Razmatranja o budućnosti stripa

Dati tekst potiče sa "Darkwood" foruma - gdje sam iskoristio temu "Intervju sa forumašima", kako bih, podstaknut zanimljivim pitanjima, iznio nekoliko svojih razmatranja o budućnosti stripa, kolekcionarstvu kao neurotičnom fetišizmu i mentalnom defektu našeg doba, sopstvenom položaju u svijetu stripa, u kome sam nekada toliko aktivno učestvovao... Iako sama forma značajno odstupa od onoga što ste dosada čitali na ovome blogu - razmatranja su sažeta, prilagođenja formi intervjua, uopštena, bez pretjerano detaljne analize - mislim da tekst iznosi nekoliko zanimljivih misli koje bi mogle biti smjernice za dalje analize i razmatranja, te jedno zrelije, ne-idolopokloničko razmatraje devete umjetnosti, koje toliko nedostaje domaćoj strip-kritici (ukoliko ista uopšte postoji, u šta takođe često sumnjam). Pridodaću i kritiku persone poznate pod forumskim nadimkom "Noemis", i moj sažeti odgovor - koji dalje razvija neke od ranije iznijetih teza. Dakle, strip i stripadžije...

1. U kakvom je stanju stripovska žeđ? Vidim slabo svraćaš, pa ne znamo.

Hm, može se reći da postoji i ne postoji. Sa jedne strane, drastično drugačije aktivnosti, stil života, jedan frenetični ritam doživljaja, a sa druge - svijest o tome da bi povratak mnogo čemu, mnogim dijelima kojima sam se ranije divio i hvalio na sav glas, možda i pod uticajem opšteg mišljenja, zahtijevao njihovo radikalno prevrijednovanje. Ipak, to je logičan i radostan korak - vratiti se našim nekadašnjim preokupacijama sa daleko zrelijeg, sveobuhvatnijeg stanovišta, uronjenosti u život, radosti, a ne neke vrste pasivnog eskapizma i elitizma. 

Katkada kupim neke DW mange na kioscima (sjajan projekat, zaista), i proslijedim ih sinu jedne prijateljice. Raduje me kada vidim djetinji žar, neograničenost mašte, koja uvijek traži još svijetova i doživljaja za sopstvene igre, nešto što je za većinu nas prošlo u jednom tako iskonskom, predrasuda oslobođenom obliku... lijepo, i dirljivo.

2. Da li nabavljeni strip odmah čitaš ili čeka nedeljama, mesecima na polici dok se tu nešto ne zaokruži? Primećujem tu pojavu često.

Kao izrazito radoznala osoba, nikada nisam mogao da izdržim a da odmah ne pročitam materijal. Mislim da ovo o čemu govoriš predstavlja još jedan korak ka fetišizmu stripa kao ROBE - sve je to povezano u jedan ciklus - kupiš, staviš na policu, pročitaš, prokomentariše iz vrlo hladne perspektive konzumenta koji želi da ga se ZABAVI, da prima i uzima od piščeve mašte, te zatim nalijepi ocjenu na strip i ostavi ga kao nešto mrtvo na polici... Rijetko viđam jedan radostan, neopterećen pristup stripu, dirnutost i preispitivanje koje umjetnička djela mogu da ponude - onima koji su spremni da se "ulože" čak i u slobodnom vremenu, da ulože u življenje samo, a ne leže i oporavljaju se do sledeće ture rada.

3. Kad pogledaš u masu stripova koje si skupio da li se ikad zapitaš da li ti to stvarno treba?

Ah, odavno nisam pogledao svoje "mase stripova", ali, najkraće rečeno - da! Možda je ovo čista emocija, lišena stvarne osnove, ali, kada pogledam svoje stripove, kroz glavu mi prođe jedna besmislenost svog nagomilavanja, posjedovanja, otpora prolaznosti, i čudim nad skamenjenošću svega toga - strip koji te ne može iznova i iznova stimulirati, u suštini i jeste tek potrošna roba, što je status koji dobrovoljno prihvata. Na sreću, postoje izuzeci - autori koji svojom vizijom zadiru u opšte, praiskonsko, iskreno i živopisno, koji mogu biti inspirišući na svakom nivou ljudskog razvoja - čak i kada je djetinjstvo davno okončano, kada se lišimo konzumerizma i šarenila irelevantnih fantazija. Prije svega, ja i danas, i uvijek ću, u radovima Osamua Tezuke nalazim jedan duboki i promišljeni humanizam, koji, među nerijetko reakcionarnom istorijom stripa, njegovom neozbiljnom odnosu prema samom sebi - sija kao vrhunac naše umjetnosti.

4. I dobrih stripova je mnogo. Koliko vremena prođe pre nego što ponovo pročitaš neki omiljeni? Ako to ne uspevaš - da li kolekcije imaju smisla?

Hm, teško je reći... dobrim stripovima se uvijek vraćamo, to je sigurno - i uvijek u njima pronalazimo nove perspektive, ili barem jedno ponovno buđenje strasti, nade, bogatstva doživljaja. Obično više volim da savladavam nov materijal - i stekao sam određeni animozitet prema "best of" listama, "panteonu odabranih" i slično - ali neki autori su izuzeci. Kolekcije imaju smisla u onom stepenu koliko smo slobodni od njih - koliko ih shvatamo kao nešto što postoji radi nas, našeg užitka i stalnog duhovnog napredovanja, ne pridajući im svrhu-za-sebe, ne tonući u neurotično gomilanje.

5. Da li si razmišljao da ne kupiš odmah sve i svja što možeš već da pustiš da stvari idu prirodnim tokom, te nabaviš neki strip malo kasnije kroz menjažu (tako su se nekada čitali stripovi)?

Pa, Rope, ako se sjećaš, ja sam jednom u polu-šali govorio o "nacionalnom projektu mjenjaže stripova", kao načinu da iskažemo svoju solidarnost i neopterećenost materijalnim. Nekada sam imao taj impuls da pročitam "što više, što prije", ali on je značajno oslabio, do mjere da ne osjećam bilo kakvu uskraćenost svojom totalnom neupućenošću u tekuća stanja strip-zajednice. To ima mana, ali i prednosti: manje smo podložni konformitetu opšteg mišljenja, prolaznim "trendovima" i strujanjima, i nekom dijelu pristupamo vrlo opušteno, s mirom, osjećanjem izdvojenosti i slobode ličnog suda.

6. Da li se stripadžije u dovoljnoj meri okupljaju?

Prije svega, nikada se nisam pojavio ni na jednom od okupljanja, objektivno spriječen, zbog čega mi je izuzetno žao. Stoga, nisam najpogodniji da o istima govorim... ali, mnogi su mi pričali, "u četiri oka", da se okupljanja često, prečesto, svedu na jedan džinovski "šoping", pivo-ispijanje (nije da imam išta protiv toga, naravno), te vrlo rastureno druženje... dakle, manjak kreativnosti, zanimljivosti, slobode i aktivnosti - kao i svugdje.

7. Da li forum umara i, ako je to slučaj, kakve pojave na njemu?

Forum me često umara, da, čak i u danima kada su rasprave više nego intrigantne. Prije svega, radi se o velikom trošenju vremena i energije - koje se prečesto svede na prežvakavanje davno prevaziđenih tema, prazninu dosade, pisanje radi pisanja, bez imalo inspiracije... prije svega, nervira me infantilnost velikog broja forumaša, konzumeristički stav, ogromna bezličnost širokih forumskih masa, te, naravno - nezrelost, reakcionarnost, nedostatak pažnje i dobre volje koje mnogi članovi pokazuju, NAROČITO čim zađemo u osjetljivije teme, van politike. Tu se većina naših "sagovornika" pokažu kao epigoni i reakcionari, klasični primjer pasivnosti našeg doba. Samo pogledajte PDF "Kafanu" - potpunu i ničim iskupljenu sramotu ovog foruma (sa naglaskom na političke teme).

8. Ko su najkorisniji forumaši DW?

"Najkorisniji"? Opet tržišni izrazi. Forumaši koji najviše obogaćuju ovo naše okupljalište, daju mu smisao - su, prije svega, i sami intrigantne, nadarene, sveobuhvatne, humane i ka novom otvorene ličnosti. Proporcionalno rijetkosti takvih osoba u našem društvu - toliko takvih imamo i na forumu, odrazu... Mislim da se zna koje forumaše najviše cijenjim: Lorda Vejdera (sa kojimse redovno dopisujem na FB, i koga, da vam pravo kažem, pitam za savjet u kriznim situacijama, kao starijeg brata), Vele (koji se razvio u vrlo opasno forumsku "zverku"), tebe, Rope (zbog otvorenosti duha, humora, ležernosti), Neomeđenog (raspisanog našeg, jelte, premda za moj ukus ponekad previše naginje post-modernoj i relativizaciji svega sa stanovišta hladnog sarkazma)... sigurno sam zaboravio neke, ali dobro.

9. Da li je strip u dovoljnoj meri odrastao?

Ovo pitanje mi je, iskreno, daleko najpodsticajnije. U suštini: ne, i prijeti mu opasnost da umre jezivom, protiv-prirodnom smrću, potpuno "ne-dijalektičkim" krajem, dakle koji NIJE istovrmeno i početak nečeg novog. Pogledajmo: strip je imao masovnu popularnost jedino u prvoj polovini XX vijeka, a i tada je služio pretežno kao oruđe reakcionarne propagande, zabave infantilnih i najlakša zabava (naravno, uvijek ima izuzetaka). Izgubivši svoj masovni status širenjem mas-medija, umjetnosti filma, televizije, itd., on je krenuo još gorom stazom - elitizmom i kvazi-intelektualizmom, pritom ni ne raskrstivši sa reakcionarnim naslijeđem prošlosti, već ga, naprotiv, reciklirajući u novim oblicima, u novim "vidovima", ne shvatajući da bi odlučno rasčišćavanje sa reakcijom - omogućilo ovim ozbiljnim pričama da se ispripovjedaju direktno, bez posredstva superheroja, naivnosti, bombastičnih monologa i dijaloga, itd. Neki vide šansu u tome da se strip priključi današnjoj masovnoj industriji zabave - naglašavajući status koji danas već ima u Japanu, koji može da stekne u SAD zahvaljujući ekranizacijama superheroja, serijama, internet izdanjima... (Walking Dead i superherojštino, gledam u vas). Ali to će stripu donijeti samo još jednu novu dimenziju otuđenja i obezljuđenosti, u kome ostatak društva već odavno egzistira. Mjesto razmaženih stripadžija i njihovih zatvorenih grupica, imali bismo začarani krug: mase koje kroz društveni aparatus socijalizacije stiču iskrivljenje, pogrešne predstave i nagone (zabava! opuštanje! plitki cinizam! konzumerizam! smrt kreativnosti!), i niz "umjetnika" - zanatlija koje stalno rade u sijenci ulice, gubitka plate i "normalnog" građanskog života - i koji ne SMIJU, ne usuđuju se praviti radikalne rezove - zato što ih neumoljiva logika tržišta nagoni da "nude ljudima ono što žele". A same želje su tek djelić cirkularnosti jednog cirkusa od "slobodne umjetnosti"... Volio bih da vidim strip kao istinski subverznivnu, slobodnu umjetnost, priključenu borbi potlačenih dijelova društva, negacija postojećeg: nemilosrdna kritika svega postojećeg! kontra-kultura! andergraund izdanja! bivstvovanje, a ne posjedovanje! Pred nama bi mogao biti jedan napor humanizacije obezljuđenog i dostizanja zbiljske, a ne formalne slobode. Ipak, ja cijenim da je film umjetnost budućnosti, i ne vidim tu previše mjesta za strip - naročito ako uzmemo nikada "fluidniji" tok svijesti, preokupiranost neprekidnim tokom sadržaja, gutanjem, nedostatkom koncentracije.

Istinski geniji svijeta stripa su nam ostavili primjer koji treba slijediti. Ipak, oni su uvijek bili izuzetak, "usamljeni jahači" koji su sklopili mnoge kompromise ne bi li mogli ostvariti barem dio svojih zamisli u tržišnom okruženju, u otuđenom i autoritativnom društvu. Rope - zamisli Hodorovskog koji nije imao budžetskih problema, čija je genijalnost prepoznata, koji je dobijao novac od masa koje su obožavale njegove filmove, a ne od šačice tajkuna biznismena i "kulturnjaka". (Ali takav Hodorovski nije bio moguć, a danas je još manje.)

10. Šta od stripova zaista nedostaje kod nas?

Mange! Sloboda, jednakost, bratstvo.  

Na šta je uslijedila dežurna kritika:

bas danas opanjkavam dinamiku ovog foruma, kad eto mhejlova razmisljanja (a cija drugo) jos uvek mogu da izmame neki odgovor... 

znas kako, druze, daleko od toga da je strip pocetkom XX veka PRETEZNO sluzio kao orudje reakcione propagande... one tri najplodnija uterusa (mada se sa americkim druga dva ne mogu ni porediti) su imala prilicno razlicito ne samo rodjenje,vec i detinjstvo, adolescenciju i uopste razvoj...

te stoga, trpati ih u istu vrecu na kojoj pise propagandni reakcioni materijal i/ili zabava za infantilne nema previse smisla... drugo, i ne manje bitno, ako je nesto jeftina zabava ne iplicira nuzno da je konzument infantilan...

i trece i najbitnije: strip ne moze biti istovremeno i istinski subverzivan i slobodna umetnost... to je medjusobno iskljucivo... slobodna umetnost ne sme robovati idejama (pa ni subverzivnim), slobodna umetnost moze radjati ideje koje se kasnije u vidu ideologije mogu utemeljiti u nekakva subverzivna nacela... ali u obrnutom slucaju umetnost gubi svoju slobodu noseci jaram subverzivnog cilja...

Te moj opširni odgovor:

Što se tiče Noemisove kritike...

Kao prvo, savršeno sam svjestan činjenice da sam u svom odgovoru zanemario mnoge specifičnosti škola stripa, izuzetke - koji uvijek postoje - ali to je bilo uzrokovano samom prirodom pitanja, odnosno apstraktnom, opštom formom istog - "misliš li da je strip dostigao svoju zrelost?". Tako sam i ja odgovorio na podjednako apstraktan, uopšten način - zanemarujući mnogobrojne sitne detalje zarad velike slike, apstrahirajući od jedne mase stripova, autora, složenih međuuticaja i putanja devete umjetnosti. Ipak, uvjeren sam da je opšta slika razvoja stripa, koju sam skicirao - itekako tačna, i može smetati samo onima a)koji još uvijek gaje iluzije o stripu upravo zbog ljubavi prema njemu - ne shvatajući da bi ljubav ka srži naše umjetnosti i poštovanje njenog potencijala zapravo prije zahtijevalo kritičko promišljanje koje vodi ka osudi nego belosvjesno obožavanje, te b) onima koji su od mene očekivali neku minucioznu monografiju o razvoju stripa, i koji očekuju da se sve "esktravagantne" teze - a moje se čine takvima u očima ljudi koji se drže formule "pojedinačni strip - pojedinačna ocjena", o umjetnosti "se uvijek govori subjektivno", "svako mišljenje je lično i treba se čuvati osuđivanja", zapravo propuštajućin da sagledaju strip kao cjelinu, i to ne prividno "nezavisnu", već određenu društvenim okvirom u kome se razvija -  dakle, da te "teze" budu potkrijepljenje obiljem empirijske građe u jednoj intervju-formi - dok sam ja dao tek najopštije smjernice (biježanje od zrelih tema, nekritičko prihvatanje vladajućeg diskursa, klanska zatvorenost, podilaženje fetišima i infantilnostima publike mjesto odlučnog, radikalnog reza).

Ipak, strip, kao i sve drugo u današnjem svijetu, postaje svjetsko-istorijska pojava (rekao bi čika Marx), uz intenzivnije "saobraćanje", odnosno međuuticanje nego ikada - i u moru različitih stilova, pristupa, formi pripovjedanja, ipak iskrsava jedno nesumnjivo jedinstvo - ako ga oduvijek nije bilo, barem u vidu činjenice da stripove, kao i sve ostalo - stvaraju konkretni ljudi u konkretnim uslovima, i da njihovi radovi nose specifično "umjetničku" napetost odnosa fikcija-stvarnost.

Mogu da govorim o korijenima japanskog i američkog stripa, dok sam znatno manje upoznat sa FRA-BE školom. U Japanu, strip defintitivno, i pored djelimičnih, nikada razrađenih domaćih korijena, nastaje kao dio "uvoznog" paketa zapadne kulture - u smislu poslijeratne "pacifikacije" Japana, transformisanja polu-feudalnog, strogo hijerarhijskog društva, i njegovog uvođenja u tada, a i sada, dominantni tok zapadne mas-kulture. U tom smislu, sudbina mange je neraskidivo vezana uz projekat "novog Japana" - njegove uspjehe i neuspjehe, otuđenje i podivljalu konzumaciju koji nosi u sebi, i mnoge neskriveno reakcionarne crte. U SAD, gdje je ideologija vladajuće klase oduvijek bila izrazito moćna, koja je po sebi moderna kapitalistička zemlja per se, oslobođena feudalnog tereta prošlosti, kontra-strujanja (bilo u vidu retrogradnih kritika "industrije" od strane romanticizma i preživljelih feudalnih, anti-modernih elemenata, bilo u vidu radikalnih socijalističkih mislilaca i stremljenja ka prevazilaženju građanskog društva) - stvari su još jednostavnije, relativno gledano. Kritička misao spava mrtvijem snom...

Elem, što se tiče dileme o "slobodi spram subverzivnosti" umjetnosti - ona je lažna, i ima smisao samo ako se Umjetnost gleda kao mrtvi, okamenjeni pojam, ako zanemarimo njen živi tok. Ja ne naređujem subverzivnost umjetnosti - jer je umjetnost slobodna samo ako u njoj vlada kreativna, fleksibilna anarhija - već predviđam misaoni tok velikog broja stvaralaca, ako i ukoliko budu težili istinskoj slobodi i preispitivanju društvenog tkiva, ukoliko svoje talente usmjere ka postojećeg (a čemu drugom?) Danas, umjetnost može biti slobodna samo ako je subverzivna, tj. tok njenog razvoja zahtijeva subverzivnu fazu na putu ka istinskoj slobodi, odnosno društvu slobodnom od finansijskih okovna i diktiranja ukusa odozdo. Sloboda poprima takav tok razvojem stvari. Naravno, činjenica da je sloboda moguća samog putem subverzivnosti, kritike, kreativne pobune - sama po sebi je kritika današnjice.

Da, infantilna zabava ne implicira infantilnog konzumenta - ali samo ako opet gledamo apstraktnu zabavu, apstraktnog čovjeka, apstraktan odnos ispražnjen od sadržaja i istinske razvojnosti. Mislim da sam skicirao mehanizam današnjeg svijeta, formiranja svijesti mlađih naraštaja - koji, gonjen potrebom unutrašnjeg samoodržanja, neminovno stvara infantilne, pasivne konzumente, ljude od kojih je njihova suština, volja, kreativnost, nadanja - oduzeta u korist boga Zabave i Lagodne Ispaše, i kome oni prilaze, tražeći u njegovim tlapnjama dio svoje oduzete snage (opet, na tragu Fojerbaha i kritike idolatrije). Koliko je to "oduzimanje" dobrovoljno, koliko je svijest unaprijed programirana - zaslužuje detaljnije raspravu.