Aku no Hana - bujanje zla

Fatalizam "Aku no Hana" (Cvijeće zla) neumitno priziva duh antičkih tragedija - u kojima Suđaje, sa užasnom bezličnošću, usmjeravaju radnje heroja - svodeći "slobodnu volju" na unaprijed određeni dio velike Priče. Ipak, ovi tragični heroji i dalje osjećaju svoj život kao svoj, a izbore i djela kao smislene činove kojima oblikuju sami sebe, izgarajući u srastima, dužnostima i željama. U ovoj neosporivoj protivuriječnosti krije se srž našeg poštovanja ovakvih likova - i možda čitave ljudske rase - jedne čvrste uvjerenosti da je zbir naših iskustava, ma koliko mali i predodređen bio, ipak nešto divno i neponovljivo, jedino što možemo imati u ovome svijetu ograničenja. Tako  nerijetko patetično nezreli junaci Cvijeća zla postaju igračka u rukama moćnih strasti i probuđenih nagona adolescencije, složenih i preplićućih želja za seksom, identitetom i novim vidicima, koje ne razumiju i kontrolišu, već neuspješno racionalizuju kroz svoja ograničena saznanja - bilo kao sveprožimajući osjećaj krivice, tinejdžerski nihilizam ili pobunu protiv autoriteta djetinjstva. Manga Shuza Oshimija prikazuje prozaične bure adolescencije - za razliku od narativa "većih od života" koji često gube dodir sa intimnim, lirskim u nama - ali smo spremni da uvažimo gorkoslatke, nerijetko groteskno komične izazove njegovih likova. Zašto? Jer njima rodni gradić, od ostatka svijeta zaklonjen planinom, zaista jeste sve, totalitet postojećeg, a trapavo ispoljene strasti i skrivene, slatke žudnje - pitanja života i smrti, nerijetko obojena mistikom mladosti i njenih tajni. Prizivanje Bodlera i njegove poezije, ispoljeno u samom naslovu, ali i u interesovanjima glavnog junaka Kasuge, oslikava ovaj prožimajući subjektivizam: za adolescentne mračni ponori Pakla jesu odbijanje od stranje vršnjaka, izolovanost, frustracija, neshvaćenost, a smrtni grijehovi ono što sredina ne odobrava - a na šta ih nagone novopobuđeni nagoni i motivi.

Stoga, događaj kojim manga počinje - Kasuga koji krade majicu i šorc svoje simpatije Saeko, pronašavši ih zaturene u svlačionici - nije naprosto pokušaj humora, podsmijevanje karakterističnoj, ehm, uspaljenosti tinejdžera - već, barem za Kasugu, a stoga i za nas, koji smo potpuno uronjeni u njegov "svijet", korak na "drugu stranu". Pravo u svijet sopstvenih odluka, životnih izazova, borbe za sopstvene ciljeve, ali i ne tako jasnih granica između dobrog i lošeg, prožet melanholijom, čežnjom i stremljenjem ka nedostižnom. Izlazak iz raja nevinosti, roditeljske zaštite i fantazije, u stvarna djela usmjerena ka stvarnim osobama-objektima. Ko smo mi da se podsmjevamo Kasuginim zabludama, maštanjima i trapavim koracima u mrak nepoznatog? Nismo li svi prošli kroz isto, na manje ili više dramatičan način? Stvarnost se rađa u našem umu, stalnim naporom osmišljavanja, i taj doživljaj je jedina realnost koja nam je dostupna. Radije recimo da je autor, kroz priču o tri rastrzana adolescenta i jednom ljetu koje su proveli zajedno, prizvao dah odrastanja i mijenjanja, prvih ljubavi i raskida, stvari koje jesmo i nismo uradili, tražeći put.

Rijetko kad je svakodnevni, građanski svijet bio prikazan tako mirno, realistično, no opet kao tamnica naših potencijala, neosjetno gubljenje svoga "ja", tako dajući "drugoj strani" onu fatalnu privlačnost, zavodljivost nedopuštenog koja je oduvijek bila dio ljudske ćudi. Cikličnost i istovjetnost radnji, svevladajući konformizam, stravična rascijepljenost na mnogobrojne uloge, od kojih nijedna ne zadovoljava ličnost u cjelini - guše ono najljudskije u nama, snove i nade koji bi mogli biti klica boljeg i ljepšeg. Kasuga, prije svega, ne zna ni pokušati da ostvari svoje želje, jer ih i ne prihvata, provodeći veći dio mange u grčevitom strahu od promjena, osude okoline, no prije svega od samog sebe. Njegov prethodni život, u kome se ponašao prema konvencijama, nalazio je izliva u čitanju književnosti - u fantaziji, samodovoljnoj mistici, što mu je omogućavalo da vjeruje da se razlikuje od drugih, bez stvarnih izazova koju različitost uključuje. Neki od najljepših prizora mange su Kasugine interpretacije  prodora "drugačijeg" u njegov život - u obliku stapanja simbolizma poezije i stvarnog. Crtež Bodlerovog "cvijeta zla" iznova i iznova iskrsava u snovima, strastima, mahnitosti i ludilu: živa slika "drugog" koje podriva same temelje postojećeg i dozvoljenog.

Kasugina agonija ne proističe jednostavno iz postupaka na koje ga prisiljava blago perverzna Nanako, otkrivši njegovu krađu: pored spoljašnje, on osjeća i unutrašnju prisilu, žudnju ka onome što označava kao "perverzno" - zapravo samo igrama jedne pobuđenje seksualnosti. Ove čežnje se prevode u osjećanja sopstvene bezvrijednosti i bezgranične krivice: jednom kada se popusti "nedozvoljenom", slijede krivica i samokažnjavanje, što istovremeno sprječava i potpunu promjenu, skok u novo koji izaziva toliko straha. Krhka ravnoteža patnje se na kraju slama i prelazi u nihilističku pobunu skupa sa Nanako: samospaljivanje ispred čitavog grada "konformista". Opravdanost ovakve melodramatičnosti možemo pronaći samo ako shvatimo da je ona ekstremni izraz adolescentske frustracije: u stanju kada potisnute želje postanu dovoljno snažne da preoblikuju čitavu ličnost, ali istovremeno i nedovoljno iskustvo ne dopušta da se iste ispune na svrsishodan i zadovoljavajući način, odbacivanje društva, i u konačnici samog sebe, čini se kao jedini mogući bijeg.

Od sporedih junakinja, Nanako i Saeko, prva intrigira svojom kompleksnošću, ali i izolacijom i nemogućnošču komunikacije. Potpuno izolovana i izopštena, iz svakog njenog postupka izvire strahovita usamljenost, ali i ogromna mržnja prema "normalnom", tom svijetu iz koga je, svojevoljno li ne, isključena i koji i dalje priželjkuje. Njena fascinacija Kasugom polako prerasta u ljubav, nastojeći da mu se približi na jedini način koji poznaje i koji joj se čini moguć: čineći ga dijelom sopstvenog svijeta, izolujući od mnoštva vršnjaka, sučeljavajući sa nagonima koje ne želi da prizna ni sam sebi. Nanako osjeća i misli da je dio jednog drugačijeg svijeta, "druge strane", ali i dalje vezana za bezlični kolektiv, kao živopisna anomalija malog provincijskog gradića. Saeko, je, sa druge strane, možda i najmanje zanimljiv učesnik ovog trougla - uzorna djevojka progonjena unutrašnjom nesigurnošću i osjećanjem zarobljenosti. Za nju naizgled misteriozni Kasuga predstavlja nekoga ko će je bezuslovno obožavati, a istovremeno unijeti nešto drugačije u njen jasno omeđeni i monotoni život.

 

Bilo bi neoprostivo ne spomenuti možda i najljepši trenutak čitave mange, koji se odigrava u kasnijem dijelu Kasuginog života, u Tokiju. U jednoj agoničnoj noći, Kasuga konačno odlučuje da oprosti sebi, mrveći "cvijet zla", sopstvenu krivicu i počinjene greške, prekidajući vječiti krug kajanja i samosažaljenja. Voljena Nanako, sa kojom je bio spreman i umrijeti u činu nipodaštavanja postojećeg i normalnog, odavno je otišla, pretvorivši se u sasvim drugačiju osobu od nekadašnje - povratka nema, i njegova ljubav postoji samo u sjećanjima, bolnim ili lijepim. Sve što ostaje jeste hrabrost da se suoči sa sutra, i konačno posegne za željenim: izjavljujući ljubav svojoj prijateljici, Kasuga zaista prelazi na "onu stranu". I to nije nekadašnja bezglava pobuna bez sopstvenog života, koja i dalje ostaje puka sijenka toliko prezrenog "normalnog" - već život u kome snosimo odgovornost za soptvene postupke, krčeći put svom snagom. Život u kome je jedina dužnost  - pronaći sreću i ljubav na svoj neponovljivi način, ispoljavajući svoje biće slobodno i bez straha, jer je jedina krivica: iznevjeriti samog sebe, ono što možemo biti.

Kada pročitate Aku no Hana, dugo ćete razmišljati o izgubljenim godinama mladosti, ludostima u koje ste vjerovali i smatrali važnijim od sopstvenog života, prijateljstvima i ljubavima davno zaboravljenima. Duboka sjena nostalgije prekriva ono što smo nekada bili, misli i činove davno prohujalih ljudi, koji su procvjetali u nove i nezamislive likove. Vidjećete obličje prošlog... i sanjati cvijeće zla.