Crvene crtice (2)

Nastavljamo sa crvenim crticama jednog crnog i sumanutog vremena. Zar ste sumnjali? Problematika naše stvarnosti i potpuni rasap sposobnosti logičkog razmišljanja istovremeno daju mnogo, suviše materijala za nove kroki-analize i opravdavaju nužnost istih - kao jednog skromnog, ali, nadajmo se, validnog primjera.

 

Ključno je razlikovati pojmove "buntovništva" i "revolucionarnosti". Buntovništvo je, najkraće rečeno, vid visoko emocionalnog, iracionalnog, ne-kritičkog suprotstavljanja segmentima društva, koje najčešće potiče iz ličnih frustracija i identitetske zbunjenosti pojedinca. Nije ni čudo da holivudska "umjetnost" često veliča ideal mladog buntovnika i čega sve ne - jer to ostaje jedna deklarativna, za sistem suštinski bezopasna pobuna; zapravo, to je propisani način kvazi-"borbe" protiv Vlasti, kome nedostaje kritička oštrica i istinska samosvijest. Najlakše je "buniti" se po ustaljenim kontra-kulturnim šablonima - a kada prođe "mladost-ludost", dati ljutiti mladi ljudi će biti inkorporirani u društvene mehanizme, postajući pasivni kotači kapitalističkog aparata.

Kroz sličan proces prošli su svi kontra-kulturni pokreti (hipici, recimo), čija se deklarativna posvećenost idealima istopila u moru srednjeklasnog mentaliteta. "Alternativu" koju nude ovakvi pokreti, nije moguće realizovati ako ona ostane odvojena i suprotstavljena ostatku "dekadentnog" društva; neophodno je mjenjati društvo u cjelosti, u potpunosti mjenjajući dotadašnje socijalne odnose. Tek na nivou cjelokupne oblasti, države i, u konačnici, svijeta - stvari se mogu suštinski promijeniti.

I tako dolazimo do pojma istinske revolucionarnosti. Ona nije niti slijepa, niti impulsivna; njeno suprotstavljanje društvenim oblicima (kapitalizmu, svakako) počiva na pažljivoj analizi i uviđanju protivuriječnosti istih. Revolucionar prati i pokušava da racionalno objasni društvena kretanja, shvatajući da je sve oko nas - u stalnoj kretnji, preobražaju, nekad bržem, nekada sporijem, progresivnom ili reakcionarnom. Biti revolucionar znači razmišljati realistično i sagledavati stvari hladne glave, i potpomagati, u granicama mogućnosti, progresivne tendencije društva (u našem vremenu - socijalističke).

Do suprotstavljenosti crnogorskom i svjetskom kapitalizmu dovele su nas hladna logika i uviđanje klasnih interesa, analiza cjelokupne trulosti sistema pohlepe, profita i otuđenja rada, a ne ishitreni impuls, hir trenutka, slijepa i rušilačka emocija.

---

Često smo, od mnogih političkih idealista (!), slušali o modelu "kapitalizma sa ljudskim licem", koji će se, navodno, ostvariti i kod nas što većim kopiranjem modela evropskih država. Ne možemo se složiti.

Kao prvo - ovo lice kapitalizma, divljačko i pljačkaško, kome svjedočimo, jeste njegovo pravo lice, njegova suština, koju ispoljava kada god je u stanju da postane društveni poredak. Svako kretanje ka "humanosti", nije kretanje u okvirima kapitalizma - već prelazi u socijalističke mjere. Društvo koje se kreće prema "humanosti", ne iz idealističkih pobuda, već akcijom masa koje shvataju svoje interese, već svjedoči rađanju socijalizma iz stotinu sitnica svakodnevnog života, i preobražava samo sebe, uz manji ili veći otpor sila reakcije.

Šta se, u suštini, podrazumijeva pod "dovođenjem humanosti" u kapitalizam, što naše drage apologete često zazivaju? Najjednostavnije - državna reforma. Da, kod nas se često zaziva država. Ali, ne smijemo zaboraviti da je ova država organ vlasti vladajuće klase, nove "elite" i tajkuna, a ne nad-klasna struktura, te da su ustupci koje čini radničkoj klasi; sprovođeni zarad očuvanja statusa kvo, odnosno "svetinje" privatne svojine i trenutne strukture društva uopšte. Čim se promijeni odnos snaga između radničke klase i buržoazije, čim se radnička klasa "opusti" i zaboravi na stalnu klasnu borbu - njeni privremeni dobici su ugroženi, što se i desilo u zemljama Zapadne Evrope nakon velike ekonomske krize 2008. Država koja političku ulogu radnika svodi na zaokruživanje papirića svake četiri godine, davanja "legitimiteta" političarskoj kasti - ne može odražavati narodne ciljeve i tegobe; njen interes je interes vladajuće klase.

Osim toga, ako radnička klasa uspije da ostvari dio svojih prava čak i u okviru kapitalizma - putem sindikalne borbe, parlamentarnih izbora i slično - zašto onda ne načiniti završni korak, i ukinuti privatno vlasništvo,stvoriti društvo radnika, slobodnih proizvođača? TO je onaj pravi put: sve drugo vodi do stagnacije nakon koje slijedi protiv-napad ojačanje buržoazije; protivuriječnost između ove dvije klase ne omogućava drugačiji model funkcionisanja.

Kapitalizam nije više nužan, niti progresivan, kao za vrijeme njegove borbe sa ostatcima feudalizma i stvaranja "građanske" (zapravo buržoaske) države. Njegovo postojanje ne može izdržati onaj "sveti sud razuma" francuskih prosvetitelja, i bilo kod mislećeg čovjeka. Preobražaj društva nije neki daleki ideal, put koji će početi "jednog dana" - on je već danas moguć, sa razvojem odgovarajuće društvene svijesti. MI moramo graditi temelje socijalizma i boljeg svijeta, u tkivu ne nekog "humanijeg" društva, nego OVOG!

--- 

Mi nismo grupa jugonostalgičara; barem ne u smislu ne-kritičkog obožavanja SFRJ i izražavanja želje za povratak na staro. Neophodno je kritički prići svakoj prošlosti, pa i našoj socijalističkoj, i učiti iz istorije i modela koji su već isprobani. Uostalom, uvjereni smo da prošlost SFRJ ne mora da strepi od kritičarskog skalpela, barem ne u području onih ideja i koncepata koji su joj bili ideološka osnova kroz veći dio postojanja. Pljunuti, bez diferencijacije, na cjelokupno naslijeđe dosadašnjih socijalističkih država je sumanut postupak i zapravo u sebi sadrži daleko pogubnije prihvatanje "tumačenja" zapadne istoriografije, koja nije u stanju da dosljedno ide putem istorijskog materijalizma, već je samo još jedno oruđe buržoazije.

Stoga, ponavljamo: marksizam podrazumijeva najoštriju kritiku i samo-kritiku, koja se iznova i iznova mora pokazivati i brusiti u praksi; bez tog elementa, on postaje papagajska dogma, lišen svoje suštine - kao najnaprednijeg i najrafinisanijeg pogleda na svijet koje je čovječanstvo razvilo.

Naš cilj nije jednostavni povratak prohujalog "SFRJ ideala". Fanatično nametati jednu apstraktnu ideju, ličnu viziju, re-kreaciju prošlosti materijalnim tokovima sadašnjosti - smješno je i nemoguće, i predstavlja srljanje u istorijski idealizam. Onda bi bilo "dovoljno" da svako od zabludjelih građana naših banana-republika uvidi veličinu Vječne Ideje Titove SFRJ i pohrli u obnovu, i ponovo bismo se vratili u socijalistički raj... apsurdno!

Ne, mi moramo ispitati nužne tokove današnjeg društva i osnove na kojima je moguće graditi novi socijalizam - ne puku repliku starog modela, već poboljšanu, osavremenu, opšte-narodnu revolucionarnu strukturu (preuzimajući ono najbolje iz prošlosti, uz adaptaciju, naravno). Nema sumnje - za sve one koji nisu zaslijepljeni liberalnom dogmom "moderne EU članice" ili nacionalističkom "jake homogene države" - da sadašnje stanje pokazuje svu surovost, neodrživost kapitalizma, koji u sebi stvara sopstvenu negaciju, anti-tijela: avangardu proleterijata i masu obespavljenih radnika, koju su klica budućeg socijalističkog poretka, do čijih se kontura može doći kritikom sadašnjice, uvidom njenih ograničenja.

Da citiramo Marksa i Engelsa, po ko zna koji put:"Komunizam za nas nije stanje koje treba da se uspostavi, niti ideal kome treba da se stvarnost saobrazi. Komunizmom nazivamo mi stvarno kretanje koje ukida i prevazilazi sadašnje stanje."

---

Nacionalno pitanje je, nažalost, još uvijek aktuelno u CG. Naša trenutna vlast usvojila je liberalnu retoriku i metode prilaska ovoj problematici, koja podrazumijeva puna građanska prava svih građana i široku nacionalnu autonomiju koja sprječava bilo kakvu represiju, iako u stvarnosti zapravo favorizuje jednu etničku skupinu kao "državotvornu" (izjašnjeni Crnogorci).

Mi jesmo zato da se nacionalna prava, autonomija i mehanizmi zaštite - doslovno i demokratski sprovedu. Samo u atmosferi potpune slobode, otvorenosti i solidarnosti, može se izbjeći represija manjina od strane većine, represija koja neizbježno jača reakcionarne snage i sa jedne, i sa druge strane.

Međutim, mnogi zamišljaju da će puno ostvarenje ovih prava značiti samo "ko-egzistenciju" različitih nacionalnih tabora, svaki sa svojim starješinama i mini-institucijama, koji se poštuju, ali.... "drže na distanci". Dakle, liberalna ideologija vjeruje u multi-kulturalizam kao ne-mješanje, čuvanje (nekog) "izvornog oblika" nacije.

A mi komunisti vjerujemo da bi stvari drugačije izgledale. Da bi konačno došlo vrijeme da nacija postane sekundarna, ne toliko ključna kategorija - naročito u odnosu na klasni identitet - i da različiti korpusi konačno izađu iz svojih rovova, paranoje i segregacije, stupajući u proces mješanja i prihvatanja u kome "razlike" uopšte neće biti toliko bitne, čak ni kao nekakva "pozitivna" kategorija. Tek to bi bio - korak naprijed, u novu fazu istorije. Stvaranje nove heterogene kulture i solidarnosti na demokratiskim, socijalističkim osnovama, pri čemu su svi najzdraviji elementi očuvani, a teret prošlosti odbačen.

I u našoj maloj CG dolazi do forsiranog političkog dijeljenja na "Srbe" i "Crnogorce", ali i do sve veće zatvorenosti Bošnjaka i Albanaca, te ostalih manjina. Sjetimo se - da svi živimo u istoj državnoj sredini, da smo stalno upućeni jedni na druge, da imamo isti ekonomski interes... i da se neke granice prošlosti konačno moraju preći, i odbaciti!