... iliti "Mistični čarobnjak", kako glasi naš prevod, je jedan od ukupno tri "izleta" režisera Pupija Avatija u horor-vode, ujedno možda i najzreliji i najodmjereniji. Pri pogledu na drugi Avatijev film, ruralnu verziju (tada) vladajućeg giallo žanra, "Kuću nasmijanih prozora", moramo opaziti neke zajedničke karakteristike. Prije svega, atmosfera - a režiser je nesumnjivo majstor građenja iste! Ona nije formirana današnjim konvencionalnim žanrovskim sredstvima eksplicitnog nasilja (zapravo, istog ima relativno malo i svedeno je), ili identifikovanja sa junacima po svaku cijenu, do granice banalizovanja čitave radnje, ili, pak, neozbiljnog upiranja prstom u kontroverze društva po svaku cijenu, suptilno kao slon - ne, ovdje je ključan jedan dublji sloj čovječje egzistencije. Ako se "Kuća nasmijanih prozora" dešava u izolovanom selu, koje samo po sebi predstavlja odmak od normirane građanske stvarnosti, "Čarobnjak" je smješten u srednjovjekovnu epohu, kada je granica između stvarnog i zamišljenog onostranog bila daleko tanja, a čovjek u kontaktu sa anđelima, demonima i ostalim elementima "više" stvarnosti - odrazima njegove duše. No, u kom god vremenu i prostoru se nalazili, nemoćni smo pred naletima Univerzalne Volje, mračnih sila koje određuju stvarnost, i, u konačnici, nas same. To je... neka vrsta saznajnog horora, u kome put do saznanja, "šoka" na kraju nije toliko zastrašujuć i ključan kao onaj momenat kada se zavjesa podigne, a mi, skupa sa junakom, ugledamo... strašnu, slamajuću istinu.
"Čarobnjak" sve ovo uspijeva da realizuje na daleko suptilniji i, rekao bih, ozbiljniji način od prerazvučene, konfuzne i u konačnici prilično prozaične "Kuće". A opet, možemo odabrati da ih gledamo i kao stupnjeve saznanja - otkrivanja Apsolutne Istine o mračnoj prirodi univerzuma. Ako se sjetimo Hegelove podjele dostizanja ideje... onda, "Kuća", koja se bavi mračnim nagonima koji vladaju umjetničkim dušama, te dubini uvida u stvarnost "iza površine" koji ovi nesrećnici nekada postižu, proždirani unutrašnjim plamenom - jeste oličenje sfere "umjetnosti", koja se Apsolutnom približava kroz pojedinačne primjere, tražeći zakonitosti i ono neprolazno u pojedinačnom. Sa druge strane, "Arcano" je prije svega u zoni religioznog, i čak bih rekao da se na smisleniji način bavi srednjovjekovnim dogmama - na svoj izvrsni način - negoli mnoga druga dijela. Empirijske spoznaje do kojih u toku filma stiže naš junak zapravo samo potvrđuju religoznu dogmu i viziju svijeta, koje, prema Hegelu, predstavljaju spoznaju određenih zakonitosti, uzdignutu na nivo opštog. No opet, ni to nije potpuno razumijevanje originalnog principa svijeta, do koga može doći samo filozofija...
Ali, taj princip je, kod Avatija - mračan i beznadežan. Nihilizam oba filma, koji se završavaju momentom potpunog kraha zdravog razuma i psihe junaka, nam ne dopušta nikakav drugi zaključak. Pri tome je, napominjem, tragedija protagoniste "Čarobnjaka" daleko dublja i smislenija - jer on nije slučajna žrtva koji se našao na meti prozaične oštrice nekog manijaka, već prokleta ličnost koja je, svojim postupcima, izgubila ono što je u Srednjem vijeku bio sam bitak čovječjeg postojanja: dušu.... odnosno Spasenje iste. No na to ćemo se vratiti posle.
Zapravo, sve počinje u skeptičkom tonu, koji se itekako poklapa sa našim današnjim (opravdanim) predstavama i stereotipima o Srednjem vijeku. Mladić, bogoslov - koji je itekako aktivan, ehm, uzrokujući trudnoću i abortus jedne djevojke - sklapa pakt sa određenom damom (ne vidimo je) u kući "na zlome glasu", ne bi li izbjegao strogu (i zasluženu) društvenu kaznu. Ubrzo, odlazi u malo mjesto - u jedan izolovani zamak - gdje će služiti kao sekretar izvesnom "monsinjoru", čuvenom okultisti, čiji je bivši pomoćnik umro pod misterioznim okolnostima... Već od prvih kadrova filma, pašćete, nema zbora, pod tešku, gustu atmosferu ovoga filma - pomno građenu zlokobnim nagovještajima, fantastično odabranim i sugestivnim lokacijama (izuzetno!), oreolom misterije i prelaska dopuštenih granica, razuma samog...
Veliki dio filma se odigrava u implicitnom sukobu "različitih verzija iste priče" - odnosno poimanja etike - jer, mještani mladom bogoslovu stalno govore o "zabranjenim" eksperimentima monsinjorovog pokojnog pomoćnika, o ubistvima čak, sotonističkim ritualima... dakle, sve ono što je užasavalo srednjovjekovnu svijest, oličenje Zla - dok monsinjor, u proto-prosvetiteljskom duhu, odbacuje sve optužbe kao buncanja neuke mase sujevjernih kmetova, kao uska i uplašena moralna mjerila jednog eklaktističkog društva, koje mrzi napredne pojedince i ne toleriše išta što ga nadilazi ili pobija. A najgora stvar je znanje zarad samog znanja, jer je opasno i nepotrebno... stoga su tomovi i tomovi ezoterijskih, bioloških i drugih knjiga u kuli - neizostavno nešto što u očima svetine poprimna zlokobna i sotonska svojstva. Znanje je opasno, vodi u ralje pakla, pognite glavu, vjerujte, i bićete spašeni - stav je koji provejava brojnim klergijiskim kritikama. "Mi se ovdje bavimo poezijom, a Đavolu tu nema mjesta", čujemo nakon jednog pokušaja "manifestacije duha" u kuli, odnosno uticanja na materiju snagom udaljene volje... Dva ekstrema: društvo koje upućuje na "opasno" i "zabranjeno", i očinska figura Alhemirača, neumornog istraživača beskrajnog entuzijazma, koji želi da prodre, shvati i sintetiše znanje - premda, naravno, kroz ograničena sredstva datog vremena.
"Incantatore", u konačnici, uspješno balansira između ovih opcija - naša zbunjenost odslikava unutrašnji konflikt izgubljenog protagoniste - sve do kulminacije, kada jednostavno mora odabrati stranu. A tu se, kristalno jasno, pokazuje jedna doza reakcionarnosti urođena dobrom dijelu horora: upravo zato što često ne shvataju u potpunosti implikacije svojih dešavanja, ili, pak, zato što mehanika raspleta to zahtijeva. Moral društva trijumfuje, u praksi, pokazujući se kao onaj koji objektivnije odslikava istinu - monsinjorove koncepcije su prokazane kao dvolične, a njegova djela kao akti čistog zla. Suprotstavljanje Crkvi, i njenim dogmama, čak i ako prividno nije iz "loših" namjera, i nije oštro, ipak vodi samo jednom kraju - padu u tamu... ili si sa nama, ili protiv nas - poručuje nam se.
Ali teško je ne diviti se umješnosti, dramaturškoj snazi kojom je rasplet izveden, a jedna tako veličanstvena misterija zaključena (mada ne u potpunosti) na zadovoljavajući način, bez uobičajenog razočarenja i skretanja u prozaične vode. Ne; Avati, bukvalno do zadnje scene, uspijeva da održi metafizički ton i preokupacije filma, što je dostignuće samo po sebi. A, na kraju krajeva, teško da bi čovjek, produkt srednjovjekovnog društvenog bitka, došao do drugačijeg zaključka: svijet se uistinu jeste sagledavao kao dolina plača, vječiti borbeni ring dvaju metafizičkih principa; ovozemaljske intrige su samo odraz više stvarnosti Raja i Pakla, i onoga što sa sobom nose. Jedino što možemo jeste odabrati, i akcijama spasiti ili izgubiti sopstvenu dušu; čovječja sloboda je ograničena, sve njegove akcije se završavaju u nekom od dva rukavca, mi smo robovi sila čiju pravu suštinu ne možemo ni naslutiti, a kamoli pojmiti. Suština postojanja se ne mijenja: ona je konstanta, vječito sada u koje dolaze nove generacije dozrelih duša i biraju, biraju, biraju... do savršenstva ili vječnih muka. Čin vjere, koji je potreban da se prihvate ovakve koncepcije - ne dovodi se u pitanje, jer vjeri ne trebaju razlozi; ovo je, dječice, najmračniji Srednji vijek, koji je bio svijet za sebe, dogma koja teži vječnosti i ignoriše, potire ono praktično, materijalno.
Možda se za trenutak, ili nekoliko vjekova, zaista činilo da kretnje nema, da se čovjekova egzistencija da objasniti platonističkim vječnim idejama i principima. A danas kažemo, opravdano: timeo hominem unius libri.
Tako je i kraj "Incantatorea", koji svojim nihilizmom potire prethodnu sumnjivu pobjedu Dobra, nevjerovatno snažan i upečatljiv, veličanstvena kruna jednog remek-dijela suptilne sorte metafizičkih horora; Duša, jednom izgubljena, ne može se povratiti, ona je u vlasti zla, koje nije ograničeno na jedno vrijeme, mjesto, situaciju... već prožima sve, svemoćno, nacerekano u lice očaja malog čovjeka, sklono sadističkim igricama. Dobrodošli na mračnu stranu; nijedan Heroj nikada neće slomiti dinamičku spregu Dobra i Zla, braće blizanaca.
No comments:
Post a Comment