Zamislimo pedesete godine prošlog vijeka, tako daleke i nezamislive modernim svijestima koje žive u (neshvatljivom) Sada. Veliko krvoproliće, koje je tako oštro izrazilo protivuriječnosti civilizacije, završeno je, ali drama ljudskog roda se nastavlja, u novim oblicima. Zapadna Evropa tone u dugi posleratni san, SAD se učvršćuju kao novi hegemon zemljine kugle, sa Pravdom i drugim idealima na usnama, staljinizam zauzima gotovo trećinu širokog svijeta, a borba u porobljenim zemljama tinja, spremna da se razbukti. Ili zahvatimo još dublje, osmotrivši Svijet, odnosno društvo (ljudski svijet je društvo), onakvima kakvi jesu: neprekidna nit istorije i razvoja, prepuna bola, nepravdi, stalnog kretanja i borbe, čije nužnosti ostaju nedokučive većini ljudi. Na točku povijesti, sloboda se pretvara u legitimisanje ropstva, ropstvo rađa slobodu, sile i mase se sudaraju, a nemoćni pojedinac stenje. Proces buđenja je bolan, a najbolnije je stajanje na sredini, zaustavljen u kretnji.
To je sudbina i našeg junaka, mladog pilota Džerija Drejka koji je jednog dana, umoran od ratova, licemjerja i svih praznih govorancija, odlučio da odbije polazak u Korejski rat, ko zna koji po redu preživljeni, i ode. Što dalje. Iza svih granica i horizonata. U nepoznato i novo; u kutak svijeta gdje se istorija kreće tako sporo da se čini da je i nema. Mjesto gdje bi bio u miru sa ljudima i samim sobom. Odabrao je Manaus, i nikada se ne pokaja.
Mister No je drag; između ostalog, i zbog toga što je figura jedne idealistički shvaćene Slobode, za kakvom je većina nas žudila u momentima sanjarenja. Sloboda od obaveza, teških dužnosti, zajednice koja nas guši, otuđenog društva, užurbanog i efikasnosti posvećenog ritma modernog života. Ko se od nas vjernih čitalaca nije sjetio djetinje bezbrižnosti i radoznalosti pri pogledu na pajper koji krstari džunglom i neomeđenim prostranstvima Južne Amerike, prodirući kroz krajolik, vodeći svugdje u treptaju oka (odnosno kroz nekoliko stranica), do novih ljudi i doživljaja, koji nas vesele, ali ne mijenjaju ukoliko to ne želimo: suština Džerija Drejka se ne mijenja; jedino je on sudija sopstvenih postupaka, ostajući nasmijana enigma drugima. Uzimati život samo u onim dozama koje možemo podnijeti, sa našeg malog ostrvceta slobode. No forma avanturističkog stripa zahtijeva tenziju, sukobe i dramaturgiju, a i sama sloboda je najcjenjenija kada se stalno iznova i iznova stiče (potvrđuje) kroz naše djelanje, ne kao aspstraktna kategorija, već kao stalni napor našeg bića. Stoga finansijske smetnje Mister Noa, uvijek zgodno razriješene pojavom bogatog klijenta, koji ga pak, nevoljno, gura u nove avanture i sukobe.
Stalni obrazac koji se ponavlja u epizodama, često i ismijavan, satirizovan, jeste pojava naizgled dobroćudnog klijenta koga Mister No treba prevesti, koji se, jednom kada dosegnu tačku, pokaže kao kriminalac/krijumčar/ubica ili slično, kako vam drago. Zlo uvijek dolazi iz civilizovanog, "uglađenog" svijeta koji je naš junak odlučno napustio; približavajući se u šarenim bojama, da bi bilo naglo razotkriveno u iskonskoj prirodi amazonske prašume. Jasnoća kojom se otkrivaju svi ljudi, odnosi i svojstva, kada pajper jednom sleti u "zeleni pakao" džungle, jeste vrhovni kriterijum serijala, iskonsko stanje borbe i opstanka u kome se čovjek pokazuje u pravom svijetlu, pod pritiskom nužnosti. Stalno u ovom razotkrivajućem okruženju, Mister No je svjestan svoje prirode i granica, što često iznenađuje kriminalce koji su, gledajući ga površinski, vidjeli samo probisvjeta, otpadnika sumnjivog morala, koji bi pristao na njihove planove. Moderni cinizam, kruna društva zasnovanog na "džentlmenskoj pljački" i relativnosti morala, raspada se pred dubokim mirom Amazonije, koji se preliva i na Mister Noa, gdje su stvari... zauvijek uhvaćene onakve kakve su bile na početku vremena, prije neko što su krađa, ubistvo, nasilje i iskorištavanje bližnjeg pretvoreni u stubove patriotskih vrlina i porodica, zamaskirani do neprepoznatljivosti, iako krvavi trag uvijek ostaje. (Što se zapravo prilično dobro uklapa sa i daje jednu dozu prirodnosti krutom "bonelijevskom" sagledavanju morala i "herojima bez mane".)
Duboka fascinacija motivom istraživanja/poniranja u prašumu ili džunglu takođe nije nimalo slučajna, i počiva na arhetipskim asocijacijama. Prašuma je moćan simbol psihološkog otklona, kao ogromna, amorfna masa ključajućeg, iracionalnog, iskonski divljeg života, koja je bila tu prije ljudi i njihovih dijela i ne može se obuhvatiti društvenim rasuđivanjem. Priroda ne mari za dobro ili zlo, za stalno napredujući marš istorije i stvaranje čovjeka; sa svojim cikličnim rađanjem i umiranjem života, te poretkom u kome svako ima svoje mjesto, a svijest (i samosvijest) su nepotrebni, uvijek će predstavljati kontra-težu svijetu Čovjeka, tj. prakse u kojoj stvaramo svoje okruženje i sami sebe svrsishodnim djelovanjem. I premda su sva naša dostignuća izgrađena na osnovi negiranja, odnosno prilagođavanja prirode zarad ljudskog boljitka, u periodima teških lomova i produbljivanja novog otuđenja čovjeka - ne prirodnog, već društvenog - ona može imati fatalnu privlačnost. Povratak korijenima. Susret sa Drugim, u nadi da će nam pomoći pri otkrivanju istinskog "ja", i slični idealizmi. Džeri se, umoran od licemjerja društva koje se kune u apolonijske vrijednosti, ali svejedno priprema teren za nove ratove, otuđenja i nepravde, odlučuje za ovaj romantičarski motiv "povratka prirodi", jednu nadom ispunjenu regresiju. Ipak, dokle je stigao, koliko daleko je otišao?
Sjetimo se drugih velikih putnika kroz Onostrano, izraženo u liku prašume. Agire, junak Hercogovog remek-dijela "Agire, bijes božji", prodire duboko, vrlo duboko u prašumu - istovremeno sve dublje razotkrivajući sebe samog: priroda ogoljava sve surovom nužnošću, ne tolerišući milosrdne krinke civilizacije i njenih manira. Posmatrajući svijet kojim vlada melanholični fatalizam, u prilici smo da pratimo Pad jednog čovjeka, koji je, naizgled paradoksalno, zapravo samo puni razvitak njegovih osobina u nesputanom okruženju, tj. njegov najpotpuniji i od konvencija civilizacije najdalji izraz. Agire i prašuma se dijalektički nadopunjuju; u neljudskom, neistraženom, drugačijem okruženju naš anti-junak je u kretnji ka sopstvenoj dehumanizaciji, kroz kidanje svih preostalih veza sa ljudskim svijetom - prijatelja, poslušnika, pa čak i sopstvene kćerke - dok, u veličanstvenoj završnici, njegova sumanuta figura na splavu, skrhana svijest, ne postane jedno sa džunglom; još jedno lice njene iracionalne i nama nedostupne suštine. Ko je ikada dosegao... dubinu kosmičkih bezdana? Možda je slom svega ljudskog u nama, plutanje na splavu koji nas vuče neznano kuda, samo prvi i mali korak u nezamislivo.
Drugi veliki primjer, koji se još čvršće oslanja na misticizam i pojam transcedencije, jeste glavni antagonista (ako uopšte možemo govoriti o dobrima i lošima) Kopolinog filma "Apokalipsa sada", pukovnik Kurc. Istina, džungla je nešto konkretnija i "oivičenija" (barem u prvoj polovini filma) - ratni Vijetnam, koji nema veze sa pravim ratom i njegovim uzrocima, ali se nadovezuje na američko viđenje istog, njihovu kolektivnu "traumu" - Vijetnam, stoga, kao iracionalni košmar koji pokazuje najcrnje lice Poretka i u čijoj sijenci iskrsavaju vrlo neprijatna pitanja o nama samima. Osvješćivanje... mnogih stanovnika zemlje "savršene demokratije". Establišment mora uništiti Kurca, ali ne zato što ubija i masakrira civile (barem je diskurs "humanitarnih intervencija" danas sahranjen), već zbog transformacije koju je preživio, zbog uranjanja u Drugo, transcedencije klasične američke svijesti, nemogućnosti uklapanja njegovog bitka u jednobojni svijet kapitala i ljudi-robe, plitke i licemjerne "vladavine razuma". Odlazak sa one strane "ludila", gdje leži svijet izgrađen od fragmenata našeg - izobličenih do neprepoznatljivosti, ali ne toliko da ne bi izazivali nemir u oku posmatrača. Dolazak američkih vojnika u Kurcov logor je poput dolaska na drugu planetu, nepojmljivo, vilajet Gospodara koji je shvatio nužnosti džungle i stao im na čelo, plešući na ivici oštrice, u ritmu divljeg srca crne džungle, bezumnog i amoralnog.
Mister No ne može da ostvari nijedan od ovih puteva. I pored sve želje za bijegom i slobodom, u njemu još uvijek ima previše opreza i uravnoteženosti "malog čovjeka" (što vjerovatno odslikava Nolitin konzervatizam), ljubavi ka statusu kvo i "malim životnim radostima". Zaustaviti se na ivici, i održavati nelagodni balans - pridržavanje poslednjih blijedih sijenki Civilizacije (Manaus), koje takođe nisu bezbijedne odjeka zala Velikog Svijeta, uz mogućnost stalnog otiskivanja u zeleno more, bacanja pogleda na drugu stranu... ali, bez kidanja veze. U našem junaku nema karakternih crta koje bacaju Agirea u groznicu ludila, iluzija moći i požude, niti će ikada tako radikalno prekinuti sa "normalnim" kao pukovnik Kurc, transcedentirajući društvo u jednom kvalitativnom skoku svijesti. Evolucija je završena, kretanje je samo prividno, odnosno ciklično, bez ikakvog cilja osim samo-potvrđivanja, održavanja statusa kvo u iluziji ne-monotonije. Kreativna ograničenja SBE se pokazuju okovima; prvobitni koncept se iscrpljuje i degradira posle jednog perioda korišćenja, a, ukoliko i ima promijena, one su takođe uslovljene spoljašnjim pritiscima (finansije, nova vremena, itd.), čisto spoljašnje i dekorativne, bez istinskog i sveobuhvatnog kretanja "iz srca", iz (nažalost, fosilizovane) suštine junaka.
Likovi koji bi zastali i duboko osmotrili heroja stripa, često bi govorili da je... "začudna i kontradiktorna mješavina idealizma i cinizma, optimizma i pesimizma..." Nije čudno da simplicistički umovi vide protivuriječnost između ciničnosti prema društvenoj strukturi i funkcionisanju, te vjere u dobrotu i naprednost određenih segmenata društva, želje za humanošću. "Pesimizam intelekta, optimizam volje" (citat Antonija Gramšija), je fraza koja dobro opisuje svakog pravog Heroja - puna svjesnost svih prepreka i nevolja koje nas čekaju, ali i snaga da se uhvati u koštac sa njima, strasno vjerujući u uspjeh. Mister No ne ide tako daleko, budući da i nije figura klasičnog heroja: ne traži sam moderna zla, da bi ih potukao, već pokušava da egzistira nezavisno od njih, ipak reagujući kada mu se približe i ugroze one oko njega, gonjen svojom "klicom idealizma".
O političkim implikacijama stripa bi se dalo mnogo pisati, čitavi eseji. Kada pogledamo niz epizoda eksplicitnije političke tematike, vidjećemo da su zapravo prilično zrele i sveobuhvatne, pokrivajući teme od prodora moćnog kapitalizma u trci za profitom, koji uništava amazonsku prašumu i lokalne starosjedioce bez trunke milosti (što je tema koja se sama nameće, zaista), preko krvavih uplitanja američkog imperijalizma u lokalna dešavanja satelitskih režima, do pravih revolucionarnih pokreta ugnjetenih slojeva stanovništva, kojima niko neće pokloniti slobodu, već je moraju sami steći, u stalnoj i nemilosrdnoj borbi. Ali, Nolita često, što zbog forme stripa, što zbog sopstvenih ograničenja, redukuje vrlo složena pitanja, ne pogađajući njihovu suštinu, idealizujući ih i izolujući od opštog konteksta svjetskih dešavanja. Ipak, ne zahtijevajmo previše - dio šarma Mister Noa jeste upravo dirljiva idealistička vjera da se problemi daju riješiti premlaćivanjem i hapšenjem nekoliko kriminalaca/korumpiranih zvaničnika, te da jedan dovoljno lud i prgav gringo može ispravljati nepravde i ostvariti ničim pomućen trijumf do zadnje strane epizode.
Koliko čujemo od prekomorskih i najzagriženijih domaćih čitalaca, serijal se završava poslednjim letom pajpera, novim bijegom iz Amazonije, konačno dosegnute od strane civilizacije i njenih diktata. Povlačenje u legendu, u poslednje svitanje sunca... poetični epitaf jednog života koji ga u potpunosti opravdava. Mister Noa, stoga, očekujte u onom rubnom prostoru koji treperi, neuhvatljiv, i koga dosegnemo tek u prisjećanjima svojih omiljenih štiva, emocija i razmišljanja koji su budili u nama - tamo gdje je Korto našao mir posle poslednje romantične avanture, Španskog rata, i gdje Dilan odlazi, zagonetno i pomalo tužno nasmiješen, nakon razriješenja stotog broja, gdje su ga vodile sve prethodne avanture.
No comments:
Post a Comment