Zagor u krugu vremena

U stripovskim krugovima dobro nam je poznata činjenica da je Zagor Te-Nej, Duh sa sjekirom, najprodavaniji strip na našim prostorima. Ona je izazivala niz najraznovrsnijih reakcija u toku godina, i ne jednu žustru raspravu - od zgražanja razočaranih ljubitelja drugačijih stripova nad "ukusom masa",preko nimalo blagih odgovora ljubitelja Patrika Vajldinga, pa čak i do filozofskih analiza različitih epizoda (!), koje su trebale pokazati da i zreli ljudi mogu uživati u datom štivu, i da "dubina" nekog sadržaja često zavisi od samog čitaoca. A najveći dio kupaca stripova, koji se ne oglašava na okupljalištima strip-zajednice, ćuti - i nastavlja da prati dogodovštine Duha sa sjekirom. U svijetu gdje deveta umjetnost ima sve manji značaj, i uticaj joj se stalno sužava - Zagor ostaje "narodni" heroj, najpoznatiji i masama najdraži od čitave plejade Bonelijevih heroja. Ali nam ovoga puta cilj nije da zauzmemo stav prema ovome pitanju - nećemo biti Patrikove apologete, niti dokazivati (sumnjivu) uzročnu vezu između uspješnosti Zagora i skromnih postignuća drugih stripova kod domaćih čitalaca. Valja postaviti istovremeno i daleko jednostavnije i daleko složenije pitanje - da li, nakon pedeset i više godina prisustva na kioscima, Zagor i dalje ima smisla; i može li imati smisla bez kraja?

Neosporno je da je veliki dio "stare garde" čitalaca akutno razočaran i nezadovoljan novijim epizodama, i da se kupovina istih često svela na ustanovljenu naviku, ili čak kompulsivni ritual, fetišističku potrebu za "popunjavanjem polica". Može se reći da je stvar jednostavna, i da se naprosto radi o odrastanju: kao zreliji ljudi, nove avanture sagledavamo daleko kritičkije nastrojenim očima, a, bez jakih emocionalnih veza koje imamo prema starijim epizodama, jasno je zašto je sud najčešće nepovoljan. I sve je u redu: neke nove generacije upravo stasavaju uz Zagora onakav kakav je danas, ostavljajući neizbrisiv trag na njihovom djetinjstvu... da bi jednog dana takođe omalovažavali nove priče, a stare obožavali sa ljubavlju i nostalgijom koja magli svako kritičko razmišljanje. Ali... status kvo ne može trajati vječno, i Zagorov lik je pretrpio drastične promjene, često ne na bolje, govori spomenuta garda. Često preovladavanje detektivskih elemenata, prenaglašeno isticanje kontinuiteta, počeci "saga" o Atlantidi, keltskim legendama, crnoj magiji, itd., pa čak i jasnije "mapiranje" Darkvuda, sa daleko više stalnih likova i realističnijim Zagorovim položajem u istom... kao da su ove promjene u naizgled statičnom serijalu dovele do otuđenja od suštine lika, brišući nekadašnji duh stripa, ali čuvajući ljušturu spoljnih simbola - dajući nam samo, kažemo, niz poluuspjelih ili potpuno promašenih priča. Epizoda koje su naizgled vjerne poznatim Zagorovim odlikama, ali zapravo pokušavaju da se distanciraju od istih i izgrade nešto novo - i upravo ovo neslaganje dovodi do neuspjeha, šizoidne neusaglašenosti u srcu serijala.

Čuveni povratci starih neprijatelja - naučnika Helingena, druida Kandraksa, vampira Rakošija - primjer su neuspjeha ovakvog načina postepenog "transformisanja" serijala. Pojavljivanje starog lika - a Zagor, kao veliki čovjek, ima i prikladno moćne neprijatelje - treba da omogući psihološku bliskost sa starijim čitaocima i da ih podstakne na čitanje priče koja naizgled poštuje klasičnu ikonografiju i duh stripa. Istovremeno dolazi do suštinske promjene, koja se često svodi na usiljene pokušaje "većeg realizma" ili "psihološke dubine" - i nasilno gubimo dodir sa originalnim razvojem lika, i svi ovakvi pokušaji djeluju tragikomično u okruženju koje im je - nedosljedno. Nekadašnji negativci savršeno su funkcionisali čak i bez ovakvih pripovjedačkih pretenzija - kao arhetipske, idejno upečatljive figure, čiji je konflikt sa Zagorom bio više od pukog taktiziranja (kako stići od A do B, kako omesti plan C, itd.), već prije sudar oprečnih stavova i vizija svijeta sa Te-Nejevom uvijek ugroženom utopijom Darkvudom, i (ličnim) Zakonom koji sprovodi. Druga tendencija koju valja primjetiti jesu Zagorove "odiseje"; proputovanja po dalekim krajevima svijeta, od Aljaske do Afrike, u kojima se suočava sa novim izazovima i situacijama. Radi se o izmještanju Zagorovog lika u novi, širi kontekst, njegovom uključivanju u širi narativ - ali prečesto postaje tek jedan od mnogih učesnika ili, još gore, pasivni posmatrač drame koja je prevelika za jednog kostimiranog šumskog čovjeka. Fokus nije na Zagoru, već na okolnim dešavanjima, sa kojima je često tek periferno povezan; ako su data dešavanja zanimljiva i intrigantna sama po sebi, konačni rezultat će biti kvalitetan. Tako smo dobili izvrsnu sagu koja počinje sa "Nestalim istraživačem", tj. na Sjevernom polu, a i "afrički ciklus", gdje se izdvaja sjajna epizoda o izgubljenom Atlantisu. "Veseli četvrtak" upravo objavljuje i "južnoameričku sagu", na radost čitalaca. Ali, čak i ako bi ove sage bile uvijek uspiješne (a nisu: u njima ima i mnogih mediokriteta, pa čak i potpunih promašaja), one ne mogu predstavljati razriješenje Zagorovog lika, ili biti trajna osnova drugačijeg identiteta stripa. Na kraju dana, Zagor nije svjetski avanturista - već indijanski zaštitnik, heroj, mesija, pa čak i varalica - i ovi izleti na druge kontinente ne mogu nikako činiti glavno tijelo serijala.

No zar se Zagor nije oduvijek mijenjao, sve od daleke šezdeset i prve godine, kada je počeo izlaziti: pa samo uporedite sirovog kavgadžiju iz prvih dana sa kasnijim herojem, pokajnikom, pravednikom - ukratko, daleko složenijim i ambivalentijim likom! Možda, ali se kroz dane prvobitnog lutanja i formirao čvrsti identitet, jezgro stripa koji zna samog sebe, a Zagor našao svoje mjesto u, kako bi indijanski vračevi rekli, "krugu života". Bitnije, promjene su bile prirodno nadrastanje i nadogradnja - koraci u istraživanju velike teme Zagora i misije koju je sam sebi dodijelio. Pokušavajući da nasilno uhvate korak sa duhom (sadašnjeg) vremena, da izvrše polovičnu "modernizaciju", scenaristi stripa kidaju i kompromituju ove linije razvoja i smisla - nudeći čudovišnu mješavinu, Zagora koji nosi svoje staro lice... ali je izgubio sebe, i zaboravio na taj gubitak, nastavljajući da bezglavo hrli naprijed. Stalna fluidnost i promjenljivost nisu nužno dobra stvar ako ostaju proizvoljni i nasumični; a može biti i da je Zagoru prijeko potreban kraj, zaključak njegovog bića - da bi smisao bio potpun, mjesto stalnog nastavljanja.

Kraj - da li je uopšte moguć? Zagor je sebi dodijelio ulogu između dvije rase i dvije civilizacije - oštro sukobljene, nepomirljive, istorijskim procesima osuđenje na rat, istrijebljenje i izrabljivanje. Zapadna civilizacija, u sopstvenoj protivuriječnosti ubrzanog napretka i sve većeg varvarstva, ubijanja psihe i tijela čovjeka, pokazuje se kao nesposobna za human odnos i prema sebi samoj - a kamoli prema drugačijim kulturama, koje želi samo da podvrgne sopstvenoj vladavini. Indijanska plemena, pak, uprkos sopstvenoj izdijeljenosti na različite narode i jezike, dijele istu sudbinu - gorko uništenje ljudskih zajednica koje su ostale na nižem stepenu ljudskog razvića, sa svim blagodetima i manama istog, samo da bi pojmile da se istorija ne zaustavlja, već ide naprijed, bez obzira na žrtve. Niko ne dobija: zapadna civilizacija, pored unutrašnjeg nasilja, pokazuje najmračniju stranu baš u širenju, tako podrivajući sopstvene ideale i ubrzavajući svoj kraj baš kroz puni razvoj. Indijanci su suočeni sa potpunim slomom svog svijeta i sebe samih. Zagor stoga, održava status kvo u krhkoj ravnoteži snaga - kada su Indijanci dovoljno snažni, a bijelci još uvijek previše slabi da bi rat donio odlučnu pobijedu ijedne od strana. Sve njegove avanture se odigravaju u prividnoj vječnosti: koja će jednom biti slomljena, bez obzira na njegove napore. Vrijeme, prava linija, se nastavlja i hita ka istorijskim ishodima: panta re, pa i Zagor.

Upravo ovakvo razriješenje, u vidu suočavanja sa stvarnošću i sveopšteg rata, imamo u nezaboravnim Sklavijem "Demonima ludila": teško da je ijedan čitalac zaboravio potresne slike raspada Darkvuda, Čikove pogibije, pa čak i Zagorovog samoubistva! Iako se priča poziva na "paralelne svijetove" i na kraju vraća Zagora u njegov kutak, neki bi rekli da je to kraj, istinski i neporeciv. I ako jeste, ostavlja gorak ukus u ustima - i čini nam se da je to prije negacija, slamanje Zagora, negoli njegovo okončavanje, kraj. Postoji li alternativa ovome? Možda je već imamo u trenutnom stanju serijala - sve jačem obesmišljavanju stripa i njegovog junaka uz, pomalo paradoksalno, sve repetivnije i istovjetnije epizode... dakle, usiljeno formalno nastavljanje života kada njega zapravo - nema, odavno. Lažnu modernizaciju koja ne stvara ništa novo, već samo uništava staro.

Zadovoljavajuće rješenje bi bilo, stoga, jedino moguće ako Zagorovu "prividnu" vječnost mira u Darkvudu - shvatimo kao istinsku. Vrijeme, krug, se za Zagora sastoji u beskonačnom ponavljanju njegovog sopstvenog života - u vječnoj odbrani njegove uvijek ugrožene utopije Darkvuda; u borbi bez kraja i početka, protiv prijetnji miru i suživotu u njegovoj šumi. Zlo, pokušaj prevrata ove male vaseljene, će uvijek stići, u bezbroj oblika - vojske, ratobornih Indijanaca, Helingena, čudovišta i čega sve ne - i Zagor će se uvijek boriti protiv suštinski istog: za očuvanje njegovog sna, za uravnoteženost stvarnosti. I ta pobjeda će uvijek biti plaćena žrtvama, herojskim činovima i bolom  - inače ne bi imala smisla. Repeticija nije lišena smisla, kao u sadašnjem serijalu: jer postoji svijest o ponavljanju svega, i volja da se izdrži, da se proživi sopstveni život, uvijek i uvijek. Ali šta bi imalo vrijednosti u takvom svijetu? Stvarnost, onakva kakva jeste u Darkvudu, svakako je dovoljno vrijedna za Zagora. No, ukoliko ne bi bila stalno ugrožena, pod prijetnjom, Zagor ne bi imao smisla: njegova borba ne bi ni postojala. Upravo u stalnoj borbi, u skupim pobjedama, u mirenju sa nemogućnošću završavanja svog zadatka, Zagor, onakav kakav jeste, može naći mir i smisao. Te, na kraju krajeva - nije li dovoljno da samo otvorimo stranicu stripa, pa da ponovo, skupa sa njim, doživimo pobunu Demonske maske, veliku Tkačevu zavjeru, ludilo Stivenovog Novog Salema, i još toliko toga? Vrijeme je, a naročito u stripovskim univerzumima, samo jedna iluzija: Zagor, shvativši tu iluziju, ponovo postaje centar sopstvenog svijeta, i u dosadašnjim avanturama - nalazi krajnju svrhu, potpunost. Nije potrebno nikakvo eksplozivno "finale", konačna borba ili slična teatralnost - junak je istovremeno u centru, statičan, i u beskrajnim doživljajima, dinamičan. 

Sugestije i ideje poput ove, se, naravno, teško mogu sprovesti u okvirima jedne izdavačke kuće, no neka nas to ne spriječi da sami podarimo Zagoru kraj, onakav kakvog ga vidimo - srećan ili tužan, realističan ili fantastičan, ali uvijek naš. Kraj za Zagora, prijatelja i saputnika našeg djetinjstva.