Navešću niz svojih kratkih opažanja, komentara, i slično; koji su objavljivani na internet-stranici jedne grupe mladih crnogorskih komunista. Oni su - po mnogo čemu - ograničeni, fragmentarni, na jednom nivou marksiste-početnika; ali se nadam da su poslužili svrsi: razbijanju ma i najmanjeg djelića tame ignorancije i plitkosti koja nas pokušava progutati. Mora se krenuti od jednostavnih stvari. Samo sa apsolutnom samouvjerenošću i razgraničenošću pojmova na polju teorije izbjeći ćemo konfuziju, neodlučnost i skretanje sa ideološke linije u praksi. Ali ne smijemo davati primat teorijskim razmatranjima nad radom na terenu, u praksi; da parafraziram Marksa, cilj nije reinterpretirati svijet, već ga promijeniti.
U svakom slučaju, ove kratke impresije su plod društvenog okruženja tranzicione CG, sa svim svojim apsurdnostima, surovostima, i nenamjernom grotesknošću. Možda jednog dana budu istraživaču-amateru govorile više o našem zlogukom vremenu negoli debele knjige akademskih studija. Ovo je naša zbilja, naš društveni bitak, sukob nabujalih protivuriječnosti.
(Poruka je označena rednim brojem "1" zato što će, nadajmo se, u budućnosti biti još materijala, koji ipak nije dovoljno obiman za samostalno izlaganje, ali zaslužuje da bude predstavljen.)
---
Svaki marksista će vam reći da nema
pogrešnijeg mišljenja; i istorija ih iznova potvrđuje. Svaka država je
oblik vlasti jedne klase nad drugima; mehanizam održanja statusa kvo i
prividnog razriješenja klasnih
suprotnosti. Naše (balkanske) državice su buržoaske, to jest njima
upravlja novonastala "elita" pljačkaša, korumpiranih političara,
kriminalaca i groteskno mutirane birokratije.
I ništa više ni ne može biti. Sve "reforme" koje takve države vrše, a naročito one koje se kite imenom "demokratije" - su samo privremena stišavanja klasnih tenzija; konačni cilj je očuvanje statusa kvo ili, ukoliko uslovi dopuste, smanjenje radničkih prava.
Stoga, ne možemo se uzdati u "reforme odozgo", koje će nas spasiti iz siromaštva i bijede. Moramo krenuti "odozdo" - odnosno, razviti masovni radničko-omladinski pokret, direktnu demokratiju, socijalističku državu u kojoj će mase same odlučivati o svojoj sudbini.
Tek tu će doći do isticanja pojedinaca po njihovim pozitivnim osobinama, koje će koristiti zarad opšteg dobra, a ne po nepotizmu, ulizivaštvu, koristoljublju... Ta država će takođe biti klasna - ali instrument vladavine radničke klase, a ne buržoazije i svjetskog kapitala.
(Za dalje proučavanje problematike, preporučujemo Lenjinov rad "Država i revolucija", klasik marksizma.)
I ništa više ni ne može biti. Sve "reforme" koje takve države vrše, a naročito one koje se kite imenom "demokratije" - su samo privremena stišavanja klasnih tenzija; konačni cilj je očuvanje statusa kvo ili, ukoliko uslovi dopuste, smanjenje radničkih prava.
Stoga, ne možemo se uzdati u "reforme odozgo", koje će nas spasiti iz siromaštva i bijede. Moramo krenuti "odozdo" - odnosno, razviti masovni radničko-omladinski pokret, direktnu demokratiju, socijalističku državu u kojoj će mase same odlučivati o svojoj sudbini.
Tek tu će doći do isticanja pojedinaca po njihovim pozitivnim osobinama, koje će koristiti zarad opšteg dobra, a ne po nepotizmu, ulizivaštvu, koristoljublju... Ta država će takođe biti klasna - ali instrument vladavine radničke klase, a ne buržoazije i svjetskog kapitala.
(Za dalje proučavanje problematike, preporučujemo Lenjinov rad "Država i revolucija", klasik marksizma.)
---
Malodušni često kažu da "nijedan sistem nije
savršen" i da "svi zakažu u praksi". Istina je, savršenstva nema. Ali
neki sistemi su planski zasnovani na najnegativnijim stranama ljudske
prirode; kao što su pohlepa, sadizam (u raznim oblicima), bespoštedno
takmičenje, beskrupuloznost, itd. Jedan od tih sistema je kapitalizam,
koji u praksi pokazuje svoje pravo lice. Dosadašnji pokušaji dostizanja
socijalizma nisu bili savršeni, naravno - ali su dali jednu nemjerljivu sigurnost malom čovjeku, radničkoj klasi.
I sve to nas ne smije spriječiti i obeshrabriti u borbi za socijalizam. Ako gajimo socijalizam samo kao ideju, apstrakciju, "zamišljeni bolji svijet" u vrevi kapitalizma, bez akcije, onda će on postati samo mentalna negacija stvarnosti. U umovima radnika-robova, beznadežnih stoika.
Čovjek se ostvaruje samo kroz praksu, odnos snaga u materijalnoj stvarnosti. Mi vjerujemo da je socijalizam u današnjoj stvarnosti moguć, više nego moguć - i da je na nama da ga ovaplotimo.
Naravno, i svo naše pisanje ovdje može biti tek kvazi-buntovnička negacija stvarnosti, crne i beznadežne. Ali ako probudi nekoga, podstakne naše drugove na odanost ideji komunizma - to neće biti slučaj.
PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!
I sve to nas ne smije spriječiti i obeshrabriti u borbi za socijalizam. Ako gajimo socijalizam samo kao ideju, apstrakciju, "zamišljeni bolji svijet" u vrevi kapitalizma, bez akcije, onda će on postati samo mentalna negacija stvarnosti. U umovima radnika-robova, beznadežnih stoika.
Čovjek se ostvaruje samo kroz praksu, odnos snaga u materijalnoj stvarnosti. Mi vjerujemo da je socijalizam u današnjoj stvarnosti moguć, više nego moguć - i da je na nama da ga ovaplotimo.
Naravno, i svo naše pisanje ovdje može biti tek kvazi-buntovnička negacija stvarnosti, crne i beznadežne. Ali ako probudi nekoga, podstakne naše drugove na odanost ideji komunizma - to neće biti slučaj.
PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!
---
O obožavaocima NATO ne vrijedi trošiti riječi;
oni su srozani na golo obožavanje najgoreg imperijalizma pod krinkom
"demokratije". To je jasno i malom djetetu; neka drugi drugovi dokažu
ovu tezu na odgovarajući način.
Međutim, kod nas se Ruska Federacija često promiče kao "pravednija" opcija, po nečemu bolja za nas, od strane nekritičkih rusofila - zaboravljajući na kapitalistički karakter i te države.
Stoga, pokušaćemo da damo kroki-analizu Rusije, u najjednostavnijim crticama, dakako sa marksitičkih pozicija.
Prije svega, sa kolapsom državnog kapitalizma i teritorijalnog jedinstva SSSR-a, Rusija (a naročito druge zemlje bivšeg Saveza) postaje ekonomska polu-kolonija Zapada, počevši sa vladavinom izdajnika Gorbačeva (koga su na vlast dovele šire mane sovjetskog sistema, da se razumijemo - degeneracija birokratskog sloja u proto-buržuje). Njen izvozni bilans je prost; nafta, gas, i ostali resursi, dok većina profita ide ili tajkunima-privatnicima ili u svrhu vojnog razvoja. Ako uzmemo da je država pod kontrolom najviših kap. krugova, nesumnjivo, onda je vojna sila države Rusije istovremeno i vojna sila ruske buržoazije, potrebna za imperijalističko podjarmljivanje drugih naroda, a i sopstvenog. Dakle, klice "samostalnosti" Rusije u odnosu na Zapada treba tražiti u konsolidovanju ruske buržoazije na ogromnoj resursnoj bazi zemlje - stoga, istupa se kao konkurent, ali ne "alternativnog sistema" kao SSSR, već na slobodnom tržištu, dakle u trci za profit.
To je osnova moderne Rusije, suštinski ista kao i u daleko razvijenijim kap. državama, i stoga je ne možemo krstiti kao "manje zlo" ili "dobro". Ne, ona je manje agresivna zato što još uvijek nije potpuno osamostaljena na kapitalističkim osnovama, zato što je njen imperijalizam na post-sovjetskim prostorima tek u zamahu, ali dobija na snazi. Borbe u Gruziji, Ukrajini, Bjelorusiji i slično, oružane i političke, nemaju karakter klasnog sukoba, već "odmjeravanja snaga" iste klase, različitih nacionalnih buržoazija.
Jaka kapitalistička Rusija će eksploatisati slabije zemlje i svoj narod na istim materijalnim osnovama kao i NATO (privatizacija, cijeđenje, otimačina resursa, politički poltroni), samo uz drugačije ideološko opravdanje. Panslavizam, recimo, mjesto amero "demokratije". Ili nešto drugo; zvanična ideološka agenda putinista je još uvijek mutna, naročito sa potpunim krahom socijalističke retorike, i većina njihovih međunarodnih nastupa se bazira na retorici golih interesa i/ili sile. No, kako ruski kapital bude jačao, tako će njegovi postupci prelaziti u gori imprerijalizam, a zvanička retorika se "profinjavati".
Samo još jedna napomena; svi znate koliko volimo rusku kulturu i narod - naše poštovanje za njih, bezgranično je. Ali... "drag mi je Platon, ali mi je draža istina". Mi smo na strani ruskog naroda, proletera, internacionalista, komunista - ne "ruske cjeline" kao nečega ne-definisanog i ne-diferenciranog.
Međutim, kod nas se Ruska Federacija često promiče kao "pravednija" opcija, po nečemu bolja za nas, od strane nekritičkih rusofila - zaboravljajući na kapitalistički karakter i te države.
Stoga, pokušaćemo da damo kroki-analizu Rusije, u najjednostavnijim crticama, dakako sa marksitičkih pozicija.
Prije svega, sa kolapsom državnog kapitalizma i teritorijalnog jedinstva SSSR-a, Rusija (a naročito druge zemlje bivšeg Saveza) postaje ekonomska polu-kolonija Zapada, počevši sa vladavinom izdajnika Gorbačeva (koga su na vlast dovele šire mane sovjetskog sistema, da se razumijemo - degeneracija birokratskog sloja u proto-buržuje). Njen izvozni bilans je prost; nafta, gas, i ostali resursi, dok većina profita ide ili tajkunima-privatnicima ili u svrhu vojnog razvoja. Ako uzmemo da je država pod kontrolom najviših kap. krugova, nesumnjivo, onda je vojna sila države Rusije istovremeno i vojna sila ruske buržoazije, potrebna za imperijalističko podjarmljivanje drugih naroda, a i sopstvenog. Dakle, klice "samostalnosti" Rusije u odnosu na Zapada treba tražiti u konsolidovanju ruske buržoazije na ogromnoj resursnoj bazi zemlje - stoga, istupa se kao konkurent, ali ne "alternativnog sistema" kao SSSR, već na slobodnom tržištu, dakle u trci za profit.
To je osnova moderne Rusije, suštinski ista kao i u daleko razvijenijim kap. državama, i stoga je ne možemo krstiti kao "manje zlo" ili "dobro". Ne, ona je manje agresivna zato što još uvijek nije potpuno osamostaljena na kapitalističkim osnovama, zato što je njen imperijalizam na post-sovjetskim prostorima tek u zamahu, ali dobija na snazi. Borbe u Gruziji, Ukrajini, Bjelorusiji i slično, oružane i političke, nemaju karakter klasnog sukoba, već "odmjeravanja snaga" iste klase, različitih nacionalnih buržoazija.
Jaka kapitalistička Rusija će eksploatisati slabije zemlje i svoj narod na istim materijalnim osnovama kao i NATO (privatizacija, cijeđenje, otimačina resursa, politički poltroni), samo uz drugačije ideološko opravdanje. Panslavizam, recimo, mjesto amero "demokratije". Ili nešto drugo; zvanična ideološka agenda putinista je još uvijek mutna, naročito sa potpunim krahom socijalističke retorike, i većina njihovih međunarodnih nastupa se bazira na retorici golih interesa i/ili sile. No, kako ruski kapital bude jačao, tako će njegovi postupci prelaziti u gori imprerijalizam, a zvanička retorika se "profinjavati".
Samo još jedna napomena; svi znate koliko volimo rusku kulturu i narod - naše poštovanje za njih, bezgranično je. Ali... "drag mi je Platon, ali mi je draža istina". Mi smo na strani ruskog naroda, proletera, internacionalista, komunista - ne "ruske cjeline" kao nečega ne-definisanog i ne-diferenciranog.
---
Kroz diskusiju idejno sučeljenih pojedinaca,
to jest sukob oprečnih stavova, da se naučiti više negoli kroz mjesece i
godine pasivnog izlaganja sopstvenih, eto, subjektivnih stavova koji se
ne mogu niti obarati niti potvrđivati, jer su strogo lični i ne mogu se
prilagoditi bilo kakvom univerzalnom kriterijumu. Pogrešno! Tako nikada
ne dolazi do stvaranja sinteze, Pojma, saznanja, i ljudska rasa bi
ostala na nivou australopitekusa koji se prepiru da li je vatra koja
gori na obližnjem drvetu stvarna ili nije. Svaki je ionako imao
"subjektivno" mišljenje - zašto i provjeravati (i opeći se), pa makar
dovijeka jeli sirovo meso. Ili, prenesimo na našu ravan: zašto se
zamarati kritikom i traženjem zamjene kapitalizmu kada je daleko lakše
"prihvatiti lične razlike" i samo pasivno gajiti svoj (u praksi nebitni)
stav?
Najgora falinka modernog načina razmišljanja jeste upravo uvjerenje o "nepovrijedivosti" mišljenja svakog pojedinca (nadgradnja na liberalne mantre "nesputane individualnosti"), čime se izjednačavaju smeće i biseri, znanje i neznanje, zablude opstaju ojačane subjektivnim "ponosom" i "pravom" na isti; nema vatre, dinamike, sučeljavanja, samo status kvo i lagano nestajanje kritičko-analitičkog razmišljanja u korist mora relativiteta. Svega.
"Ja imam pravo da drugačije mislim!", da, ali takođe i ostali imaju pravo da sjeciraju, čereče i ismijevaju vaše stavove ne bi li potvrdili istinitost svojih.
Marksisti, drugovi, vole da "čereče". Itekako.
Najgora falinka modernog načina razmišljanja jeste upravo uvjerenje o "nepovrijedivosti" mišljenja svakog pojedinca (nadgradnja na liberalne mantre "nesputane individualnosti"), čime se izjednačavaju smeće i biseri, znanje i neznanje, zablude opstaju ojačane subjektivnim "ponosom" i "pravom" na isti; nema vatre, dinamike, sučeljavanja, samo status kvo i lagano nestajanje kritičko-analitičkog razmišljanja u korist mora relativiteta. Svega.
"Ja imam pravo da drugačije mislim!", da, ali takođe i ostali imaju pravo da sjeciraju, čereče i ismijevaju vaše stavove ne bi li potvrdili istinitost svojih.
Marksisti, drugovi, vole da "čereče". Itekako.
No comments:
Post a Comment