The Brood i rat polova

Ja ovih dana popunjavam jednu od rupa u svom horor-"obrazovanju": Kronenberga. Bodi horor, uznemirena psiha, i šta sve ne. Odgledah i "Dead Ringerse" (odličnu dramu), jeftini i razvučeni "Shivers", naći će se još najbitnijih filmova... ali me sada "The Brood" najviše inspiriše na pisanje.

Izrazito je teško definisati "stvarnost" u ovom filmu, barem za mene. Kao da je... uklonjen jedan sloj, onaj svakodnevno-realni, a ostavljene samo krajnosti: ambis najdubljih psiholoških strahova i nagona, te apstraktnih personifikacija istih, odnosno metafora za iste, koji, pak, ovdje itekako djeluju u materijalnoj stvarnosti - ubijajući po volji "stvaraoca" (ubilački patuljci). Pitanje je da li bi djelimična upotreba treš-horor estetike funkcionisala ili bi se u jednom trenutku urušila pod nevjericom gledaoca - da nema spone "bodi horora", tjelesnog ne kao metafore, već direktnog izraza psihičkog (psihosomatsko, dakle), i jednog metafizičkog rata između polova koji stoji u najdubljoj sijenci pojedinačnih psiha (likova muža i žene), povezujući ih u odnos dinamičkog antagonizma.

Naznake jednog proizvoljnog tumačenja stvarnosti date su nam već u prvoj sceni, koja je navodni "sukob" likova Oca i Sina - da bi se ubrzo, koji kadar poslije, ispostavilo da se radi o nekoj vrsti predstave. A onda shvatimo - da je za Sina, zapravo mentalnog pacijenta, čitav prizor bio i više nego stvaran. Samo je publika imala privilegiju da uoči umjetnost čitavog prizora, dok sam lik, uronjen u svoju psihičku stvarnost - reaguje iskreno i ogoljeno. Pa i sam psihijatar, ovdje i u toku čitavog filma, nije tumač - tumačenje je nenapadno ostavljeno gledaocu - već prije katalizator, koji će svojom metodom "igranja" uloga iskristalisati strasti i traume učesnika, izvući ih iz tame nesvjesnog u, gotovo, materijalni svijet.

Napetost koja se gradi u većem dijelu filma kulminira u veličanstvenoj završnoj sceni. Dotada pratimo napade ubilačkih patuljaka, koji uistinu djeluju kao oruđa iracionalne i osvetoljubive Volje, prkoseći svakodnevnoj logici. Elemenat Muškog, oličen u licu oca, svedenog upravo na taj ključni aspekt - očinstvo - je pod stalnim napadom histeričnog Ženskog. Patetičnost kreatura-"djece" podcrtana je njihovom potpunom dehumanizacijom, iako "vreća proteina" koja ih održava "u životu, dok se ne istroši", jeste, po meni, moćna egzistencijalistička metafora svakog ljudskog života. Ali se scena ispitivanja patuljka ne završava tom opaskom - već opažanjem da nemaju pupak, nisu rođeni! Dakle, nisu nastali kao spoj Muškog i Ženskog, već su pokušaj perverzije prirodnog od strane Majke, njena idealna oruđa. Doktor spominje i nedostatke oka zbog kojih "sigurno vide mnogo iskrivljeniji svijet od nas" - zaista, njihov vid je vid majke, matrijarhalnog univerzuma, koji se u (civilizacijskoj) prevlasti patrijarhata uvijek tumači kao nešto "neprirodno" i "groteskno".

Ali to se potencira tek u gorespomenutoj završnoj sceni, jednom pravom - muškom košmaru. Gorka je ironija situacije Oca, koji mora da smiri Majku kako bi psihijatar kradomice spasao njihovu kćerku: to je najgori muški strah (ili jedan od najgorih): pokušaj komunikacije sa Drugim, polom koji nikada ne možemo do kraja razumijeti i savladati, i koji nam može, u jednom od svojih iracionalnih napada bijesa, uništiti čitav život. (sa druge strane, iz perspektive majke imamo problem povjerenja - (ne)predavanje muškarcu kao sili koja teži da podredi ženu - i kojoj se teško može vjerovati, "nevjerni rod muški" i slično) Upravo se jedna od osnovnih odlika ženskog pola - rađanje, stvaranje novog života - okrutno i groteskno preobrazila u pokušaj konačne pobjede nad principom Muškog. Rađanje bez drugog elementa, rađanje djece koja su zavisna od majke, robovi njene volje, fizički i mentalno nedozreli: ljudska rasa degeneriše u insektoidni poredak Matice i njenih ubica-Radilica. Muškarac je zgrožen potpunom perverzijom svrhe spoja muško/žensko (produžetak vrste), i tek tada, nedvosmisleno i iskreno, odbacuje ženu kao "čudovišnu", jer je potpuno objavila svoju pobunu, pokušaj uništenja Drugog (mjesto koegzistencije).

Kraj "Brooda" nije srećan, uprkos nasilnoj pobjedi principa Muškog, davljenjem nesrećne žene. To je i dalje "osakaćeno" stanje, neprirodno, zbog koga će trpiti potomci (kćerka) - ne međusaradnja i prihvatanje "drugosti", već gorki rat do smrti. Nihilistički put. Majka na kraju dobrovoljno grli smrt - upravo kada je konačno odbijena od strane muža, kada procijep između njih postaje konačan, neprevaziđen. Ona, iako u poziciji Matice, na čelu sistema koji može, formalno gledano, da funkcioniše bez upliva muškog - nema razloga da nastavi život bez svoje uloge u svijetu trpeljivih rodnih odnosa. Zašto? Zato što samo u spoju principa, kako već rekosmo, može nastati nešto originalno, neponovljivo, nezavisno od prvobitnih tvoraca - dijete, novi život koji samostalno klija. Patuljci su samo ekstenzije prvobitne svijesti, žive dok je misao Tvorca sa njima, poput Hefestovih mehaničkih robota. Koriste se ne bi li se ukrala, da iskoristimo još jednu paralelu iz mitologije, "vatra bogova", misterija Života, mala kćerka - jedina osoba koja izaziva emocije u ljudima oko sebe u Kronenbergovom hladnom i otuđenom univerzumu slomljenih psiha, jedino... što je zaista bitno, srž radnje.

Žena, dakle, takođe neće postići ništa odbacivanjem svoje biti (stvaralac novog, neponovljivog života), zarad prkošenja muškarcu i pokušaja konačnog odbacivanja cjelokupne dinamike polova.

Dva načina na koji možemo posmatrati rastući tumor na ruci djevočice se, zapravo, savršeno poklapaju i čine hijerarhijsku cjelinu jedinstvenog tumačenja:
a) na psihološkom nivou, kao otjelotvorenu "traumu"; dakle nesrećni ciklus ludila i mentalne oštećenosti koji se poput kakve kletve prenosi na naredne generacije, koji Otac nije uspio da prekine
b) (metafizički nivo) novi zametak Pobune, divljanja principa Ženskog, "zlo koje nikada ne umire" - roditeljstvo oca je od početka osuđeno na propast, u maniru najgoreg fatalizma - jer ne može da promijeni bitak Ženskog pola, kome, eto, u konačnici pripadaju čak i "tatine male djevočice", koje MORAJU jednog dana odrasti u Matice, monstruoznosti koje prkose i teže da sruše krhku ravnotežu muško-žensko; "normalno" nije opcija u ovoj radikalizovanoj viziji vaseljene. Ipak, upravo zbog krajnje zaoštrenosti ekstrema, nepostojanja bilo kakve "sive zone" ili sredine, izoštrenosti pojavnosti - ta vizija nam otkriva, ili ponavlja mnogo neprijatnih istina o nama "normalnima".

"Brood" je film koji se dugo pamti, jer dotiče mnoga mjesta i neugodne tačke naše podsvjesti. Na neki način, implikacije i sama srž zapleta daleko "probijaju", nadilaze sama dešavanja istog - i postižu jedan univerzalan nivo, dostignut, pripovjedan kroz žanrovska sredstva (treš-horor), ali gotovo nezavistan u stravi koju izaziva. Ne plaši nas smrt, to jest nekoliko ubistava ovdje, pa ni deformacije tijela, u konačnici - već nesposobnost komunikacije sa Drugim, otkrivanje malignih izraslina na tijelu... našeg uma i duše.