Prolazeći kroz opus režisera Vesa Krejvena, nekolicina naslova će nam neizostavno privući pažnju; radi se o momentima velikog kritičkog i komercijalnog uspjeha, kada stvaralac nabasa na onu "zlatnu žicu", sklop elemenata na pravom mjestu, u pravo vrijeme - stičući, čak, kultni status. Uistinu, pored filmova tipa "Brda imaju oči", "Strava u ulici brestova" (koja se izrodila u ogromnu i, ergo, vrlo profitabilnu stonogu od franšize), pa i post-modernog "Vriska", lako je predvidjeti "Zmiju i dugu"(1988), to jest "Serpent and the Rainbow". Svakako se radi o dijelu nezanemarljivih kvaliteta, u kome je forma toliko superiorna da uspijeva u "iskupljenju" određenih idejnih manjkavosti i simplifikacija, pa čak i da dođe na prag nekih jako zanimljivih implikacija (eksplicitno povezivanje zombija/crne magije i politike, sukob racionalnog i vudu-religije, kao "izraza narodnog duha", nagoviješteni preobražaj glavnog junaka), da bi na kraju, padom u banalnu estetiku (završni obračun sa Doktorom), ipak pokazalo svoju ograničenost i potpuno preovladavanje palp elemenata avanturističkog filma; nevoljnost/nemogućnost da se u postavljenim okvirima ode do kraja i da neki manje efemeran sud o izloženoj problematici. Stoga, pred nama je krnje remek-dijelo, ili, tačnije, vrlo zabavan film kome nedostaje "ono nešto" da bismo ga punopravno uvrstili u najsvijetlije izdanke horor-žanra. Na neki način, nalazim da je to tačan odraz i samog Krejvenovog statusa u žanrovskoj hijerarhiji: režiser sa nemalim talentom, sjajnim osjećajem za vizuelno, i inovativnim idejama koje u najboljim slučajevima zamalo da nadiđu ograničenja komercijalno-zabavnog filma i amero-idejnog okvira, ali ne uspijevaju, ne sasvim. Tako dobijamo izuzetno zabavne i intrigantnim naznakama ispunjene filmove, poput originalne "Strave u ulici brestova" (u kome, i pored suptilne strave sanjanja, Kruger ostaje banalizovan pesničenjem/rvanjem/obaranjem, pa i ničim opravdanim krajem), ili "Vriska" (ljubavnog pisma naivnim slešerima, ali i ironičnoj kritici, sumnjive svrhovitosti), čiji se beskrajni nastavci, u rukama manje talentovanih nastavljača, pretvore u farsu.
"Zmija i duga" se svakako može podičiti izuzetno upečatljivim i inovativnim prizorima, kao i mračnom atmosferom koja je savršeno usklađena sa zapletom sve do samog gorespomenutog kraja. Haiti nikada nije bio mračniji i misteriozniji, niti dublje otuđen od strogog zapadnog "common sensea"; neobjašnjivo ostrvo na kome se susreću java i san, strahovi otjelotvorljuju u fizičkoj stvarnosti, tako blizu (SAD), a istovremeno i tako daleko, poput dva različita svijeta. Vudu religija, nastala iz spoja vjerovanja dvije tada sramno porobljene rase, indijanske i crnačke, jeste pravi "krik potlačene duše, mistički odgovor na ovozemaljska stradanja", uznemirujući podsjetnik moći ida "Novog svijeta", nečega potisnutog, mračnog, instinktivnog, što polako narasta usred vedrog mita o "obećanoj zemlji" (uostalom, koliko puta smo u fikciji svjedočili napadima vudu-"magije" na bogate zemljoposjednike - nepokolebljivo racionalne i nemoralne bijelce?!). Štaviše, ona nije samo skup okamenjenih dogmi i sujevjerja, već pokazuje veliku dinamičnost i sposobnost unošenja "stranog", te se tako čak i vjerovanja univerzalističke katoličke crkve, namijenjena podjednakom Spasenju svih vjerujućih, koje god nacije ili rase bili, polako preobražavaju u dio većeg sistema i slike svijeta vudua, u kome su sveci samo još jedan niz imena za duhove onostranog, pokušaj racionalizacije neshvatljivog, ne Jedina Istina, i neprijatan podsjetnik na "pomalo" paganske korijene mnogih hrišćanskih vjerovanja. Vrhunac ove subverzije jeste shvatanje glavnog junaka da je figura djevice Marije, te vječite "utješiteljke" vječito neutješenih siromaha, koju ugleda na lokalnoj procesiji - za žitelje samo još jedna inkarnacija, oblik transcedentalne boginje Ljubavi, i to itekako fizičke, tj. seksualne. Kako uvodna rečenica kaže - "čovjek je biće zarobljeno između Zmije (Zemlje) i Duge (Neba)" - sugerišući nam da ovdje nismo centar i mjerilo univerzuma, već, čak, "nesavršeno" biće, vječito zarobljeno u staroj protivuriječnosti (čovjek-životinja ili čovjek-stvaralac).
Čak je i ideja života posle smrti, i to ovdje, na Zemlji, kao najveći san, opsesivna želja današnjeg industrijskog društva, izopačena u svoj iskrivljeni odraz, komplementarnu emociju: strah, i to od same ideje da smrt nije konačni kraj, da slobode od mračne i nekontrolisane stvarnosti nema. Da je uskraćena čak i sloboda "nepostojanja", i da ljudskom razumu predstoji suočavanje sa stvarima za koje nikako nije sazdan, niti može izdržati: agonija sahrane, propadanja u crnilo, nepokretnost i potpunu nemoć, osim svijesti koja se ne gasi, tog čovjekovog sumnjivog "dara" - sada prokletstva. Ovaj pandemonijski Haiti nam nudi košmar bez kraja, koji istovremeno i plaši i privlači: rijeke krvi koje se slivaju u zakovane kovčege, poslednju suzu tek zakopanog čovjeka, neprirodno dugačke, mršave ruke zatočenih koje izviru iz malih ćelijskih prozorčića, pokušavajući da opipaju Slobodu, Život, mrtvi ustaju iz grobova samo da bi besciljno lutali, bez "velike tajne" koju bi prenijeli živima, te itekako stvaran užas mučilišta tajne službe, gdje je misterija "ljudskog bića" možda i najbliža rješenju - jer je sveden na parče drhtavog mesa, živac koji čeka nadražaj bola...
Kao što vidimo, "Zmija i duga" se, svjesno ili nesvjesno, dotiče vrlo zanimljivih i intrigantnih pitanja, ne toliko osrednjom snagom onoga što kaže, već pokazanog, gustom atmosferom onostranog. Do kraja filma, međutim, biraju se lakše solucije, i dijelo ne ostvaruje svoj potencijal, grubo kidajući ili ni ne spominjući implikacije dotada ostvarene - ostajući na "bezbjednoj" margini "zabavnog, avanturističkog, pomalo gadnog" horora. Dva osnovna sukoba protivuriječnosti, na kojima čitava radnja počiva, dakako tijesno povezani, jesu:
a) iracionalno vs. racionalno
b) politički koncept (u suštini traljavo realizovan, na nivou "reganovskog" kaubojskog sagledavanja svijeta - us and them, "velike ideje" Slobode, Još Slobodnijeg Tržišta, itd.)
Obračun sa "neobjašnjivim" potencira se od prve scene filma. Glavni junak Denis, kao predstavnik bogatih establišmenta "whitey" civilizacije, dolazi u Amazon, tragajući za smjesama šamana. Dakle, Civilizacija u sebe inkorporira ona skromna dostignuća koja su divljaci, u svojoj oskudici i primitivnosti, nekako dostigli. Ima u tome nečega nemilosrdnog, hirurškog - odsjeći jedno Otkriće iz prirodne sredine, mističkih obreda kojima su smjese i hemikalije samo cilj do dostizanja višeg, i svesti dobijeno, vrlo mehanicistički, na jedan proces, tjelesnu reakciju. Racionalizacija i komodifikacija "civilizacije" (kapitalističke) per se. Šaman, pak, mudro kontrira, tjerajući Denisa da popije jednu od smjesa - i iskusi dejstvo na svojoj koži, bez "razotkrivanja" misterije iza efekata obreda. Direktni kontakt sa kulturom "divljaka", u kome je bijelac onaj koji prima (no pun intended). Junak, u viziji, vidi svoga "zaštitnika" - jaguara, i dobija prve uznemirujuće naznake onoga što ga čeka na Haitiju. "Vrata ka mističnom", kako kaže jedan naučnik... su otškrinuta.
Na Haitiju (ili u srcu tame, kako vam drago), stvari postaju još složenije. Jedini bezrezervno pozitivno oslikan lik, od lokalaca, jeste doktorka Marijel. Na prvi pogled, predstavljena nam je kao tipski "dobrotvor" Trećeg svijeta: briga o bolesnima, borba za lijekove, u sijenci represivnog režima... sve dok se na lokalnom slavlju po prvi put ne pojavi i vudu, ali u svom benignom obliku; tako doktorku zaposjedne aspekt boginje ljubavi, i ona u transu pleše, koketira... jedna sesija divljanja ida, rekli bismo. Nakon Denisovog podsjećanja da bi, kao predstavnik nauke i racionalnog, morala odbiti vudu-misticizam, ona mu kratko odbrusi da "između moje vjere i nauke sukoba nema", što je prvi korak ka zapadanju u neiskrenost. Možda se u datoj kulturi "zaposjedanje" posmatra kao normalno, poželjno i pozitivno čak, ali to je nesumnjivo čin objektivizacije ljudskog, svođenje na objekt manipulacije, direktno, protiv naše volje i intelekta, i nije nimalo naivno ne povući paralelu između zaposijedanja i stanje zombifikacije (koje se, pak, izjednačava sa političkom pasivnošću, ali o tome kasnije) - oba predstavljaju isti pasivni odnos prema prirodnim i društvenim silama, saginjanje glave, odbijanje čovjeka-praktičara i samoostvarivača.
Guđenje hipi-melodije "ma to ti je sve priroda, prihvati je kakvu jeste, mkay" nastavlja se u sceni procesije, kulminaciji pozitivnog prikaza "religije"; ogromna masa ljudi se u skladu i veselju okuplja kako bi proslavljala i plesala... a "varnica" među našim junacima konačno zaplamsa - zavođenje, a onda scena seksa, u kome Marijel opet izgleda kao aspekt boginje ljubavi, nečega nekontrolisanog, ne-razumskog... U suštini, to je nezaobilazan dio nastojanja da se vudu-religija razlomi na "pozitivan" dio ljubavi, dobrote, ića-pića i čega sve ne, i "negativan", smrti, kontrole, krvi koji se logično nastavlja na represivne strukture ostrvskih vlasti. Poenta: religija "srca" vas oslobađa, a mraka i patnje porobljava (baš kao današnji pokušaji predstavljanja "istinskog" hrišćanstva).
Ono što ljubitelji ovakvih ideja zaboravljaju jeste da je religija apsolutni sistem, skup dogmi koji teži sveobuhvatnom pogledu na svijet i čovjekovu prirodu. Odnosno, nije moguće baviti se samo dobrotom srca ljudskog, jedinstvom sa prirodom i slično; ljudska patnja, zlo, nastali iz itekako stvarnih razloga, zahtijevaju svoj odgovor, metafizički odraz. Bijela i crna "magija" nisu samo antagonisti, niti saveznici, već i jedno i drugo, i da i ne, dio istog sistema, vizije svijeta kojoj je humanizam stran. Sjajni negativac Dargent, kao inkvizitorska figura koja u sebi sjedinjuje "duhovnu" i fizičku vlast, u potpunosti porobljavajući čovjeka, samo je ekstremno oličenje odnosa koji vidimo i u gorenabrojanim scenama "jedinstva" sa prirodom - isto podlijeganje čovjeka pod težinom spoljnih i mistifikovanih sila, isto prepuštanje stihiji i pasivnosti, odbacivanje prakse.
Obećana transformacija glavnog junaka takođe nije najsrećnije realizovana. Scena njegove sahrane (kao "živog mrtvaca") je sama po sebi upečatljiva, ali impact iste je upropašten činjenicom - da ga posle bukvalno pet minuta spasi bivši "zombi"! Ali minutaža je izgleda bila najbitnija; doteturati se do kraja. Uostalom, ako zombi, Kristof, spašava Denisa, podstaknut njegovom ranijom opaskom kako "Dargent nema tvoju dušu, živ si, zaboga" - čemu onda scena "oslobađanja" duša iz zatvora, ukoliko je isti povratio kontrolu nad svojim životom svojevoljno, odbacujući mistiku? Te, kada je, na sredini filma, prašak odnijet u SAD, ispitan, isproban, objašnjen, kakav onda efekat imaju crne moći vudua, koje su sada svedene na organsko, fizičko? Mjesto razriješavanja ovih protivuriječnosti, zaplet se radije bavi malo mračnijom verzijom "američkog razbucavanja zlih momaka", u kome je bitan samo - rezultat, "final score". Zapadna kapitalistička civilizacija bi se obično opredjelila za vulgarni pozitivizam, odnosno dosljednu racionalizaciju stvarnosti, ili barem prebacivanje neobjašnjivog na "subjektivnost percepcije", dubine (pod)svijesti. Njen američki ogranak se, pak, opredjeljuje za još vulgarniji pragmatizam - bitna je korist, to jest rezultat (prašak u SAD, zla diktatura pada), dok se daleko dublje pitanje prirode "stvarnog" gura pod tepih. Na kraju dana, ipak, bitno je samo biti pobjednik - poručuju vam amero-ideolozi.
Za kraj: ranije spomenuti politički elementi filma. Represivni režim je uspješno prikazan, kao zastrašujuća mašinerija ne samo kazne, već straha od kazne, primjera; pri čemu zombi simbolizuje pasivno stanje svijeti, život-koji-i-nije-život. Elementi crne magije i zaostataka prošlosti efektivno su uklopljeni u moderne strahove od totalitarnosti; kao i u svakoj diktaturi, najreakcionarniji elementi Haitija opstaju, čvrsto uklopljeni u totalitarizam, osnažujući ga. A opet, donekle nam se sugeriše i obrnuto - da je teror svjetovnih vlasti zapravo posljedica mračnog fragmenta religioznih vjerovanja, i zaostalosti ostrva, praktično lokalni fenomen (mudro "preskačući" Reganovu inicijalnu podršku režimu, dosljedno anti-socijalističkom). Uostalom, zašto je puni kapitalizam uopšte superiorniji u principima - kada ogromne multi-bilionerske kompanije cijede Treći svijet i monopolizuju "revolucionarna" otkrića zarad profita, ne mareći za stvarne potrebe i ljude? Korporacija u filmu je podjednako neljudska, na specifičan način, kao i mračna vudu-arena. Te, kada se mase konačno uzdignu, i zbace vlast, ali ne i uslove koji su je proizveli, oni su svejedno slobodni i demokratija je stigla. Kako znamo? Pa, tu je koka-kola, vjesnik mira i progresa:
No comments:
Post a Comment