"Believers" - the power of Jesus compels you!

Pregledao sam niz spiskova, preporuka, itd., na koje sam nalijetao na internetu i kojima se može vjerovati, što je zapravo vrlo rijedak slučaj (ne možete ni da pojmite koliko infantilnih, polu-trulih konzumentskih umova obiva u manga-vilajetu, i koliko je svaka potraga za good stuffom mučna), i naletio sam na par naslova koje sam ranije pokušao da čitam, ali nije išlo baš najbolje. Za oko mi je zapao serijal o kome ću sada napisati riječ-dvije. Osuda sekti, i, u konačnici, krivljenja svijesti nama poznatijeg kao religija? Check. Otuđeni ambijent modernog Japana (implicitno dat), sa nizom još otuđenijih kvazi-pojedinaca-ljuštura, koji bauljaju u misticizam, kao u najboljim filmovima Šion Sona? Check. Obilno date erotične scene, još uzbudljivije zbog religiozno-konzerva svijesti glavnih junaka, "ne bi trebalo da radimo ovo, greh je"? Check. What I was waiting for?

"Believers" Naokija Jamamota je izuzetno zanimljiv strip, sa ogromnim idejnim potencijalom, koji uspijeva da realizuje, često na ne-eksplicitan način, to jest ovdje je mnogo toga tek naznačeno i polu-prikazano, ali... svejedno, validna kritika sveopšteg rasula modernog doba, iznijeta kroz inspirativnu, beskompromisnu autorovu viziju. Autor bi možda finansijski bolje prošao da je, u maniru poznatijih i bogatijih kolega, likove učinio simpatičnijim Average Džou, njihove odnose sveo na sapunjarski element (poput nama tako dragog, oh-bože, TWD), a priču raširio poput kakve ogavne stonoge bez smislenog kraja i početka. Ali ne; samo dva toma, brzo se čita, sa vrlo pitkim i zanimljivim crtežom; prikaz jedne hipnotišuće stvarnosti, mjestimično vrlo iskrivljene, kroz oči naših problematičnih "junaka".

U suštini, zašto nisam uspjeo da ovo pročitam iz prvog pokušaja? Jednostavno: dogmatska svijest sektaša potpuno ispranog mozga, nesigurnih, propalih ličnosti koji spas od sukoba na nivou Ja-Svijet traže u Obezličenom Kolektivu, data bez ikakvog jasno artikulisanog kritičnog odmaka, zna da bude vrlo opterećujuća. No, i bolje je što nema jasno artikulisanog kontra-stava, sve do pred kraj drugog toma: tako dobijamo priliku da svjedočimo jazu između kvazi-duhovničkih mantri i stvarnih (požudnih) postupaka, koji bolje raskrinkava učenja "Velikog Vođe" negoli mnoge napadnije kritike. Uz to, prvi dio priče može poprimiti i jednu univerzalnu dimenziju, zahvaljujući svojoj bezvremenosti, iskrenosti i neposrednosti, i podsjetiti nas na legendu o Edenu i prvobitnom grijehu... mada iznijetu kroz vizuru ne-srednjovjekovne svijesti: kao sukob svih socijalnih ograničenja i pravila koje sami sebi namećemo (i koja prerastaju u čudovišnu masu, zatvor otuđen od prvobitne misli Tvorca) i naših nagona, dubokih i snažnih, i ne nužno "loših", osim ukoliko im to značenje sami ne pripišemo... vrlo frojdovski, dakle. Erotika ima još jače dejstvo, jer služi u kontekstu "oslobođenja" naših junaka, a ne kao sama sebi svrha. (ahem... mada su neke scene vrlo pornofiličarske...)

Dakle, na jednom malom, neimenovanom ostrvu, dva momka i jedna djevojka, poznati samo pod imenima "Operator", "Pod-predsjednik" i "Predsjednik", meditiraju, prema naređenju ostatka sekte, pokušavajući da "pronađu istinu", svakojakim umobolnim metodama. Sada slijedi ono "međutim"... nakon nekog vremena, seksualna napetost se javlja između mladića i djevojke, koja neće dugo ostati neostvarena... i koja će se oštro sukobiti sa njihovim "apolonijskim" ciljevima. Pred kraj završnog toma, manga evoluira u nešto širi društveni okvir, ali ipak, ni u jednom trenutku, ne gubi iz vida svoju osnovnu dramaturšku nit - sudbinu dvoje glavnih likova.
(I da, trećeg, luni-tjunija, koji sopstveni predatorski apetit, vrlo svjetovni, prikriva kroz niz "rituala" kvazi-duhovne sadržine... zapravo, podsjeća me na neke popove i slično... Srbija do Tokija.)

Ako bih morao da dam neko "tumačenje" zapleta... recimo da težnje glavnih likova spadaju u apolonijski dio naše ličnosti: onaj koji teži redu, uređenom, "civilizovanom", oh-tako-odmaknutom od "sirovih strasti", u nadi da će tako životu dati neki smisao, sa velikim S, i pronaći dublje istine. Međutim, takva ličnost, svedena na jednu dimenziju, samo-razarajuću dogmu, neosporno gubi ono što je zaista čini ličnošću, neponovljivom individuom, stapajući se u Kolektiv (sekte), koji živi za zajednički cilj, u kome nema protivriječnosti, i koji je, zapravo, Smrt. Konačna, najgora. Tek u dionizijskom, nagonskom, nesvjesnom, nekontrolisanom, nalazimo ono što nas zaista čini ličnošću per se, osobenošću drugačijom od drugih. Balans je uvijek neophodan, u borbi je život...

I, naravno, kao što već rekoh, afirmisanje materijalizma naspram misticizmu i idealizmu. Naši slatki mali zanesenjaci, i more drugih individua modernog svijeta, mentalno negira stvarnost u nizu subjektivnih predstava gdje "podešavaju" svoj položaj i svijet oko njih, jer nemaju snage da se suoče sa objektivnom stvarnošću, koja se jako rijetko podudara sa našim željama. Tako i ovaj kult propagira spoljašnji svijet kao "prljav, iskvaren, umirući"... što je predstava koja se i može (mada, teško) održati sve dok milicija ne razbije njihovo planirano masovno samoubistvo i uhapsi sve članove. Jedan-nula za Stvarnost, pendrek narodne milicije nema premca. Stoga, nema ničeg jalovijeg od takve "mentalne gimnastike"; ukoliko želimo spoznati svojstvo neke stvari, isprobajmo je u praksi. To je najviši kriterijum, kriterijum naučne istine. Sve ostalo... su krivljenja svijesti (religiozna, ideološka, itd.), koju će zbilja ukloniti poput kakvog tumora što se gnijezdi na zdravom razumu. Premda se nekada ode predaleko, i povratak postane odveć zastrašujuća rabota; koja zahtijeva rekonstrukciju i odricanje od svega što smo prihvatali kao "stvarno", na granici gubljenja razlike između sna i jave.

Kao što rekoh, zanimljivo, čitljivo, na momente dirljivo. Na onoj mojoj listi "manga-preporuka" (možete je vidjeti na DW temi "Pa ne volim mange..."), kotiralo bi u B-kategoriju. Recimo.

P.S. Nažalost, čini mi se, sudeći po manga-tradersima, da je ovo jedini prevedeni autorov serijal. Stoga, znajte, u duši svakog pravog manga-fanatika čuči želja da se nauči japanski, uprkos sadizmu (logično, žuta rasa, pih...) katakane, hiragane, kanjija i čega sve ne... 
P.S.S. Ovo zaista djeluje kao nešto što bi Sono rado ekranizovao; ovi fanatici umnogome podsjećaju na njegovu "Zero Church" ispiračinu mozga iz "Love Exposure". Izgleda da su se autori "napajali" na sličnim izvorima - neurotičnim post-kolektivističkim Japanom, sa ne-tako-rastućom ekonomijom...