će reći da jeste. Sa druge strane, da li ćete osjetiti jednu egzistencijalnu nelagodu, sumnju, humanost i aktuelnost ljudskog koja odlikuje velika dijela? Teško. Kingova "humanost" ostaje humanost prema uskom krugu ljudi, "životni ideal" malograđanski život koji se miri sa svijetom, ne preispituje ga, i ide mlakom sredinom, a "strava" tek spoljašnja ugroženost malograđanije, bez istinskog ugrožavanja njenih unutrašnjih vrijednosti, ili ugrožavanja na vrlo mlak i polovičan, unaprijed prevladan, način.

Kjubrik u svom filmu, djelimično nejasnom, slažem se, ali ŽIVOM, vizuelno neizmjerno bogatim, asocijativnim, i, najbitnije, daleko kritičnijim, ide tamo gdje se King ne usuđuje. Džek je kod njega i definitivno simbol raspadajućeg, dekadentnog patrijarhata (te, doduše, usljed toga doživljava redukciju svoje "ljudske" dimenzije, sveden na ideološki simbol, karnevalsku masku dekadencije i mahnitosti), preko koga djeluju vladajuće sile - željne gušenja drugačijeg, još neostvarenog i nerođenog, neizmjerno moćnog: svijeta budućnosti koji predstavlja Deni, svijeta pomirenja Intelekta i Emocija, razuma i intuicije, slobode i humanosti, svijeta koji mora biti zatrt i koji je sušta negacija Džekovih životnih šema: "profesor - veliki američki pisac - član Nacionalnog Panteona Velikana"... Uistinu, kako je jaka ta napetost! kako nepomirljiva! Vendi je, napominjem, potpuno nebitna u tom srazu dvije vizije, dva svijeta: ispunjavajući svoju majčinsku dužnost, nesvjesna dešavanja oko sebe. Pobjeda (malograđanskog) Dobra u knjizi je raščišćavanje sa "otpatcima" prošlosti, u stvari, jedno uklanjanje spoljašnje infekcije, te stoga ne i prava pobjeda - u smislu trijumfa nad nečim sveobuhvatnim, sumnjom i razdorom u nama samima, u Čovjeku, liječenju njegovog sopstvenog zla, trijumf naše volje i egzistencije. Ne... poražen je jedan "hotel pun duhova", rekao bih, a Deni je otišao da peca sa crncem Haloranom, starim i izmirenim sa sopstvenim položajem u američkoj "košnici". Uporedimo to sa filmom - sumnjivim spašenjem sopstvene glave, koje ne okončava radnju - već tek zli, ledeni i beskrajno enigmatični kadar sa Džekom, sada članom Elite, Klase, za vjeke vjekova. Platio je ulaznicu, prolio je krv: i sada uživa u sjaju frakova, konjaka i Civilizacije uopšte... ne obraćajući pažnju na krv koja se preliva iz svakog kutka takvog života i društva.

Mislim da je stvar jasna.

Mnogi ljubitelji Stivena Kinga, potrošačke legije današnjice bi, naravno, osudili ovakav diskurs za njih tako karakterističnim izrazima - od ležernog poimanja fantastike i horora ("ta to nije stvarno! to je igra!", viče zgranuti filistar), preko optužbi za besramno kritičarsko "učitavanje" sadržaja do, konačno, pozivanje nafaktički niži status romana, koji je "sasvm dobar u svojoj kategoriji". Ja i kažem da se dijelo može posmatrati kroz više načina, ali je meni draži onaj pristup koji ga ne posmatra samo kao "proizvod" (plaši-ne plaši, dobro-loše, "vrijedno" vremena i novca ili ne...), tražeći neke manje prolazne elemente, jer je humaniji, manje otuđen i zahtijeva više djelatnosti od čitaoca/recenzenta. Baš kao što, recimo, "Candyman" (1992.) zadovoljava standarde zanata i žanra, ali svoju punu ljepotu dobije tek kada ga sagledamo kao radikalno dijelo o ljudskom oslobođenju, smislu, prikazano kroz konkretan slučaj pakla geta. I to sve polazeći od plitke, neskriveno rasističke priče Klajva Barkera (The Forbbiden)! Nadam se da možemo imati odnos prema filmu/knjizi/umjetnosti uopšte koji neće zahtijevati da gubimo vrijeme u njima, zatiremo sebe i nekritički gutamo sve ponuđeno, već naprotiv, da unosimo sebe u njih, tražimo u njima ono najviše i najbolje, u skladu sa svojim bivstvovanjem u svijetu.

Ipak, mislim da danas preovladava slijepa "konzumacija", a ne, uslovno rečeno, "stvaralačko čitanje"... a i to je tek dio opširnije objektivizacije, automatizacije čovjeka.

Baš i zbog toga nisam nikada "obožavao" Kinga - već ga poštovao uz niz ograničenja i zamjerki - ali, recimo da su mi, od svih njegovih stvari koje sam pročitao, intelektualno najstimulativniji IT i SHINING. Oba romana pružaju bogate psihološke mogućnosti koje nesumnjivo JESU utkane u tkivo romana, makar i ne uvijek do kraja realizovane - dječje poimanje stvarnosti i odnos spram sopstvenog nužno promijenljivog Ja u It-u, te složeni odnos između Džeka i Denija, u suštini pitanje autoriteta i potčinjavanja, u Shining-u. Stoga, ono na šta ukazujem nesumnjivo postoji, ali je tek do krajnosti razvijeno u Kjubrikovom filmu, koji, konačno, od premise "Isijavanja" čini nat-prosječno dijelo (iako u drugom mediju, filmu).

Jedna od najčešćih zamjerki, pak, koja se uputuje filmu, i od strane samog Kinga, je "učitavanje": tačnije, proizvoljno mijenjanje sadržaja i suštine romana po režiserovom hiru, bez iole poštovanja originalne građe. Ne bih se složio da je Kjubrik samo "učitavao", zato i nisam upotrijebio taj izraz, već razvijao. I to određene implikacije romana koje su postojale u samom tekstu, ali nisu bile do kraja sprovedene. Pitanje je da li je King želio takvu priču - no, sve je jasnije da je pisanje, kao i stvaralaštvo samo, velikim dijelom nesvijestan proces - ali ti tragovi postoje.

Džekova motivacija. "Postati dio hotela, možda i čak dogurati do upravnika". Autoritet Ulmana, Šoklija i društvene osude koji stoji iznad njega i koji ga guši - upravo slikom propasti, gladi, ulice, poniženja (na čemu do dana današnjeg počiva autoritet vladara!). Zanimljivi "preokret" Džekove drame u kome se počinje identifikovati sa postarijom figurom autoriteta, mjesto sa mladim pobunjenikom (pošto je knjiga napisana krajem sedamdesetih, možda se može podvesti pod sveopšte "jačanje" konzervativizma i krah revolucionarnog duha). Te, složena dinamika same porodice - u kome je Džek, i pored svih slabosti, željezni gospodar, autoritet koji dominira Denijem (i njegovim ogromnim potencijalom!, kome niko od odraslih nije dorastao!) - tako karakterističnom mješavinom ljubavi i straha, premda King, zbog sopstvene identifikacije, naglašava prvi aspekt.

Zapravo, sve bi ovo još jače "isijavalo" u knjizi da se King oslobodio sopstvenih malograđanskih nazora i obzira, a i dozvolio Džekovom toku svijesti pravu detaljnost i nemilosrdan prikaz njegove motivacije - mjesto niza unutrašnjih monologa koji su najdublji TEK kada treba opravdati Džeka i stvoriti jednu laganu transformaciju "ambivalentnog" monstruma.

Meni je, stoga,  "Isijavanje" drago, sa zadovoljstvom sam ga pročitao, te, u konačnici, i nabavio, ali mi je žao, silno žao, zbog ovih propuštenih prilika.