Otac mange, Osamu Tezuka (1) - Uvod
Otac mange, Osamu Tezuka (2) - Oda Kirihitu
Tezukina "zrela" faza, njegov svojevrsni odgovor na previranja i okretanje ka ozbiljnijim temama u mangama poznih šezdesetih i sedamdesetih, ostaje primjer rijetko uspješnog "odrastanja", koje uspijeva da sintetizuje sve ranije autorove najbolje kvalitete (dinamičan crtež, lakoću pripovjedanja, divan humor, humanizam) sa novonastalim ambicijama, stvarajući jedan niz uistinu jedinstvenih i jako vrijednih radova. Ne može se poreći da je, u tom dobu i nivou strip-svijesti i izraza, jako teško pronaći zrelija i relevantnija djela; koja ne oklijevaju u korišćenju šokantnih scena, gotovo filmskog pripovjedanja, preispitivanja autoriteta i institucija, rovareći po najosjetljivijim tačkama društvene membrane, no nikada u cilju jedne obične provokacije, koliko god mladalački zapaljiva i strasna ona mogla biti, već iskrene kritike današnjeg društva iz perspektive nepokolebljivog humanizma i vječite težnje ka boljem. Nekada svjedočimo bolnom rascijepu između proklamovanih vrijednosti zajednice i njihovom nakaradnom sprovođenju u praksi, jazu koji boli svaku plemenitu dušu, ali još ćešće smo beskompromisno bačeni u čeljusti Zla, ne onoga metafizičkog, već itekako ljudskog, najmračnijeg društvenog proizvoda, kroz koji se jasno prelamaju i uočavaju sve falinke "kreatora", društvenog bitka i Sistema. Sve kritike ostaju itekako relevantne i danas; lako je zaključiti da se od datog vremenskog perioda do danas ništa bitnije nije promijenilo, osim što smo možda zaboravili na beskompromisni glas kritike, skloni ismijevanju i relativizovanju svih moralističkih diskursa kao "utopijskih", nečega što će, ukoliko se ostvari, biti podjednako korumpirano kao i ovo "sada". Stvarnost je konstanta, sadašnjost nesavršena, ali jedina moguća. Stoga, Tezukine ode unutrašnjem moralnom osjećaju pojedinca, umirućem idealizmu, krik nad bezdušnošću oportunizma današnjice, kada je "budala" i "sanjar" svako ko ga ne slijedi - djeluju današnjem čitaocu prije kao uzbudljivi kurioziteti iz daleke prošlosti...
"Oda Kirihitu", recimo, o kojoj sam ranije pisao, počinje kao misterija, evoluira u neke scene koje se graniče sa tjelesnim hororom, ali se na kraju otkriva ne kao priča o misterioznoj bolesti, već svojevrsni mozaik pohlepe, gluposti i kratkovidosti u hramu modernog čovjeka, nama poznatijem kao Nauka. O iracionalnosti života, i sumnjivoj odrednici "normalnog". Ako nam pad doktora Kirihita Osanaija od uglednog doktora do marginalnog frika u očima društva išta poručuje, to je da jedinka koja je zadovoljna i srećna u svijetu poput današnjeg, vjerujući da je suštinski ispravan, ostaje čovjek jedne dimenzije, uskraćen saznanja o pravoj prirodi stvari i ljudskih odnosa (koja, opet, imaju svoju cijenu). U "MW", možda i najmračnijem autorovom radu, uprkos brojnim nesavršenostima odveć sporog tempa i fragmentisane radnje, srž svega jeste kolonizatorski, unižavajući odnos SAD-Japan, kao i korumpiranost cjelokupnog državno-finansijskog aparata, koji je, na prvi znak ugroženosti sopsvenog položaja, spreman da odbaci plašt "legalnosti" i pretvori se u neljudsko hladni mehanizam ubijanja. Sve za interes.
Na datu idejnu nit, i fazu umjetnikove karijere, savršeno i glatko se nadovezuje "Knjiga ljudskih insekata", jednodijelna manga (trista šezdeset strana), nedavno objavljena na Zapadu. Po oštrini kritike, nametanja pitanja "nešto je trulo u državi Danskoj", ovo je još artikulisanije djelo od gorenabrojanih radova, makar njegove umjetničke vrijednosti ne imale toliku snagu i upečatljivost. Dok i "MW" i "Oda" zahtijevaju odmak u vanrednu, maltene blago fantastičnu situaciju (misteriozna zaraza, smrtonosni gas, itd.), u okviru koje pokazuju ograničenja društvenih normi i njihovu neprilagođenost višim etičkim ciljevima, kao i neprijateljsku grupaciju institucija (medicinski krugovi, sama Država), "Ljudski insekti" ostaju na daleko realističnijem, prozaičnijem čak terenu, prateći život jedne junakinje koja se proglašava "patološkom" - no koja je, gledano mjerilom brutalnog uspjeha, zapravo savršeno prilagođena jedinka, po mjeri društvenih okolnosti.
U dosadašnjim tumačenjima koja sam nalazio, i čitalačkim i kritičarskim, uprkos postojanju raznovrsnosti perspektiva u pristupu mangi, naći ćemo i niz falinki, gotovo namjerno parcijalnog tumačenja. "Book..." svakako traži više čitanja, i Tezukin pristup jeste specifičan, lako zbunjujući mnoge naviknute na jedan šablonizirani tip naracije, bez razvijenijeg kritičarskog aparata, ali mislim da ovako zanimljiv i relevantan strip (i u našoj današnjici), zaslužuje nešto ambiciozniji pokušaj, naročito zbog opskurnosti manga-tematike kod nas. Ili se priča i implikacije iste svode na jedan vremenski okvir, specifični trenutak smjene generacija, u "prevaziđeni radikalizam" i dileme sedamdesetih (cinik bi rekao da je ovo nemušti mehanizam odbrane), ili se insistira na čisto psihološkom čitanju, kao studije jedne zastrašujuće psihopatske ličnosti (iako je fenomen sociopatije umnogome specifičan za ovaj vijek - i takođe podložan širim tumačenjima), koja ledi krv u žilama svojom uvjerljivošću. A oni najplići svode problematiku na "zazivanje akcionog duha filma sedamdesetih...", "zanimljivi kuriozitet majstora mange..."
Naša osnovna postavka će biti da je "The Book of Human Insects" kritika današnje hladno-interesne podloge međuljudskih odnosa, kroz prikaz lažnog, samo-osakaćenog "oslobođenja" moderne žene.
Manga započinje scenom ceremonije dodjele nagrade mladoj spisateljki Tošiko Tomuri, koja je uspješno debitovala svojim prvim romanom, sijajući od sreće, okružena hordama obožavaoca i potencijalnih udvarača. Sa druge strane, u jednoj polu-srušenoj straćari, bradata skitnica cinično nazdravlja njenom "velikom uspjehu". A u malom stančiću, leš mlade obješene žene se klati na tavanici, zaboravljen u tami... Snažnim kontrastima, Tezuka već od prve stranice klinički precizno oslikava svijet nagomilanih protivriječnosti, do krajnosti raslojen. Ubrzo će se ispostaviti da je naša mlada (anti)heroina zapravo nešto što bih rado označio pojmom "psihički vampir" - osoba koja savršeno glumi i prilagođava se svim situacijama, stičući povjerenje osoba, a zatim plagirajući njihove vještine i kreacije... što je upravo i slučaj sa njenom bivšom cimerkom, samoubicom, koja je otkrila da je neko objavio njen roman prije nje. Ostatak radnje se može sumirati na niz epizoda iz Tošikinog života, označenih ličnostima raznim muškaraca, koje iskorišćava, ali i sama povremeno bude žrtva njihovih mahinacija. Sve do svojevrsnog anti-klimaksa na kraju...
Ne bih rekao da je pravilno nazvati je "psihopatom"; uostalom, nije teško uočiti modernu tendenciju nazivanja svih zlih ljudi "sociopatama", što znači ukidanje odgovornosti i genetsku predispoziciju postupaka; analiza pravih korijena može biti suviše teška i opasna. Ne, Tošiko je ekstremna manifestacija ličnosti na koje sam i sam često susretao: osoba koja gori od unutrašnjih ambicija (ispod kojih leži velika nesigurnost, potreba stalnog samo-dokazivanja i gomilanja trofeja), i koja, budući suštinski amoralne prirode, bez iole teškoća pristaje na sve pritiske modernog svijeta, i njegova ionako surova pravila zaoštava do (logičnih) ektrema. Dakle, kompeticija, bespoštedna, danonoćna, bez trunke povjerenja i ljudskosti. Tošiko je istovremeno i simbol, i tip, i individua. Njeno svakodnevno postojanje je tek puka mimikrija, prilagođavanje spoljašnjim uslovima, predvidljivo poput kakve matematičke formule.
Koje njeno "magično svojstvo" joj, stoga, omogućava da tako lako dominira nad muškim suparnicima kroz veći dio radnje i iznova ostvaruje ciljeve? Upravo - ženstvenost, dakako izobličena i perverzna poput i same ličnosti. Pazite, ovdje ne govorimo o klišeu fatalne žene, već o planskom korišćenju seksualnosti i rodnog identiteta zarad što savršenijeg opčinjavanja subjekta. Najžalosnije u svemu jeste što Tošiko zapravo i ne razumije sopstvenu intimnu prirodu - njenu ženstvenost kreiraju muške želje, kojima se ona privremeno slijepo prilagođava, iz sopstvenih interesa, kako i sam zapaža jedan lik, poredeći je sa vodom i nizom čaša različitog oblika. Potpuna otuđenost. I zašto su onda muškarci toliko iznenađeni njenim postupcima, barem u prvi mah, iako su sigurno navikli na raznorazne "lake ženske"? Tošiko, u sferu intimnog, iracionalnog, emocionalnog, ljubavnog, koju vjerno re-kreira savršenom glumom, unosi element stran i razarajući - takmičenje, finansijske mahinacije, bezdušno gaženje i izdajstva iz interesa, tako ostajući "čovjek jedne dimenzije" - one profitne, interesne. Već sam rekao da se njeno postojanje može bukvalno odrediti matematički, nizom cifri; kada jedan odnos dosegne svoju maksimalnu vrijednost, odnosno "pozitivni saldo", on se brže-bolje "preprodaje", to jest eksploatiše, zarad što većeg "profita". Zakonitosti tržišta, stoga, primjenjene u sferi međuljudskog. Zašto da ne? Ionako je glavno mjerilo svega - materijalna dobit, "snaći se".
Naravno, u svakoj ličnosti obitavaju suprotstavljeni porivi i težnje, i znaci represije i inhibicije nad jednim dijelom sopstvene prirode se uvijek pokazuju. To se potvrđuje i u samoj radnji: iako je Tošiko savršeno razvijena u jednom svom aspektu, nazovimo ga "inteligencijom preživljavanja", njena emocionalna inteligencija, zrelost u međuljudskim odnosima, istinska samostalnost - ravna je nuli. Tezuka ovo maestralno prikazuje kroz jednu crnohumornu, nadrealnu vizuelnu metaforu (na ivici groteske): kada se želi opustiti, pobjeći od pritiska velegrada i karijere, heroina putuje u svoje rodno mjesto, u malu tradicionalnu japansku kuću koju je ispunila nizom tričarija iz svog djetinjstva, i - voštanom figurom majke, sa kojom se igra satima i satima, mentalno na nivou malog djetešceta. Podsjetnik na izgubljeni spokoj i toplinu djetinjstva. (Razlikuju li se današnji radnici, koji, posle napornog dana, sjede ispred malih ekrana, bježeći u ljepše, toplije, dramatičnije vijalete i priče?) Nije u stanju ni da ostvari vezu sa mladim arhitektom Mizunom, jedinom do koga joj je, itekako, stalo; jednom prevaren, mladić nije u stanju da ponovo podari svoje povjerenje. Koliko god života uništila, obezvrijedila, hladnokrvno i ne mareći, Tošiko zaslužuje i nešto našeg sažaljenja - kao plošna ličnost, ogromna praznina koju ništa za čim traga i čemu teži neće moći ispuniti.
Pomalo napadno, Tezuka dodatno razvija svoju premisu primjerom sudbine "dvojnice", odnosno djevojke koja je vjerna slika Tošiko, bivše gejše, iskorišćavane, silovane, na dnu socijalne ljestvice, koja umire u dvadeset trećoj, iznurenog tjela, izjedenog borbom sa bolešću i samim životom. Ovo je - najkraće rečeno - druga krajnost, takođe nepoželjna, žena koja pasivno prihvata svoju sudbinu i sve što joj namijene, ne koristeći ni stoti dio svojih potencijala, više "stvar" (kao Aristotelova definicija robova) za zadovoljavanje potreba muškarca negoli ostvareno ljudsko biće. Okrutnost takve sudbine jeste podsjetnik onoga što su žene nekada svakako bile - na isti način na koji je Tošiko tmurno zagledanje u budućnost žena, ukoliko se nastave "emancipovati" na trenutnim osnovama. Značajan je i segment braka heroine sa biznismenom rastuće multi-nacionalne kompanije, možda i najnaglašenije karikaturalnog tona; brak je predstavljen kao klasični zatvor, pružanje sigurnosti i "toplog doma" mužu u zamjenu za finansijsko izdržavanje. Kamaiši (muž) je, pak, podjednako opsjednut uspjehom u vučjem korporativnom miljeu; nakon svakog uspjeha, kupi jednu igračku (!), tako sa vremom stvarajući kolekciju - pokušaj fiksiranja i dokazivanja trijumfa u svijetu koji se stalno mijenja, u kome se sve gubi i dobija u roku od nekoliko dana. Naravno, Tošiko na kraju otrese okove i ovoga braka, takođe izdajstvom, i spali svoju kuću-"utočište", nakon što bude otkrivena, sjetno odlazeći u Grčku, u daljinu i anonimnost... Kraj koji smo već okarakterisali kao anti-klimaks: razriješenja, čak ni poletno-stripovskog, ne može biti, ako djelo želi ostati vjerno sopstvenoj suštini i iznijetoj kritici.
Kako se današnje žene ne mogu (donekle) poistovjetiti sa goreopisanim položajem i ličnošću? Danas, ukoliko žele postati "moderne, uspješne i nezavisne" (kao Tošiko, ha) - moraju pristati na borbu u sistemu koji su osmislili muškarci, iznova pobjeđivati muškarce na njihovom tradicionalnom "terenu", usvajati njihove vrijednosti, zanemarajući svoje odlike zbog kojih i jesu - žene, bez mogućnosti da budu i istinski nezavisne i da ih ostvare, u trenutnom društvenom okviru. Ženstvenost, tako - postaje samo još jedno oružje, shvaćena u smislu žudnje i manipulisanja požudom, dakle, paradoksalno, na muški način, ili samo još jedan relativno zanemarljivi aspekt ličnosti definisane njenim uspjesima u tržišnoj utakmici. U društvu koje ne mari za čovjeka i ostvarenje njegovog potencijala, sve pretpostavljajući ekonomskoj nužnosti, trci ka većem profitu i predstavi (konfekcijskog) boljeg života, ogromna većina je predmet eksploatacije od strane najmoćnijih, irelevantna, male izgubljene jedinke. Kako u takvom miljeu pojedini dijelovi društva, dodatno ugnjetavani zbog svojih specifičnih odlika (žene, invalidi, inorodci, LGBT), mogu dotići ravnopravnost i "ostvarenost"? U najboljem slučaju, biće potrošna roba, kao i svi ostali, "smanjujući" sopstvenu eksploataciju na najmanji zajednički činilac izrabljivanja, koje trpe svi, to jest ogromna većina.
Žena može biti ostvarena samo u humanijem društvu, i to ne pri povratku na tradicionalno-ugnjetavačke uloge, niti u prilagođavanju šakalskoj tržišnoj utakmici i moralnom relativitetu današnjice - već na potpuno novim osnovama.
No comments:
Post a Comment