Anti-sistemski "Escape from NY"

Nacionalizam, pod velom "nacionalnih interesa", "jedinstva", "odbrane otadžbine" i ostalih prodavanja magle za nedorasle umove, zapravo želi da ukine samokritiku, odnosno racionalno, materijalističko prosuđivanje svijeta oko nas, prokazujući je kao "nepatriotsku aktivnost". Onda će korumpirani političari, pohlepni popovi i kriminalna buržoazija moći da se sakrivaju iza "nedodirljivih" ideja - Države, Vjere/Boga, Investicija ili čega već... ili već živimo u takvom društvu, uz malo ili nimalo opozicije?

Gorenavedene riječi sam napisao ja, u sklopu aktivnosti jedne grupe crnogorskih socijalista, pokušavajući, između ostalog, da pokažem manipulacije vrhuške na vlasti i aktuelnost marksizma. Ali to nije bitno u ovom kontekstu. Činjenica je, i to tužna, da većina današnjih glavnotokovskih hitova i blokbastera - ne zavaravajmo se da svi dijele naš dobar filmski ukus, tih edukovanih Darkwoodovaca, kmeh - upravo slijedi šablon pop-kulture kao "fabrike snova", neke vrste "fiksa" koji će nas u potpunosti otrgnuti iz stvarnosti na nekoliko sati i beskrajno zabaviti. Zato što smo umorni, od posla, od svakodnevnih obaveza, i nije nam do ničega, samo do zabave. Beskrajne. I tako, neprimjetno, propuštamo da primjetimo mnoge ideološke teze koji nam dati filmovi, kroz šareniš masovne kulture, pokušavaju prikazati kao poželjne i tačne - i smijemo se drugima kao "paranoicima" kada nam pokušavaju ukazati na slične pojave...

Dakle, zaglupljivanje masa je apsolutni prioritet, i isticanje statusa kvo kao najboljeg mogućeg. Eto, nije savršeno, ali... jeste li slobodni (po našem receptu) ili niste? Zar želite te ekstremiste, i njihove revolucije koje će potresti vaš mirni život kredita i trošenja, radi kojeg ste i rođeni, majku mu? Čomski je pisao i o ciljanom "navođenju rasprave", odnosno forsiranju lažnih pitanja koji zaklanjaju suštinu stvari - navodeći sukob između američkih intelektualaca o povlačenju iz ili ostajanju u Vijetnamu, raspravi koja je učinila da se iz vida javnosti izgubi ključno pitanje - opravdanost same intervencije, odnosno američkog imperijalizma i reakcionarnosti.

Sličnim pitanjima bavi se i Karpenterov "Bijeg iz Njujorka" (1981.), koji pripada žanru akcionih filmova, tradicionalno nezahtijevnom materijalu. On se, zaista, i može gledati na auto-pilotu, odnosno puštanju mozga na pašu - hej, folks, pa ipak je to samo FILM, pa još SF, geekovska stvar, relikvija kojekakvih zaluđenika i eskapista. Naravno, onaj ko želi da postavlja prava pitanja, i zapita se o prirodi odnosa na celuloidnoj traci, obično će doći do drugih zaključaka.

I "Thing" je, godinu dana kasnije, nastao na pragu reganovskih osamdesetih, periodu jačanja konzervatizma i, skladno tome, debilnih blokbastera od kojih se američka kinematografija i dan-danas oporavlja, ili čak i dalje napreduje u tom pravcu - beskrajnog banaliteta. The Thing je popljuvan zbog neprijatnih pitanja identiteta i međuljudskog kontakta koja je otvoreno postavljao, dok beskrajna subverzivnost i pljuvanje "patriotskih dužnosti" od strane "Bijega iz Njujorka" često ostaje neprimjećena, ili protumačena isključivo u smislu "kul" i upečatljive pojave Snejka Pliskena. A i on postaje samo još jedan tough guy, mada-faker i slično, mjesto njegovog pravog, daleko opasnijeg lika velikog cinika, autsajdera i čovjeka lične etike, koji ne odgovara nikome, ni samoj Državi...

Koncept Države i Sistema uopšte je ispravno portretisan: kao mehanizam represije, monopola upotrijebe sile, koji se ne rukovodi bilo kakvim vrijednostima, već golom nužnošću interesa - koji, u klasnom smislu, znači održanje statusa kvo, društvene hijerarhije. Već na početku filma, kroz jednu, može se reći, distopijsku budućnost SAD-a, iznešena nam je kritika konzervativnog shvatanja "riješavanja problema". Segregacija. Čelični zid, ostvrski zatvor, podignut da se zatoče "oni", kako bismo mi, teks-pejing sitizens, bili bezbjedni i ušuškani. Bitno je izdvojiti "zaražena" grla iz Stada, i baciti ih u najcrnju rupu, da sami skapaju u svojoj zloći, i Average Joe će se, kao i uvijek, složiti sa tim. Njega, bre, ne dotiče. Koga briga za ispitivanje druš. okolnosti koje i stvaraju kriminal, i proces rehabilitacije.... kada tako samo troše pare poštenih građana? Menhetn, nekada mjesto na koje su se slivale rijeke imigranata, u potrazi za milion puta prežvakanim američkim snom, pretvoren je u oličenje nove Amerike - koja se više ne smiješi tako široko, niti pruža jednaku šansu svima. A i ta "šansa" služi samo da bi uspješni gazili preko drugih.

Do ironičnog obrta, MekGafina, itd., tumačite ga kako hoćete, dolazi kada avion sa sve-američkim simbolom, Mr. Presidentom (glupavim mediokritetom koji je najprivlačniji milionima ovaca, biva i u stvarnosti, i na filmu), preotet od strane još nekih "ekstremista", pada na ostrvo. U mrak, u Nepoznato i anti-socijalno. I tada država biva stavljena u izuzetnu situaciju ugroženih interesa, spremna na sve da ih odbrani. Čak i da pomiluje jednog okorjelog kriminalca i pobunjenika, Njega. S.B. Pliskena. Kako bi "obavio posao". Profesionalno, brzo, čisto. Kako svaka vlast voli. Sve u rukavicama, sve preko posrednika. Ironični tonovi očiti su u sceni "dogovora" sa Pliskenom, prava parodija većine patriJotskih filmova: mjesto da oduševljeno prihvati da se žrtvuje sa širi interes U-S-A!, U-S-A!, iako je otpadnik/nezadovoljnik, kao što kučeći-poslušno čini Stalone u, recimo, Rambu 2, našeg problematičnog junaka praktično prisile na "dužnost", stavljanjem mini-bombi u arterije. Kakva demokratska procedura, kakva ljudska prava: riječi za milograđanske budale koja još nisu prerasla uzrast Crvenkapice i kompanije.

Primjetiti i vrlo zanimljivu Pliskinovu prošlost: pilot, vrlo prestižno i patriotsko zanimanje, čak i odlikovani "heroj" neke Bitke za Lenjingrad... (kao da nije opšte poznato da bi SSSR, bre, dominirao u svakom ev. sukobu, he-he) Dakle, naizgled, savršeni primjer američkog "profesionalca", čitaj obezljuđenog šrafa u sistemu koji radi što mu je rečeno, bez uplitanja ličnog i smješnog filozofiranja: tako ne rade prave muškarčine, bre, nego zadignu još viče svoju pucu i tandrču po neprijateljima Homelanda. Nije teško Pliskenovu karijeru smjestiti i u novije američke imperijalističke ratove i intervencije, kao što su Irak, AP KiM, i ostalo. Međutim, ogoljeni cinizam i prezir koje junak upućuje prema insitucijama sistema, oličenim u makijavelističkoj ulozi Lija Van Klifa, pokazuju da je shvatio lice koje leži iza svih fraza - egzistenciju u kojoj čovjek stalno čini zlodjela u ime kojekakvih viših ciljeva, za šačicu skotova koji ga povremeno odlikuju i zakrpe. Neka svi vojnici na bojištu razmisle o tome - da jesu, možda bi stvarnost bila mnogo bolja, a istorija časnija.

Naša krunska teza, koja se mora pravilno shvatiti, jeste da društvo "sa druge strane", ta banda kriminalaca i manijaka - zapravo funkcioniše po potpuno istim principima kao i Država, oni su "država u malom", razlike nema, izuzev u većoj sirovosti upotrebljenih metoda i retorike.

Svaka država teži apsolutnoj kontroli svojih podanika, i u tome se može služiti "tvrdim", to jest klasičnim represivnim i nasilnim metodama (Menhetnsko društvanjce),  "mekim" to jest suptilnom manipulacijom različitih frakcija i indoktrinacijom, a najefikasnija je "štap i šargarepa", odnosno kombinacija prve dvije, pravo Pavlovljevo uslovljavanje, samo, avaj, na ljudima (USA, the best land EVAH). Robijaši na Menhetnu - iako nesumnjivo prvobitno samo gomila jedinki, i to anti-socijalnih, vrlo brzo formiraju kakav-takav kolektiv, odnosno hijerarhijsku društveni grupu. Uistinu sociološki koncept "gvozdenog principa oligarhije" - to jest, dolazi do formiranja "rukovodećeg sloja", koji se otuđuje od inertne mase i zastupa isključivo svoje interese, dakle klasa u određenom smislu. Ovdje Boss, karikaturalna figura mačo-autoriteta, no koji u "uglađenom" obliku postoji u punokrvnim državama, iha, pa molim vas, želi da pobjegne sa svojom izabranom grupicom - uski interes je najbitniji.

Kako Snejk izdržava u takvom miljeu? Mora: radi ono na šta je prinuđen, kao i svi mi, ali nije rob Države/Plemena, za razliku od svih ostalih likova u filmu. Njegova svijest o onome što se dešava, distanca od prljavog mehanizma vlasti i prezir prema istom, čine tu ključnu razliku. Da, Snejk ispunjava američke interese, ali nijednom, ama baš nijednom, ne pokušava da ih na bilo koji način OPRAVDA, šećerizuje, banalizuje.

Posebno je potresan, na svoj način, trenutak na kraju filma. Snejk kuša Predsjednika, pokušavajući da iza ovještale birokratske funkcije, simbola stupidnih masa i marionete Države, pronađe barem nešto malo ljudskosti, koliko mu je dopušteno da izrazi:"Šta mislite o ljudima koji su poginuli?". Problem je što je ovo pitanje postavio prekasno, kada se Pr. već vratio u svoju društvenu ulogu - kada mu je svijest, nakratko oslobođena novim iskustvima patnje i poniženja, istrgnuta iz tuposti, ponovo stegnuta u mengle klasičnog, beživotnog šablona. "Oh... dobri su oni.", parafraziram, ali tako je rečeno. Jedna mala rečenica, koja svojom silinom potvrđuje svu ispravnost Snejkovih stavova.

Nema Pravde, Istine, Nacije, i ostalog; ne zazivajte niti vrline, niti bogove, niti druge ljude. Svijet je mjesto mračno i okrutno, pocijepanih interesa, arena gdje čovjek kidiše na čovjeka, poput pasa. Podati se Cirkusu Mraka, državi, dužnostima patriJote i dobre marve znači izgubiti privatno dostojanstvo i ono što nas čini čovjekom. Krhki fragment onoga što imamo - i što tako lako izgubimo, svakodnevno, na najbanalnije moguće načine.

Posvećeno forumskom Snejku, Uzvišenom Referentnom Merilu Svega, od njegovog vjernog Štićenika