(grdni SPOJLERI slijede, ne čitajte ako niste već odgledali film!)
U suštini, "The Tall Man" je još jedan u nizu naizgled dobrih filmova, vrijednih gledanja, koji nam se predstavljaju kao horori, kupe niz "trikova" i emocionalnu manipulaciju gledatelja od ovog žanra - ali je, na kraju svega, njegova pripadnost vrlo sumnjiva i granična, iako ih hororofili često pokušavaju svrstati u njihov voljeni žanr kako bi pokazali da "to nije samo klanje, ima tu dubine i dobre radnje" (sasvim tačno!, za onaj mali dio inteligentnih filmova). Ono što se meni ne sviđa kod ovoga filma je njegova dramska neujednačenost i neubjedljivost na nekim mjestima, dijelovi atmosfere, i, još bitnije, idejno-ideološka podloga, vrlo sumnjiva, barem na način kojim je predstavljena, ako ne i promašena.
Sam početak filma me nije naročito zainteresovao: gledamo taj propali, sumorni gradić, možda i neku verziju mog rodnog mjesta u budućnosti, kada potpuno propadne, i živote jednog siromašnog sloja stanovništva Zapada o kome nam se ne priča tako često... Tema je svojevrsni tabu, mračni čvor anksioznosti i užasa u svijesti svakog savjesnog roditelja: otimačina djece, malih i nezaštićenih stvorenja, podmladka, budućnosti grada. U tom smislu, njihovo nestajanje je samo još jedan simptom dekadencije ove provincijske prčvarnice, konačni ekser na njenom mrtvačkog sanduku: svojevrsno biološko uništenje i zadnje klice budućih produktivnih snaga, razaranje osnovne jedinice, baze svega ostalog - porodice. I to je konačni užas naše kanadsko-redneck-sirotinje, koga dodatno mistifikuju legendama o "tall manu", nekoj lokalnoj babarogi. Ovo razmišljanje, ispostaviće se, može da navede čovjeka na konačno, prilično nepredvidljivo, rješenje misterije.
No, "žrtva" čija nam je agonija najdetaljnije prikazana - doktorka, udovica Džesika (čini mi se da se tako zove), zapravo je dio establišmenta, zvaničnih institucija grada, i u tom smislu ima veliki dio "odgovornosti" prema žiteljima grada. I ona naizgled to i ispunjava: nudi beskućnici šolju kafe, brine se za sudbinu trudne maloljetnice, pomaže šakom i kapom, deleći osmehe svima... Ličnost kao ličnost na stranu: dakle, "dobri, funkcionišući" dio Systema. Empatija je već postignuta, sada je vrijeme za Patnju: njena kuća i život su bogati, moderni, znaci obilja se svuda nalaze, njen sinčić živi srećnim i lagodnim životom. Ipak, mrak vreba tek iza osvojenog parčeta zemlje odvojenim teškim radom (američki erekcioni ideal, zaista, "man on your own", radi i pobeđuje sam!), i pored svih mera sigurnosti - brava, dadilja, telefon kojim se pomoć može pozvati... i udara!, odnoseći - mlado dete, blago kuće.
Dakle, tipična buržujska, i srednjeklasna, paranoja: da će sile nekog iracionalnog Haosa, ljudskog mraka koji ne pripada "normalnom" i cinično mu se smije u lice, doći i oštetiti ih, rasturiti upravo usred njihovih klasnih statusa i trofeja, i oni će biti nemoćni: jer Zlo funkcioniše po drugačijim principima, nepojmljivim i nesavladivim. Naravno, to se dešava... majka se oštro bori, podsjećajući nas da smo u dobu feminizma i emancipacije, da onemoćalih žrtvi više nema i da je svako od "srećnog" sloja spreman na mnogo toga, ogorčenu borbu ne bi li očuvao svoj ideal, balans, stabilnost - gubitak nas plaši samo ako imamo šta za izgubiti...
U suštini, "The Tall Man" je još jedan u nizu naizgled dobrih filmova, vrijednih gledanja, koji nam se predstavljaju kao horori, kupe niz "trikova" i emocionalnu manipulaciju gledatelja od ovog žanra - ali je, na kraju svega, njegova pripadnost vrlo sumnjiva i granična, iako ih hororofili često pokušavaju svrstati u njihov voljeni žanr kako bi pokazali da "to nije samo klanje, ima tu dubine i dobre radnje" (sasvim tačno!, za onaj mali dio inteligentnih filmova). Ono što se meni ne sviđa kod ovoga filma je njegova dramska neujednačenost i neubjedljivost na nekim mjestima, dijelovi atmosfere, i, još bitnije, idejno-ideološka podloga, vrlo sumnjiva, barem na način kojim je predstavljena, ako ne i promašena.
Sam početak filma me nije naročito zainteresovao: gledamo taj propali, sumorni gradić, možda i neku verziju mog rodnog mjesta u budućnosti, kada potpuno propadne, i živote jednog siromašnog sloja stanovništva Zapada o kome nam se ne priča tako često... Tema je svojevrsni tabu, mračni čvor anksioznosti i užasa u svijesti svakog savjesnog roditelja: otimačina djece, malih i nezaštićenih stvorenja, podmladka, budućnosti grada. U tom smislu, njihovo nestajanje je samo još jedan simptom dekadencije ove provincijske prčvarnice, konačni ekser na njenom mrtvačkog sanduku: svojevrsno biološko uništenje i zadnje klice budućih produktivnih snaga, razaranje osnovne jedinice, baze svega ostalog - porodice. I to je konačni užas naše kanadsko-redneck-sirotinje, koga dodatno mistifikuju legendama o "tall manu", nekoj lokalnoj babarogi. Ovo razmišljanje, ispostaviće se, može da navede čovjeka na konačno, prilično nepredvidljivo, rješenje misterije.
No, "žrtva" čija nam je agonija najdetaljnije prikazana - doktorka, udovica Džesika (čini mi se da se tako zove), zapravo je dio establišmenta, zvaničnih institucija grada, i u tom smislu ima veliki dio "odgovornosti" prema žiteljima grada. I ona naizgled to i ispunjava: nudi beskućnici šolju kafe, brine se za sudbinu trudne maloljetnice, pomaže šakom i kapom, deleći osmehe svima... Ličnost kao ličnost na stranu: dakle, "dobri, funkcionišući" dio Systema. Empatija je već postignuta, sada je vrijeme za Patnju: njena kuća i život su bogati, moderni, znaci obilja se svuda nalaze, njen sinčić živi srećnim i lagodnim životom. Ipak, mrak vreba tek iza osvojenog parčeta zemlje odvojenim teškim radom (američki erekcioni ideal, zaista, "man on your own", radi i pobeđuje sam!), i pored svih mera sigurnosti - brava, dadilja, telefon kojim se pomoć može pozvati... i udara!, odnoseći - mlado dete, blago kuće.
Dakle, tipična buržujska, i srednjeklasna, paranoja: da će sile nekog iracionalnog Haosa, ljudskog mraka koji ne pripada "normalnom" i cinično mu se smije u lice, doći i oštetiti ih, rasturiti upravo usred njihovih klasnih statusa i trofeja, i oni će biti nemoćni: jer Zlo funkcioniše po drugačijim principima, nepojmljivim i nesavladivim. Naravno, to se dešava... majka se oštro bori, podsjećajući nas da smo u dobu feminizma i emancipacije, da onemoćalih žrtvi više nema i da je svako od "srećnog" sloja spreman na mnogo toga, ogorčenu borbu ne bi li očuvao svoj ideal, balans, stabilnost - gubitak nas plaši samo ako imamo šta za izgubiti...
Elem, ubrzo nakon toga slijedi niz preokreta, koji ću vam bezobzirno otkriti: prvo smo navedeni u uvjerenje da je djevojka manijak-ubica, žderačica djece koja svoju jalovost nadoknađuje otimanjem od drugih, vitalnijih, siromašnih i prostih, ali suštinski zdravih i ne-oštećenih (marksista bi rekao: dekadencija viših klasa se održava na krvi i znoju nižih, koji se ne smiju osvijestiti i osvojiti budućnost, već nastaviti da budu samo krv i meso - marva modernog svijeta)... već solidno tkivo radnje se nadgrađuje šokantnim obrtom, tako čestim u modernim hororima, naoružanim "novomilenijskom sviješću" i etitjudom, spremnim na inverziju uloga zarad efekta šoka, ali i mračne ironije.
Ne lezi vraže, ni tu ne bješe kraja: ispostavi se da ona zapravo spašava djecu "nesrećnog života proleterijata", odnosno dijeli ih dobrostojećim usvajačima srednje-više klase, koji će im sve pružiti, skupa sa svojim ne-tako-pokojnim mužem. Kakav primjer altruizma i neshvaćenog pol. radikalizma! Dakle, to je rješenje problema, to jest sveopšte sirotinje i degradacije koja se spušta nad stotinama gradića i gradurina - save the children, ne smiju mala stvorenjca da pate od ruke mračnih zlotvora i roditelja-kretena. Neka istrune sve, ali mi ćemo ih prenijeti na "drugu stranu!", te vajne vilajete bogatih buržujskih roditelja koji "actually care". Ova nakaradna zamisao nam nije, pazite, prikazana kroz perspektivu nekog isprepadanog malog djetešceta koji silom gubi svoj dotadašnji život, već kroz oči zrele tinejdžerke koja sama bira taj put - kako bismo saosjećali sa počiniocima i donekle "opravdali" proces, iako je taj konkretni slučaj - izuzetak, svi ostali su bili mala djeca! Kakva manipulacija publike, kakvog poigravanje vrlo ozbiljnim pitanjima.
U čemu je razlika između ovih postupaka i Anđeline koja usvaja djecu kao poklon svojim dadiljama širom svijeta? Samo u tome što: društvo ne prihvata aktere ovoga filma, i Džesika grdno najebe zbog svojih "ideala". Plitkost njenog altruizma, i nemogućnost da sagleda bilo kakvu širu društvenu sliku - dakle, da se ta nesrećna zajednica može izvući samo napornim radom i da krađom njihove djece gube i zadnji tračak nade - izazvala je u meni ne (od strane režisera) namjeravano divljenje, već prezir. Samo bogati imaju pravo na djecu, da bi im omogućili ono "što žele"! Mjesto socijalne svijesti, pomoći, solidarnosti koja bi doprla i do najsiromašnijih slojeva i pomogla im da se kolektivno uzdignu iznad svog jada i bijede - imamo ovu nakaradnu pomisao, plod jednog pre-emocionalnog i impulsivnog uma, i film koji datu ideološku zamisao i licemjerno "samarićanstvo" ne iznosi jasno i smjelo, već kroz zaobilaznu formu horora: vještu manipulaciju gledaocem, beskrajno vještu, poput onih koje i danas koriste mediji tog istog Sistema, koji slično komadaju i ubijaju siromašne slojeve, samo ne na tako ličnom nivou, već obezličene birokratije i krupnog kapitala.
Tako da je ovo mućak.
No comments:
Post a Comment