Buka, bes i tišina

U ovom slučaju, rado ću iskoristiti možda i najznačajniju od svih privilegija autora - ćutnju. Tačnije, dopustiti da ove poetske crtice govore i djelaju same za sebe; ma kako bile inspirisane itekako ličnim događajima i stanjima uma, one moraju biti i nešto više od pukog traga proživljenog. One bi, kao i sva poezija, trebale biti žive. Sartr je rekao da je čitanje dijalektički korelativ pisanja, i da je najveći neuspjeh - pisati (samo) za sebe. Stoga sve napisano, i ovdje i drugdje, i moje i tuđe, nema nikakvoga smisla i istinitosti ukoliko ne živi kroz vas, čitaoce, i pokrene u vama... nešto, misao, osjećaj, sjećanje. Ta moć asocijacije i buđenja i jeste, mislim, moć pjesme.

Zajedno

U hiljadu oblika da dođeš, opet bih te volio.

Oganj bukti, i ja ga gasim; i gle! Ruke su moje u plamenu, i oko moje, i misao je žeravica. A sagoriti me ne može, jer je od mene i od tebe.

Ljubav je ta sitna spram svijeta: al kroz nju gledam, kroz nju zborim,kroz nju je sve moje proteklo.

A riječ što ti kažem nije riječ, nego ruka preko ponora; i tamo gdje je bio bezdan sad smo mi.

Ja sam ti, i ti si ja; iz tvog oka se smejem, iz tvojih grudi dišem, iz mog srca ljubiš, iz mog srca žudiš.

Nije ni od mene, ni od tebe; postoji dok smo tu, rodilo se kad smo se pogledali.

Željezna vrata

Njegovi koraci odzvanjaju u noći. Meki, prijeteći, čujem ih gdje ne bi trebali biti.

Čvrsta tvrđava je naš razum – a opet oko nje kruži trulo, krvavih očiju, glasom koji obznanjuje kraj i lom.

Kraj napora, uspona ka boljem, svega što se čovjekom smatra. Skrhani smo pod težinom onoga što želimo biti.

Ludilo je stiglo. Ludilo, nepojmljivo, staro kao prva zora. Ludilo mučenika i ubica stiže da primi i tebe, o mali.

Još se čuju jauci, urlanja ekstaze slobode. Sloboda od svijeta previše ljudskog, ropstva – razuma! Obzira! Na drugoj su strani.

U tebi je klica ludila što se na kapiju baca; i gle!, izdajnička ruka poseže ka bravi. Zgasla je zadnja iskra; dok toneš u ludilo vaseljene, znaš: slobodan si od iluzije Ja.

I neka bi nam došao dan velike slobode.

Ni plemena ni kraljevstva

Pogled ti luta, a lice skrivaš; bojiš se ljudi i dijela njihovih.

Sijenke pritišću, ne možeš ni hodati ni mirovati, ni govoriti ni ćutati; prati te i u besvijest.

Pa onda ipak hodiš, koraka teška ali hitra, ne bi li umakao – ni sam ne znaš od čega.

Neka siva magla, mučna odvratnost, grč bola spustio se na svu radost tvoju; sve dobro zatrovano je i zgaslo – samo zlo strašno sija.

Kuda korak vodi neznano je, bitno je ići – i u hitnji uteći.

Na kraj svega da dođeš malo je; samo u promicanju svane mir – u trenu, a opet žal.

I onda staneš, i pojmiš: bol nije ni tamo ni ondje, da se da skloniti; u tebi je izvor njegov.

I hraniš zlo, i zlom sijaš; teške riječi od tebe se čuju, da obznane svijetu grotlo gdje crne misli se kote.

Vikati, gristi, udarati; ta smisla nema – sama sebe poništiti ne možeš.

Ti, misao, san lakonogi, vrh ste vječnog i beznadnog rata.

Magle

Bog stvara svijet i u stijenje ga okiva; svaka je stijena zub, oštriji od mača.

I zub ujeda; rana zjapi, krv crna teče – sa svakom kapljom odlazi i duše, i snage, i smijeha prolaznoga.

Svakog dana potrošimo snage, radosti, života; trošimo – a čudimo se kraju.

Iz stotinu malih rana ističemo, u prah padamo i prah postajemo. Cilj svega čovjeka je – glib.

A Bogu nije dosta: na svijet nagoni magle crvene, što očima gledati ne daju; dimom gustim truje nas.

Teturamo se neviđeni i ne videći; svako malo čuje se jauk – sudariše se dva sapatnika.

Kunemo i ječimo, ali nastavljamo, spremno grabeć kroz trulo, zagušljivo svijetlo.

Slobodni smo da budemo slijepi a sanjamo da ovo životom se zove.

Ruina

Dobar si, kažeš? Ali si čovjek: u tebi leži klupko strasti, ljubavi i mržnje, borbe i želje utrobe. Jao svijetu, spaljenome da bi se utroba utažila!

„Ono“ ne mari. Želi sve, i želi odmah. Vjekovni okovi su ga sputali, ali u svakome obitava haos plamena i želje. Razgrni najboljeg i najgoreg: svaki počiva na crnoj sluzi i neiskazanoj želji.

Ti si, čovječe, krhka kula nad zjapećim ponorom. Temelji su ti izjedeni – što se više penješ, duže ćeš padati.

A spustiš li se voljno, i odrekneš kraljevanja svoga, odrekneš svrhe kojim si želio osmišljati obesmišljeno – vraćaš se svom pretku bezumnom, u nagonu rastačeš. Mesnata lutka – ta kad je ćelija o slobodi maštala! Kad se slika ludila – dužnosti, uma, il volje – isprečila između želje i zadovoljštine, u danima predačkim!

Između zvijeri i boga si, i ta misao nije ti nova. Vrtio si se stazama njenim, i nalazio sebe na početku, u sumraku koji ne prolazi nit radi dana nit radi noći. Ni naprijed ni nazad, čemu uopšte služiš?

Bujanje

U ime života i sunca

krvi i srca

zaklinjem se lako

da ću zlaćana oka hoditi

i klicati ljepoti

da ću ispijati slatke usne

i zagrizati u crveno meso

da ću prstima grabiti zemlje

i duboko udisati topli, vlažni vjetar,

a pogled odmoriti divljim zelenilom

Teške kapi kiše

počinuće na meni

Duboki zagrljaj tijela

sagoriće u vrelini

Smijeh će odjeknuti

oriće se sreći i nesreći

Jasnih očiju govoriću

riječi čiste poput izvora

zvonkije od groma

britkije od sablje

nepomućene prezirom

i bolom utrobe

zazivati propast neću!

Baciću crne rite

mršiti čelo neću

pred sunce izaći

i posvetiti se njime

- kakve li sreće!

Svjetlost da jasnu vidim

vodu da hladi i mirno šapuće

i trag zelenila da osjete žile kucavice

parče zemlje, ne neba, mi dajte!