Skrnavljenje "Isijavanja"

Nakon intenzivnog iščitavanja i mora teza koje su iskrsavale preda mnom, glede Kingovog "Isijavanja" (1977.)... i dalje mi je teško da dam konkretan sud o dijelu, tj. konačnu ocjenu. Problemi iskrsavaju (što je možda obilježje čitavog Kingovog rada, misli, objektivnog položaja i bića) kada pokušamo da svrstamo dijelo na određene "skale" vrijednosti književnog dijela; razlučimo prolazno spram transcedentnog, površno koketiranje od iskrenog izraza, dobro prilagođeni um jedne epohe od istinski "dvodimenzionalnog" čovjeka koji probija ograničenja vremena. Iako je "Isijavanje" odavno postalo dio masovne kulture, simbol za sebe, tumačenja i romana i alegoričnog Kjubrikovog filma su često jednostrana, čisto deksriptivna, bez i najmanjeg pokušaja prodiranja u strukturu ove moćne i arhetipske priče (naročito sam se čudio nekim "iščitavanjima" filma: od genocida nad Indijancima do holokausta! o ovom veselom cirkusu, se, uostalom, i sami obavijestite na internetu).

Niko neće sporiti da je "Isijavanje", i pored određene... neekonomičnosti forme, tj. mnoštva gušećih monologa, bavljenjem previše sitnica i inih irelevantnosti, sjajan primjer žanrovskog romana  koji ispunjava svoju funkciju: plaši. Na vrlo efikasan način. Dvije vrste užasa prepliću se na ovim stranama: jedan iskonski, tako dobro svakom biću poznati strah sopstvene malenkosti i nemoći spram ogromnog, hladnog, neprijateljskog svijeta, od koga nas ne može zaštititi ni porodica-ljuska, ni svi autoriteti u koje vjerujemo - ne od hladne, iracionalne surovosti nesavršenog svijeta. Deni i Hotel, Deni koji, baš kao izrazito nadaren pojedinac, sapeti potencijal, disproporcionalno pati, i na sebi nosi tragični teret evolucije - pokazujući nam šta ljudi mogu da budu, kako mogu prevazići strah i otuđenost, ali nisu. Druga vrsta užasa jeste postepeno razgrađivanje odraslog, zrelog JA - koje od samog početka knjige titra nad ponorom, ali se bori sa jednim tako ljudskim zanosom i tvrdoglavošću, arsenalom racionalizacija, dužnosti i ljubavi. Naravno, to je Džek - naš tragički heroj, sa kojim na nekom nivou moramo saosjećati, baš kao i sam King, više je nego očito. Veća doza ambivalencije, kao i gromorozniji prikaz ČINA (nasilja nad porodicom, jednog poostvarenog tabua, iskaza najdublje agresivnosti i slabosti Oca) - stvorili bi manje apologetičan portret Džeka, što ne bi ubilo svu simpatiju za njega. Ja bih je, da budem iskren, i dalje osjećao. Psihotično truljenje Džeka zasniva se, istina, na detaljno prikazanim ličnim motivima, bolovima i patologijama, ali nam King dopušta i dašak jedne sveobuhvatnije stvarnosti koja leži iza pojedinačnog slučaja, i određuje ga - mazohistički stav prema autoritetima, "štap i šargarepa" vladajuće klase, goruća ambicija koja traži žrtve, težnja nižih klasa da svim sredstvima dođu u krug "odabranih"... sve se ovo na kompleksan način prepliće kroz samu istoriju "Vidikovca", onoga što on simboliše, i što u konačnici i JESTE: i sam Džek, kao čuvar, zamalo nije poklekao primamljivim obećanjima većeg i veselijeg života, koga nude Oni, Vladajući, u zamjenu za odanu službu i zatiranje sopstva, Ja. Pored toga, imamo i bolne dileme Vendi, koje, međutim, nemaju istu snagu kao odnos Džek-Deni: tačnije rečeno, ciljaju i zadiru u mnogo slabije afektivne zone našeg bića, ne stimulišu nesvjesno, nisu arhetipske, i pored uloge Majke-u-Nevolji.

Ali baš na ovom dijelu cjelokupne priče dolazimo do srži mog nezadovoljstva: činjenici da "Isijavanje", čak i u svojim najdubljim, polu-svjesnim motivima, ostaje relativno malograđanska, patetična i skoro-pa-reakcionarna pričica. Pričica, jer se ne usuđuje da ode dalje od samo-terapije demona jednog čovjeka (samog Pisca) i postane terapija društva i porodice u agoniji; jer King, i pored svega, vidi problem u formi porodice, njenom trenutnom obliku, stečenom usred niza nepovoljnih okolnosti (alkoholizam, sukob generacija, zlostavljanje), a ne u tom vidu zajednice kao takve, njenom najdubljem odnosu sa potencijalom i slobodom jedinke. King želi srećan kraj. King ne smije otići predaleko sa užasima "Vidikovca", koji nisu tako moćni, već samo "sličice" animirane Denijevom energijom. Ako Vidikovac uzmemo kao simbol Vladanja, a klasičnu porodicu kao formu slamanja ličnosti kroz koju se najbolje realizuju zahtijevi Elite, te Džekove slabosti kao primjer interiorizacije vladajućih dogmi i obrazaca putem unutrašnje slabosti ličnosti - dobijamo daleko sumorniju sliku, ali je King nije ostvario, niti može. Čak i ukoliko događaje "Isijavanja", onakve kakvi jesu, uopštimo da maksimalne mjere, radikalizujemo preko svake granice: i dalje ćemo dobiti priču o porodici koja je nestabilna usljed djelovanja "slučaja" (Džek je MOGAO ne biti zlostavljan. Džek je MOGAO ne piti. Onda bi sve bilo u redu.), te pod udarom sila mraka iz prošlosti, koje su, implicira nam se, nemoćne bez Denijevog "isijavanja". (Ovo bi moglo značiti, doduše, da svaka generacija obnavlja društvo u sebi, interiorizuje njegovu prošlost, svjesno robuje prohujalim vremenima. Ali stavovi odraslih u toku knjige, "normalnih", protivuriječe tome.)

Da, preplašićete se dok čitate "Isijavanje", strahujući za naše junake i "junake". Da li je to dovoljno za dobar horor-roman? Većina će reći da jeste. Sa druge strane, da li ćete osjetiti jednu egzistencijalnu nelagodu, sumnju, humanost i aktuelnost ljudskog koja odlikuje velika dijela? Teško. Kingova "humanost" ostaje humanost prema uskom krugu ljudi, "životni ideal" malograđanski život koji se miri sa svijetom, ne preispituje ga, i ide mlakom sredinom, a "strava" tek spoljašnja ugroženost malograđanije, bez istinskog ugrožavanja njenih unutrašnjih vrijednosti, ili ugrožavanja na vrlo mlak i polovičan, unaprijed prevladan, način.

Kjubrik u svom filmu, djelimično nejasnom, slažem se, ali ŽIVOM, vizuelno neizmjerno bogatim, asocijativnim, i, najbitnije, daleko kritičnijim, ide tamo gdje se King ne usuđuje. Džek je kod njega i definitivno simbol raspadajućeg, dekadentnog patrijarhata (te, doduše, usljed toga doživljava redukciju svoje "ljudske" dimenzije, sveden na ideološki simbol, karnevalsku masku dekadencije i mahnitosti), preko koga djeluju vladajuće sile - željne gušenja drugačijeg, još neostvarenog i nerođenog, neizmjerno moćnog: svijeta budućnosti koji predstavlja Deni, svijeta pomirenja Intelekta i Emocija, razuma i intuicije, slobode i humanosti, svijeta koji mora biti zatrt i koji je sušta negacija Džekovih životnih šema: "profesor - veliki američki pisac - član Nacionalnog Panteona Velikana"... Uistinu, kako je jaka ta napetost! kako nepomirljiva! Vendi je, napominjem, potpuno nebitna u tom srazu dvije vizije, dva svijeta: ispunjavajući svoju majčinsku dužnost, nesvjesna dešavanja oko sebe. Pobjeda (malograđanskog) Dobra u knjizi je raščišćavanje sa "otpatcima" prošlosti, u stvari, jedno uklanjanje spoljašnje infekcije, te stoga ne i prava pobjeda - u smislu trijumfa nad nečim sveobuhvatnim, sumnjom i razdorom u nama samima, u Čovjeku, liječenju njegovog sopstvenog zla, trijumf naše volje i egzistencije. Ne... poražen je jedan "hotel pun duhova", rekao bih, a Deni je otišao da peca sa crncem Haloranom, starim i izmirenim sa sopstvenim položajem u američkoj "košnici". Uporedimo to sa filmom - sumnjivim spašenjem sopstvene glave, koje ne okončava radnju - već tek zli, ledeni i beskrajno enigmatični kadar sa Džekom, sada članom Elite, Klase, za vjeke vjekova. Platio je ulaznicu, prolio je krv: i sada uživa u sjaju frakova, konjaka i Civilizacije uopšte... ne obraćajući pažnju na krv koja se preliva iz svakog kutka takvog života i društva.

Mislim da je stvar jasna.

Mnogi ljubitelji Stivena Kinga, potrošačke legije današnjice bi, naravno, osudili ovakav diskurs za njih tako karakterističnim izrazima - od ležernog poimanja fantastike i horora ("ta to nije stvarno! to je igra!", viče zgranuti filistar), preko optužbi za besramno kritičarsko "učitavanje" sadržaja do, konačno, pozivanje nafaktički niži status romana, koji je "sasvm dobar u svojoj kategoriji". Ja i kažem da se dijelo može posmatrati kroz više načina, ali je meni draži onaj pristup koji ga ne posmatra samo kao "proizvod" (plaši-ne plaši, dobro-loše, "vrijedno" vremena i novca ili ne...), tražeći neke manje prolazne elemente, jer je humaniji, manje otuđen i zahtijeva više djelatnosti od čitaoca/recenzenta. Baš kao što, recimo, "Candyman" (1992.) zadovoljava standarde zanata i žanra, ali svoju punu ljepotu dobije tek kada ga sagledamo kao radikalno dijelo o ljudskom oslobođenju, smislu, prikazano kroz konkretan slučaj pakla geta. I to sve polazeći od plitke, neskriveno rasističke priče Klajva Barkera (The Forbbiden)! Nadam se da možemo imati odnos prema filmu/knjizi/umjetnosti uopšte koji neće zahtijevati da gubimo vrijeme u njima, zatiremo sebe i nekritički gutamo sve ponuđeno, već naprotiv, da unosimo sebe u njih, tražimo u njima ono najviše i najbolje, u skladu sa svojim bivstvovanjem u svijetu.

Ipak, mislim da danas preovladava slijepa "konzumacija", a ne, uslovno rečeno, "stvaralačko čitanje"... a i to je tek dio opširnije objektivizacije, automatizacije čovjeka.

Baš i zbog toga nisam nikada "obožavao" Kinga - već ga poštovao uz niz ograničenja i zamjerki - ali, recimo da su mi, od svih njegovih stvari koje sam pročitao, intelektualno najstimulativniji IT i SHINING. Oba romana pružaju bogate psihološke mogućnosti koje nesumnjivo JESU utkane u tkivo romana, makar i ne uvijek do kraja realizovane - dječje poimanje stvarnosti i odnos spram sopstvenog nužno promijenljivog Ja u It-u, te složeni odnos između Džeka i Denija, u suštini pitanje autoriteta i potčinjavanja, u Shining-u. Stoga, ono na šta ukazujem nesumnjivo postoji, ali je tek do krajnosti razvijeno u Kjubrikovom filmu, koji, konačno, od premise "Isijavanja" čini nat-prosječno dijelo (iako u drugom mediju, filmu).

Jedna od najčešćih zamjerki, pak, koja se uputuje filmu, i od strane samog Kinga, je "učitavanje": tačnije, proizvoljno mijenjanje sadržaja i suštine romana po režiserovom hiru, bez iole poštovanja originalne građe. Ne bih se složio da je Kjubrik samo "učitavao", zato i nisam upotrijebio taj izraz, već razvijao. I to određene implikacije romana koje su postojale u samom tekstu, ali nisu bile do kraja sprovedene. Pitanje je da li je King želio takvu priču - no, sve je jasnije da je pisanje, kao i stvaralaštvo samo, velikim dijelom nesvijestan proces - ali ti tragovi postoje.

Džekova motivacija. "Postati dio hotela, možda i čak dogurati do upravnika". Autoritet Ulmana, Šoklija i društvene osude koji stoji iznad njega i koji ga guši - upravo slikom propasti, gladi, ulice, poniženja (na čemu do dana današnjeg počiva autoritet vladara!). Zanimljivi "preokret" Džekove drame u kome se počinje identifikovati sa postarijom figurom autoriteta, mjesto sa mladim pobunjenikom (pošto je knjiga napisana krajem sedamdesetih, možda se može podvesti pod sveopšte "jačanje" konzervativizma i krah revolucionarnog duha). Te, složena dinamika same porodice - u kome je Džek, i pored svih slabosti, željezni gospodar, autoritet koji dominira Denijem (i njegovim ogromnim potencijalom!, kome niko od odraslih nije dorastao!) - tako karakterističnom mješavinom ljubavi i straha, premda King, zbog sopstvene identifikacije, naglašava prvi aspekt.

Zapravo, sve bi ovo još jače "isijavalo" u knjizi da se King oslobodio sopstvenih malograđanskih nazora i obzira, a i dozvolio Džekovom toku svijesti pravu detaljnost i nemilosrdan prikaz njegove motivacije - mjesto niza unutrašnjih monologa koji su najdublji TEK kada treba opravdati Džeka i stvoriti jednu laganu transformaciju "ambivalentnog" monstruma.

Meni je, stoga,  "Isijavanje" drago, sa zadovoljstvom sam ga pročitao, te, u konačnici, i nabavio, ali mi je žao, silno žao, zbog ovih propuštenih prilika.

Kunov pojam paradigme

Neosporno je da postoji strahovit „eksplanatorni jaz“ između stepena primjene nauke u današnjem svijetu i njenog stvarnog razumijevanja. U laičkoj svijesti, svakodnevna postignuća nauke, izumi koje koristi, nesamjerljivi su spram mističnog svijeta naučnog istraživanja. Naučnici stoga postaju sve zatvorenija zajednica „alhemičara“ i „mistika“ današnjice, finansijski zavisni od podrške modernih „dvorova“, sila-koje-jesu, nesposobni da slobodno artikulišu svoje zamisli masama i svoju djelatnost pretvore u humanističku, odnosno direktno povezanu sa ostalim stvaralačkim izrazima čovjeka, te zadovoljenjem njegovih istinskih potreba. Primjeri zloupotrebe nauke, ili, tačnije, njenog razvoja u nehumanom kontekstu (manipulacije, sve savršenije oružje i eksploatacija), pokazuju se kao korišćenje najopširnijeg planiranja i racionalnosti u iracionalne svrhe – barem iz perspektive većine stanovništva. U svim takvim slučajevima, naučnici su objektivnost shvatali kao neutralnost, zadubljeni u strogo operacionalizovane parčiće mozaika naučne zagonetke, indiferentni prema široj svrsi, slijepi za totalnost procesa (jednog istraživanja sprovedenog od strane konkretnog društva)! Da bismo izbjegli svijet super-racionalnih (u smislu planiranja svoje koristi) „arhitekta društva“ i „inženjera duša“, te slijepo pokornih i automatizovanih masa, potrebno je:

1.                  osviješćenje masa, oslobođenje, podizanje nivoa sveopšte odgovornosti i kompetencije

2.                  povratak svestranom, etički zabrinutom naučniku

Obje tačke se čine problematičnim (a i same su tek dio šire slike). Druga zahtijeva kraj uskih naučnih „specijalizacija“ i haotičnosti nauke kao cjeline, te istinsko shvatanje prirode i implicitnih postavki nauke: što duboko zalazi u „heretičnu“ oblast filozofije, a i može zahtijevati takvu sintezu i praksu koja se ne bi mogla izvršiti doli u kvalitativno drugačijem društvu. Jedan od najznačajnijih napora u oblasti filozofije nauke, i zanimljiva polazna tačka ka novim shvatanjima – ostaje rad Tomasa Kuna, „Struktura naučnih revolucija“ (1962.). Malo koja druga knjiga je izazvala toliko plodonosnih diskusija o samoj prirodi nauke tokom XX vijeka. „Kunovskim“ rječnikom rečen, Kun artikuliše radikalno drugačiju paradigmu, uistinu potpunu pobunu protiv tada vladajuće paradigme, naslijeđene od logičkog neopozitivizma. Ipak, čuvajmo se pretjerane upotrebe Kunovih termina, jer nikakvo „preobraćenje“ ili „geštalt-pomjeraj“ ovdje ne bi bili na mjestu – i sagledajmo dva različita stanovišta, ne „paradigme“.

Pozitivizam posmatra nauku prije svega kao akumulaciju, neprekidni zdravorazumski marš ka sve tačnijem i sveobuhvatnijem shvatanju stvarnosti. Akumulativni progres je, stoga, neizbježno evolutivne prirode: nizanje naučnih podataka i otkrića, rađanje savršenijih iz grubljih oblika. Kao što i Kun u svojoj knjizi oštro kritikuje, prema ovom viđenju teorije ne bivaju „poražene“ ili „odbačene“, već samo smještene u okvir još sveobuhvatnije teorije, uz uklanjanje mogućnog nenaučnog i „špekulativnog“ viška. Očigledno je da ovakva koncepcija ignoriše hipotetički karakter svakog naučnog poduhvata, rukovođenog pretpostavkom i naučnom maštom, sve protivuriječnosti u ljudskoj praksi i saznanju, radikalne razlike teorijskih sistema, pa i promjenljivost same stvarnosti koju naučnik izučava (naročito društvene). Uz to, polazi od nikada opravdane itekako „metafizičke“ postavke o mogućnosti trajnog poklapanja bića i saznanja, sa čim se mnogi od najvećih filozofskih umova ne bi nimalo složili. Ja bih rekao da je ovakvo stanovište samo mentalni produkt, nužno jednostran, jednog aspekta društva: svega stabilnog, funkcionišućeg, kontrolišućeg. Samo u takvom kontekstu se progres može činiti kao ravna crta koja samo usavršava postojeće (sisteme), bez njihovog prevazilaženja i radikalnog odbacivanja.

Sa druge strane, koliko god se Kun trudio da predstavi svoj napor kao induktivni, kao spontano izranjanje sistema iz sinteze zajedničkih odlika niza naučnih preokreta... on prije ostavlja utisak a priori datog sistema, relativno krutog, koji uklapa konkretnu građu (Kopernika, Njutna, Ajnštajna... i još koliko!) u neku od svojih deduktivno izvedenih kategorija. Najbolje što se može reći o Kunovom poduhvatu jeste da se ne zadovoljava polu-zaključcima i da uvodi elemente stvarne, žive dijalektike u naučne preobražaje: puni razvoj paradigme dovodi do njene krize, kvantitativne nedoumice („anomalije“) se u momentu, skokovito, pretvaraju u kvalitativno (čin negiranja paradigme), pokretanje naprijed kroz teze i anti-teze, međusobno prožimanje pojedinačne „zagonetke“ i modela-paradigme, tj. dijela i cjeline... No ovi elementi se utoliko pokazuju grubljima sa svojim tonjenjem u mistifikacije i idealizam. U svom zatvorenom „sistemu“ razvojnog puta nauke Kun zanemaruje  konkretno-istorijski položaj naučnika, predstavljajući naučnu praksu kao odvojeni svijet koji se povinuje samo svojim arbitrarnim „zakonima“. Zakoni, sile koje djeluju i izazivaju bilo mirovanje nauke bilo orkan revolucije, ostaju slijepe, neshvaćene, nerazložive i neznanog porijekla... tako gutajući praksu, genijalnost i uvid naučnika. Možda one potiču iz same prirode stvarnosti? Ali, Kun se čuva konkretnijih epistemioloških stanovišta, pa i smještanja nauke u cjelinu ljudskih djelatnosti (vidjeti neubjedljivo razmatranje nauke i umjetnosti u XIII poglavlju!).

U nesamjerljivosti smjenjujućih paradigmi i modela razumijevanja stvarnosti teško da ostaje mjesta za stvaran, opipljiv napredak. Kidajući suštinsku vezu nauke sa ljudskim naporom da se živi u boljem, shvaćenom, počovječenom svijetu, ostaje nam jedan čudovišni automatron, perpetuum mobile normalnosti i revolucija. Neke druge zamjerke ćemo iznijeti kasnije u tekstu, skupa sa zamjekama niza drugih Kunovih kritičara. Uz to, iznijete zamisli su vrlo malo, ako i ikako, primjenljive na društvene nauke. No, prije iznošenja ovih stavova, trebalo bi ugrubo opisati glavne teze „Strukture naučnih revolucija“, sa naglaskom na kontroverzni pojam „paradigme“.

Razvojni put nauka dijeli se na pre-paradigmatsko i post-paradigmatsko stanje, a ovo drugo opet na periode „normalne nauke“ te kriza i revolucija. Pre-paradigmatsko stanje okarakterisano je postojanjem rivalskih škola, te njihovim neslaganjem povodom fundamentalnih pitanja i pojmova, kao i ogromnom masom „sirovih“, bez jasnog plana prikupljenih informacija, koje se ne interpretiraju ili se interpretiraju na potpuno oprečne načine. Većina uglednijih naučnika pokušava da u svojim djelima postavi osnove nauke, što otežava rješavanje užih i konkretnijih pitanja. Ipak, neki od ovih pokušaja, moguće potpomognut praktičnim pomacima, dovodi do formulisanja i prihvatanja paradigme, čime je bavljenje užim oblastima, praktičnim pitanjima, bez stalnog prepiranja između suparnika, osciliranja teza i pojmova – konačno omogućeno. Kun predlaže čak i neke čisto sociološke pokazatelje uspostavljanja paradigme: homogenost zajednice, njena institucionalizacija, okretanje praktičnim pitanjima i formulisanje stručnog jezika. Ovo je početak „zrelosti“ nauke, stupanja u ciklus normalna nauka-revolucija. Rješavanje „zagonetki“ postaje individualni napor usmjeren ka konfirmaciji ili daljoj artikulaciji teorijskog sistema.

Uspostavljena paradigma se nastavlja razvijati, dok ne dosegne svoju prvu krizu, obično proisteklu iz neuspjeha na određenom polju (recimo, u slučaju ptolomejskog sistema, kalendarske greške). Ona može prevazići datu krizu, ali se može i javiti takmac – suparnička paradigma, koja po Kunu nastaje „sasvim naglo“, „usred noći čovjeka pritisnutog krizom“. Nova paradigma obećava rješenje problema i prihvaćena je od jednog dijela naučne zajednice. Počinje borba – koja se, prema knjizi, ne može voditi sasvim racionalnim sredstvima, kroz kritičku raspravu, upravo zbog prevelikih razlika u pojmovima (tj. načinu njihovog korišćenja) i opštem pogledu na svijet suprotstavljenih grupa. Stoga se čin prihvatanja paradigme praktično svodi na čin vjere, „preobraćenje“ koje daje naučniku potpuno novi univerzum – ispunjen različitim pojavama, problemima, i metodama. Jasno je zašto su ovi stavovi naveli mnoge kritičare da optuže Kuna za relativizovanje, pa čak i predstavljanje nauke kao iracionalne.

Ali pojam „paradigme“ i dalje ostaje nedovoljno razjašnjen. Do njega možemo doći dvojako: kroz konkretne upotrebe  u tekstu, njegovu moć kategorizacije i rasvijetljavanja, tj. mjesta koje zauzima u vezi s ostalim ključnim pojmovima „Strukture naučnih revolucija“. Ipak, jasno je da se radi  o pojmu koji transcedentira  mnoge disciplinarne granice, ali i „odjeljke“ stvarnosti: pojmu filozofskom, sociološkom, praktičnom, intuitivnom. To ne mora značiti da je on eklektičan ili naprosto loše definisan: moglo bi biti da je njegova višeznačnost posledica zaranjanja u višedimenzionalnu, složenu i prožimajuću stvarnost. Filozofski posmatrano, paradigma je implicitno vjerovanje o osnovnim metafizičkim kategorijama – postojanju, saznanju, čovjeku, univerzumu, itd. – koje je neophodno nauci kao prećutna podloga za bavljenje specifičnijim pitanjima. Može se čak i reći da je odmicanje nauke od najopštijih misaonih napora ka užim, jasno definisanim i sa praksom povezanih problema -  razlog njenog vrtoglavog napretka. Zanimljiva protivuriječnost: nauka, koja se toliko diči svojom racionalno-kritičkom, pa i fleksibilnom, mišlju, zasnovana je na prihvatanju izvjesnih modela na način koji podsjeća na čist dogmatski katehizam!

Ovo stanovište je sušta suprotnost bejkonijanskoj logičkoj indukciji, koja smatra da je put nauke – isključivo posmatranje „čistih“ činjenica, i formiranje teorija samo kroz niz opservacija, „bottom-up“. Nerealističnost takve slike nauke i sam Kun više puta naglašava: stvarnost je isuviše složena, a činjenice odveć brojne i prožimajuće da bismo im pristupili bez teorijskog okvira (koga je i dalje neophodno provjeriti, potvrditi). Same činjenice – ostaju nijeme za naučnika, nizovi slova i brojki bez tumačenja koje ih predočava našoj slici svijeta. Naravno, nikada ne možemo posmatrati sve manifestacije jedne pojave, niti biti u posjedu svih činjenica – indukcija je duboko pogriješiva, i ispravljanje pređašnje greške ne znači nužno napredovanje ka istini (Hjum). U svom „Uvodu u filozofiju“, Viljem Džejms Erl navodi da su mnogi protivnici poručivali Bejkonu – da može da počne svoje posmatranje i opisivanje prirode sa svakim bogovjetnim zrncem pjeska na nekoj plaži!, a Đuro Šušnjić u svojoj „Metodologiji“ žestoko napada pozitivističke i empirističke zastupnike. Sam Kun napominje da paradigma određuje i pitanja koja se mogu postavljati u okviru nauke, obećavajući njihovo razriješenje, i da ono što je ključno za jednu paradigmu može biti potpuno irelevantno za drugu.

Još jedno moguće određenje paradigme: pragmatična, u najopštijim crtama data „mapa“ kroz probleme sa kojima se suočava naučna zajednica. „Pragmatična“, jer se prirodne nauke,  o kojima Kun skoro isključivo i govori, daleko češće provjeravaju u praksi, i sposobne su za visok stepen operacionalizacije. „Mapa“, jer paradigma nikada ne rješava sve naučne nedoumice, već prije predstavlja primamljiv uspjeh u rješavanju jednog problema, obećavajuću alternativu koja se nastoji primjeniti na niz drugih činjenica. U poglavljima o normalnoj nauci, ona je okarakterisana kao bavljenje činjenicama tri tipa:

1.                  one na koje se paradigma oslanja, koje su u glavnom fokusu naučnog rada

2.                  činjenice koje se ne poklapaju u potpunosti sa paradigmom, i predstavljaju izazov

3.                  problemi koji zahtijevaju detaljniju artikulaciju paradigme, ili izbor između više alternativa koje ova nudi

Treći tip je i ponajčešći izvor naučne krize, ali ostaje nejasno pod kojim uslovima se ista javlja nakon pojedinačnog neuspjeha. Kun napominje da nipošto ne smijemo misliti na svaki neuspijeh vodi u krizu, jer nijedna paradigma ne može riješiti sve probleme u bilo kom datom trenutku – i da je neophodan specifičan sticaj uslova za krizu. Možda stvar treba posmatrati kao gubitak vjere u paradigmu? Stalni neuspjeh u osvijetljavanju problema koje je obećala riješiti, poput kakvog „djeteta koje obećava“? Ali, problemi koji ruše paradigmu najčešće nisu bili u njenom centru pažnje, jezgru kredibiliteta, a i većina naučnika bi zacijelo rekla da ovo gledište čini njihovu praksu – krajnje iracionalnom.

Navedimo nekoliko Kunovih citata koji bi mogli biti od pomoći:

„(...) Umesto toga, ona (paradigma) je, kao i prihvaćena sudska presuda u građanskom pravu, objekt dalje artikulacije i specifikacije pod novim i strožim uslovima.“

„Područja koja istražuje normalna nauka su, razume se, malena; poduhvat o kome je reč ima drastično ograničenu viziju. Ali, ta ograničenja, koj potiču iz poverenja u jednu paradigmu, pokazuju se kao bitna za razvoj nauke. Usresređujući pažnju na malo područje relativno ezoteričkih problema paradigma prisiljava naučnike da neki deo prirode istražuju tako detaljno i duboko kako bi inače bilo nezamislivo.“

„Postojanje ove jake mreže vezivanja – pojmovnih, teorijskih, instrumentalnih i metodoloških – glavni je izvor one metafore koja povezuje normalnu nauku sa rešavanjem zagonetki.“

„To znači da se oni (naučnici) mogu složiti u svojoj identifikaciji jedne paradigme, a da se ne slože ili čak i ne pokušaju da dođu do njene potpune interpretacije ili racionalizacije. Nedostatak standardne interpretacije ili svođenja na pravila oko kojeg je postignuta saglasnost neće sprečiti paradigmu da rukovodi istraživanjem.“

Da li i dalje možemo tvrditi da je pojam paradigme nejasan, eklektičan? Možda. On je uznemirujući, jer udara na tradicionalno shvatanje nauke kao nečego što oduvijek pripaa potpuno „razumskom“ dijelu čovjeka: ne, intuitivni, prećutni aspekt paradigme preovladava u normalnim periodima, dok je njeno propitivanje, konkretizacija – znak krize, kaže Kun. Istorijski primjeri se, nažalost, uglavnom tiču prirodnih nauka i teže su shvatljiva laiku: recimo da nam je Darvinovo „Porijeklo vrsta“ najbliže. Ono po mnogo čemu predstavlja oslobađanje biologije od poslednjih pritisaka teologije, zasnivanje nove i obuhvatne slike razvoja života – koja nudi drastično drugačiji univerzum, u kome ništa nije isto, pa čak i položaj čovjeka  (božja kreacija ili proizvod prakse u prirodi?). „Porijeklo vrsta“ sistematski uvodi elemente dinamike, procesa, suštinske materijalnosti bića -  na najopštiji nivo razmatranja o samom životu. Međutim, u Kunovoj šemi, ova slika konkretne „revolucije“ bi bila objašnjena izolovanim, čisto naučnim razlozima, koji, u nedostatku cjeline, i sami ostaju relativno nejasni. Istorijski materijalista bi rekao da je takvo stanovnište, evolucionističko – organski izraslo iz fludinog društvenog svijeta kapitala, trajno usmjerenog ka ekonomici, praktičnom i materijalnom, prožeto konkurentskim duhom, ubijeđeno da se usavršava baš kroz antagonizam dijelova i prilagođavanje. Evolucija je, stoga, još jedan, istina među ključnima, događaj u nizu poraza ideoloških zamisli i predstava statičnog, staležno-feudalnog društva – uključujući i „prirodni poredak“ uspostavljen od strane boga.

Reći, posmatrati stvari ovako, nipošto ne znači negirati Darvina-pojedinca, genija. Ne možemo zanemariti njegov pažljivi naučni rad, brižljivo prikupljanje materijala, bogatstvo sinteze i vizije: i taj napor jeste zbiljski korak naprijed, ka razumijevanju prirode – kroz njenu nestalnost i materijalnost. Implikacije ovakve „paradigme“ je teško samo i nabrojati – a one se, pak, neizbježno svrstavaju u šire filozofske okvire, koji bi mogli nadići kako parcijalizovanost današnje nauke tako i sisteme koji stalni ljudski napor nastoje zamijeniti „vječitim istinama“. Dakle, društvo je okvir u kome naše tumačenje Darvina dobija puni smisao, kroz koji je Darvin i moguć. Baš negiranje istorijskog konteksta, materijalne podloge nauke kao specifičnog, ali integralnog dijela društva, sintetičkih napora i istinski kvalitativnih pomaka ka boljem – ostaju bitne jednostranosti Kunovog „sistema“:

Utoliko je jednostraniji što se više bavi isključivo prirodnim naukama. Grubim svrstavanjem većine društvenih nauka u „nezrele“ i „pred-paradigmičke“, Kun zatire svaku njihovu autohtonost, nonšalantno prelazeći preko činjenice da se iste bave jednim slojem stvarnost koji je, istina, povezan sa nižima, ali koji i funkcioniše po striktno svojim zakonima i tendencijama. Proučavanja jednog svijeta – onog čisto ljudskog, izgrađenog ljudskim radom na stvaranju sebe i društva – ne bi se smjelo posmatrati kao nešto drugorazredno, već kao „nadgradnja“ – i to dragocjena. Treba dodati i da u društvenim naukama rijetko možemo biti puki „posmatrači“ kao u prirodnim – mada je i to diskutabilno – već da su opažanja uslovljena, u velikoj mjeri, položajem pojedinca u strukturi društva.

Kun tvrdi da je i psihologija pred-paradigmatska nauka, ponajviše na osnovu trajne suprotstavljenosti različitih sistema krajem XIX i u prvoj polovini XX vijeka – strukturalističkog, bihejviorističkog, geštalt, psihoanalize... Pri ovome, on zanemaruje činjenicu da do kakvog-takvog jedinstva u psihologiji nije došlo neospornom pobjedom jedne od „paradigmi“, već prije shvatanjem ograničenja svakog od sistema uzetog zasebno, kao i fokusiranjem na konkretnije probleme. Tako je bihejviorizam bio primoran da uvede „verbalni izvještaj“, kroz koje je na mala vrata vratio „mentalističke pojmove“, naročito one iz indikativne introspekcije, kao i operacionalne varijable i hipotetičke konstrukte, u vidu neobihejviorizma. Opisi fenomenološka introspekcija nerijetko dopunjava istrživanja kognitivne psihologije, budući da su s druge strane eksplanatornog jaza, a funkcionalizam se, zbog svoje otvorenosti različitim metodama, nerijetko proglašava za „najmoderniji“ od starih sistema. Možemo reći da brojnost starih sistema odgovara složenosti predmeta psihologije – misterioznog pojedinca i njegovog uma – kao i gustim vezama psihologije sa drugim disciplinama – od filozofije do fiziologije.

Bogata paleta Kunovih kritičara, od Karla Popera do Imre Lakatoša, i sama se razilazi. Za Popera, nauka je kritičko mišljenje, stalno opovrgavanje paradigmi kroz „krucijalne eksperimente“. I u normalnim periodima, postoje suparničke paradigme, koje se nemilice nadmeću, i to je zdrava napetost u razvoju nauke. Lakatoš insistira da poraz nijedne teorije nije trajan ili apsolutan: već da su relativni argumenti jedne grupe zastupnika odnijeli još jednu relativnu pobjedu. Fajerbend, pak, naznačava mogućnost usavršavanja postojećih teorija, koje mogu izaći na kraj sa krizama i anomalijama.

Na kraju, navedimo dvije kraće „zamjerke“, možda i meta-prirode, Kunovom radu. Da li sama Kunova koncepcija nauke ima status „paradigme“? Da li nam Kun nudi „paradigmu“ filozofije nauke? I to jednu pomalo pretencioznu: koja tvrdi da ispravno, u skladu sa stvarnošću, kategoriše i objašnjava naučni razvoj? I još nešto: zašto zaobilaziti pitanje otkrivanja, dovođenja „revolucija“ na svijetlo, na uvid naučne misli? Kako samosvijest o procesu (kod učesnika) mijenja sam proces?

Čovjek i potencijal

Čovjek, rođen, zasniva se kao prirodno-čulno biće, kao potencijal svih ispoljavanja koja pripadaju i mogu pripadati čovjeku kroz razvojnu praksu. Ali čovjek je uvijek konkretan: u istorijskim uslovima koje zatiče. Čin društvene socijalizacije, stoga, ne predstavlja samo formiranje individuuma naučenog vještinama za ostvarenje svog potencijala, već, u izvjesnoj mjeri, i prvo ograničenje tog potencijala, jer je ispunjena mogućnost mogućnost koja se da ispuniti u društvenom okviru, i rijetka je (revolucionarna) akcija koja ga nadilazi, barem u toku jednog života... U otuđenom industrijskom društvu, stepen ostvarenja čovjeka je, posredno, i stepen njegove neostvarenosti, jer u neslobodnom društvu ostvarenje jedne funkcije zatire ostale, i čovjek je sveden na nju.

Ukoliko želim živjeti, jesti, piti - moram obavljati određenu djelatnost, kojoj je glavni, i često jedini cilj, održanje moje egzistencije. Ova nemilosrdna ekonomska redukcija širi se na svaki rad uopšte. Tako profesor predaje đacima sa nužnošću stanarine, hrane, kredita, itd., na plećima, baš kao što radnik nije zainteresovan za stvaranje društveno-korisnog proizvoda, a činovnik životari da bi kupio novi auto, kuću, dušu i ličnost - a ne da bi olakšao muke mehanizma modernog društva. Rad je u svrhu nadnice - koju daje drugi - poslodavac, vlasnik živog rada - stvoritelja. Nad modernim društvom i dalje lebdi sijenka oskudice, straha od gladi i ulice, od životnog bankrota. Čovjeku se često uskraćuje čak i privilegija robovanja kapitalu, gurajući ga u redove nezaposlenih - a tada, poručuje mu se, ne vrijediš ništa. Pa i ako želim studirati, često ne mogu studirati ono ka čemu stremim, u čemu bih bio najkorisniji, povećavajući opšte-društveno bogatstvo, već - onu profesiju koja će me sutra što skuplje prodati poslodavcu!

O svemu ovome je kritički pisao Marks, ali i dalje se čini savršeno razumnim -  u svijesti ljudi, potopljenih u čulno, čija je dimenzija ljudskog djelovanja ograničena na sferu postojećeg. Može se biti kvantitativni dodatak postojećim pojavama i odnosima (bilo kao tlačitelj ili potlačeni, apologeta ili nesrećna svijest, konzument ili siromah), ali je isključena kvalitativno drugačija praksa -  koja bi bila klica novog, itekako drugačijeg svijeta. A kvantitet otuđujućih akcija se, istina, i dalje preobražava u kvalitet - u kvalitet produbljenijeg otuđenja, raščovječenosti. U najboljem slučaju, mogu širiti ideale i praksu Zapada, "kraja istorije" (benking, investing, partikularna i apstraktna "prava" manjina, bez uzimanja cjelovitog, konkretnog čovjeka u obzir) - na balkanske gudure, kao NVO aktivista koji je "osmotrio" Kraj i konačno ispunjenje čovjeka - u degenerizmu korporativizma. Ili, pak, biti "ljuti" nacionalista - koji od Istorije vidi samo borbu nacija i plemena (u stilu reakcionarnog tumačenja Hegelovog "svjetskog uma") - bez ijednog kvalitativnog pomaka, raskida, ljudske suštine i međuzavisnosti koja ide iznad nacionalnih granica, i samih tek produkata Istorije - ljudskog rada. Ali sama kategorija "istorijskog" je davno zatrta, jer sadrži i prevazilaženje potojećeg, nove društvene oblike (kroz Revolucije i društvene prevrate - nagle transformacije), te je, stoga, uvijek živ podsjetnik moći Čovjeka koji iznova i iznova nadilazi date uslove. Ne - postoji samo automatizovani rad i komfor, ili bijeda (mada, sve više drugog!), i slijepa (implicitna, no utoliko monolitnija) ideološka vjerovanja. Ne propitujemo njihove izvore (buržoaske revolucije), jer poznavati značilo bi shvatiti njihovo krivljenje u praksi, njihovu malu oslobodilačku moć (sloboda za bogate, kroz "prirodno" djelanje kapitala).

No vratimo se na socijalizaciju, na ostvarenje konkretnog potencijala jedinke. To nipošto nije bezbolno i potpuno svođenje jedinke na društveno odobrenu formu; reći to, znači pasivizirati čovjeka, poreći njegovu stvaralačku aktivnost, stvaralačku suštinu, a i samu prirodu društva. "Društva" kao cjeline individualnih života i njihovih (otuđenih, kroz interese datih) odnosa -  prožete ljudskim nesvjesnim i ljudskim protivuriječnim. Da u društvu mogu postojati dvije po prirodi antagonističke pojave, koje su integralni dio društva i njegovog funkcionisanja, koje se međusobno stvaraju a ipak razvijaju situaciju bespoštedne borbe u svim slojevima stvarnosti i potencijal uništenja jedne od njih, rušenja odnosa kroz njegovo puno razvijanje - nezamislivo je "zdravorazumskim" sociolozima, psiholozima i sociolozima! A opet! Kapital i rad, to jest poslodavac i radnik, "građanska" i stvarno-ljudska prava, "zdravlje" i mentalna bolest društva - protivuriječni momenti i same nikada kompletirane, nikada sasvim zatvorene razvoju cjeline društva! "Građanska" prava u ustima Gospodara kapitala i ljudi draže sirotinju i nagone je ka stvarnim dobicima - prehrani, smještaju, obrazovanju, slobodnijem radu; a standardi "zdravlja" jednog društva tjeraju u neurozu ili čak ludilo onoga ko im se ne prilagodi! O radniku i poslodavcu se ne mora ni govoriti, toliko je taj odnos zaoštren i razvijen.

I tako dobijamo ličnost "pocijepane", tj. otuđene svijesti: rastrzane između onoga što ima, tj. što postoji, pri čemu se nerijetko vjeruje da to mora biti, i onoga što ljudsko biće želi, makar i nesvjesno, tj. što mu treba. Ne shvatiti "ima" i "treba" vulgarno, na način našeg doba, kao posjedovanje stvari: "imati" se dade promašen život, prodato dostojanstvo i slomljena ličnost, a treba nam, tako mnogo!, sloboda, stvaralački rad i bratstvo. Imamo potencijal da volimo, i u drugome nalazimo svoj cilj, cilj po sebi, a ostvarujemo "konkurisanje" na mizernom tržištu ljudskih odnosa, stalno u strahu da nismo povoljno razmijenili svoju ljubav za podjednaku KOLIČINU (!) ljubavi dovoljno vrijedne osobe; kao i da će nas naši izabranici UTRAMPITI nađu li bolju ponudu. Svakog dana u nama zriju misli i ideje koje bi mogle biti ostvarene, opedmećene kao slika našeg uma, moći, bića, ali radimo automatizovane poslove, često ih mrzeći, shvatajući "slobodno vrijeme" - kao dokolicu, prazno besposličarenje, sumanutu konzumaciju svega, koja nas okupira, ali suštinski ne mijenja. Ko danas pristupa filmu, recimo, kao stvari-po-sebi, a ne načinu da se "zabavi" i "ubije" vrijeme? Koga film mijenja, ko osjeti dah druge stvarnosti, one umjetničke, te beskrajnu napetost između "jest-treba da bude"? Ko u svijetu - plodu zamisli, datom u umjetničkom radu, vidi izazove i kritiku upućenu stvarnoj ljudskoj egzistenciji? Gledaoci? Teško. Kritičari? Ta oni su odavna zaluđeni kvantifikacijom (ocjenjivanjem), svođenjem dijela na svoje ("subjektivne") kategorije, čuvajući se "filozofskih digresija"! "Potemkin" je 1925. dao estetski izraz eri masovnih revolucionarnih pokreta, stremljenja masa, očaja i pobune sred žrtava rata. Danas, nema takvog dijela, jer nema društvene sile koja bi ga iznijelo: niti organizovanog radništva, niti istinske, radikalno kritičke inteligencije. Ima li većeg besmisla, dubljeg nepoznavanja suštine stvari usred umnožavanja svih materijalnih sredstava i bogatstava?

Defekti pojedinca se tako rijetko dovode u vezu sa opštim defektima društva, svedeni ili na individualne greške vaspitača ili na "podnošljive" mane kojima je svaki sistem proklet. (Tako se, recimo, uvijek može desiti da neko odraste u porodici koja ga zlostavlja. Tu na scenu stupa pripitomljena psihologija!) Ličnost otkriva novi stupanj usamljenosti, jer njene brige ostaju raskinute od egzistencijalnih, tj. briga bitisanja čovjeka uopšte. Zarobljeni u neposredno-čulnom, ne dovodimo svoje brige i defekte u odnos sa opštim procesom, ili, ako to i činimo, na ako apstraktan i maglovit način ("teško vrijeme", "ekonomska kriza", "lopovski političari"), da je svaka oslobodilačka akcija nemoguća, nezamisliva, ne-praktična. A u drugome vidimo tek ulagivanjem i "ulaganjem" uslovljenu psihološku podršku, rame za plakanje, ili, još češće, samo suparnika na tržištu ljudskih vrijednosti (svedenih na profit, novac), nikako sadruga u ljudskoj djelatnosti. Neki od nas su slomljeni tim kafkijanskim Procesom, nemogućnošću oslobođenja, i okreću se drugim vidovima "svijesti", nadajući se misaonom bijegu od svijeta i sebe u njemu: religiji, cinizmu, nemoćnom individualizmu "ličnog stila", ili običnom tupom očaju, nesvjesnom nihilizmu... I nigdje ne nalaze moć negirajućeg koja rađa nove, slobodne oblike iz starog i postojećeg, jer su date svijesti obuhvaćene, predviđene društvom, i samo daju nove dimenzije otuđenog, nemoćnog postojanja.

Drugi, pak, čine od uslova otuđenja i neslobode svoju istinsku prirodu - jer je i otuđena priroda takođe istorijski izraz ljudske prirode, kako Marks mudro ističe. Strahovit je to proces ništenja ljudskog bića: zatiranje potencijala (izvora bola, nesigurnosti, borbe i smjeranja ka ostvarenju) zarad postojanja, proste svijesti koja nalazi svoj mir u činjenici mirenja, izjednačenosti sa pojavnim svijetom. No postoji li potpuna stopljenost? U elektrodi i najsavršenijeg čovjeka-automatrona jedna pogrešna aktivacija vodi u sumnju, agresiju, smrt i ludilo: kako From kaže, ako se ljudska potreba, potreba (ostvarenja) čovjeka, ne može ostvariti u samostvaralačkom stvaranju, produktivnoj praksi, izraz svoje Moći može potražiti u suprotnom činu: uništavanju kao činu postojanja, osjećanja sebe kroz patnje drugih, koji interiorizuju (osjećaju) naš udarac, bijes, patnju. Tu može biti polje za humanističku psihoanalizu: mjesto determinističkog, sasvim neljudskog i uvijek istog sukoba između "divljačkih nagona" i "represivne civilizacije", mogla se ticati konkretnog i ljudskog sukoba mehanizama banalizovanja, otuđenja i onoga ljudskog što se opire rastakanju.

Današnje društvo, po mnogo čemu Markuzeovo društvo "jednodimenzionalne misli", odavna u sebi nema metoda i umova koji bi nastavili njegovo istinsko istraživanje, moguće samo kroz djelanje za njegov preobražaj. Kritičko-negacijska moć, moć stvaranja Istorije, živa klica drugačijeg i boljeg, svojstvena radnom stanovništvu, a naročito misliocima, pobunjenicima, djelatnicima (u smislu nesputane, punoljudske djelatnosti) - predugo je gušena u začetku, ne nalazeći načina da se izrazi, kružeći kao avet na obodima društva, avet čije se ima nikada ne izgovara. Recite Čovjek! Revolucija! Praksa! danas, i ko će slušati i mariti u svijetu praktičnih termina?  Protivnici postojećeg, obespravljene radne mase, nemaju nezavisnog intelektualnog života, i, stoga, ni metode kritičkog rastakanja stvarne društvene prakse u nove oblike, koji stoje u oprečnosti sa starim. Ne, oni usvajaju jezik ideologije (porezi!, skupština!, nacionalni interes!), sprečavajući autohtoni razvoj oslobodilačkog svijeta rada, kriveći svoje ciljeve u slici društva eksploatacije.

U nedostatku stvaralačke negacije, javlja se besplodni bunt, nova forma samosakaćenja: recimo, kult nerada kod omladine. Bitno je imati, i trošiti: rad je nešto zamorno i degradirajuće, znanje koje ne služi "snalaženju" BESKORISNO je; a "faca" je onaj ko postigne najviše sa najmanje truda. U takvom svjetonazoru, ravnodušnost je znak individualne vrijednosti i prkosa, cinizam pameti, a besposličarenje slobode. Ne-stvarati znači živjeti, a raditi životariti u iluzijama. Otvaranje kafana i barova, te zatvaranje fabrika, nije niti puki uzrok niti posljedica ovakvog stava, već dio dijalektičkog procesa društva u totalitetu. Baš kao što su istina (ponižavajući karakter današnjeg rada) i laž (ispunjen čovjek kao ne-stvaralačko biće) tijesno spojeni u jedan plitak stav, ni živo tkivo društva se ne da formalno-logički raskidati na prosti lanac uzroka i posljedice. Omladina ipak i dalje ostaje ugušena i raspeta između lažnih izbora: ropski rad ili parazitizam. 

Partijska birokratija je aktivno pokušavala da preobrazi čovjeka prema slici svojoj: u radno, poslušno, vječito optimistično i nekritično biće. Ona je gvozdenih stiskom kontrolisala društvo, katkada se služeći i otvorenim terorom, no i sama gonjena unutrašnjom protivuriječnošću: potrebm da se proizvodnja društva razvije društvenim, naizgled neeksploatisanim radničkim radom, ne bi li uživala u višku stvorenih vrijednosti, a i da se istovremeno ti isti radnici iznova i iznova svedu na svijest kojoj je na papiru priznato samoupravljanje još uvijek upravljanje, slijeđenje spoljne sile (Boga, kapitala, Partije), čovjeku nedostižne, koja ga usmjerava ka "korisnim" ciljevima. Takav položaj nije mogao voditi ka nastavljanju povijesti, već samo ka njenoj degradaciji: rušenju "socijalizma" i uspostavljanju kapitalista-posjednika od nekadašnje partijske elite, u vidu konačnog, nasljednog prisvajanja bogatstva društva, u regresivnom, varvarskom vidu društvene pljačke, rasipanja, grabljenja, uništavanja. I nikakav drugi vid, nikakva "mirna" tranzicija nisu bili mogući. (Uz to, ne smijemo ni zaboraviti uticaj inostranih kap. sila.)

No i dalje možemo reći da razdoblje takvog ekonomskog uspona, postignutog tim sredstvima, odgovara društvenom karakteru radišnog (ali ne i slobodnog, rasterećenog u svom radu), optimističnog, nahranjenog, ali i pasivnog, dogmatskog čovjeka. Ali počinili bismo najdublju grešku svodeći sve, lijeno objašnjavajući sve ekonomskim faktorom, čineći čovjeka objektom, a ne subjektom Istorije. Nesamjerljiva činjenica jugoslovenske revolucije, tragičkog heroizma masa, žarke želje da se prokrči put iz bijede ka ljudskom životu, idealističke vjere u ostvarenje boljeg svijeta, težnje da naši narodi stupe iz mraka robovanja i pokolja u Istoriju - ne mogu se svesti samo na ekonomski faktor, jer otkrivaju višedimenzionalnost svakog našeg čina i ljudskog bića uopšte.

Slično je i sa riječima "rasparčavanje drištvene imovine". To je pojam ogromnog apstrahovanja niza stanja ljudskog života i uma, koji možemo razložiti na elemente iskustva, čije je jedinstvo sačuvano u pojmu: od uspona i bogaćenja kriminalaca, preko "lažne svijesti" nacionalizma i liberalizma, koji se dopunjuju u gaženju čovjeka, gladnih i smisla života lišenih radnika, nazadovanja kulture i morala, do krvavih i za radni narod besmislenih ratova... nalazimo duh jednog vremena, crvenu nit degradacije, pljačke, potčinjavanja i ropstva koja spaja lična iskustva, pojave, činove.

Zapadni kapital danas diriguje tek vrhovima društva; njegova naređenja se, poput drhtaja, rasprostiru i izvršavaju kroz poslušnički aparat političara, policije, medija, tajkunske privrede. On ne mora, i nije kadar, da preobražava društvo u svoju sliku: mi smo tek kolonija, čiji se raspad, očaj i spora smrt ne smatraju bitnim sem ako ne ugrožavaju osnove eksploatacije, cijeđenja i sadističkog podrugivanja. U odnosima ljudi i kapitala, ekonomistički redukcionizam se pokazuje kao više nego opravdan: on proističe iz prirode stvari, ne namjere istraživača.

Ipak, funkcionišući kapitalistički svijet rada i dalje ostaje zastrašujući primjer dehumanizacije: sa svojim profesionalizmom koji guta etiku, poistovjećivanjem čovjeka sa njegovom funkcijom, besmislenim radom koji (srećnom!) radniku pruža bezumlje raščovječenog trošenja (veća kuća, televizor, telefon, sve veće!), kojim se nastoji nadoknaditi stvaralačka nemoć, najogoljenijom eksploatacijom Trećeg svijeta. Nadajmo se da svjetska ekonomska kriza donosi konačni krah eksploataciji čovjeka od strane čovjeka, siromaštvu, otuđenju, baš kroz njihovo zaoštravanje - sve do "nepodnošljivog stanja" Revolucije.

Ikigami i uređeni haos

Čini se da je trenutak za prodor "egzotičnog" dalekoistočnog stripa na jugoslovensko tržište konačno došao, premda u, nažalost, uskim okvirima publike koju deveta umjetnost danas održava: pored "Fibrinih" izdanja nekih od manga-klasika (Barefoot Gen, Adolf ni Tsugu, itd.), iščekujemo i kiosk-ofanzivu izdavačke kuće "Darkvud". U međuvremenu, obradovani smo izdavanjem jednog relativno nepoznatog japanskog naslova: "Ikigamija", izdavača "Festina Lente" (što je prikladan naziv za većinu domaćih privrednika, napomenuo bih). U nadi da će edicija izbjeći tužnu sudbinu propalih "Dukreesovih" naslova, i radujući se svakom novom predstavljanju bogate japanske kulture - ipak, moramo kritički procjeniti dato dijelo i svrsishodnost njegovog objavljivanja. Na osnovu prvog tankobona, reklo bi se da je i vrijednost "Ikigamija" određena kontradiktornostima naše strip-scene, koja preuzima samo malu količinu materijala iz ogromnih nacionalnih strip-produkcija (japanska, američka, francuska), nerijetko potpuno šablonskog i komercijaliziranog, namijenjenog brzoj potrošnji i još bržem padu u zaborav, tako ne pretjerano smisleno trošeći svoje ionako skromne finansijske kapacitete. Balans između izbora umjetnički vrijednih dijela i potrebe da strip stekne masovnu popularnost nije nimalo lako održati, i nerijetko vodi ka kolekcionarskom elitizmu ili izdavanju šunda, ali gubljenje vremena na derivate derivata nikada nije mudar potez.

U estetsko-idejnom smislu, "Ikigami" nije naročito vrijedno dijelo, u najboljem slučaju dosezajući sivu oblast niže-prosječnog strip-produkta današnjice. Njegova simplicistička priča, koja se svom težinom oslanja na jedan polu-inovativan koncept (sam ikigami, o čemu će biti više govora kasnije), popunjavajući ostatak priče u hodu, klasičnim otrcanim šablonima japanske strip-industrije (zlostavljanje u školi! tinejdžerski angst! lažno šarenilo pop-muzike!), pozajmljuje i u jednu ne pretjerano homogenu smješu melje motive Battle Royala (ipak, moglo je biti i gore - šta bi tek bilo da su izdali gromoroznu manga-adaptaciju romana?), Orvelove "1984", koja kao da je postala udžbenik mladih pisaca koji pokušavaju da predstave petparačke totalitarne distopije, te socijalnih tema koje muče današnji Japan; naravno, ne prikazanih onakvim kakve jesu, u stvarnosti, već takođe kroz šablone beživotne manga-industrije i njenu slobodnu interpretaciju "realnog", u potpunosti podređenu zabavljanju (čitaj manipulisanju) čitaoca.  Stoga, iako nam se pri čitanju sižea radnje stripa lajtmotiv čini krajnje neobičnim, uzbudljivim, "Ikigami" je vrlo obično dijelo, koje se drži utabanih staza, solidne zanatlijske izvedbe, lišeno ključnih kvaliteta japanskog stripa: dinamičnosti, nepredvidljivosti, eksplozija divljanja sputanog individualizma koji se upušta u niz bizarnosti, eksperimentisanja i smjelog miješanja žanrova. Dok bogatstvo jednog Tezuke, Umezua, Nagaija, i ostalih, koji su uporno gradili čitave strip-univerzume, eksperimentišući i pomjerajući granice stripa, smjelo slijedeći sve osobenosti autorske vizije, ostaje relativno nepoznato i neobjavljeno, "Ikigami" dobija ničim zasluženu pažnju, kao obična imitacija stripova oslobođenih komercijalnog jarma (ili koji barem iskazuju svoju osobenost i kvalitet uprkos svim ograničenjima).

Forma određuje sadržinu - te nije nimalo neobično da crtež "Ikigamija" vjerno odslikava potpuno mediokritetstvo sadržaja. Stereotipan, beživotan, lišen izražajnosti i ubjedljivosti; pa čak i neobično statičan nasuprot izrazite "filmičnosti" japanskog stripskog izraza - ne uspijevajući da uzdigne nijedan momenat melodramom bogate radnje, zapečativši ionako mlak utisak koji strip ostavlja na čitaoca. Insistiranje na suvoparnoj realističnosti, dosta veće nego u prosječnom radu, uništava čak i izražajnost facijalnih ekspresija manga-likova, koje često poprimaju vrlo... bizarne, "cartoony" forme zarad jačeg efekta, bilo dramskog ili komičnog (pionir je, naravno, Tezuka). Jedini element vrijedan daljeg razmatranje jeste upravo sociološki aspekt rada, kao društvenog proizvoda koji odslikava određene odnose u društvu i potrebe istog (želja da se konzumira baš ovaj tip priče - ovo nije prva distopija koju Japan nudi, ni blizu) - baš svojom stereotipnošću, "Ikigami" nas upućuje na mnoge zajedničke tačke japanskih košmara - tako bogatih prikazima brutalnog kolektiva usmjerenog na efikasnost, u čijim se metodama prisile miješa najracionalnije planiranje i potpuno iracionalno, bezumno nasilje. U tom smislu, kao svojevrsni "najmanji zajednički činilac", skup klišea nabacanih na tkivo radnje, dijelo nam nudi, implicitno, zanimljive misli i zaključke. Ipak, bilo bi pretjerano pripisivati ovo samom autoru stripa, tj. njegovoj svjesnoj namjeri: dati elementi se ne potenciraju u samom toku radnje, već spontano izranjaju iz njene loše sklepane konstrukcije; neusklađenosti i protivuriječnosti haotičnog pačvorka pozajmljenih motiva.

U bliskoj distopijskoj budućnosti, vlada Japana, skoncentrisana na povećanje nacionalne produktivnosti i BDP-a, uvodi vrlo drastičnu mjeru: na redovnoj vakcinaciji osnovnoškolaca, u jedan broj vakcina (jedna od hiljadu), nasumično izabranih, ubačen je nano-robot. On se, kroz krvotok, ubacuje u artu i ostaje uspavan sve dok subjekt ne napuni dvadeset godina, približno, da bi zatim eksplodirao i ubio ga brzo i neminovno... Niko ne zna ko je odabran za smrt, a ko za život, sem Države. Subjektu se, 24 časa prije smrti, isporučuje ikigami - obavještenje o smrti... kroz mangu, pratimo život službenika koji ih uručuje, kao i poslednji dan života osuđenih.

Presjekom japanskog nacionalnog bića, utvrdićemo da su emocije koje ga polako obuzimaju u zadnjih dvadeset godina, šireći se poput otrova  -  konfuzija, anksioznost, sve veća otuđenost i nerazumijevanje svijeta i društvenih procesa. Osnova nacionalnog optimiza je nekada bio vrtoglavi posleratni privredni uspon zemlje, zasnovan na nagloj modernizaciji, kejnzijanskim ekonomskim mjerama, sveopštem svjetskom privrednom poletu i formiranju jedinstvenog svjetskog tržišta. Ipak, još od devedesetih godina, sa naglim kolapsom tržišta nekretnima - decenija koja se naziva "izgubljenom" - Japan stagnira ili nazaduje, gubeći svoj udio u svjetskoj proizvodnju, inicijativu i tehnološku naprednost. Ovo je uslovljeno objektivnim razvojem događaja - nestabilnošću svjetskog kapitalizma, ekonomskim krizama, anarhičnošću trišta - ali se Japanci sa tim suočavaju na čisto empirijski način, slijepo replicirajući duh pređašnjeg perioda u novim uslovima. Tako nastaje lažna, subjektivna i idealistička svijest, koja vjeruje da su naporan rad, jedinstvo i optimizam sami po sebi dovoljni za uspjeh, nezavisno od niza socijalnih uslova i procesa. Pojedinac je prisilno, pritiskom društva i propagiranih vrijednosti, integrisan u strukture i njihov način funkcionisanja (režim krupnih korporacija, način proizvodnje, obrazovanja, stilovi i tempo života) - u nadi da će sve, nekako, ispasti kako treba; zapravo lišen prilike za promišljanje istih i nuđenje konkretne alternative, iskorak iz sistema i društvenog kodeksa. Na ciničnom sudaru deklarativnih vrijednosti i realnosti života kuju se nove generacije omladine; i njihov bunt, takođe, poprima anarhičan i konfuzan karakter, lišen emancipacionog potencijala. Pitanje je samo da li na drugom kutku zemljine kugle suštinske razlike postoje. 

Battle Royale nam, miješajući cinizam i optimizam, realistično i metaforičko, na savršeno iskren način, pokazuje inicijacijski ritual mladih u suštinski nehumano društvo, koje ih podvrgava najekstremnijem vidu takmičenja. Pri tome, suštinska ljudska priroda velikog broja njih se sudara sa društvenim okvirom i osobinama koji isti pokušava da razvije (grabljivost, surovost, bezosjećajnost, itd.). Ikigami nam, pak, prikazuje jedan uistinu kafkijanski apsurd, ravan preobražaju Gregora Samse ili suđenju gospodina K. - iracionalnom nasilju nad ogromnim segmentima društva, nasumičnim egzekucijama i stalnom životu u sijenci moguće smrti.  Haos se pretvara u red, i obrnuto: iracionalnost Smrti, kao konačne nepoznanice, se racionalizuje u vidu njenog osmišljavanja putem planiranja, vakcina, koje su, pak - nasumično podijeljene!  Dostojna slika senilnosti civilizacije većeg dijela dvadesetog vijeka: koja najblistavija tehnološka dostignuća koristi za divljačko i besmisleno razaranje, smatrajući sebe "racionalnom", a opet se zadržavajući na plitkom empirizmu, dopuštajući slijepoj nužnosti neshvaćenih istorijskih procesa da upravljaju njome i određuju joj kurs stagniranja, uskraćenosti većeg dijela čovječanstva.

Zapravo, stiče se utisak da je jedina razlika svijeta "Ikigamija" od našeg - sama procedura "vakcinisanja". Ostale tegobe koje nas muče su iste. Tako je od birokratije propisani čas smrti samo konačna kruna dublje porobljenosti čovjeka: njegove nemogućnosti da shvati i utiče na procese oko sebe, koje određuju i njegovu sudbinu, svodeći ga tek na pasivnog roba kome je data iluzorna mogućnost nebitnih izbora. No, koja je konkretna svrha ikigami-procedure? U narativnom smislu, ona je katalizator drama propalih života. U oba slučaja, osuđenici su već  bili duboko otuđene i nezadovoljne ličnosti; dobijanje obavještenja je samo omogućilo da se njihova tragedija razvije do logičnog kraja, gorke katarze koja otkriva nemogućnost stvarnog oslobođenja. Tako žrtva zlostavljanja shvata da nije djelovao kada je trebao, i da je zauvijek promijenjen tim iskustvom, kao i da je čin osvete samo prividno i besmisleno oslobađanje, još dublje poistovjećivanje sa ulogom vječite žrtve. Mladi muzičar koji se prodao korporativnim hijenama (pop-zvijezde su pogodna ilustracija statusa potrošne robe na koji smo danas svi svedeni, budući da one vrlo bukvalno - jesu produkt. za dalje razmatranje, toplo preporučujem Helter Skelter Kjoko Okazaki), tražeći brži i lakši put do ostvarenja svojih snova, odlučuje da iskaže sve svoje iskustvo, srce i želje u jednoj, poslednjoj pjesmi. Ikigami nije uzrok propasti, već sublimacija svih neispunjenih potencijala i promašenih izbora u jednom poslednjem danu. Čak i je glavni "junak", činovnik koji uručuje obavještenja, osuđen: da bude samo još jedan kotač u Mehanizmu, radeći posao čiju svrhu ni ne shvata, sakrivajući se iza ispraznih fraza o "ispunjavanju svijetle dužnosti", duboko otuđen i od svog rada i sebe samog. On neće umrijeti ni danas, ni sutra, ni u skorije vrijeme... ali je svejedno osuđen na život neispunjenih potencijala, proživljen po volji drugih. Doduše, scenarista dozvoljava mogućnost njegovog naknadnog osvješćenja, tako da ćemo vidjeti šta naredni tankoboni donose.

U idejnom smislu, prva svrha ikigamija koja nam pada jeste jednostavno zastrašivanje populacije: Država kao gospodar života i smrti, monopol fizičke prisile. Ipak, to je najplića analiza: ona koja se zadovoljava razmatranjem zahvata koje represivni aparat vrši na društvenom tkivu, ne dosežući do njegove prirode i društvenih potreba iz kojih je izrastao. Stoga je opravdanije reći da ikigami navikava ljude na nemoć, nedostatak kontrole nad sopstvenim životom, djelanje u vječitom strahu od udara sila koje su iznad njih, i na koje nije moguće uticati, predstavljajući takvo stanje kao "nužno" i jedino moguće. Da budemo još konkretniji: ikigami solidno vrši ulogu simbola planskih, racionalnih akcija represivnog državnog aparata kojima se održava sistem haotičan po svojoj suštini, koji otuđuje veliku većinu ljudi od ostatka društva i sopstvene prirode.

Hladni činovnički kolektiv u kome naš junak prebiva samo je još jedan aspekt ovakvog svijeta. Država se postavlja kao sila iznad kolektiva, nezavisna od njega, ali suštinski crpi svoju snagu baš odatle: tačnije, njena moć postoji dok djela, održavajući svijest o svojoj stalnosti neprekidnim djelovanjem na društvene grupe. Državi je neophodan kolektiv otuđenih, atomiziranih pojedinca, sjedinjenih po diktatu odozgo, jedinstvenih u ropskom izvršavanju naređenja koja se ne preispituju. Nikada. Tako kolektiv nije više mjesto slobodnog ispoljavanja i formiranja pojedinca, svrsishodne akcije i zajedničkog djelanja, već još jedno oruđe porobljavanja humanog u čovjeku. Činjenica da je jedan od sve češćih motiva, i to ne samo u japanskoj kulturi, upravo istinsko upoznavanje kolega, prijatelja, pa čak i ljubavnika, u vanrednim okolnostima, van ustaljenih društvenih tokova, govori nam mnogo toga. Kada na to dodate arhaične japanske koncepte poput wa, "grupne harmonije", najčešće po cijenu - ignorisanja nepremostivih protivuriječnosti - te javno i privatno "lice" (odnosno stavovi), koji i dalje igraju značajnu ulogu i u modernim socijalnim odnosima - dobijamo vrlo tmurnu sliku.

U svijetlu svega iznesenog, mislim da je više nego opravdano zaključiti da je "Ikigami" prosječan produkt masovne kulture, koji se može i posmatrati kao "nedužna", nesvjesna manifestacija daleko težih pitanja od onih koje pokušava artikulisati u svom sterilnom narativu.