Zagor i poezija Afrike

 

Ljepota edicije "Odabrane priče" leži upravo u tome što nam pruža priliku za ponovni susret sa mnogim polu-zaboravljenim Zagorovim pričama, sabranim u jednu svesku, u odličnom prevodu "Veselog četvrtka". A ponovni susret sa drugom pričom tkzv. "afričke sage", nenadmašnim "Povratkom Kejna", je bio nužan da bi ista zasijala sa vremenske distance. Pri drugom čitanju su sve suptilnosti i nevjerovatna pripovjedačka snaga Andreučijevog crteža došle na vidjelo - i, moram reći, radi se o najbolje nacrtanoj Patrikovoj avanturi koju dosada vidjeh. Kroz nekoliko kadrova, Andreuči je u stanju da jasno omeđi granice i prirodu svijeta fabule (što je izrazito bitno u svim pričama van poznate Darkvudske šume), evocira niz utisaka, sjećanja i emocija - jasno postavi i Zagora i čitaoca u okviru svijeta, podstakne nas na građenje specifičnog odnosa prema njemu. Da pojasnim: "Povratak Kejna", ma koliko se radilo o avanturističkoj, akcijskoj, relativno linearnoj i jasnoj, "raspričanoj priči", u sebi nosi nešto od hipnotičkog kvaliteta ugođaja poezije: stvaranja jednog svijeta ne samo da bi se ispričala priča... već i kao samodovoljne, opčinjavajuće slike, koja kroz svoju nejasnoću izaziva bezbroj asocijacija i senzacija u posmatraču.

Pogledajmo crna kraljevstva juga, i Zagorov susret sa fetišom džu-džu... tu duboku tamu džungle, isprekidanu od strane par dugačkih, izvijenih traka bjeline - rijekama, kroz koje civilizovani putnik može ući u "srce tame"... vjerovanja njenih stanovnika, u kojima se mitološko i realno prepliću dok razlike nema - stvarnost jeste mit, iracionalna i sveprožimajuća: Dambalah je van istorije, svevremeni bog koji može uzeti i oblik bijelog pustolova iz daleke zemlje, o kome će se pričati uz vatre još mnogo, mnogo godina. Zatim, ništavilo velikog Džufa: bjelina pustinje, u kome sve ljudsko dolazi na istu, završnu tačku - nultu tačku naše slabosti i sićušnosti spram silama prirode i kosmosa, iluzornosti smisla i svrhe za nas; pijesak prekriva raspale grobnice civilizacije, briše posljednje tragove ljudskih napora. Na stubu, mjeesto uputa ka gradu Akronu, moglo je pisati i samo "sic transit gloria mundi". Ali priroda, uključujući i pustinje, donosi samo smrt, čistu, nakon koje vlada samo zaborav: u okrilju raspada i smrti civilizacije, pak, ko zna kakav polu-život, koji se hrani tragovima smrti a i sam polako nestaje, može postati. Akron je grad leševa i onih koji se njima hrane: čak i u njemu se nastavlja, sa monstruoznim cinizmom, istorija ponositih Atlantiđana: njihovi potomci jedu leševe predaka, izdržavaju zvijerski život na temelju kostiju civilizacije koja se umorila od svoje veličine, starosti, nagomilanog znanja i istorije. Gomilati se ipak - ne može vječito - vreme i pijesak nagrizaju i one koji bi želili da sve ostane isto, istovjetno i beskonačno, i tako se sahranjuju u holovima kojima su hodili za života, noseći iste dragulje i haljetke, znajući da je sve uzaludno. Ima mnogo užasa u "Povratku Kejna", a to je nekro- užas: nekromantija, nekropolis, nekrofilija. Život koji se hrani od smrti, kao gulovi, živi koji žele da vaskrsnu mrtvo i vrišteći slome zakone prirode (nekromanti) i oni koji žele da prodru u domen smrti i otmu blago mrtvih, ne bi li služilo svrhama živih (Tuarezi i ostali "sinovi islama"). 

Spram takvog svijeta, kojim vladaju kosmičke, nespoznate i često hostile sile, i figura Junaka poprima drugačiji oblik, ili se, bolje rečeno, drugačije sagledava u svijetlu ovakve panorame. Zagor i Kejn, obojica snažni i moćni ljudi, simbolišu milost i pravdu. Kejn je pravda i nema milosti. Zagor katkada i ne izvrši pravdu u ime milosti. Pravda postavlja svijet i sve u njemu na svoje mjesto: Jahve, Onaj-koji-jeste, i njegov poredak pravde, iznova se otkriva u onome što mu je strano: i najgušći mrak i najgnusniji demoni su zbrisani, i u tom uništenju otkriva se božja ruka, stalno potvrđivanje boga kroz njegovu, naizgled, ugroženost, ugroženost ideje boga i kosmosa za ljude. Endrju Kejn, kao veličanstvena varijacija Hauardovog Solomona Kejna, jeste ruka gospoda koja vrši ovaj zadatak: bog se ne otkriva ljudima, već biva otkriven kroz ljude, njihovu hrabrost i vjeru. Ljudi su bitni u građenju svijeta božje pravde; oni nisu pasivne stvari, već slobodna bića. Endrju Kejn je vjernik: on ne očajava nad negacijama njegovog boga, zlom i nepravdom, već stremi da ih uništi, i, kroz sebe i svoje činove, konstituiše makar dio pravednog svijeta božjih zakona, još vrijednijih jer su ostvareni i pomoću njega. No pravda, koja bi kažnjavala dosljedno i uvijek, za svaki postupak, još je nepotpuna bez milosti: snage da se pogleda iza zlog dijela, i zločinac poštedi, u nadi za bolje sutra, život i promjenu. Bez milosti, nema ni pokajanja ni potpune božje pobjede -  već samo kažnjavanje i uništavanje zla, koje nije najviša pobjeda. Najviša pobjeda je otkrivanje i cvjetanje dobra i božje promisli u onome što mu je strano: u zlu, preobraženom i odbačenom, okrenutom ka dobru. Tu milost, i tu sposobnost odlaganja pravde zarad još veće pobjede života - predstavlja Zagor.

On (Zagor) je rukovođen svojim "moralnim nagonom", a njegova dopuna Kejn fanatično sprovedenom idejom Božje pravde. Međutim, u goreopisanom pejzažu, obojica poprimaju obrise apsurdnih, gotovo kamijevskih junaka. Apsurd se javlja u oštrom raskoraku između želje za pravednim svijetom bez zla i svijeta takvog kakav je: iracionalan, ogroman, suštinski neljudski, lišen antropocentričnog dobrog boga i svrhe koja bi nam bila data. U takvom okruženju, apsurd se samo može živjeti: Kejn kroz svoje dirljive napore u sebi oživljava ideju pravednog, iako manihejskog i nemilosrdnog svijeta, a Zagor prirodnu pravdu, pravdu pomiješanu sa milošću i snagom da se oprosti. Krajnje pobjede dobra nema, i bilo bi je smiješno i očekivati u ovako postavljenom narativu: gulovi i dalje žive u ruševinama Akrona, a zlo i dalje prebiva u dušama ljudi. No Zagor i Kejn i dalje stvaraju svoju svrhu, i kroz svoje avanture prizivaju jedan drugačiji, humaniji svijet: koji poimamo po njegovoj beskrajnoj udaljenosti od našeg, po putokazima i slikama koje nam ostavljaju dobri ljudi.