Thursday, June 13, 2013

Saut Park: dekonstrukcija Batersa

"South Park" je već odavno suštinski dio današnje glavnotokovske popularne kulture; subverzija koja je integrisana u sistem, čije silne kontroverze, grubi prizori i primljene tužbe služe isključivo jačanju kulta serije "koja nije za svakoga". Uistinu i nije. U tom smislu, SP možemo definisati kao... jednu istoriju privremenog uspjeha i konačnog neuspjeha, dakle dijelo koje je vrlo ironično i validno napalo mnoge temelje uvreženih predrasuda, ideoloških obrazaca današnjeg društva i slično, ali i koje, istovremeno, u konačnici nije uspjelo da postane ključna prijetnja društvenoj strukturi, koliko god na mahove bilo radikalno - nastupila je integracija. Ovo je vidljivo, naročito, i u najnovijim sezonama serije, koje se previše često svode na "saut park komentarisanje nedavnih događaja", čime se gubi dio univerzalnosti opservacija i puni zamah jetkog preispitivanja svega i svačega ranijih sezona. Dakle, SP je očekivan dio diskursa sagledavanja modernih pojava, govornički glas koji je utoliko manje opasan kada je konačno prihvaćen... Naravno, ovo ne treba tumačiti kao vulgarnu optužbu, tako karakterističnu - "prodali ste se!". Ne, riječ je o sasvim prirodnom procesu Uspjeha, koji i ne može preuzeti drugačiji oblik u američkom okviru, bez većih turbulencija same osnove istog.


Ipak, ne možemo ni minimalizirati uspjehe serije. Doslovno rečeno, ona je lucidan odraz današnje psihe čovječanstva: umnogome dezorijentisanog, ciničnog, kritički nastrojenom prema svemu, bez "svetih krava" koje ionako polako odlaze na klanje, redukovanog/izmijenjenog morala (koji je, za razliku od patrijarhalnog, centriran oko "slobode i sreće pojedinca", i upada u novi niz protivuriječnosti), fluidnijeg nego ikada... Američki kult vječitog sukobljavanja oko "velikih pitanja" (demokrata ili republikanac, za ili protiv abortusa, gej brakova, itd.), pri čemu se stvarni problemi prikrivaju linijama podjela, uz dirljivu vjeru u "pravo svakoga da gaji svako idiotsko mišljenje, i da ga se ne napada zbog toga" koja zapravo sprječava fazu dijalektičkog rješenja problema, sintezom suprotnosti, nije mimoišla ni SP. Tako odavno bjesne rasprave o tome da li su tvorci serije demokrate or republikanci, i kako se to odražava na njihov rad, te o samoj prirodi šoua, njegovoj agendi, progresivnosti ili reakcionarnosti... što je, naravno, potpuno promašeno. Pred nama nije neki sistem uređenih vrijednosti, konsistentan i trajan pogled na svijet, stvar-za-sebe, sa suštinom, koju bi pretenciozni kritičari tako rado "otkrivali", već pokušaj sinteze jednog metoda. Tačnije, toka kritičke svijesti koja postoji samo u odnosu sa Drugim (tj. objektom istraživanja), stalno i grozničavo samo-ostvarujući  taj tok kroz praksu, aktivno učešće u kritici ili dekonstrukciji elemenata moderne svakodnevnice. Uostalom, mi skoro nikada ne vidimo svakodnevni život malog planinskog gradića, jednog običnog dana... jer on i ne postoji u klasičnom smislu, tj. neophodan mu je katalizator u vidu Predmeta, objektivne pojave koja će biti podvrgnuta subjektivnoj percepciji serije (poput poznatih ličnosti, koncepta, itd.). To je grozničav tok, u kome nema mjesta za previše samo-refleksije; ukoliko bi svoju moćnu kritičku svijest SP usmjerio, u cjelosti, na samog sebe, temeljne postavke, preduslov postojanja šoua - našao bi jednu inertnu masu, koja bi se brzo dezintegrisala usljed nedostatka uzroka, pokretača aktivnosti. 


Daleko bolji i korišćeni postupak jeste korišćenje tog "materijala" u odnosu na Objekat; i tako dobijamo farsu, prividno poštovanje određenih narativnih tokova (filmskih, ideoloških, pa i dramskih uopšte), koji su zapravo tek prividno re-kreirani radi što uspješnijeg sjeciranja, ukazivanjem na njihove unutrašnje nedosljednosti i protivuriječnosti. Svijet Saut Parka, uprkos prepoznatljivoj ikonografiji, nikako nije fiksan, niti samo jedne prirode: tako lokalna škola može biti i klasična američka škola i vježbaonica političke korektnosti i parodija na prikaze iste u zloglasnim "romkomima", sam grad i zaostala redneck zabit i zajednica međusobne solidarnosti, kulta zemlje (kao u sjajnoj epizodi "Pohlepa crvenog čovjeka"), dječaci i naivni, klasični pripadnici svog uzrasta i moćni kritički, samo-svjesni glasovi ("I learned today...").... (zapravo, jedna moguća konstanta jeste Kartmenova sociopatska priroda) Krajnjim ogoljavanjem i simplifikacijom stvari, kroz povremeno korišćenje šok-taktike i vulgarnog humora, u kratkim epizodicama (i cijenim da nikakva druga dužina ne bi funkcionisala; film SP se osjeća kao prerazvučeni vic, at best), izloži se mnogo zapažanja i smjernica ka shvatanju pojave, pri čemu prividna jednostavnost forme može da nas zavara u potcijenjivanje istih. Uz dosta promašaja, naravno, gubljenja osjetljive ravnoteže između vulgarnosti, pronicljivosti i licemjerja (i pored toga što sam ljubitelj serije, smatram određene epizode licemjernim/neiskrenim, dostojnim oštrije kritike), frenetične prakse koja može biti i vrćenje u krug, zapadanje u dogme društvene strukture i forsirane "sukobe" unutar iste (spomenute u prethodnom pasusu). Valja spomenuti i da SP nije post (ili nad) ideološki, jer ne pripada ni takvom društvu; samo jednom koje umišlja da jeste, nakon "pobjede" (urušavanja protivnika) u Hladnom ratu, ostvarene, itekako ideološke, dominacije, koja se urušava upravo zbog dosljednog sprovođenja sopstvenih "principa" in vivo, (neo-liberalnog) kapitalizma. Zapad nije Kraj Istorije, niti je "Saut Park" konačni verifikator i ocjenjivač društvene stvarnosti, iz istinski "slobodne" i nezavisne pozicije.

Zanimljiv je primjer zadnje epizode pete sezone, "Butters Very Own Episode", u kome se vrši nemilosrdna dekonstrukcija lika Batersa, i, preko njega, ideoloških obrazaca koje predstavlja. Takođe, zajedno sa prethodnom epizodom, "Keni umire", čini zanimljiv, iako kratak niz - epizoda u kojima se mogu nađi ne-ironične dramske scene per se, kroz potresno obraćanje Kajla umirućem Keniju ili prepirku neurotičnih Batersovih roditelja. Prije svega, neophodno je definisati Batersa, i to kroz poređenje sa ostalom prikazanom djecom, pošto se najčešće i prikazuje kroz kontrast.


Erik nije dilema; možda i najdosljednije prikazana amoralnost na malim ekranima ikada. Kada čujete riječ "psihopatija", ili amoralnost, većina će pomisliti na mračne manijake koji upravo istovaruju trideset peto svježe silovano i ubijeno (otprilike tim redosledom) tijelo u džinovski zamrzivač svoje šumske brvnare. Međutim, ovdje se sociopatija... spušta na prozaični nivo, svakodnevne situacije, dosljednu sliku svijeta - ne samo ekstreme. I to uznemiruje. Erik i jeste i nije dijete; hodajući nagon uz tek minimalnu nadu za dosljednu i dubinsku (a ne samo prividnu) socijalizaciju. Sten i Kajl su naročito ambivalentni: prvi je konformista, u suštini (nazovimo to "moralom društvenog dogovora"), dok drugi pokazuje začetke formiranja autonomnog morala, istinskih principa. Ali, svakako nisu "djeca" u klasičnom smislu... po informisanosti, često zapanje odrasle (da, to je digitalna generacija), a postoji i određena doza ironične samo-svijesti, raskrinkavanja dramskih situaciji (naravno, u funkciji goreopisanog kritičkog toka serije) - koje takođe prevazilazi klasično Dijete, arhetipsku (konzervativnu?) sliku. (Kenija nećemo razmatrati usljed prekratkog životnog vijeka!;)) Baters je, pak, okarakterisan kroz svoju "naivnost", to jest nekritičko usvajanje uticaja i sugestija spolja. Ali, to nije neka anomalija - već klasična karakteristika djeteta; od svih sautparkovaca, Baters je jedini dijete u klasičnom smislu, patrijarhalnom. Stoga njegova naivna vjera u dogme odraslih, u suštinsku ispravnost roditelja, u male "mitove djetinjstva" - zato jer je produkt socijalnog okvira, ideološkog toka koji i razvija upravo te osobine kod djeteta, u cilju što brže socijalizacije i uklapanja u "prirodni" društveni poredak.

Stoga je "Batersova epizoda", suštinski, razaranje stereotipa srećne i tradicionalne porodice (uz obavezno nabrajanje obje odlike, jer se "sreća", prema datom diskursu, može dostići jedino slijeđenjem "tradicije", uvreženog, ispravnog toka stvari). Stereotip - nikada jasnije prikazana "slika u našoj glavi, koja ne odgovara stvarnosti" (psihološka definicija). Stereotip - kao kamen temeljac svake ideologije, "iskrivljenog pogleda na stvarnosti" (marksistička definicija), svakako i konzervativne. Tako se i dekonstrukcija konzervatizma postiže kroz kontrast Batersovog naivnog shvatanja događanja sa onim objektivnim, koji ostaju trajno neusklađeni, što eksplodira na kraju, u jednoj rečenici (ali o tome kasnije). Vesela pjesmica na početku epizode i stalna sekvenca sa šarenom podlogom na kojoj narator uzvikuje "To je Baters!" nije tu radi pukog ismijevanja - već poradi mučne protivuriječnosti sa mračnim sadržajem epizode. I to je tek početak subverzije.


Početne scene odišu vedrinom; sunce sija, ptice crkuću, porodica je složna i sprema se da ode u restoran ne bi li proslavila godišnjicu braka. Između Ideologije i Stvarnosti još uvijek nema sukoba, iako se u gledaocu budi gađenje kakvo može izazvati samo nekontrolisana vedrina, vidno lažna. Koncept Dobra - skladne porodice - kome suštinski nešto nedostaje, i upravo zbog tog nedostatka "Zlo" ima tako fatalnu privlačnost (zakulisne tatine radnje). U činu koji kao da je išetao iz neke am. porodične serije pedesetih, majka šalje Batersa u "benignu" špijunažu oca - ne bi li saznao šta joj planira kupiti za godišnjicu! Međutim, otac je homoseksualac, ili barem "radoznao". Dovoljno radoznao da se potajice kreće u homo-vodama. Dakle, kritika konzervativne porodice direktno napada njen osnov - Oca (ne, recimo, poređeni položaj žene i djece, ne eksplicitno), i to ne sam "ideal" patrijarhata, idejnu osnovu takvog društvenog odnosa, nego njegovo ostvarenje u praksi, tj. sugeriše nam se neostvarivost ideologije u "čistom" stanju. 

Baters, uprkos tome što je jasno, sopstvenim očima, vidio očeve radnje, nije u stanju da ih shvati - ne zato što je neinteligentan, već zato što u mentalnom sklopu ideologije tradicije takve stvari uopšte nisu predviđene - ergo, nisu ni moguće. Tako se "tata rve sa drugarima" - što je ideološki dosljedna interpretacija viđenog - to nikako nije seksualan čin, jer je nemoguće da jedan muškarac poželi drugog. Barem ne "normalan", ali tako dolazimo do Batersove majke. Ona, naizgled, kao odrasla osoba, shvata šta se desilo - ali isključivo kao negaciju patrijarhalnog principa, kao "zlo" i "neprirodno", "nedopustivo" - dakle, takođe kao zarobljenik sopstvenog mentalnog sklopa.  Muž se prometnuo u negaciju porodice - ergo, porodica više "nije čista", tj. jedan čin kaljanja njene "suštine"  (zapravo gorespomenute stereotipne slike) znači da više nikada neće biti ista, da je zauvijek uništena. Um koji razmišlja u apsolutima, u relacijama postojanje-negacija, uz oštru razgraničenost pojmova; manihejstvo. "Logično" je ubiti Batersa, što majka i pokuša učiniti, jer je Svijet poremećen, srušen u temelju, prometnut u zlo, i za njega više nema mjesta u istom. 


Otac... sa jedne strane, određen svojim društvenim statusom, propisanom društvenom ulogom - kalupom u kome nema mjesta za ispoljavanje čitave ličnosti, svih njenih težnji i nagona. Rezultat je tako specifičan: šizofreno izdvajanje "nedopuštenog" u izolovani segment života, ignorisanje istog, borba između norme i težnje (posjećivanje gej-barova nakon radnog i porodičnog vremena). Kao što smo gore spomenuli, činjenica da je "zlo" privlačno samo ukazuje na manjkavost predstave o dobru, na unutrašnju protivuriječnost, rascjep između dopuštenog i (ne)svjesnih težnji ličnosti. Batersov otac krivi internet za sopstvenu inicijaciju u gej krugove, kao "zlo modernog doba" - ne uviđajući, ili lažući samog sebe, da je prilika uticala na njega zbog već postojeće "slabosti", da se snaga ideologije iskušava baš na njenoj najslabijoj tačci. Ipak, pokazuje određeni pragmatizam, upadajući u klasično licemjerje; govoreći Batersu o "malim bezopasnim lažima" - dakle, moralnost i "striktna ispravnost" na površini, svijeta radi, uporedo sa mračnim strastima i radnjama tik malo dublje. Savršena slika patrijarhata i Starog u raspadanju.

U ostatku epizode, roditelji, misleći da je Baters mrtav, uglavnom tvrde da ga je oteo "neki Portorikanac" (još jedan konzervativni "klasik": neprijatelj i zlo su uvijek SPOLJA, "drugo" i nama "dobrima" strano), potpomognuti plejadom poznatih američkih ličnosti povezanih sa sumnjivim smrtima bližnjih. Baters, i dalje blaženo nesvjestan svega, približava se roditeljskom domu. Kada konačno stigne, dirnut, otac odluči da prizna medijima Sve, apsolutno sve - da bi na kraju izjavio "hajdemo u restoran, godišnjica nam je!", u maniru "srećne, srećne porodice" sa početka epizode. Ovo više nije samo obični mehanizam zaštite - već lagano slijetanje u ludilo, u svjesno negiranje stvarnosti zarad usiljene glume i imitacije "čiste porodice". Priznanje nije istovremeno i "oproštajnica grijeha", način da se sve razriješi "magičnim štapićem", a mi sami vratimo na "normalnu stranu". Baters konačno shvata šta se desilo, i, iskreno, kaže da "najvjerovatnije neće biti u redu". Ukidanje patrijarhalnog sistema, ili njegovo prisilno održavanje lažima i represijom, nanijeće mnogo bola, u svakom slučaju, ali najviše najnedužnijima, koji istinski vjeruju u njegove dogme, i ostaju osuđeni na bolne sudare sa stvarnošću. Koliko god naivan bio već u sledećoj epizodi, nasmiješen kao i uvijek, Baters ovog kritičkog toka, mračne farse, nikada više neće biti isti.


1 comment:

  1. Sjajno! Retko se ovakva stručnost može naći na nekom blogu! Nadamse da će biti još toga o SP. Stvarno ima dosta mogućnosti za dekonstrukciju i dedukciju.

    ReplyDelete