Nedavno sam se vratio "The Drifting Classroomu",
jedanaestomnoj mangi velikana Kazua Umezua... po ko zna koji put, ali sa
naročitom vrstom čiste ekstaze koja nastaje kada se voljenim dijelima vratimo
posle značajnog perioda - i otkrijemo da ne samo da nisu izgubila u našim
očima, već da smo mi... dorasli do njihovog nivoa.
Ipak, budući da nisu svi čitaoci bloga pratili moje ranije
kraće tekstve o Umezuu, dopuštam jednu rekapitulaciju. Dakle, The Drifting
Classroom je, uz Watashi wa Shingo ako me pitate - remek-dijelo jednog od
najvećih japanskih hororista, Umezz-sana, koji je umnogome pionir na području strave
i užasa u polju mangi. Radnja? Jednog lijepog proljećnog jutra, cjelokupna
osnovna škola - nestane!, da bi se pojavila u užarenoj i radioaktivnoj
pustinji. Šta je gore? Ljudi? Prirodne prijetnje? Drugi? Djeca jedne
civilizacije, bačena u anti-tezu iste... da se snađu ili umru! TDC je esencija
žestokog horora sedamdesetih - dakle, kome se JEBE za mišljenje malograđanskog
društva i njegove "norme" zdravog i normalnog, dobrog ukusa, koji u
svoj posao obespokojavanja čitaoca ulazi stoprocentno iskreno i posvećeno, svom
snagom i žarom, bez poziranja, manipulacija, zadržavanja na pola puta,
half-assed pokušaja - već srlja najradikalnijim sredstvima u vladajuću dogmu i
"stubove", rušeći sve što je normalan čovjek smatrao za
"samopodrazumijevajuće", "prirodno", "sveto"...
koji nije opterećen post-modernom, horor-zaleđinom (ili, čak i ako jeste, istoj
pristupa duboko kritički, a ne fanboyevski) i istorijatom, niti osjeća potrebu
da se dokazuje "visokointelektualnim" krugovima i likove pretvori tek
u puka oruđa za prenošenje Poente Premudrog Autora - ne ne, Umezu dozvija priči
da se prirodno razvija, te da se lično i opšte prepletu na dijalektički,
kreativni način, a šira poenta i dalje ostane dostupna čitaocu - širokog srca i
intelekta, a ne naoružanog "kritičkim skalpelom" i citatima iz
releventnih akademskih studija posle čijeg vas pisanja nadležni potapšu po
ramenu... dakle, revolucionarni rad jedne i same duboko kritičke i avangardne
dekade. Međutim, TDC NIJE samo "dete sedamdesetih" - iako će
djelovati "zastarijelo" modernom KONZUMENTU koji se odvikao od Vida
koji prožima srce stvari, ali zato letimičnim Pogledom opaža nebitne
"naivnosti radnje" (nebitne u kontekstu priče koju je Umezu htio
stvoriti) - već sjajno horor-dijelo koje stvara kongitivnu, emocionalnu i svaku
drugu nelagodu; jednom vizijom u kome se krajnji stupanj neljudskosti i
otuđenja - otuđenje Prirode, koja odbija čovjeka kao strano "tijelo"
- prepliće i nadopunjuje sa najdubljim idealizmom, vjerom u ljude i ljudske
moći - dakle idealizam provučen kroz blato, suočen sa svijetom, primoran da
svoje vrijednosti i kategorije kako-tako poostvari - jer ne može nikako
drugačije. I tako japanski, istovremeno.
Šta vas čeka u TDC?
- Neizdrživa napetost! Iako se većina horor-dijela drži
stare trodijelne formule "priprema - zaplet - kulminacija", TDC
uspijeva da drži daleko teži tempo: neprekidnog, neizbežnog užasa! Vješto
izbjegavajući zasićenje čitalaca, otupljenje čula i nerava usred previše...
svega, bačenog u lice bez mjere i rede - Umezu nudi priču koja konstantno
stavlja likove na sve veća i sve luđa, maštovitija iskušenja - koja ih
potresaju na nadubljem nivou, i primoravaju na najteže etičke izbore.
Zaboravite na američke debile koji se teturaju kroz kilavi "zaplet" i
ginu poput mušica, ostavljajući nas beskrajno hladnim i zapitanim na
irelevantnošću svega toga - bilo da se suočavaju sa Njima ili sa zarazom, iako
takođe ginu kao muve, ovi japanski osnovnoškolci će vas duboko dirnuti, uvući u
njihovu strah, konfuziju i histeriju!
- Wicked subverzivnost! Iako sam ovaj kvalitet već spomenuo,
moram još jednom: jebi se, obrazovni sistemu Japana (i svake zemlje)! Goni se
sa svojim bajkama i "vrijednostima" koje nemušto usađuješ malim
derištima i očekuješ da će izrasti u "odgovorne građane" robote! U
tri pičke materine sa mas-produkcijom prosječnosti svega, pa i ljudi samih,
koja mjesto dobrote i neopisive humanosti, pa i snalažljivosti - istinskih
kvaliteta ljudske rase koji se pokazuju kada je najteže - na pijedestal stavlja
Poslušnika, Dobricu, Average Joe Sixpacka!
Dođavola sa svijetom odraslih, koji se tako lako slome kada iskorače van
svoje socijalne "persone" - u egzistencijalni Pakao, kome ne mogu
odgovoriti snagom, maštom, voljom, već samo podjednako očajavajućom pustinjom
sopstvene duše. Pa i čitava civilizacija, čitav prokleti ljudski rod... zar i
sam nije tek jedan "razred", jedna "mala škola" koja pluta
vaseljenom, neznano kud, sanjajući snove ignorancije, spašavajući se ludilom,
nalazeći moć tek u tlačenju bližnjih?!
- Stvarnost-san! Da, Umezu savršeno shvata tu krhku granicu
na kojoj shvatamo da je "objektivna stvarnost" umnogome kreirana
našim labilnim psihama - i u kakve se nakazne, neopisive oblike može izroditi
kada gurnemo obične, "normalne" ljude - na ivicu! Kuljanje nesvijesnog
na stranice stripa, katarzično razotkrivanje čovjekovog kapaciteta za patnju i
plašenje - kroz naše najranjivije, djecu! Koja i sama nisu tako čvrsto kročila
u racionalni svijet odraslih... oivičen kategorijama, zakonima, ivnetarima
postojećeg, branama Intelekta i Logosa... tako da je dekonstrukcija
"stvarnog" vrlo laka - a efekat takav da će se i sam čitalac osjetiti
dijelom jednog krhkog Realnog, pseudo-racionalnog i logičkog, izuzetka
okruženog nakaznim svijetovima koji su antipod našim ktegoričkim umovima,
hodajući košmari čije odbljeske nekada vidimo u svojim snovima, koji nas plaše
i privlače... Umezu nam pokazuje zašto je ovaj svijet najbolji od svih mogućih
svijetova (ha!), ali samo na površini, u utješnoj laži - i zašto u svojoj
utrobi nosi sopstvenu propast, raspad i smrt nezamislivih razmjera, spram koga
su ljudski pokolji tek bijedni pokušaj imitacije Boginje-Majke-Prirode, i
Oca-Metafizičkog-Kosmosa. Zamislite (anti)logiku jedne Suspirie - prenijetu na univerzum daleko širih razmjera,
daleko razulareniju!
- Intelektualna avantura, istraživanje Onostranog - da,
jedna jaka intelektualna dimenzija koju Umezu ovdje itekako dostiže, a koja
najčešće prolazi potpuno nezapaženo od strane zapadnih kritičara! Pih, kažem ja
- radi se o elegiji svemu ljudskome, jezivom upozorenju obojenom jakim
ekološkim tonovima - jezivoj distopiji koja je, kao i obično, plod ljudske
aktivnosti. Bilo da usud japanskih osnovnoškolaca, krhkih nosilaca ljudskog,
posmatramo kao naučnofantastičnu eskapadu, ili, frojdovski, kao jaku pobunu Ida
koji ne može da zamisli ma kako skrhanu budućnost u kojoj neće postojati - u
kojoj će ljudi prestati biti, ili kao religioznu odu soldarnosti i milosrđu,
putovanje kroz Čistilište na kome najneviniji primjerci ljudskog roda - pate
zbog nesavršenosti u našem najdubljem biću, ali i zbog istorijskih grešaka, no
i iskupljuju se! - ovo nije tek bezumna eksploatacija, već sumanuto hrabri,
lucidni spoj najšarenijih elemenata - od eksploatacijskih do humanističkih. A
nisam se ni dotakao već spomenutog izmirenja ličnog i opšteg! Prateći glavne
likove, dječaka Šoga i njegove prijatelje, postajemo svjesni da oni odslikavaju
neke ključne ljudske tendencije, različite smjerove mogućeg razvića Ljudskog i
njegovog potencijala - neke (auto)destruktivne, neke produktivne - ali oni nisu
hodajuće, sterilne alegorije, već realni stanovnici jedne fantazije (!), ličnosti
za koje duboko marimo i kroz koje se izazovi ljudskog, opšti - manifestuju na
ličan, specifičan, neopisivo dirljiv način, kako to u stvarnosti uvijek i biva
- dok se ne pojavi ljudski um koji apstrahuje od ličnog da bi došao do Opšteg,
zanemarujući toliko toga neponovljivog i neuhvatljivog! No glavni junak jeste
sam školski Kolektiv: Čovječanstvo u gledalu podivljale Umezuove krvoločne
mašte, raskomadano, pregaženo, izmučeno - ali ne i uniženo, već stavljeno pred
beskrajne izazove naoružano "samo" sopstvenom snagom, voljom i
hrabrošću - stavljeno u ulogu kosmičkog Sizifa, uzvišeno na nivo mučenika koji
u stradanju nalazi skrnavi Smisao.
Ako vas navedeni kvaliteti nisu podstakli, zainteresovali,
opčinili - onda vjerovatno Stripu prilazite kao lagodnom poduhvatu popunjavanja
polica, a ne izgaranju u mislima i emocijama - a vjerovatno i životu.
No comments:
Post a Comment