Opasnosti traljavog pisanja

Koliko god bilo lijepo i ohrabrujuće vidjeti da se sve više i više piše o mangama, što odvojeno, što u sklopu sa pregledima drugih stripova, neke stvari, čitaj brljotine i nedopustivo proizvoljne izjave, vas ipak moraju iznervirati. Problem, kao i obično, leži u sujeti "kritičara" - koji, kada se već dohvate pisanja članka, žele i da iskažu svoje čitalačke utiske, dakle subjektivne impresije, ali i da ih autoritativno potkrijepe "podacima" i "tvrdnjama" koje sipaju iz rukava - znači, i da ispadneš poznavalac i da ti članak ima taj ton ćaskanja sa ljudima koji dijele tvoje interesovanje i žar. Pretpostavljam da se to može postići, naročito u radovima ljudi koji posjeduju poznavanje materije, naviku i smisao za pisanje, a i smisao za humor, i to je divno, kada uspije. Ali nekada dobijemo ovakva lupetanja:

http://ifanboy.com/articles/5-horror-comicsmanga-to-scare-your-socks-off/ 

Naravno, divno i bajno je sve u Sjodinjonjie Štati Ameriki, pa im treba dašak pravog užasa za inače benigni Halloween. Nešto što će ih malo razdrmati iz buržujsko-malograđanskih ljuštura - ah, taj thrill kostiju koje se lome i ideja ludih Japanaca!, naročito kad se čita iz tople fotelje. Ali, pri tome - pažnja se posvećuje samo šokantnosti i nasilnosti datih dijela - iako njihova srž zapravo sastoji mnogo složenije poruke od "BLJAS! eve gi mozak!", ali za to treba umjeti čitati, i nalaziti idejnu suštinu iza estetike i narativnih postupaka koje autor koristi. No ovakve persone znaju "tumačiti" samo svoj ograničeno estetsko-perceptivni model, te su u tom smislu uistinu obogaljene kada se dođe do nečega ŠTO se zaista azlikuje od predstava i predrasuda jednog "ordinary Joea", i onda zaista tonu na nivo djece, nesposobni da nađu smisao i razluče ono zaista bitno u tom, tom.... sveopštem napadu na okoštala čula. TO je isti um koji u "Violence Jacku" vidi isključivo "eksploataciju" i "nasilje nasilja radi", ne shvatajući o kakvom se sveopštem napadu na najkrhkije tačke socijalizacije radi - o direktnoj optužbi da društvo, i pored svog milenijumskog trajanja, i dalje nije proizvelo pojedince koji će biti moralni u svakoj situaciji (tj. razviti autonomnu moralnost), pogotovo kada represivno-nadzorni aparat države i soc. zajednice ode sa scene, što u "Džeku" predstavlja ogromni zemljotres. Svaki iole promućurniji čitalac će potvrditi kako je dati strip fanatično posvećen osudi nasilja i nasilnika, shvatajući prilično direktno iznijetu poruku bez problema. Da nam je više takvih...

Elem, pazite šta se ova malograđanska Betsi nalupala. Pokazuje i nepoznavanje svojih, "domašnjih komiksov". Evo šta kaže o Burnsovoj "Crnoj rupi" (meni jako drag strip): 

Suburban high school venereal diseases that cause the infected to have gross deformities and serial killer tendencies – that’s basically the plot of Black Hole, a poignant and utterly chilling tale of coming of age, sexuality, and the pure real horrors of sexually transmitted diseases – with a dash of the fantastical thrown in for good measure. If you feel the need to scare yourself into purchasing a chastity belt, this beautifully drawn graphic novel is the way to go.

 Ovo je lupetanje, razumije se. U "Black Holeu", Burns se PONAJMANJE stavlja u ulogu nekog "krišćanskog" moralizatora; ne, njegove simpatije su na strani - kužnih, zaraženih, onih koje je društvo odbacilo na osnovu jednog malog fizičkog defekta koji ih nikako suštinski ne mijenja. Stupidnost okruženja dodatno je istaknuta uzimanjem tinejdžerskih kružoka kao mjesta radnje, sa svojim mentalitetom rulje i linča, te "uklapanja" po svaku cijenu, i ako je iko kriv zbog mentalnog degenerisanja bolesnih koje nakon sljedi - to je baš to društvo koje ih je bezrazložno odbacilo. A na kraju zaraženi, neki od njih, uspijevaju da prežive i izgrade "alternativni socijalni model" - odnosno, da se povežu isprva baš na osnovu svoje zajedničke muke, a kasnije iskreno i na dubljem nivou. Naravno, pritisci postoje, "komuna" se mora raspasti zbog snažnog pritiska spolja i naslijeđenih predrasuda koje "mutanti" i dalje, makar nesvjesno zadržavaju - ali je glavna poruka: borba se nastavlja, dragi moji. VI ste ličnost, i dalje, kakva god nevolja vas snašla, kako god vas drugi posmatrali.I nekada je dovoljan samo jedan gest... kao kada glavni junak spava sa svojom simpatijom, ne mareći da li je ona zaražena (bolest nije opasna po život, nikako). Možda je teško to uvidjeti kroz talase nihilizma, otuđenja i ljudske zlobe koje Burns, opravdano, oslikava - ali to nije izgovor da predivni Black Hole pretvorimo u neki reakcionarni pamflet "mladalačke čednosti", to jest crkvenjačku knjigu sa ilustracijama koja će vam zgaditi ne-bogougodni seks. Ma da...

A sad na polje mangi. Evo šta naša Amero-debilka dalje kaže o "Panorama of Hell" Hidešija Hina:

This incredible relic of manga has two terrors within its pages: one, the almost comical gore (the main character lives across from a guillotine, there’s a bar where the dead eat pieces of themselves, the children of the neighborhood play with human body parts); and two, a revealing, honest, and uncomfortable reflection on Japan’s psyche after Hiroshima. This manga took me a week to read, because I had to keep putting it down to collect myself. If you detach yourself from the horrors it presents, it’s amusing. But if you realize the underlying symbols that this manga holds, it becomes intense – and scary.

Jao. Kao prvo, bilo kakva strikno "dualna" priroda dijela, bez dopunjavanja polovina u skladnu cjelinu, je lažna i najobičnije bulažnjenje; "Panorama of Hell" je Hinova najintimnija manga i svojevrsna životna ispovjest, stavljanje tačke na jedan ne tako vedar život. Tu prepliće svoju karijeru crtača horor-svijetova, sa svim osobenostima te estetike, i simbolikom, sa stvarnim traumama svoga života. Dakle, tu, na jednom mjestu, imate - uzrok i posljedicu, užase jednog mračnog vijeka koje se prelamaju kroz psihu histeričnog čovjeka i na kraju re-materijalizuju kroz niz horor-groteski, tobož "udaljenih od stvarnosti", "krvoproliću bez smisla" i slično, a zapravo samo našem iskrenijem i ekstravagantnijem odrazu. Ne kažem da su svi horor-radovi plodovi kojekakvih trauma i patnji stvarnog svijeta, daleko bilo, ali u ovom Hinovom radu, vezu je lako uočiti. Stoga, ne, ne radi se u tim "humornim" (crnohumornim, svakako) dijelovima o nekom autorovom zajebavanju, prosipanju crevaca ne bi li ubijedio čitaoca kako je "kul", "drugačiji", "ide tamo gdje se drugi ne usuđuju" i slično, već o jednom sloju izmišljenog, lagodnog (jer je - poznat i kontrolisan!) užasa koji pokriva prave rane i daleko dublje emocije negoli površno gađenje; slika koja mu treba odvratiti pogled od bolnih sjećanja, ali i u njoj samoj - nalazi potvrdu svoje tragedije. Ne možemo umaći od samoga sebe... I stoga, u svom konačnom radu, Hino dozvoljava gubitak kontrole, dozvoljava slom i ludilo svog lika, ali podstaknuto stvarnim događajima i likovima njegovog života. Lik mangake u stripu, počinje da se sjeća svega - i cijepa svoj pejzaž "krčme mrtvih", ubija, bukvalno čereči svoju izmaštanu ženu i djecu, pa i promijenjene, iskrivljenje verzije majke i brata - da bi na kraju ponovo vidio sve prizore, one stvarne, koji ga muče čitavog života: smrt oca, brata, bijeg iz Mandžurije, tjeskoba života... I na kraju stoji na obali mora krvi, zaklinjući se na propast svijeta, i bacajući sjekiru prema čitaocu, rušenje četvrtog zida. Dakle:iluzija stripa je probijena, istina je povraćena, zajebancija je gotova, vrijeme je za PRAVI užas, dečice, ne gubi se horordžijski gen tako lako, niti se bol izbjegava apstraktnim maštarijama.

I ne zaboravimo - opet svođenje svega na Hirošimu. Pamtite, dečice nežna, jer vam stariji kažu da je jedina trauma japanska - Hirošima. Kakav Nagasaki, kakav ostatak rata, kakvi druš. problemi re-struktuiranja carskog Japana posle Dr.svj.rata! Šta će vam to, učite istoriju za debile! Jer, znate, svaki mrak i tuga u japanskim stripovima vam je zapravo priča o Hirošimi. Ako ne razumiješ neko japansko dijelo - samo mu prilijepi etiketu "mračna alegorija Hirošime", pukni se koji put ciglom u glavu kako bi imao obraza da tako otaljaš posao, i show goes on! Cinik bi rekao da je za prosječnog Amerikanca samo Hirošima bitna u odnosu te dvije nacije, najviši domet njihovog dodira: Japan je pobijeđen, "democracy has prevailed", njihova kultura je niža, kao plod uma pobijeđenog, i samo to je bitno - oni su zauvijek, barem politički, određeni stranom konstantom. "Našom" - američkom, mislim. Istorijska tragedija u "Panorama of Hell" uključuje i Hirošimu - ali se tiče i izgubljene Mandžurije, i specifične drame tamošnjih japanskih kolonizatora, između nemila i nedraga - sa jedne strane, horde sa pravom osvetoljubivih Kineza i nadolazeći tenkovi moćne Crvene armije - a sa druge, japansko ostrvsko društvo, koje ih nikada neće u potpunosti prihvatiti i koje će ih, maltene, smatrati strancima. Okrutnost, ogromna okrutnost na sve strane - crvenilom obojena apokalipsa jednog svijeta koji nije bio pravedan, i nije pokušavao da stvori društvo slobodnih i jednakih, ali koji je mnogima bio sve što su imali. 

 Skratićemo ostatak. Evo šta se kaže o "Uzumaki":

By far the most twisted, gut wrenching, oh god I have to put this down and go outside and take a deep breath – manga I have ever read in my life. It spans three graphic novels and it’s from the grandfather of Japanese horror manga himself, Junji Ito. It ramps up with short stories, all based around “spirals” – eventually coming to an ultimate peak that will have you tearing through the pages but also wanting to cry. One of the most genuinely terrifying things you will ever subject yourself to in your life, I suggest reading this manga with the lights on and people around.

Bla, bla... na prvu loptu zapažam nevjerovatan gaf sa nazivanjem Junjia Ita, pazite, "djedom horor-mange", što je bulažnjenje prve kategorije. Kao prvo, dva najveća uticaja u ranim danima jeze japanskih mangaća-horordžija su Kazuo Umezu i Šigeru Mizuki - premda mi je prvi autor mnogo draži i poznatiji, barem sam svjestan i ogromnog uticaja drugog. Junji Ito je tu prije u položaju učenika, i to u mnogo čemu inferiornijem od svojih uzora - ali, da, poznatiji je na Zapadu, pa ga kite titulama sa kojima se ni sam, ako ima imalo skromnosti, ne bi složio. Zatim... Uzumaki - stresni vrhunac J-horora?! Dobro, svi imamo različite pragove osjetljivosti, ali meni se to dijelo činilo više jednom vrhunskom egzibicijom crnog humora, i to u obilnim količinama, na vrlo pametan način, sa pojedinim sekvencama istinske histerije i anksioznosti. Distanca koju Uzumaki pravi od "normalnog" nivoa stvarnosti, sa koje neprirodni događaji postanu prirodna, očekivana svakodnevnica, kao i relativna ne-uzbudljivost polazišne teme - da spirala, the horror!, the horror! - za mene sprječava neko ozbiljnije traumiranje. Ito je iskoristio maksimum jedne osrednje ideje, i napravio sjajan strip - najuspješniji primjer kombinovanja njegove bezgranične, groteskno-nenormalno-cinične mašte i konvencionalnije vještine pripovjedanja, to jest ne-zbrzanog zaključka, emocionalnog finiša, postupnijeg građenja napetosti (elementi koji u njegovim radovima često "škripe").

Eto vam poznavalaca stripa i sladokusaca, "otvorenih" umova! Jebote, mrš na Zagora.