Crvene crtice (5)

O UZALUDNOJ VJERI

Zapravo, ja i ti smo dva lica istog procesa: snage negativnog, odbacivanja „pozitivne“ stvarnosti. Sagledajmo to cjelovitije: sa jedne strane je autoritet, princip realnosti i konformiteta, stvarnost koja za većinu naprosto JESTE: vladari, birokrate, tajkuni, oni koje zoveš „gazdama“ i odraz života njihovog – moral, tačnije rečeno kupoprodaja društva i duša, svakodnevna histerija, plitkost i otuđenost koja nalazi spasa od snage pune istine u životinjskim stanjima i iluziji individualnosti. Ta društvena super-struktura se nameće kao Realnost sama, sveobuhvatnost ljudskog bića ljudskog bića rođenog u određenom vremenu i prostoru. Sav čovjek staje u „tranziciju“, u „integracije“, u naciju, državu, nepisana pravila i (njihov) red. Proždrani smo, na vrlo hladan i metodičan način, bez ijednog ostatka koji bi govorio o srži što se ne da posjedovati , već samo biti u svom biću. Ličnost je redukovana, ali i razmrvljena: tok svijesti nikada nije bio fragmentarniji, u neprijateljstvu protiv sama sebe, nemoćan da izrazi svoje bolove – i prevede ličnu, egzistencijalnu tjeskobu u jezik ljudi. Nesreća se nakon nekog vremena i ne shvata kao problem života samog, naše jedinstvene egzistencije: sve se rastapa u sivilu i automatizovanoj ruti života. Nikada veći haos nije vladao umovima; ali ne stvaralački, već pustoš krajnje ravnodušnosti i nebitnosti svega.

Ja sam negacija oštra i kritička, koja vidi svoj cilj u mijenjanju postojećeg, želja da, ustreba li, rasparča svijet i ponovo ga sastavi. Kada bi se ljudska duša mogla toliko raširiti da u sebi obuhvati čitav svijet, da spoji racionalno i emocionalno, statičko i dinamičko, i u svemu tome nađe neku sreću onkraj svega prolaznog, uprkos njemu i kroz njega – dobro bi bilo... Čvrsta vjera u objektivno, ipak, sprječava bijegove u fantaziju, a osjećanje, ili znanje, o nemoći pojedinca spram struktura društva i same povijesti, paradoksalno, nagoni na još jači bijes prema okovima svog vremena (no ljudi smo uvijek samo u vremenu: da li je naše bolje od svih prošlih?), i daje još veći zanos u planiranju njihovog rušenja. Ipak, racionalnost pobune je samo djelimična. Ona se snaži iz jake nagonske mržnje prema iracionalnim autoritetima, koji slamaju i ukalupljuju ličnost, odnosno iz beskrajne želje za slobodom i razvojem kroz rad i druge. Ograničenje, faličnost, koga sam samo na mahove svjestan, leži u tome da, okupiran činom pobune, kritičkim pogledom koji nastoji da shvati, i dalje ostajem u zamahu Realiteta: i ne mogu zamisliti, načiniti misaoni skok prema slobodi koja je tako plemenit cilj. Sloboda od straha ulice, gladi, osude, bankrota (koja pritiska čitavo čovječanstvo, bili svjesni toga u svakom trenutku ili ne), kraj autoriteta i slavljenje ljudske ličnosti kao najviše vrijednosti i cilja, kidanje fikascija na sopstvenu sebičnost (koja uvijek potiče iz straha i nedostatka ljubavi), naciju, vjeru, rod, zarad svijeta solidarnosti i internacionalnog bratstva – to divno zvuči, ali ne prenosi mi istinski doživljaj takvog svijeta. Nemam moći, niti sile, niti vlasništva (koje danas, kao carstvo mrtvih stvari, vlada živim snagama čovjeka): samo riječ, „nemilosrdnu kritiku svega postojećeg“, kako bi rekao moj voljeni Marks, i lični primjer.

Ti si, pak, primjer onoga što ljudi mogu biti, koji začuđava i boli. Vjerujem da veliki dio grubosti prema tebi potiče iz nesvjesne zavisti, žudnje za nekonformizmom, koje i dalje tinjaju, često i u najizgubljenijima. Najviše mrzimo onoga koji se ma i približi našim željama. Nemaš oštrine, niti snage rušilačke negacije koju oličavaju veliki pobunjenici, niti te sagorijeva ambicija da sagledaš cjelinu, veliku sliku, jedan gotovo filozofski horizont (i sam uvijek u nesrazmjeru spram banalnosti dnevnog).  No zato možeš činiti ono što ni najveći revolucionari često ne mogu: živjeti, a ne misliti o – i to ne puko uništenje postojećeg, već nešto bolje, savršenije. Život koji pokušava da zasije što više prijateljstava, istinskih i dubokih, te u veselju ispije „velike krigle razgovora“, i, najbitnije, gradi humanost u sebi (a to postižemo kroz ljubav i brigu prema drugima) – ne može biti promašen, i vrijedi više od hiljadu putokaza. Ali njegov odnos sa stvarnošću je i dalje pun napetosti. Ružnoća našeg doba iznova i iznova pomalja lice, ujeda, kida i peče, i sve prečesto poprima oblik tragičnog sukoba dirljivog idealizma i „usuda“ moći protivnih životu. Svaki sukob ostavlja ožiljke, i nagriženu vjeru, a „lični krug“ se još dublje povlači, žustrije odriče spoljnog zarad fantazija o višem koje naš duh nosi u sebi. Stvarnosti pristupaš tek kada u njoj vidiš odbljesak svog svijeta – dobrog čovjeka, divan momenat, toplinu i zanos. Otkidajući taj komad, tren, doživljaj, povlačiš se od svijeta, možda i uplašena (svakako sa nelagodom). Možeš li prekinuti taj ciklus, otvoriti unutrašnji svijet ka najgorem u stvarnosti – ne da bi ga izgubila, već ojačala i proširila? Ne mogu reći. I ja sam čekam nešto nezamislivo, skoro pa neostvarivo: veliki talas, koji ruši, pokretan našom voljom i daje priliku novom svijetu. U tome leži ključ silne neuravnoteženosti između akcije i reakcije, događaja i emocije, neuroticizma i prozaičnih nevolja.

---

"Jer koja je korist čovjeku ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naškodi?"

Ovaj lijepi biblijski citat, nažalost, potpuno zanemaruje činjenicu da su oni koji su uistinu "zadobili svijet" - u tom procesu uništili bezbroj duša, gurnuli ih u najgore muke, i postali dio mučne istorije čovječanstva. Stoga, on prije apeluje na egoizam i samoživost vladajućih - zaboravljajući da je naša, ne hrišćanska, već ljudska dužnost, da pomažemo "dušama" naše braće, ljudskom rodu, te i sami rastemo i napredujemo kroz njihov razvoj. On se obraća zatvorenim ljudima, u zatvoru sopstvenog egoizma, sujete i nemilosrdnosti - kroz koje katkad, pred sijenkom smrti - prođe misao o sopstvenoj prolaznosti i besmislenosti života koji je posvećen gaženju drugih.

Dosadašnja istorija čovječanstva je bila istorija potlačenih i tlačitelja, uske elite i očajnih masa, i naše vrijeme ni u čemu nije drugačije: Marksova kritika kapitalizma je još jedna karika u borbi za humanost, pravdu i bratstvo. Ipak, kako ljudski rod kroz istoriju razvija svoje spektakularne sposobnosti, iako na iskrivljen, otuđen način - stvarajući industriju i mase gladnih, stvarajući bezbroj proizvoda i uniženje bezumne konzumacije, opsjednutosti materijalnim - tako i rastu potencijali za konačno oslobođenje, emancipaciju pojedinca od svih klasa, nacija, religija i životnih ograničenja - u pravcu ličnosti koje će biti toliko slobodne i razvijene da nam je to danas nezamislivo. Nosilac tog oslobođenja je radnička klasa - kao entitet konstituisan kroz srž današnjeg socijalnog poretka, načina proizvodnje i stanja čovječanstva uopšte - čija Revolucija otvara vrata spektakularnoj proizvodnji, masovnoj i aktivnoj demokratiji, prevazilaženju materijalnih opsesija kroz ukidanje oskudice i ulazak u humano bivstvovanje.

---

PODRŠKA RADNOM NARODU TUZLE I ČITAVE BIH!

Dvadeset godina nakon krvavog građanskog rata, ideologija nacionalizma je pokazala svoje krajnje domete: gladne mase kolonijalnog protektorata BiH, sve dublje raspadanje svakog (ionako mršavog) moralnog uporišta nacionalnih torova, sveopšte rasulo, korupcija, dodatno pogoršani kliničkom smrću svjetskog kapitalizma.

Interesno-tajkunske grupe, nama poznatije i kao "nacionalne stranke" (HDZ, SDA i SDS) uz obilje manjih "pretendenata" na vlast i blagodeti iste, naročito u savezu sa krupnim kapitalom, odavno su izgubile svaku masovnu podršku - njihova ideologija ne može ponuditi ništa, pa čak ni novo nacionalno ludilo i masovne mobilizacije po bantustanskim linijama. Koja stranka današnje BiH može izvesti mase obespravljenih na ulice, dati izraza ključajućem narodnom bijesu, neizmjernoj energiji i želji ga boljem? One se zadovoljavaju glasačima koji "partijskom odanošću" dobijaju ušuškane sinekure, kupovinom glasova, prljavim igrama, ucjenama i ostalim neizbježnim pratiocima "parlamentarne demokratije", vlasti boga Kapitala: a malograđanin i njegova histerija su njegovo najčvršće uporište.

Eksplozija narodnog ogorčenja kojoj svjedočimo ovih dana je neizbježna posljedica sistema koji ne može riješiti svoja goruća pitanja (privatno vlasništvo spram opšteg interesa, univerzalni humanizam spram klanskih/nacionalnih/religioznih podjela, nahraniti glade!) a da ne ukine sam sebe; i najviše što od njega možemo očekivati jeste održanje trulog statusa kvo uz dalje i dalje žrtve koje radni narod mora snositi. Ali, u uslovima globalne krize kapitalizma, pritisak na periferne kolonije raste i raste, jer se tržišta moraju sve bezobzirnije "cijediti" od strane inostranih centara kapitala: i naša društvena stvarnost tako sve više poprima izgled kule od karata koja će se srušiti vrlo neslavno, završivši u ruševinama gdje će zakon jačeg - i dalje gaziti mase slabih i obespravljenih.

Ovi protesti su početak dalekosežnijeg procesa radikalizacije masa, rušenja nacionalnih barijera i postavljanja pitanja socijalnog poretka kao ključnog, kao neizbježne i nezanemarive baze društva. Oni ne mogu promijeniti BiH preko noći. Zgrade koje danas gore će sutra biti sanirane novcem iscijeđenim od naroda, policijski teror će i dalje vladati ulicama, mase će biti demoralisane, a podjele i skretanja u oportunizam neizbježni.

Ali će ovo biti lekcija: i vladajućoj nomenklaturi BiH, koja svojom trulošću naprosto zaziva da joj se skrate muke čvrstom radničkom rukom, i masama, koje će biti sve "politizovanije" - putem policijskog pendreka, plaćajući visoku cijenu za puno shvatanje države i prirode kapitalističkog sistema.

Zadatak marksista jeste, kao i uvijek, nemilosrdna kritika svega postojećeg, ukazivanje na prave korijene narodnog nezadovoljstva - pomoći ljudima da vide iznad svog svakodnevnog života, da zadru u tkivo društvene stvarnosti i dinamiku klasnih odnosa. Bez istinskog radničkog, marksističkog vođstva promjena "sistema", koju mase toliko priželjkuju, ostaće utopijski i nezreli san - kao i njihovi, zasada još magloviti zahtijevi, koji nepravde kapitalizma traže u korupciji pojedinaca i specifičnoj zaostalosti BiH. A zapravo su sama ta zaostalost, i korupcija, i stotine zala - posljedica diktature privatnog vlasništva i šačice posjednika, premda taj isti kapitalizam poprima specifično varvarski oblik na perifernim zemljama Kapitala.

Stranačka sjedišta, koja gore širom zemlje, su moćna poruka: izrabljivački autoriteti se moraju srušiti, mase dorasti svojoj istorijskoj ulozi, i stvoriti jednu humaniju istoriju.

Nadajmo se da u Bosni i Hercegovini, nakon dvadesetogodišnje istorije "krvi i tla", počinje nova era - radnih ljudi.