Friday, August 9, 2013

The Embryo Hunts In Secret (1966)

Kođi Vakamatsu (Koji Wakamatsu) je jedna od onih neopisivo bizarnih kinematografskih pojava, koja, samim svojim stavom prema filmu, životu i društvenim pitanjima - pripada nekom prošlom i hrabrijem vremenu. Sa ogromnim i nikada popisanim opusom od preko stotinu (!) filmova, Vakamatsu je težak za proučavanje, ne samo zbog obima, već i zbog oštrog odmaka od očekivanja koja vezujemo za "konvencionalne" filmove. Provevši veći dio života u japanskoj eksploatacijskoj pinku produkciji, bio je u vrlo zanimljivom autorskom položaju: dok god je film ispunjavao osnovne zahtijeve (nešto nasilja i golotinje koji bi privukli narodne mase), scenario, režija, ideje... su bili u njegovim rukama. Ogromnim režiserskim talentom, koji se ispoljio u izuzetnim vizuelnim dostignućima i najskromnije finansiranih filmova, i zainteresovanošću za goruće teme vremena (otuđenost, studentski pokret, ljevica), beskompromisnom angažovanošću - Vakamatsu je transcedentirao formu, ne odbacujući je, već koristeći u građenju svojih ambicioznih ideja.

U nabavljivim filmovima, zapaža se cjelina koja se bavi radikalnim studentskim pokretima šezdesetih i sedamdesetih - koji su cvjetali u turbulentnom Japanu - te maoističkom ultra-ljevicom, poput Ujedinjene Crvene armije. Vakamatsu im je bio blizak, i pokušao je da ih predstavi na način koji nesumnjivo otkriva njegove simpatije - ali se ne odriče ni kritike (Seizoku, Ekstaza Anđela, Ujedinjena Crvena armija) ove "dječje bolesti ljevičarenja". Ipak, o njima ćemo više drugom prilikom. "Embryo Hunts In Secret", snimljen u samostalnoj produkciji, predstavlja sjajan primjer ključnih režiserovih stavova i tema u nešto manje politički eksplicitnoj fabuli. Mlada Juka, na sastanku sa svojim šefom Marukidom, odlazi u njegov stan, gdje će u narednih nekoliko dana biti podvrgnuta nizu bizarnih mučenja... na kraju se oslobađa i ubija svog šefa-mučitelja (pleonazam?). Sa svega dva lika, sat vremena trajanja, relativno monotonim i zatvorenim enterijerom, skromnom crno-bijelom tehnikom... "Embrion" ipak odlikuje izuzetno bogatstvo misli i asocijacija.


Po svojoj izraženo oniričkoj atmosferi, arhetipskim situacijama, detaljnom prikazu psihopatologije antagoniste, ali i krajnjoj zaoštrenosti i razvijenosti ionako prezrelih protivuriječnosti šezdesetih godina (otuđenje rada, emancipatorska borba, obračun sa tradicionalnim)... "Embrion" ostaje vrlo zahvalan za različita učitavanja, i svakako jeste jedan od zrelijih Vakamatsuovih filmova. Uostalom, njegove već spomenute veze sa ultra-lijevim grupama, te sam ambijent u kome je stvarao, itekako opravdavaju tumačenja koja se oslanjaju na radikalni humanizam i marksizam. Jaki eksploatacijski elementi, isprva "nužnost" pinku produkcije, ponešeni na valu snage umjetničkog genija, postaju "sami sebi svrha" - odnosno, integralni dio "jezika" jedne radikalne estetike, načina manipulacije gledaocem, vođenja dijaloga sa njim, sa konačnim ciljem prenošenja poruke ili formulisanja dileme. To nam daje za pravo da Vakamatsua, naročito u ovako ambicioznom i zrelom dijelu, posmatramo na daleko širi način od klasične eksploatacije. Kroz poređenje sa drugim filmom datog režisera, "Violated Angels", naći ćemo početnu tačku naše analize "Embriona".

"Anđeli", su, barem formalno, ograničeni implikacijama stvarnog zločina na kome su bazirani (Čikago, 1966), brutalnog ubistva osam medicinskih sestara od strane pijanog, "urađenog" i ionako labilnog zločinca. Antagonista je neimenovani mladić, o kome praktično ništa ne saznamo u toku filma - i jedini indikator njegovih motiva koji se može naći jeste uvodna scena, mahniti kolaž brzog montiranja, koja nam pokazuje društvo opterećeno seksom i njegovim vulgarnim apoteozama, koji dominira mladićevim maglovitim mislima. Jedina konstanta jeste: seksualna frustriranost muškog ida. I stoga, muški id, shvaćen kao praiskonska, iracionalna, predatorska sila koja teži objektivizaciji svih predmeta gratifikacije, naročito žene - počinje svoj krvavi pir, ubijajući medicinske sestre jednu po jednu, u beskrajnim varijacijama. I "Violated angels" upravo to jeste: film varijacije, ne kvalitativnog skoka kao "Embrion" (na šta ćemo se vratiti kasnije), baveći se mučnim posljedicama "seksualne revolucije"... u jednom suštinski otuđenom društvu, gdje se oslobođenje, sprovedeno u nehumanom okviru novog uređenja (teško industrijalizovanog Japana), koje je razrušilo staro, ali nije još uvijek u potpunosti uspostavilo svoju hegemoniju - pretvara u svoju negaciju, tj. u monstruozno porobljavanje (objektifikacija žena) drugih u ime sumanuto shvaćene "lične slobode". Groteskno iscereno lice japanskog vojnika, koji provaljuje u kuću, punu leševa žrtava, da bi prekinuo ubičino ludovanje, govori nam itekako... o društvu koje ne razumije i odbija da shvati naizgled nasumične "eksplozije nasilja", eksplozije protivuriječnosti, ostajući zarobljeno u ciklusima represije i haotičnog, besmislenog "oslobođenja" od iste.


No, antagonista "Embriona" je detaljno prikazan, ne kao tip, već kao stvarna, premda duboko bolesna ličnost, a njegova geneza se objašnjava psihološkim razlozima, čvrsto oslonjena na psihoanalizu. Sa druge strane, za razliku od medicinskih sestara u "Anđelima", mlada žrtva je kroz veći dio filma gledaocima predstavljena baš kroz oči predatora - kao manje-više pasivan objekt, da bi tek na kraju došla do oslobođenja, i potvrdila se kao subjekt. Zašto ovakav izbor, zašto srljanje u mogućnost interpretacije gradiva kao mizoginičnog i senzacionalističko-eksploatacijskog (zađite u psihu weirdoa koji vole da bičuju mlada zmijska tela!, itd.)? Odgovor može biti sledeći: da bi se povukla jasna granica između stvarnog emancipacionog potencijala Nasilnika i Žrtve; odnosno, iscrtala jasna veza između objektivnog i subjektivnog (psihološkog). Nagoni Nasilnika, iako sami po sebi infantilni, ispoljavaju se u skladu sa njegovom društvenom ulogom muškarca patrijarhalnog poretka, ali i diktatorskog poslodavca, te, stoga, mogu voditi samo u porobljavanje drugih, što je oprečno dostizanju lične slobode i istinski humane i zdrave ličnosti. Žena je, pak, eksploatisani segment društva - uprkos postojanju formalne slobode, svedena na artikal, na potrošnu robu, i preda njom je teški zadatak oslobođenja, ne deklarativnog, već u praksi. Uprkos tome što je on "aktivni" element ovoga filma, kontrolišući situaciju, mučeći ženu po volji, muškarac je, po objektivnom položaju, osuđen na vječito ciklično ponavljanje: pokušaj stvaranja "idealne" žene (objekta) i neuspjeh, razočaranje. A opet, ova "objektivnost" se ne manifestuje mehanicistički, automatski, po "zdravorazumskom" diktatu, već uticajem na njegovu psihu, tj. na ključna ograničenja njegovog sagledavanja sebe i drugih.

Feudalno društvo nametalno je eksploataciju u vidu lične zavisnosti konstruisane "ugovorom" između pojedinaca; tada emancipatorski diskurs nije postojao zato što jednostavno nije bio moguć u datoj ideološkoj matrici, koja je, pak, odražavala materijalno stanje. U današnjem društvu masovne proizvodnje, sloboda izbora postoji, ali se eksploatacija, objektivizacija i porobljavanje čovjeka vrši kroz "nužnost" maskiranu u lažno mnoštvo (irelevantnih) izbora; i ključna opreka diskursu oslobođenja jeste defetizam koji slama duh ljudi, pred čijim se očima formalna sloboda, tumačena kao prava, pretvara u negaciju, ne-slobodu, samom njihovom "voljom" i "izborom", kao da ne zavisi od objektivnog kretanja društva, faktora na koje ne možemo individualno uticati! Naravno, našu junakinju njena "sloboda" - sloboda kratkih i neintimnih avanturica sa muškarcima, sloboda prodavanja sebe u radnji, sloboda da ujutru bude potkupljena da ćuti o sadističkom iživljavanju - vodi u ekstremnu situaciju, potpuno ogoljenu i arhetipsku: Muškarac i Žena, Izrabljivač i Izrabljivani, Hegelov Gospodar i Rob. Svo njeno biće... je smješteno u dijalektički odnos stremljenja ka slobodi, kroz praksu (lomljenje lanaca i ubistvo muškarca), ali ta sloboda takođe nije mehanicistički stečena - već je njeno djelo. Bez pobune žene, autodestruktivni, sebični muškarac bi nastavio objektivizaciju, ili bi je čak i ubio i nastavio da traga za novom "savršenom", novim objektom žudnje. Ova poruka, ne ograničavajući je samo na rodne odnose, itekako odjekuje i današnjim svijetom, ne zavaravajmo se. Koliko bi stvari bile lakše kada bi jedina prepreka na putu do slobode u "realnom" svijetu bio jedan edipovac; sažetak svih Gospodara!


Prizor koji dominira fantazijama poremećenog Marukida jeste embrion; pri čemu se njegovo rođenje vidi kao turbulentni izlazak u svijet pun mraka i bola, prvo od mnogih muka koje čekaju ljudska bića. To je stari romantičarski motiv (ne biramo ni mjesto ni vrijeme svog rođenja; nemoć pred kosmičkim i iracionalnim silama), vješto upotrebljen u razotkrivanju Marukidove psihe. Jer njegova najdublja težnja, ideal savršenog stanja - je embrion koji pluta u plodovoj vodici, siguran i ograđen od ostatka svijeta, u zagrljaju svebrižne majke. Infantilna želja protagoniste za majčinskom ljubavi predstavlja osnovni motiv filma; ta ljubav jeste bezuslovna, stečena samom "prirodom", tj. rođenjem djeteta, i povezuje se sa trenutnom gratifikacijom, odnosno zadovoljenjem djetetove gladi i ostalih potreba. Baš zato što je prirodna, samodovoljna, majčinska ljubav se ne može steći niti izgubiti našim akcijama, te ne možemo uticati na eventualni gubitak iste, za razliku od očinske ljubavi, koje postavlja zadatke i mjerila pred potomke, i na koju se može uticati našim djelovanjem, pridržavanjem ili odbijanjem očevih zahtijeva (Frojd). Samoubistvo majke, koja nije mogla da izdrži teškoće i potrese življenja u posleratnom Japanu, je duboko traumatiziralo Marukida, lišavajući ga ljubavi i pažnje preko noći. Stoga, u klasičnom psihoanalitičkom maniru, sve žene koje upoznaje i zavodi, trebaju biti supstitut majčine ljubavi... odnosno, jednostavno oruđe zamjene. Njihove veze započinju velikom količinom truda, šarma i nježnosti pri zavođenju žene, ali i nakon njenog osvajanja, budući da ona mora biti "ideal", uzvratiti bezuslovnom, "čistom" ljubavlju, no u konačnici krahiraju baš zbog prevelikih zahtijeva i očekivanja muškarca, koji nije u stanju da uspostavi istinski kontakt sa pravom ljubavnicom, ne idealizovanim objektom njegovih maštarija.

Sve ovo se, u daleko mračnijem tonu, spročitava i  Marukidovim postupcima. Rascijep između njega i žene počinje odbijanjem da imaju djecu; on ide toliko daleko da se čak i steriliše! Za njega, dijete nije opcija, jer znači gubitak nepodijeljene pažnje žene, koja mora pružati ljubav samo njemu (čime se objašnjava njegov sadizam i opsesivno kontrolisanje žene). Osim toga, nezrela ličnost ne može stupiti u istinski zdrav odnos (a niti imati zdrav odnos prema ljudima uopšte), koji bi rezultirao potomstvom, rušeći urođenu egocentričnost. Komični užas pri saznanju da je supruga začela vještačkom oplodnjom oslikava njegov nedostatak samopouzdanja, a njen konačni odlazak - drugu "izdaju", gubitak ljubavi. I "potraga" se nastavlja... za ženom kojoj će se moći u potpunosti predati, koja će ga bezuslovno voljeti i biti objekt, a ne ličnost. Kontrolišući i ponižavajući svoju žrtvu Jukio, pokušavajući da je dresira poput kakvog psa i otrgne od "vulgarnog života", Marukido je ipak u stalnom strahu - od pobune Žene, od nekog njenog dijela koji ne može doseći i ukrotiti. Strah od žena jeste druga strana nasilja prema njima, kao što vidimo i u "Violated angels", u kome mladi zločinac sanja izrugivanje i smijeh svojih ženskih žrtava. U "Embrionu", agresija se pretvara u slabost -  antagonista se plačući sruči u naručje žrtve, želeći da joj bezuslovno vjeruje - a slabost u agresiju, sve ekstremniji sadizam.


Postoji samo prividna oprečnost pasivnog položaja žrtve, izmučene Juke, i nagle eksplozije borbe i energije na kraju. Kvantitet preživljenog... svih poniženja, mučenja, bolnog procesa dehumanizacije... pretvara se u kvalitet unutrašnje promjene, skoka svijesti koja shvata svoj položaj kristalno jasno, po prvi put. Ironično, mučitelj je uspio da promijeni svijest žrtve, ali ne u pravcu koji je želio. Maštajući o bijegu, i konačnoj osveti, Juka poima da stvarni lanci kojima je trenutno vezana nisu oni najteži, da je rob mnogih drugih "normalnih" stvari i odnosa: "Zašto bježati? Radi čega? Da bih svakog jutra umivala svoje pospane oči, prala zube, a onda obukla manje iznošenu haljinu i otrčala u radnju. Da bih krila zijevanje i stajala čitav dan. To sam ja. I kako će me ovaj čovjek promijeniti? Daje mi novac i kaže da mogu da živim u njegovom stanu. I šta će se onda desiti? Ništa. Pogledaj! Ove ruke, grudi, noge, pripadaju mome tijelu. Moje su." Lijep i poetičan monolog, koji se dotiče srca problematike: onog Ja, suštinskog, koje se mora povratiti i humanizovati, otrgnuti od svakog ropstva i otuđenja. Tijelo je samo polazišna tačka. Naše tijelo, želja za životom, nagon za stvaranjem, sposobnost da volimo, zamišljamo, ostvarujemo; da sanjamo, stvaramo i živimo... pripadaju samo nama samima. Ne mogu i ne smiju biti oruđe za ispunjenje potreba drugih, koji žele Majke i Ljubavnike, utjehu ili zaštitu, korist ili obožavanje, već moraju biti cilj za sebe, ispoljavanje naših unutrašnjih kvaliteta. Baš kao što i drugi ljudi moraju da nam budu pravi cilj, a ne sredstva za dostizanje tog cilja. Da li je to moguće ostvariti u praksi i ovom tipu društva (u kome se i sami odnosi i ljudi pretvaraju u "robu", odnosno tržišnu razmjenu iste), ili se radi o jalovom verbalnom egzaltiranju, pitanje je koje ostaje otvoreno.

Kada bih želio da završim ovaj tekst konvencionalnom frazom, rekao bih: Taiji ga Mitsuryo Suru Toki je film koji vješto balansira između krajnosti i antagonizama ličnog i opšteg, arhetipskog i psihološkog, eksploatacijskog i umjetničkog... Ali to nije istina. On je na još višem nivou od balansiranja na zabavu mnoštva: uspješno sintetizuje suprotnosti u dijalektičko rješenje. Drama koja nam prikazuje zatočeništvo, govori nam o najdubljoj ljudskoj težnji: slobodi.


No comments:

Post a Comment