Tjeskoba "Porno bande"

Elem... upravo sam završio "Život i smrt porno bande". Komentar bi bio, najkraće moguće rečeno... VAU! Izuzetno mračan, nihilistički i nemilosrdan film, koji prodire u patologiju našeg naroda i prostora uopšte - kao jedne "zone sumraka" u koju smo sa raspadom SFRJ kolektivno kročili, naravno, dok su nas inostrani mentori držali za ručicu. Pokazuje naše društvo kao društvo bez ijedne istinski progresivne snage; gomilu šićardžija, sitnih ljudi i kvazi-patriJota koji retorikom i vizualijama "srBstva" kriju svu sluzavu tamu sopstvenog bića, trag mrtvih, zgaženih i osakaćenih koji ostaje za njima. "Život i smrt porno bande" vjerno dokumentuje POSLJEDICE sveopšte društvene patologije koja se najbolje uočava na primjerima ovako ekstremnih događaja, radnji koje vrše bolesne, očajne osobe - koji su i same, pak, itekako "društveni produkti", a ne freakovi koji se pojavljuju nitkuda. Svaka anti-socijalna pojava ima svoj korijen baš u tom normalnom, ma najnormalnijem mogućem društvu. Tako je i putujući "porno-teatar" ekstremna, i nesumnjivo pogrešna, reakcija na sile mraka i nazadnosti koje su u svoj čelični zagrljaj stegle čitavu jednu zemlju - a sama "Porno banda" je krik izmučenog individualca koji pada u najniža, polu-životinjska stanja, željan da po svaku cijenu razbije ravnu šutnju licemjernog društva.

Sjetićete se one rečenice iz Orvelove "1984", koju izgovara mučitelj: "Vinstone, ako želiš vidjeti budućnost... zamisli jednu čizmu koja gazi ljudsko lice. Zauvijek." Svjetske elite, čija je "Veliki brat" obična hiperbola (JER ni u samo osamdeset četvrtoj negativac nije neka apstraktna figura Vođe, već sama partijska elita - VB je samo simbol, ideološki produžetak monopola na stvarnost) doduše, koriste daleko suptilnije metode na sopstvenom stanovništvu - da, onim idiotskim Amerikancima, Englezima, Njemcima i ostalima koji vjeruju u "demokratiju", "kraj istorije" i "savršenost zapadnog sistema" - ali se u nekim područjima, "nižim", i dalje primjenjuju... šok-metodi. Sve je dozvoljeno, najgore perverzije i nagoni su ispoljeni u sklopu vladavine interesa i kapitala. Nakon razbijanja države, razbijanja nas samih, "strani nalogodavci" dolaze da se, baš onako "lično" i ne-profi, naslade nad lešinom žrtve. Da je poprskaju po licu. Da se smiju nekolicini trzaja koja će ta lešina uspjeti da proizvede. Naravno, biće potpomognuti domaćim kvislinzima i izdajnicima, kao i toliko puta ranije - i činjenica je, da uprkos svim "subjektivnim" faktorima, poput nerazumijevanja sredine, besparice i sličnog, Banda postaje šaka OLOŠA kada pristaje da ubija ljude za novac, za pohotu bogatuna iz sijenke.

Ono što će vas uplašiti jeste... neka vrsta sinteze pornićarskog seksa, kao oličenja bezosjećajnosti, potrošnosti modernog vremena, prodavanja i tijela i duša ljudi-robe, i bezdušnog ubijanja subjekata, nesrećnika koji NEMAJU drugog izbora sam ovoga. Frojdov Eros i Tanatos, toliko kritikovani, se ponovo javljaju kao primarne sile ljudske prirode - i nema jednog bez mrvice drugoga, ili i više od mrvice. Sve što se dešava u filmu, koliko god ekstremno bilo, poput scena eksplicitnog seksa, klanja, prosipanja mozga i slično - ne djeluje kao stilizovano nasilje, taktika šoka i slično - već kao vrhunac izmučenog psihološkog stanja daleko širih razmjera, mračna strast koja je jedini mogući izraz - sveopšteg nihilizma, melanholije i umora koji vlada u mračnoj prćiji na kraju "civilizacije". Iako, naravno, ni mi, mali, obični ljudi nismo slobodni odgovornosti. Da jednostavno kažem - djela poput ovoga i "Srpskog filma" ne bi imala uticaj na nas (dublji od običnog šoka), da u njima, na jednom podsvjesnom nivou, ne prepoznajemo hipertrofirane elemente SOPSTVENE svakodnevnice, jednog očaja bez kulminacije - pa čak i krvave, smrtonosne. Ekstremni filmovi su odrazi ekstremnog društva, barem kada govorimo o društvenim kritikama koje koriste šok-arsenal. A ovo jesu društvene kritike, ne eksploatacije (uostalom, nasilje je prikazano kao izrazito mučno i degradirajuće, ne "kul") - te stoga jesu utemeljene u društvenom tkivu, naš mračni odraz, i istovremeni dokaz ogromnog subverzivnog potencijala horor-žanra, kada se shvati ozbiljno, kritički, a ne infantilno-didaktički.

Međutim, ako bih morao uputiti zamjerku, suština iste bi bilo to da je "Život i smrt..." gotovo i suviše vjeran (groteskni) odraz doba u kome je nastao, preuzevši od njega sveopšte beznađe bez BILO kakvog viđenja alternative, ideološku konfuziju i ton jadikovke "neshvaćenog stvorenja". Da drugačije formulišemo: Banda je, kao što već spomenuh, DIO, i to integralni, problema, a ne bilo kakav vid pobune, ili, daleko bilo, "rješenja". Prelaženje granice ka snaffu i samom fizičkom činu ubistva je olako shvaćeno, makar i scena njihovog silovanja bila moćan, ogavan katalizator. Da, možemo reći da se u tim momentima granica između filma i stvarnosti gubi... ali ne u tom smislu da "stvarnost" postaje filmska, već da "film" postaje - najstvarniji mogući. Nema ničeg stvarnijeg ni konačnijeg od smrti. Ali Banda se ne oslobađa ni svojom novom ekonomskom "nezavisnošću", izvorom prihoda - već se degradira na još niži stepen, prodajući poslednji ostatak moralnog integriteta pornićarskim potrebama perverznog društva. Tragika članova "porno-teatra" nije ni po čemu suštinski drugačija, dublja od tragedije cjelokupnog društva; ona je, zapravo, tek specifična forma sveopšte jugoslovenske tragedije. Na svim stranama ove snaff Srbije vidimo duhovno osakaćene ličnosti, u nemogućnosti da se ostvare na bilo kom višem nivou - zapravo, bez i najslabije naznake takve mogućnosti - jedan zapečaćeni kalup vulgarnih svijesti, naizgled bez bilo kakve dinamike, promjene: Mračni Vilajet, tako čest u našim filmovima, i to opravdano. Ali, naši "umjetnici" nisu neka plemenitija stvorenja, neshvaćeni pobunjenici protivu društva - već, naprotiv, podjednake ŽRTVE kao i svi ti krezubi seljaci i primitivne žace koje vidimo, samo što njihova patologija poprima oblike "kreativnog ludila".

Dakle: svi smo mi zarobljenici jedne društvene konstrukcije, mračnog egzistencijalnog okvira, koji se, istina, stvara našim akcijama, ali su one predoređene uslovima koje zatičemo. To je ta generacija "izgubljenog života", koja bi željela "da se ponovo rodi", kao što "režiser" iskreno kaže u zadnjoj sceni... nesposobna za bilo šta, po okvirima svoje svijesti, osim za iracionalnu pobunu protiv površinskog sloja društvenih vrijednosti, da bi na kraju shvatila - da i sama njena kvazi-pobuna jača Sistem, da u njemu postoji već predodređeno mjesto za njih, da su samo prešli u drugu društvenu ulogu. Banda na kraju završava ispunjavajući:
a) srpske pornofilićarske nagone, koji, uprkos tankom sloju morala, "vjere pravoslavne" i čega sve ne, uvijek isplivaju na površinu u trijumfu dionizijskog, još silovitiji, nezdraviji, mračniji - baš zbog toga što su tako dugo potiskivani; zato se njihovo ispoljavanje shvata kao "prljava" stvar - što se savršeno uklapa u, heh, povođenje srpske omladine za onim oblicima erotike koje vide u porno-filmovima (kao visoko-stilizovanim muškim fantazijama, u suštini)
b) tanatoske nagone bogate svjetske buržoazije, koja, budući da na svakom nivou eksploatiše nesrećne zemlje-(polu)kolonije, svakako ne preza ni od korišćenja istih za zadovoljavanje najnižih nagona, a, heh, svakako da će prvo otići na brdoviti Balkan, zemlju bradatih koljača svih mini-nacija i mini-vjera; ali uz PRISTANAK samih lokalaca, koji žive od danas do sutra i prihvataju svaku moguću prostituciju za šaku dinerosa; dakle, ni mi nismo bez odgovornosti za naš status "vječite žrtve", "srušene zemlje", nijedan Veliki Brat ne može srušiti ono što u sebi ne nosi slabosti i protivuriječnosti.

Tako da ni sam Umetnik, sa velikim U, ovdje mjestimično predstavljen kao "plemenitiji" i "avangardni" senzbilitet u odnosu na masu "prljavog plebsa", pih!; svakako nije bez odgovornosti, niti ima prava da traži razriješenje sopstvenih nedaća i uskraćenosti van opšte-društvenog konteksta, koji ga u velikoj mjeri, indirektno, određuje. "Oslobođenje" Bande, kako ponovismo bezbroj puta, lažno je i u korijenu promašeno - od samog početka je predstavljalo eskapizam od racionalnog užasa modernog društva u dionizijsku tamu malih seoca jebanja, ubijanja i življenja. Ima nečega romantičarsko-defetističkog u tom motivu bijega: samo što moderni narator ima dovoljno ironijske distance da prizna da Mama Priroda (ili, ovdje: "izvorna seosko-tradicionalna Srbija") i u svojim najdobrodušnijim oblicima ostaje nešto što teži da ograniči i zarobi čovjeka u uskom egzistencijalnom okviru, čemu on mora nametati svoju volju i mijenjati je. Ne trunuti u ciklusima preživanja, jebanja, ubijanja i drogiranja kao Banda. A mijenjanje "prirodnog" nas neminovno dovodi do "civilizacije" ("normalni život", konvencionalno društvo i situacije) - koja, pak, ima i sopstvene protivuriječnosti, odnosno ropstvo i otuđenje čovjeka. Ali tek djelovanjem u okviru društva, tih silnih masa "prljavih" i "neukih", dok se nad nama natrkriljuje sijenka Svemoćne Države Tajkuna (post-ju državice, ofkors), sporo i strpljivo, možemo se NADATI pravoj slobodi. Socijalnoj. Eskapizam koji preovladava iluzijama "slobodnih umjetnika" razbijen je i u samom tkivu ovog filma.

Zaista, kako reagovati (u okviru "stvarnosti" filma) na takav egzistencijalni košmar, crnu noć bez kraja? Naš "junak" bira - presjecanje vena, ukidanje sopstvenog bitka, skok u ništavilo naspram konkretnih užasa sadašnjice. Svaki drugačiji kraj bi bio "lažan" i unaprijed osuđen na izazivanje ljigavosti kod publike.

(Uzgred, gotovo da mi je upitna žanrovska pripadnica filma - to jest, upitna je ako "horor" tumačimo u stereotipnom smislu "izmišljenih užasa", visoko-stilizovanih ubistava, i slično; dok je ovo djelo pravi udarac u stomak, nešto zastrašujuće stvarno i bolesno, kako Ognjanović dobro kaže, "rendgen naše stvarnosti". Ipak, horor kao implikacije nasilja i prikaz mračne strane uma/društva - jeste horor ovog filma.)