Teško da ijedna druga kultura ima više poklonika van granica rodne zemlje od japanske (sem ako ne uračunamo i američku, ali ona nam je odavno pojela duše i ne predstavlja ništa "strano"). Legije tkzv. otakua, zaljubljenika u mange, anime, video-igrice, super slatke heroine ogromnih očiju i tinejdžera-heroja u borbi protiv sila zla, šire se poput pošasti bez kraja. Prosječni član date populacije pred očima ima jednu sliku Japana preuzetu iz popularne kulture, kolaž onoga što obožava i što najčešće podilazi njegovim testosteronskim željama (megalomanske borbe! nepekidno sticanje i obožavanje snage! novi i sve zajebaniji protivnici! krčenje puta do vrha!). Ne nužno testosteronskim - takozvane shojo i josei podvrste mangi obskrbljuju žensku publiku obiljem "šašavih" junakinja koji upadaju u savršeno platonske romanse sa dečkima čiji bi izgled u normalnom svijetu... dovodio njihovu seks. orijentaciju u duboku sumnju. To ne znači da japanska pop. kultura nije dala izuzetna dijela, da tamo negdje ne postoji svijet zrelih mangi i podjednako zrelih ljudi koji uživaju u njima (ili mi, ovisnici, želimo da vjerujemo u to). No polazeći od ovih stereotipa pojačavamo kontrast mange koju ćemo predstaviti - Shigurui. A to je Prava Stvar, strip koji podjednako zadovoljava i zvijer u nama, željnu borbe, krvi i uzbuđenja, i onaj intelektualniji dio, koji stoji zapitan nad tim morem krvi i tjelesa. O, da.
Poenta je da je Japan, kao i svaka zemlja, ali i zbog sopstvene, blago rečeno, nevjerovatne istorijske sudbine, jako težak za razumijeti. Pogotovo nama ne-kosookim gaijinima (strancima) - uvijek će biti još suptilnih razlika, slojeva unutar slojeva, nepoznatih područja i sasvim neočekivanih iznenađenja. Naročito ako govorimo o tradicionalnoj kulturi - oblikovanoj i obogaćenoj u istorijskim razdobljima koja se čine nezemaljskima čak i današnjim Japancima. Kada je Japan bio zatvoren od ostatka svijeta, svijet u sebi i za sebe. Jedan od takvih perioda je i era Tokugava šogunata (od 17. do druge polovine 19.vijeka), društvo tvrdokornog tiranskog feudalizma koje je opstajao i pored činjenice da je ostatak svijeta shvatio da... jebiga, istorija ide dalje, i da će oni koji zaostanu biti tlačeni od strane kolonijalnih moći sledećih stotinjak i jače godina. Iako je Japan na kraju prošao kroz sopstvenu industrijalizaciju, prekidajući svoju izolaciju da bi tlačio i silovao ostatak Azije, i tako došao u red "civilizovanih" zapadnih društava... Tokugava šogunat ostaje fascinirajući primjer feudalizma dovedenog do ekstrema - društva koga se, kako se u mangi kaže, sastojalo od malog broja sadista i velikog broja mazohista... A Šigurui nevjerovatno ubjedljivo dočarava ovaj užasavajući svijet, bez ikakve zadrške, i vjerovatno je i najdosljednija, najrealističnija manga koja se bavi ovim periodom. Što ne znači da nema drugih.
Lone Wolf and Cub, prilično poznat među zapadnom publikom, je samurajska epopeja osvete glavnog junaka Ogamija Ita, koji je izgubio sve i odlučio da svojeručno istrijebi suparnički nindža klan. Njegov mali sin Daigoro ostaje jedini tračak nevinosti u svijetu izdaja, neprekidnih borbi i života na oštrici katane, obećanje (dvosmislenog) iskupljenja. Zatim, tu je Azumi, koja prati život istoimene heroine - odgajane kao elitni ubica šogunata. U takvom treningu samo najbolji opstaju, a slabiji mogu već sutra biti preklani nožem svojih dojučerašnjih prijatelja sa kojima su odrasli. I još bezbroj naslova; ali Šigurui najbolje dočarava srž takvog svijeta - u kome sveprožimajuće hijerarhije sputavaju čovjeka na svakom koraku, u kome je vaš status određen samim rođenjem, i ne možete uraditi ništa povodom toga, u kome je uvijek prisutna razlika između raje i gospodara namjerno podignuta na neslućene nivoe... Prikrivajte emocije, jer je pokazati ih pokazati slabost. Slijedite svaku konvenciju, pravilo, ceremonijal, jer se i nenamjerna omaška plaća gubitkom statusa (nerijetko i glave). Uvijek budite spremni na napade sa leđa i sabotiranja; a ukoliko neki od istinskih moćnika obrati pažnju na vas - može odlučiti da vas zgnječi, i svi vaši napori, sposobnosti i ambicije postaju bezvrijedni jednim lakim potezom. Čovjek je roba; jeftina.
Kada je sami svijet zlo, klasična priča u kojoj junaci brane "normalno" od zla postaje umnogome besmislena. Ipak, čak i najtrulije društvo može biti dobro za one koji u njemu žive, jer ne znaju za bolje, ne mogu ni da ga zamisle. Tako Iraka Seigena, jedinog lika mange koji se otvoreno suprotstavlja poretku, najvatreniji sljedbenici bušida označavaju kao "zlo". Ali čitav Šigurui je prožet jednom moralnom složenošću koja nas neodoljivo približava stvarnom životu. Recimo: na početku mange, mladi Irako Seigen dolazi u čuvenu Kogan školu mačevanja, sa ciljem da postane njen gospodar, bez obzira na sredstva. Glavni rival mu je Fujiki Genosuke, mladi učenik koji je bezgranično odan gospodaru škole, i njen logični nasljednik prije Irakovog dolaska. Irako vidi školu samo kao stepenicu ka još većim ciljevima, i nerijetko pribjegava nečasnim spletkama ne bi li skrajnuo rivala i oženio kćerku gospodara škole.
Stvar se čini jasnom, zar ne? Ali, šta ako je gospodar škole okrutni tiranin, manijak koji je davno izgubio razum, i čiji svaki hir ispunjavaju njegovi preodani učenici? Ako vidi svoju kćerku samo kao komad mesa koji će "produžiti lozu"? Ako Irako potiče iz najcrnje sirotinje, željan da pobjegne od sramote svoje majke prostitutke, i probije se u samurajsko društvo, koje istovremeno i želi i prezire? Ako i nakon uspona tretira ljude iz nižih kasti kao njemu ravne? Ako pomaže ranjenom Genosukeu, tada već njegovom zakletom neprijatelju, da ozdravi i vrati se sa vrata smrti? I Genosuke - tako zaslijepljen odanošću, podjednako željan moći, pasivno prihvatajući surovosti društva koje Irako žarko želi da sruši!
Ali ova zamjena prvobitnih uloga, i dalje na osi dobar-loš, nas takođe ne približava istini, ne dovoljno. Šigurui nije jedan od rijetkih nihilističkih radova, u kojima su svi loši i svi čine užasne stvari, kako ga neki kritičari predstavljaju: već složeni portret dva čovjeka (i niza sjajnih sporednih likova) i njihove borbe u okviru jednog društva. Seigen treba da izazove odvratnost čitaoca, od feminiziranog izgleda, preko neprekidnog spletkarenja, do potpune nemilosrdnosti. Genosuke očajnički pokušava da se drži časti, tačnije onoga što on vidi kao čast, i teško je ne simpatisati se sa njegovim mahnitim naporima, lojalnošću i spremnošću da položi sopstveni život za Ideal. Ali... i u svojim najgorim momentima Seigen pokazuje jednu veličinu koja proističe iz usmjerenosti na cilj, "volje za moć" (uspeti se na vrh društva, uprkos pravilima, a možda ga i pokušati srušiti), dok Genosuke ostaje pasivno oruđe koje pokreće volja drugih, ili "dužnosti". Čak i Genosukeova konačna osveta (u meču do smrti), vrhunac njegovog života, objektivno jeste sadistička predstava zarad užitka perverznog brata šoguna. Većina mangi slavi velike poduhvate i ciljeve junaka - Goku koji želi da bude jači i jači, Lufi (One Piece) koji sanja da postane kralj pirata, Shin (Kingdom) koji je zacrtao put do statusa "velikog generala nebesa". U većini (stereotipnijih) mangi, Seigen bi bio heroj, a Genosuke jedna od prepreka na njegovom putu... No Šigurui je spreman da pokaže činove koje zahtijeva nekontrolisana ambicija, kao i nekritička odanost po svaku cijenu.
Američki kritičari najviše naglašavaju izuzetnu nasilnost mange. Istina - Šigurui se odlikuje sjajnim scenama borbe, kao i nevjerovatnim nivoom nasilja, koji uključuje odsijecanje ruke, oslijepljivanje, komadanje protivnika, samosakaćenje... no ekscesi i površinsko nam ne smije biti važnije od suštine; mada je logično da kultura koja zabranjuje prikazivanje nasilja, a ipak je okružena i prožeta istim (američka), obraća pažnju na sopstvene opsesije. Istina je da čak i ekstremno nasilje itekako ima smisla u filozofiji Šiguruija: mjesto da slavi vještinu mačevanja (i ratnički duh), manga je prikazuje kao ono što jeste - nastojanje da se drugo ljudsko biće osakati, uništi, unizi, ubije. Neophodno je prikazati groteskne posljedice poteza katane, tako lijepih kada se izvode u vježbama, tako smrtnosnih kada se primjene na ljudskom biću. Čak je i sam naslov, preveden kao strast za smrću ili opsesija smrću, dio veće cjeline, odslikavajući društvo u kome su lažne potrebe (služenje drugom, uspjeh po svaku cijenu, moć i tlačenje), ispred istinskih ljudskih potreba poput ljubavi i stvaranja.
Često se čuju zamjerke i na naglost kraja. Istina je da manga razvija veći broj likova nego što je neophodno, pa čak i gradi niz sporednih zapleta na osnovu fusnota istorije - ali je kraj savršeno smislen kada na umu imamo prave namjere Šiguruija. Genosuke konačno dobija svoju osvetu, i crvena nit Seigenovih ambicija i žudnji je konačno presječena... ali već smo shvatili da ništa nije tako jednostavno. Osvetnik je primoran da iznevjeri svoj strogi kodeks časti iz čistog straha i želje da bude dostojan imena samuraj, čak i kada isto dodijeljuje tiranski ludak, i njegov život nestaje u neopisivoj praznini koja je sada lišena čak i strasti osvete. Ničega drugog nema. Istorija guta napore i živote, strasti i snove, tako da ništa ne ostane - a sam čovjek je tek marioneta ili ludak koji se očajnički drži svojih delirijuma.
No comments:
Post a Comment