Apsurdistan, 2013

Jedan od ključnih marksističkih stavova u umjetnosti jeste podjela na tkzv. „umjetnost zarad umjetnosti“ i „socijalno angažovanu umjetnost“. Svakako da se ovakvom gledištu mogu uputiti mnogobrojne primjedbe, i da je presimplifikovano za tako složen subjekt kao što je umjetničko stvaralaštvo – još jedan aspekt radne, praktične prirode čovjeka-stvaraoca, dodali bismo – i da je u kontaktu sa stvarnim materijalom mnogo teže povući jasne crte. Osim toga, to je deduktivni pristup; nametanje apstraktnog „obrasca“ živom dijalektičkom procesu dinamičnog društva. Daleko je pravilnije poći od pojedinačnih primjera – analizirati – i tek onda doći do određenih obrazaca koji će biti istinski utemeljeni u samoj građi, a ne pokušaji kategorizovanja „haosa“. Dakle, indukcija. Uz to, ne smijemo zaboraviti ni do čega su vulgarno shvaćeni stavovi marksizma, spletom materijalno-istorijskih okolnosti, dovele u staljinizmu, koji je svoj odraz našao u više nego prikladno usiljenoj umjetnosti, šablonima socijalističkog realizma, vječito optimistične slike radničke budućnosti, koja u suštini zastupa Poslušnost i Slijepi Kolektivitet kao najviše ideale – pri čemu je, naravno, autoritet kome se mora biti poslušan ne neki metafizički, već, u suštini, ona famozna birokratska kasta, sloj koji je degenerisao socijalizam.

No, međutim, to ne znači da je svaka politička umjetnost – jer ako hoće biti konkretna, umjetnost mora biti barem implicitno „politička“, u smislu društvenog života – unaprijed osuđena na to da bude jadna mimikrija koja na silu uglavljuje bogati tok života u usku stegu političkih dogmi. To je zaključak bankrotirane retorike suprotnog ideološkog tabora, liberalnog kapitalizma i kapitalizma uopšte, buržujčića koji zapravo na sličan, samo daleko prikriveniji i suptilniji način, diriguju tokove umjetničkog života, finansijskim putem, kontrolišući sve glavnotokovske misli ideološkom stegom koja ne vidi alternativu kapitalizmu i „vječitom zlu“ ljudske prirode. Kontra-kulturne, kritičke i samosvjesne tendencije u kulturi ne uništavaju, za razliku od šegrza-staljinista, već ih, majstorskom tržišnom logikom: komercijalizuju, banalizuju, ironiziraju i čine irelevantnim.

A mi marksisti smo, sa druge strane, odlučni u tvrdnji da postojeća društvena kretanja i tehnološka sredstva omogućavaju modele umjetničkog izražavanja koji daleko nadilaze i prevazilaze i vulgarno-dogmatske okvire koji se održavaju silom i kapitalističku iluzornu „slobodu izbora“, postajući ono što bi i trebali da budu – spontani izrazi psihičkog, misaonog života stvaraoca, koji, opet, neminovno odslikavaju, kroz umjetnikove psihološke predstave, i šira kretanja masa, njihova raspoloženja, materijalni položaj i stanje duha. Takvu umjetnost možemo očekivati od ljudi koji su u kontaktu sa narodom, čvrsto utemeljeni u istorijskom sada i ovdje, ostajući u stanju da daju lucidnu, ali i estetički validnu ocjenu trenutka (i, naravno, postignu i određena univerzalna značenja u djelima).

 

Nedavno izašli album bosansko-hercegovačke grupe, „Dubioze kolektiva“, slikovito nazvan „Apsurdistan“, savršeno ilustruje naše postavke, kao primjer izrazito aktuelnog muzičkog stvaralaštva, lucidnog, duhovitog, i – iskrenog. Svi koji će „downloadovati“ ovaj album, koji je sama grupa besplatno postavila na Internet – samo zato jer je  besplatan, što je još jedna refleksija našeg nekritički nastrojenog konzumerističkog doba, u jednom trenutku će bez sumnje shvatiti da slušaju angažovanu, „tendencioznu“ umjetnost, čije su besprekorno tačne misli – iznesene u formi na koju su navikli, mnogo puta banalizovanoj (popularna muzika). Ovo bismo najradije duhovito krstili suptilnom penetracijom. Čega? Onoga objektivno-interesnog, dakle stvarnog, relevantnog, u bezbrižno-subjektivni prostor nekritičke zabave, zabave, zabave! A to je, uistinu, hvalevrijedan poduhvat, naročito kada se u obzir uzme kvalitet samih tekstova i estetski doživljaj cjelokupnog albuma.

Zaista, rijetko gdje ćete naći djelo koje vjernije oslikava zeitgeist, sam bitak, suštinu vremena u kome je nastalo – ali, naravno ne kao nekritički, pasivni posmatrač istog, „objektivni hroničar“. Ne, ovo je uistinu odraz uma – progresivnog, klasno osviješćenog, koji sebe i svoje tekstove stavlja u pravilnu vrijednosnu relaciju naspram onoga što je progresivno, i onoga što je reakcionarno u njegovom vremenu. Nema umjetničke neopredjeljenosti i sjedenja na ogradi! Nema eskapizma u šarenilo bezbrižnog pop-lenda! Ne, u „Apsurdistanu“ smo brutalno, sa podsmijehom (koji ima saosjećanja za male ljude, tačnije rečeno zabludjelu radničku klasu) suočeni, licem u lice, sa apsurdom koji je postao dio naših života, koji se, na nekom podsvjesnom nivou, prihvata kao nešto neizbježno, što nam dodjeli balkanski kismet i zle svjetske sile, potpomognute stranim pVaćenicima. Dubioza nas podsjeća – na neprirodnu jezivost, društveno-psihološku patologiju stanja u koje smo gurnuti prije dvadeset godina – kapitalizam, čiji eufemizam kod nas postaje tranzicija.

Česta je pojava, mora se reći, bljutavi kvazi-socijalni „angažman“ kod mnogih umjetnika, ne bi li se u javnosti prikazali i kao „humane“ ličnosti, politički „osvješćene“ čak. Njihovi zazivi – ukoliko ih inkorporiraju u svoja (ne)djela – doduše, sami se otkrivaju svojom plitkošću, naivnim idealizmom, kao pojednostavljene apstrakcije. No ovo ne možemo pripisati Dubiozi, tvrdim – njihovi tekstovi promišljeni su, i, zaigrani u građenju ritma i lirike pjesama, ipak ni u jednom trenutku, zarad toga – ne idu u kompromis, u namjerne netačnosti. Ali na to ćemo se vratiti nešto kasnije.

Naslovnica (cover) albuma je dosljedna naslovu: amalgram, suluda mješavina različitih simbola, koji iza svojih lijepih fasada kriju itekako opasne ljudske strasti i intelekte; i, ujedno, ilustracija jednog ludog „bosanskog lonca“ ideologija u koji je jugoslovenski prostor upao – iako se njihovo šarenilo i navodna suprotstavljenost mogu svesti samo na jedno: uspostava kapitalizma, svetinja privatnog vlasništva, slamanje radničke klase (liberalizam, nacionalizam, i ostala bagra...). Stoga, iza svih zvjezdica, ovaca, kruna, krstova, kalašnjikova, ekstravagancije „grbova“ i „državnih simbola“ balkanskih banana-republika – stoji crvena boja, sveobuhvatna, podsjetnik naše (namjerno zanemarene) klasne stvarnosti i uništenog socijalističkog naslijeđa.

Ogorčena tirada našeg trenutnog istorijskog trenutka nemilosrdno počinje već od prve pjesme „Tranzicije“ – tog termina iza koga se skrilo toliko šljama!, tog „sivog“ vremena u kome sa na mnogo štošta može zažmuriti, ne bi li se dostigao konačni cilj – kapitalizam!, i još kapitalizma!, priznati satelitski status u NATO orbiti. Tranzicija – riječ koja će i nama, i svakom građanu Istočnog bloka, izazvati gorku knedlu u grlu, podsjetnik na Početak Sloma, svakog. Raspad „društvene baze“, odnosno pljačka društvene svojine – doveo je do svega drugog. 

Bile su petokrake, sad moderni su fesovi...

Pljunuli smo na sebe i NOB, najsvijetliji momenat cjelokupne balkanske istorije šovinizama i sukoba malih lokalnih pljačkaških elita.

Hej brate, dragi, vidi šta se radi...

Širok je asortiman: dal je bolje biti Srbin, Hrvat il Musliman...

To je izbor jadnih ovaca – da odluče kom će toru pripadati!, ali nad svakim torom bdije Gazda, koji šiša!, i dobaci nešto malo hrane, tek da se ne skapa. „Greota je“.

Po svojim implikacijama i tipu humora, još „otrovnija“ je pjesma „Prvi maj“, jasna, argumentovana kritika nebrige radničke klase – baš tih malih ljudi, „slobodnih građana“ – koji nisu bez iole odgovornosti za svoju sudbinu. Pasivni mentalitet, robovska poslušnost državnoj batini, ogranu vladavine tajkunijade i ostale mutirane novo-buržoazije, ostaju „križ“ radničke klase, a razbijanje tih mentalnih formacija – osnovni preduslov aktiviranja političkog subjekta. Treba nam nova svijest...

Naspi nam po rakiju, i nazdravi za kraj

tehnološki višak danas slavi Prvi maj...

De-industrijalizacija, uništenje proizvodnih kapaciteta naših prostora su neporeciva činjenica. Uništenje radničke klase, ili barem njena što veća fragmentacija, razbijanje u niz neorganizovanih i nepovezanih očajnika na rubu egzistencije, koji će biti zahvalni bačenim parčetom hljeba – odavno je na dnevnom redu! 

Danas nije Olimpijada,

danas nije ni gej parada,
danas je dan rada...

Ovakve, naizgled čisto šaljive, opaske pokazuju koliko je pisac teksta, bilo intuitivno ili svjesnim mentalnim naporom, shvatio karakter i osnove današnjih anti-radničkih tendencija. Usitnjavanje, fragmentacija svakog čovjeka na neki „isključivi“ identitet koji se mora „zaštiti“, kao što su LGBT osobe i nacionalne manjine, itd., itd., i kroz koji se on primarno izražava – teži da zanemari ono što ga primarno određuje u objektivnoj stvarnosti, na najbazičnijem nivou: klasna pripadnost, ili, kako bi rekao naš narod, od čega on živi. Dok gubimo vrijeme u forsiranim podjelama, odbranama manjina (koje svakako trebaju biti zaštićene od šikaniranja, da se razumijemo), ogromna većina ljudi, svih rasa, naroda i seksualnih opredjeljenja – radni ljudi – neumitno propada, kao cjelina, no ne shvatajući to, zarobljeni u perspektivi „nezavisnog“ individualca...

Nikog ne zanima ni klasna borba

kakva Revolucija i Pariška komuna
evo deset ćevapa u pola somuna!

Da li je potreban dalji komentar? Ogroman dio tih ogorčenih radnika, će, čim zadovolji svoje najosnovnije potrebe, ostvari bilo šta, zaboraviti na istorijski zadatak svoje klase i ostalne „zamorne stvari“ – i posvetiti se roštiljanju, fudbalu, ispijanju piva, lagodnim aktivnostima... Mi marksisti bismo dodali da nam baš zato treba lenjinistička avangarda proleterijata (koju Dubioza, avaj, ne spominje, vjerovatno zato što je kod nas nema ni na obzorju), koja će shvatiti istorijski momenat, i kanalisati „spontanost“ masa u odsudnim momentima.

Sa druge strane, izvanredno duhovita i britko-sarkastična pjesma „K.P. dom“ jedna je od rijetkih... pa, svijetlih tačaka ovog albuma, dakle naše stvarnosti, makar konačno hapšenje tajkunske oligarhije bilo nemoguće dosljedno sprovesti u okviru tkz. legalnog (za interese moćnika!) sistema. A opet, negdje u dubini duše, čak i u najpasivnijima tinja nada da će radničko roblje dočekati svojih pet minuta...

KP dom sad dom je tvoj

na reveru redni broj
ne puštaj iz ruku sapun
džaba što si tajkun...

Eh, „vrh sablje kruna visi, vrh sablje kruna pada“, „tko bi gori, sad je doli“, i ostale vremenom osveštane poetske mudrosti; teško je pasti sa visine, a današnjim magnatima najteže; da ne govorimo o našim domaćim karikaturama i mini-verzijama „moćnika“, avaj, kulama od karata, kako „kismet balkanski“ često pokaže.

 

Ipak, Dubioza nije toliko naivna da se – kao naši „progresivni“ liberali i veći dio „raje“ – zavarava da su hapšenja nekoliko dojučerašnjih moćnika proces ozdravljenja društva, ili nekog sprovođenja zakonske „pravde“. Ma kakvi! Buržoasko pravo u suštini i dalje ostaje ono – ko je jači, tlači!, naročito kada je ta vrla klasa u „škripcu“. Stoga, hapšenja – pod komandom narodnog tribuna Vučića ili bilo kog drugog birokrate – ostaju unutrašnja obračunavanja u redovima vladajuće klase, zarad raspodjele imovine optuženoga – najčešće onoga koji je htio preveliko parče kolača, postao previše izložen čak i banana-republici, ili se protivio velikim briselskim gazdama. Kako nam pjesma poručuje, kratko i jasno: 

Znaš da nije sreća kad je para puna vreća

sreća je kad su pune druga, treća

Ispao si papak, žrtveni jarac,

izdali te prijatelji, izdala te rodbina.

I onda, zavrtanje noža u stomaku, „final touch“ ovoj balkanskoj crnohumornoj melodrami, to jest morality play, glas samog „pokajnika“, iz majke, KP doma narodne milicije! Pa počujte ovo, i lijte suze krokodilske:

KP dom je mati moja

otkriva mi mnoge tajne
da je čovjek veće blago
od države i blagajne.

Osvrnimo se, za kraj, i na sjajno-grotesknu pjesmu „Brijuni“. Sveopšti napad na političare, svakako, jer su – svi ista govna!, viče narod, u stotinu varijacija, iako rijetko kad djeluju u skladu sa ovom popularnom „gunđalicom“. Stižu, stižu, politićari naši divni, zavađeni u ime „nacionalnog interesa“ pred kamerama i blejećim građanstvom, ne bi li se hrvali na švedskim stolovima i tamo gradili nove granice, pod patronatom Bossa!

Kod švedskog stola su Josipović i Nikolić
polako se pridružuje i Bakir Izetbegovič
od sastanka zaboljele ih nožice
zašto švedski sto nema švedske stolice...

Kako veče odmiče u pjesmi, rakiji i marihuani, pod uticajem suptstanci, i, dodali bismo, griže savjesti, i evociranja uspomena, javlja se ličnog drug Stari, u komentaru koji može pribadati bilo kom Jugoslovenu, izgubljenom u današnjem nacionalizmu i primitivizmu najbijednijih izroda koza i pastira:

Sve tri delegacije stoje na balkonu

u dobroj atmosferi i laganom fazonu.
Da li je od rakije ili dobrog shita
svima se učinilo da čuju druga Tita:

Da vas pitam drugovi, majku li vam vašu,
zakaj ste razjebali lijepu Jugu našu?
Bratstva i jedinstva ugasili ste plamen,
svi ćete na Goli otok, tucaćete kamen!

Ali ni Tile nije idealan; niko nije. Korijene naše današnje košmarne situacije možemo, i trebamo, tražiti u SFRJ i njenim pukotinama, ne sa vulgarnih nacionalističkih pozicija, već jasnom i objektivnom kritikom. Današnji politički ne-subjekt balkanskog čovjeka, koji pasivno glasa svake četiri godine za one koje na sav glas naziva “govnima” u mirnodskopskom periodu, ima svoj korijen i čvorište u inertnom radniku koji šutke prihvata svako rješenje “odozdo”, uklopljen u režim, kakav god on bio. Koji nije imao bilo kakve mehanizme samostalnog izražavanja, koga je tetošila izobličena “avangarda” koja je na kraju i srušila “Jugu našu” ne bi li postala proto-posjednička elita, famoznih jedan (ili dva, tri) odsto stanovništva. Naša istorija je većim dijelom istorija kukavičluka i prihvatanja silovanja od strane svakoga ko bi se kitio značkom Autoriteta. Pa tako čak i Tito kaže:

Ha, zakaj ste se usrali?

Samo malo humora, da vas malo

otrgnem od sastanka i umora. 

Zasviraj harmoniku, razvežimo kravate

za narod ćemo lako, ko im jebe mater!

Dubioza sočnim, sarkastičnim i naprosto preduhovitim tekstovima mapira – famozni Apsurdistan i egzistencijalne muke njegovih žitelja, čudnih i neistraženih zvjerki. Ubjedljiva, istovremeno i gorka i komična, što je klasično domaća mješavina, slika Balkana te post-apokaliptične dvije iljade trinaeste – koja ne lamentira nad „kukavnim balkanskim gudurama crne sudbe u koje sunce ne svraća“ – to jest, ne opravdava naš jad metafizičkim ili „prirodnim“ preduslovima – već upire prstom, proziva koga treba i daje dijagnozu.

Jedino nam nedostaje lijek; ali njega moramo naći sami, svi mi prezreni na svetu... No i to će doći na red; vjerujmo, ali i radimo na tome.