Zagor u krugu vremena

U stripovskim krugovima dobro nam je poznata činjenica da je Zagor Te-Nej, Duh sa sjekirom, najprodavaniji strip na našim prostorima. Ona je izazivala niz najraznovrsnijih reakcija u toku godina, i ne jednu žustru raspravu - od zgražanja razočaranih ljubitelja drugačijih stripova nad "ukusom masa",preko nimalo blagih odgovora ljubitelja Patrika Vajldinga, pa čak i do filozofskih analiza različitih epizoda (!), koje su trebale pokazati da i zreli ljudi mogu uživati u datom štivu, i da "dubina" nekog sadržaja često zavisi od samog čitaoca. A najveći dio kupaca stripova, koji se ne oglašava na okupljalištima strip-zajednice, ćuti - i nastavlja da prati dogodovštine Duha sa sjekirom. U svijetu gdje deveta umjetnost ima sve manji značaj, i uticaj joj se stalno sužava - Zagor ostaje "narodni" heroj, najpoznatiji i masama najdraži od čitave plejade Bonelijevih heroja. Ali nam ovoga puta cilj nije da zauzmemo stav prema ovome pitanju - nećemo biti Patrikove apologete, niti dokazivati (sumnjivu) uzročnu vezu između uspješnosti Zagora i skromnih postignuća drugih stripova kod domaćih čitalaca. Valja postaviti istovremeno i daleko jednostavnije i daleko složenije pitanje - da li, nakon pedeset i više godina prisustva na kioscima, Zagor i dalje ima smisla; i može li imati smisla bez kraja?

Neosporno je da je veliki dio "stare garde" čitalaca akutno razočaran i nezadovoljan novijim epizodama, i da se kupovina istih često svela na ustanovljenu naviku, ili čak kompulsivni ritual, fetišističku potrebu za "popunjavanjem polica". Može se reći da je stvar jednostavna, i da se naprosto radi o odrastanju: kao zreliji ljudi, nove avanture sagledavamo daleko kritičkije nastrojenim očima, a, bez jakih emocionalnih veza koje imamo prema starijim epizodama, jasno je zašto je sud najčešće nepovoljan. I sve je u redu: neke nove generacije upravo stasavaju uz Zagora onakav kakav je danas, ostavljajući neizbrisiv trag na njihovom djetinjstvu... da bi jednog dana takođe omalovažavali nove priče, a stare obožavali sa ljubavlju i nostalgijom koja magli svako kritičko razmišljanje. Ali... status kvo ne može trajati vječno, i Zagorov lik je pretrpio drastične promjene, često ne na bolje, govori spomenuta garda. Često preovladavanje detektivskih elemenata, prenaglašeno isticanje kontinuiteta, počeci "saga" o Atlantidi, keltskim legendama, crnoj magiji, itd., pa čak i jasnije "mapiranje" Darkvuda, sa daleko više stalnih likova i realističnijim Zagorovim položajem u istom... kao da su ove promjene u naizgled statičnom serijalu dovele do otuđenja od suštine lika, brišući nekadašnji duh stripa, ali čuvajući ljušturu spoljnih simbola - dajući nam samo, kažemo, niz poluuspjelih ili potpuno promašenih priča. Epizoda koje su naizgled vjerne poznatim Zagorovim odlikama, ali zapravo pokušavaju da se distanciraju od istih i izgrade nešto novo - i upravo ovo neslaganje dovodi do neuspjeha, šizoidne neusaglašenosti u srcu serijala.

Čuveni povratci starih neprijatelja - naučnika Helingena, druida Kandraksa, vampira Rakošija - primjer su neuspjeha ovakvog načina postepenog "transformisanja" serijala. Pojavljivanje starog lika - a Zagor, kao veliki čovjek, ima i prikladno moćne neprijatelje - treba da omogući psihološku bliskost sa starijim čitaocima i da ih podstakne na čitanje priče koja naizgled poštuje klasičnu ikonografiju i duh stripa. Istovremeno dolazi do suštinske promjene, koja se često svodi na usiljene pokušaje "većeg realizma" ili "psihološke dubine" - i nasilno gubimo dodir sa originalnim razvojem lika, i svi ovakvi pokušaji djeluju tragikomično u okruženju koje im je - nedosljedno. Nekadašnji negativci savršeno su funkcionisali čak i bez ovakvih pripovjedačkih pretenzija - kao arhetipske, idejno upečatljive figure, čiji je konflikt sa Zagorom bio više od pukog taktiziranja (kako stići od A do B, kako omesti plan C, itd.), već prije sudar oprečnih stavova i vizija svijeta sa Te-Nejevom uvijek ugroženom utopijom Darkvudom, i (ličnim) Zakonom koji sprovodi. Druga tendencija koju valja primjetiti jesu Zagorove "odiseje"; proputovanja po dalekim krajevima svijeta, od Aljaske do Afrike, u kojima se suočava sa novim izazovima i situacijama. Radi se o izmještanju Zagorovog lika u novi, širi kontekst, njegovom uključivanju u širi narativ - ali prečesto postaje tek jedan od mnogih učesnika ili, još gore, pasivni posmatrač drame koja je prevelika za jednog kostimiranog šumskog čovjeka. Fokus nije na Zagoru, već na okolnim dešavanjima, sa kojima je često tek periferno povezan; ako su data dešavanja zanimljiva i intrigantna sama po sebi, konačni rezultat će biti kvalitetan. Tako smo dobili izvrsnu sagu koja počinje sa "Nestalim istraživačem", tj. na Sjevernom polu, a i "afrički ciklus", gdje se izdvaja sjajna epizoda o izgubljenom Atlantisu. "Veseli četvrtak" upravo objavljuje i "južnoameričku sagu", na radost čitalaca. Ali, čak i ako bi ove sage bile uvijek uspiješne (a nisu: u njima ima i mnogih mediokriteta, pa čak i potpunih promašaja), one ne mogu predstavljati razriješenje Zagorovog lika, ili biti trajna osnova drugačijeg identiteta stripa. Na kraju dana, Zagor nije svjetski avanturista - već indijanski zaštitnik, heroj, mesija, pa čak i varalica - i ovi izleti na druge kontinente ne mogu nikako činiti glavno tijelo serijala.

No zar se Zagor nije oduvijek mijenjao, sve od daleke šezdeset i prve godine, kada je počeo izlaziti: pa samo uporedite sirovog kavgadžiju iz prvih dana sa kasnijim herojem, pokajnikom, pravednikom - ukratko, daleko složenijim i ambivalentijim likom! Možda, ali se kroz dane prvobitnog lutanja i formirao čvrsti identitet, jezgro stripa koji zna samog sebe, a Zagor našao svoje mjesto u, kako bi indijanski vračevi rekli, "krugu života". Bitnije, promjene su bile prirodno nadrastanje i nadogradnja - koraci u istraživanju velike teme Zagora i misije koju je sam sebi dodijelio. Pokušavajući da nasilno uhvate korak sa duhom (sadašnjeg) vremena, da izvrše polovičnu "modernizaciju", scenaristi stripa kidaju i kompromituju ove linije razvoja i smisla - nudeći čudovišnu mješavinu, Zagora koji nosi svoje staro lice... ali je izgubio sebe, i zaboravio na taj gubitak, nastavljajući da bezglavo hrli naprijed. Stalna fluidnost i promjenljivost nisu nužno dobra stvar ako ostaju proizvoljni i nasumični; a može biti i da je Zagoru prijeko potreban kraj, zaključak njegovog bića - da bi smisao bio potpun, mjesto stalnog nastavljanja.

Kraj - da li je uopšte moguć? Zagor je sebi dodijelio ulogu između dvije rase i dvije civilizacije - oštro sukobljene, nepomirljive, istorijskim procesima osuđenje na rat, istrijebljenje i izrabljivanje. Zapadna civilizacija, u sopstvenoj protivuriječnosti ubrzanog napretka i sve većeg varvarstva, ubijanja psihe i tijela čovjeka, pokazuje se kao nesposobna za human odnos i prema sebi samoj - a kamoli prema drugačijim kulturama, koje želi samo da podvrgne sopstvenoj vladavini. Indijanska plemena, pak, uprkos sopstvenoj izdijeljenosti na različite narode i jezike, dijele istu sudbinu - gorko uništenje ljudskih zajednica koje su ostale na nižem stepenu ljudskog razvića, sa svim blagodetima i manama istog, samo da bi pojmile da se istorija ne zaustavlja, već ide naprijed, bez obzira na žrtve. Niko ne dobija: zapadna civilizacija, pored unutrašnjeg nasilja, pokazuje najmračniju stranu baš u širenju, tako podrivajući sopstvene ideale i ubrzavajući svoj kraj baš kroz puni razvoj. Indijanci su suočeni sa potpunim slomom svog svijeta i sebe samih. Zagor stoga, održava status kvo u krhkoj ravnoteži snaga - kada su Indijanci dovoljno snažni, a bijelci još uvijek previše slabi da bi rat donio odlučnu pobijedu ijedne od strana. Sve njegove avanture se odigravaju u prividnoj vječnosti: koja će jednom biti slomljena, bez obzira na njegove napore. Vrijeme, prava linija, se nastavlja i hita ka istorijskim ishodima: panta re, pa i Zagor.

Upravo ovakvo razriješenje, u vidu suočavanja sa stvarnošću i sveopšteg rata, imamo u nezaboravnim Sklavijem "Demonima ludila": teško da je ijedan čitalac zaboravio potresne slike raspada Darkvuda, Čikove pogibije, pa čak i Zagorovog samoubistva! Iako se priča poziva na "paralelne svijetove" i na kraju vraća Zagora u njegov kutak, neki bi rekli da je to kraj, istinski i neporeciv. I ako jeste, ostavlja gorak ukus u ustima - i čini nam se da je to prije negacija, slamanje Zagora, negoli njegovo okončavanje, kraj. Postoji li alternativa ovome? Možda je već imamo u trenutnom stanju serijala - sve jačem obesmišljavanju stripa i njegovog junaka uz, pomalo paradoksalno, sve repetivnije i istovjetnije epizode... dakle, usiljeno formalno nastavljanje života kada njega zapravo - nema, odavno. Lažnu modernizaciju koja ne stvara ništa novo, već samo uništava staro.

Zadovoljavajuće rješenje bi bilo, stoga, jedino moguće ako Zagorovu "prividnu" vječnost mira u Darkvudu - shvatimo kao istinsku. Vrijeme, krug, se za Zagora sastoji u beskonačnom ponavljanju njegovog sopstvenog života - u vječnoj odbrani njegove uvijek ugrožene utopije Darkvuda; u borbi bez kraja i početka, protiv prijetnji miru i suživotu u njegovoj šumi. Zlo, pokušaj prevrata ove male vaseljene, će uvijek stići, u bezbroj oblika - vojske, ratobornih Indijanaca, Helingena, čudovišta i čega sve ne - i Zagor će se uvijek boriti protiv suštinski istog: za očuvanje njegovog sna, za uravnoteženost stvarnosti. I ta pobjeda će uvijek biti plaćena žrtvama, herojskim činovima i bolom  - inače ne bi imala smisla. Repeticija nije lišena smisla, kao u sadašnjem serijalu: jer postoji svijest o ponavljanju svega, i volja da se izdrži, da se proživi sopstveni život, uvijek i uvijek. Ali šta bi imalo vrijednosti u takvom svijetu? Stvarnost, onakva kakva jeste u Darkvudu, svakako je dovoljno vrijedna za Zagora. No, ukoliko ne bi bila stalno ugrožena, pod prijetnjom, Zagor ne bi imao smisla: njegova borba ne bi ni postojala. Upravo u stalnoj borbi, u skupim pobjedama, u mirenju sa nemogućnošću završavanja svog zadatka, Zagor, onakav kakav jeste, može naći mir i smisao. Te, na kraju krajeva - nije li dovoljno da samo otvorimo stranicu stripa, pa da ponovo, skupa sa njim, doživimo pobunu Demonske maske, veliku Tkačevu zavjeru, ludilo Stivenovog Novog Salema, i još toliko toga? Vrijeme je, a naročito u stripovskim univerzumima, samo jedna iluzija: Zagor, shvativši tu iluziju, ponovo postaje centar sopstvenog svijeta, i u dosadašnjim avanturama - nalazi krajnju svrhu, potpunost. Nije potrebno nikakvo eksplozivno "finale", konačna borba ili slična teatralnost - junak je istovremeno u centru, statičan, i u beskrajnim doživljajima, dinamičan. 

Sugestije i ideje poput ove, se, naravno, teško mogu sprovesti u okvirima jedne izdavačke kuće, no neka nas to ne spriječi da sami podarimo Zagoru kraj, onakav kakvog ga vidimo - srećan ili tužan, realističan ili fantastičan, ali uvijek naš. Kraj za Zagora, prijatelja i saputnika našeg djetinjstva.

Ikiru (1952): Umijeće življenja

Većina filmova čiji glavni junaci boluju od neizliječivih bolesti su zapravo meditacije o SMRTI. O njenom značenju, načinu suočavanja sa istom, uticaju koji nestanak voljene osobe ostavlja na one koji ostaju... Preispitivanje smrti uvijek ostaje građenje kula od pijeska na obali nepoznatog mora, racionalizovanje neobjašnjivog, maštanje o postojanju ili nepostojanju nečega iza vela naše fizičke egzistencije. Smrt je dio naše egzistencije, ali najbolniji; i stoga je izdvajamo iznad svih drugih po stravi i anksioznosti koju nam donosi, zaboravljajući da su pitanja rođenja, življenja, djelanja - podjednako teško dokučivi aspekti nas samih, koje uzimamo zdravo za gotovo. Tako se i "Ikiru" (1952), prigladno svome naslovu - "živjeti" - bavi pitanjima ŽIVOTA, kako živjeti na smislen način, na vrijedan način, a ne ljudskim odnosima sa smrću. Promišljen, istina sa na momente previše istaknutom poukom, sveden na najključnije, snažan i iskren, ipak ni u jednom momentu ne zapada u jeftini sentamentalizam, melodramatsko korištenje snažnih emocija koje smrt budi zarad što efikasnijeg "ošamućivanja" gledalaca. Ikiru nije mračan, iako ne negira prisustvo smrti i prolaznost ljudi. Ikiru je veseo, poput čovjeka koji je okusio gorčinu života, pretrpio njegove zamke i oluje - te ga i dalje voli.

Iako ljudski život može biti ispunjen bolom, mučan i tegoban, te uništen, on ipak rijetko dostiže takve nivoe banalnosti i besmisla kao u birokratskom otuđenju od svijeta i od samog sebe. Kurosavin junak gospodin Vatanabe je birokrata koji nema razloga za življenje, biće pokretano čistom snage inercije i navike - gluhog i mračnog postojanja. Vatanabe je na početku filma, u određenom smislu, već mrtav, sveden na ljudski automatron koji unadogled ponavlja istovjetne radnje, gubeći ljudsku sposobnost da gradimo, iskušavamo i doživljavamo svijet oko sebe. Vatanabe ima rak i možda još šest mjeseci života. No to ne znači da je njegova sudbina jedan izolovani slučaj, stvar bolesti i življenja života u sijenci kraja istog - svi mi živimo znajući da nas jednog dana neće biti, da će biti kraja. Dijagnoza raka stomaka je jednostavno stvar konstatovanja te činjenice, a preostalo vrijeme pacijenta jasno omeđen i spoznat rok, koji pak otkucava za sve nas. Vatanabe ZNA (okrutno znanje!), zna svoj život i njegovo preostalo trajanje, i sve u njemu počinje da se buni, sve što je živo i vitalno. Žal za neostvarenim i težnja za ostvarivanjem, za smislom, pojačani grozničavom sviješću o prolaznošću, su u srcu IKIRUA, u izazovnosti života samog.

Međutim, naš junak se ne može promijeniti preko noći, niti odmah naći odgovor. Zapravo, toliko mu je vremena trebalo i da formuliše pitanje samo, da pojmi dilemu u njenoj srži - "zašto živim?"! Ali on nije filozof, niti čovjek koji je navikao da slobodno djela i misli. Djelić birokratske mašine, hladni i daleki otac, porodična škrtica, te u konačnici dio jednog društva koje potiskuje svaki izraz individualnosti i spontanosti - japanskog; sve njegove "persone" su prožete istim bolom, istom otuđenošću u kojoj gubimo sposobnost i da osjetimo ono što smo izgubili.  Kako takav čovjek da pronađe sebe u bilo čemu, šta mu preostaje? Dotadašnji život je prepoznat kao smrt, smrt usred života, a sloboda plaši više od svega, nepoznata je, nesanjana - život proveden udarajući pečate! Vatanabe, kao i fizička i psihička ruina, nesposoban da se izrazi, da djela, da živi - počinje svoje putovanje.

Porodica, iako najbliža u očima društva, je zapravo najmanje u stanju da ga shvati, kako to često biva, i nisu u stanju da shvate promjene u njegovom ponašanju, ili ih tumače na malograđanski način ("sigurno je našao ljubavnicu", "stari je poludio pod stare dane", itd.). Nesposobnost da se čovjek sa kojim žive pod istim krovom istinski VIDI, onakav kakav jeste, i pokušaji "objašnjenja" sve čudnijeg ponašanja oca predstavljaju odraz spostvene ružne i malograđanske prirode sina Mitsua i njegove žene, ali i života koji je sam Vatanabe, ne bez svog udjela krivice, izgradio sa njima. Štedljiv, radan i učmali život koji je Vatanabe provodio ne bi li uspješno odgajio i izdržavao sina sa vremenom postaje sam sebi svrha, a čovjek koji nije sposoban da istinski živi ne može ni da gradi odnose sa drugima, da istinski provodi vrijeme sa njima, da inspiriše i izaziva ljubav. Ni u jednom momentu Vatanabe ne skupi snage da se suoči sa sinom i pokuša da razbije zid ćutnje koji ih razdvaja; upravo zato što je njegov odnos sa sinom istovremeno i njegova najstrašnija greška, najdublji neuspjeh. Smisao pronalazi na svoj način - tiho, nenametljivo, baš kroz svoj posao koji ga je toliko unakazio, kroz besmisao birokratije. Ali još nismo dotle stigli.

Svijet fizičkih uživanja, kafana, muzike, pića i večernjih provoda je jedna bizarna epizoda u njegovoj potrazi. I ako Vatanabe grozničavo traži ta uživanja baš zbog blizine smrti, isto se može reći i za čitav raspomamljeni Japan koji se uveče budi u zadimljenim klubovima i sumnjivim četvrtima - da je, prošavši kroz toliku smrt i uništenje, željan života! Ali hedonizam, naročito u ovako vulgarnom obliku, ne može zadovoljiti, ne može biti odgovor. Bolesnik jednostavno pokušava da učini ono što i drugi čine kada se "zabavljaju": imitira jedan svijet površinskog veselja i uživanja. Tu željenog smisla nema: samo krhki starac koji pokušava da nadoknadi nenadoknadivo, da pronađe nešto zbog čega vrijedi postojati. No Vatanabe neće naći spas u mladalačkim užicima: mora smisleno živjeti SADA, onakav kakav je.

Možda mu upravo mlada koleginica sa posla pokazuje put, kroz vrijeme koje provedu zajedno, i koje sredina odmah zlobno protumači kao ljubavni odnos. Mlada Tojo je kao oličenje života samog, nesputana, slobodnog ponašanja, vesela - i tako jedinstvena među ostalim likovima filma! Sve društvene konvencije, rutina, očekivanja i stroga hijerarhija je ne sprječavaju da živi na zadovoljavajući način, i Vatanabe je beskrajno fasciniran ovim - željan da sazna njenu "tajnu", njeno nošenje sa životom. Ali ne može živjeti kroz drugoga; smisao uvijek nalazimo MI, makar nam drugi mogu pomoći u tome. Tojo uplašenog i uštogljenog Vatanabea nagoni na izražavanje svog očaja, bijesa i tuge koju osjeća, ali i žarke želje za boljim, i upravo u tom momentu dobija ideju, i pronalazi sopstveni smisao. Duboko je ironična, ali i čudno lijepa, scena u kojoj Vatanabe potresen svojom idejom silazi niz stepenice, a rođendaskoj slavljenici pjevaju "Happy birthday" - čovjek koji će uskoro umrijeti ponovo se rađa.

Vatanabe, dakle, postaje pojedinac u društvu koje konstantno obeshrabruje individualnost, i sam bira svoj cilj, ne slijedeći one koje su mu nametnuli i koji se "podrazumijevaju". On odlučuje da pomogne žiteljima jednog malog i siromašnog naselja u izgradnji parka, u projektu koji se već godinama šetka iz jedne kancelarijske hrpe papira do drugog. Njegovu borbu vidimo samo kroz prisjećanja prisutnih na njegovoj sahrani nekoliko mjeseci kasnije, ali svejedno uspijeva i ostavlja trag, jedan mali park koji je poput džinovskog podviga u birokratskoj mašineriji. Nošen fanatizmom i odlučnošću, on se bori, radi, ŽIVI! - i ostvaruje se kao pojedinac, šokirajući sredinu. Iako najviši birokrati pokušavaju da negiraju njegovo postignuće govoreći floskule o tome kako birokratija funkcioniše nezavisno od pojedinca, njegove kolege i ljudi kojima je pomogao znaju istinu - znaju Vatanabea, ne birokratu, ne čovječuljka koji polako blijedi, već čovjeka. Ne znam da li se išta bolje može reći o bilo kome od nas, velikom ili malom.

Shigurui - obožavanje smrti

Teško da ijedna druga kultura ima više poklonika van granica rodne zemlje od japanske (sem ako ne uračunamo i američku, ali ona nam je odavno pojela duše i ne predstavlja ništa "strano"). Legije tkzv. otakua, zaljubljenika u mange, anime, video-igrice, super slatke heroine ogromnih očiju i tinejdžera-heroja u borbi protiv sila zla, šire se poput pošasti bez kraja. Prosječni član date populacije pred očima ima jednu sliku Japana preuzetu iz popularne kulture, kolaž onoga što obožava i što najčešće podilazi njegovim testosteronskim željama (megalomanske borbe! nepekidno sticanje i obožavanje snage! novi i sve zajebaniji protivnici! krčenje puta do vrha!). Ne nužno testosteronskim - takozvane shojo i josei podvrste mangi obskrbljuju žensku publiku obiljem "šašavih" junakinja koji upadaju u savršeno platonske romanse sa dečkima čiji bi izgled u normalnom svijetu... dovodio njihovu seks. orijentaciju u duboku sumnju. To ne znači da japanska pop. kultura nije dala izuzetna dijela, da tamo negdje ne postoji svijet zrelih mangi i podjednako zrelih ljudi koji uživaju u njima (ili mi, ovisnici, želimo da vjerujemo u to). No polazeći od ovih stereotipa pojačavamo kontrast mange koju ćemo predstaviti - Shigurui. A to je Prava Stvar, strip koji podjednako zadovoljava i zvijer u nama, željnu borbe, krvi i uzbuđenja, i onaj intelektualniji dio, koji stoji zapitan nad tim morem krvi i tjelesa. O, da.

Poenta je da je Japan, kao i svaka zemlja, ali i zbog sopstvene, blago rečeno, nevjerovatne istorijske sudbine, jako težak za razumijeti. Pogotovo nama ne-kosookim gaijinima (strancima) - uvijek će biti još suptilnih razlika, slojeva unutar slojeva, nepoznatih područja i sasvim neočekivanih iznenađenja. Naročito ako govorimo o tradicionalnoj kulturi - oblikovanoj i obogaćenoj u istorijskim razdobljima koja se čine nezemaljskima čak i današnjim Japancima. Kada je Japan bio zatvoren od ostatka svijeta, svijet u sebi i za sebe. Jedan od takvih perioda je i era Tokugava šogunata (od 17. do druge polovine 19.vijeka), društvo tvrdokornog tiranskog feudalizma koje je opstajao i pored činjenice da je ostatak svijeta shvatio da... jebiga, istorija ide dalje, i da će oni koji zaostanu biti tlačeni od strane kolonijalnih moći sledećih stotinjak i jače godina. Iako je Japan na kraju prošao kroz sopstvenu industrijalizaciju, prekidajući svoju izolaciju da bi tlačio i silovao ostatak Azije, i tako došao u red "civilizovanih" zapadnih društava... Tokugava šogunat ostaje fascinirajući primjer feudalizma dovedenog do ekstrema - društva koga se, kako se u mangi kaže, sastojalo od malog broja sadista i velikog broja mazohista... A Šigurui nevjerovatno ubjedljivo dočarava ovaj užasavajući svijet, bez ikakve zadrške, i vjerovatno je i najdosljednija, najrealističnija manga koja se bavi ovim periodom. Što ne znači da nema drugih. 

Lone Wolf and Cub, prilično poznat među zapadnom publikom, je samurajska epopeja osvete glavnog junaka Ogamija Ita, koji je izgubio sve i odlučio da svojeručno istrijebi suparnički nindža klan. Njegov mali sin Daigoro ostaje jedini tračak nevinosti u svijetu izdaja, neprekidnih borbi i života na oštrici katane, obećanje (dvosmislenog) iskupljenja. Zatim, tu je Azumi, koja prati život istoimene heroine - odgajane kao elitni ubica šogunata. U takvom treningu samo najbolji opstaju, a slabiji mogu već sutra biti preklani nožem svojih dojučerašnjih prijatelja sa kojima su odrasli. I još bezbroj naslova; ali Šigurui najbolje dočarava srž takvog svijeta - u kome sveprožimajuće hijerarhije sputavaju čovjeka na svakom koraku, u kome je vaš status određen samim rođenjem, i ne možete uraditi ništa povodom toga, u kome je uvijek prisutna razlika između raje i gospodara namjerno podignuta na neslućene nivoe... Prikrivajte emocije, jer je pokazati ih pokazati slabost. Slijedite svaku konvenciju, pravilo, ceremonijal, jer se i nenamjerna omaška plaća gubitkom statusa (nerijetko i glave). Uvijek budite spremni na napade sa leđa i sabotiranja; a ukoliko neki od istinskih moćnika obrati pažnju na vas - može odlučiti da vas zgnječi, i svi vaši napori, sposobnosti i ambicije postaju bezvrijedni jednim lakim potezom. Čovjek je roba; jeftina.

Kada je sami svijet zlo, klasična priča u kojoj junaci brane "normalno" od zla postaje umnogome besmislena. Ipak, čak i najtrulije društvo može biti dobro za one koji u njemu žive, jer ne znaju za bolje, ne mogu ni da ga zamisle. Tako Iraka Seigena, jedinog lika mange koji se otvoreno suprotstavlja poretku, najvatreniji sljedbenici bušida označavaju kao "zlo". Ali čitav Šigurui je prožet jednom moralnom složenošću koja nas neodoljivo približava stvarnom životu. Recimo: na početku mange, mladi Irako Seigen dolazi u čuvenu Kogan školu mačevanja, sa ciljem da postane njen gospodar, bez obzira na sredstva. Glavni rival mu je Fujiki Genosuke, mladi učenik koji je bezgranično odan gospodaru škole, i njen logični nasljednik prije Irakovog dolaska. Irako vidi školu samo kao stepenicu ka još većim ciljevima, i nerijetko pribjegava nečasnim spletkama ne bi li skrajnuo rivala i oženio kćerku gospodara škole.

Stvar se čini jasnom, zar ne? Ali, šta ako je gospodar škole okrutni tiranin, manijak koji je davno izgubio razum, i čiji svaki hir ispunjavaju njegovi preodani učenici? Ako vidi svoju kćerku samo kao komad mesa koji će "produžiti lozu"? Ako Irako potiče iz najcrnje sirotinje, željan da pobjegne od sramote svoje majke prostitutke, i probije se u samurajsko društvo, koje istovremeno i želi i prezire? Ako i nakon uspona tretira ljude iz nižih kasti kao njemu ravne? Ako pomaže ranjenom Genosukeu, tada već njegovom zakletom neprijatelju, da ozdravi i vrati se sa vrata smrti? I Genosuke - tako zaslijepljen odanošću, podjednako željan moći, pasivno prihvatajući surovosti društva koje Irako žarko želi da sruši!

Ali ova zamjena prvobitnih uloga, i dalje na osi dobar-loš, nas takođe ne približava istini, ne dovoljno. Šigurui nije jedan od rijetkih nihilističkih radova, u kojima su svi loši i svi čine užasne stvari, kako ga neki kritičari predstavljaju: već složeni portret dva čovjeka (i niza sjajnih sporednih likova) i njihove borbe u okviru jednog društva. Seigen treba da izazove odvratnost čitaoca, od feminiziranog izgleda, preko neprekidnog spletkarenja, do potpune nemilosrdnosti. Genosuke očajnički pokušava da se drži časti, tačnije onoga što on vidi kao čast, i teško je ne simpatisati se sa njegovim mahnitim naporima, lojalnošću i spremnošću da položi sopstveni život za Ideal. Ali... i u svojim najgorim momentima Seigen pokazuje jednu veličinu koja proističe iz usmjerenosti na cilj, "volje za moć" (uspeti se na vrh društva, uprkos pravilima, a možda ga i pokušati srušiti), dok Genosuke ostaje pasivno oruđe koje pokreće volja drugih, ili "dužnosti". Čak i Genosukeova konačna osveta (u meču do smrti), vrhunac njegovog života, objektivno jeste sadistička predstava zarad užitka perverznog brata šoguna. Većina mangi slavi velike poduhvate i ciljeve junaka - Goku koji želi da bude jači i jači, Lufi (One Piece) koji sanja da postane kralj pirata, Shin (Kingdom) koji je zacrtao put do statusa "velikog generala nebesa". U većini (stereotipnijih) mangi, Seigen bi bio heroj, a Genosuke jedna od prepreka na njegovom putu... No Šigurui je spreman da pokaže činove koje zahtijeva nekontrolisana ambicija, kao i nekritička odanost po svaku cijenu.

Američki kritičari najviše naglašavaju izuzetnu nasilnost mange. Istina - Šigurui se odlikuje sjajnim scenama borbe, kao i nevjerovatnim nivoom nasilja, koji uključuje odsijecanje ruke, oslijepljivanje, komadanje protivnika, samosakaćenje... no ekscesi i površinsko nam ne smije biti važnije od suštine; mada je logično da kultura koja zabranjuje prikazivanje nasilja, a ipak je okružena i prožeta istim (američka), obraća pažnju na sopstvene opsesije. Istina je da čak i ekstremno nasilje itekako ima smisla u filozofiji Šiguruija: mjesto da slavi vještinu mačevanja (i ratnički duh), manga je prikazuje kao ono što jeste - nastojanje da se drugo ljudsko biće osakati, uništi, unizi, ubije. Neophodno je prikazati groteskne posljedice poteza katane, tako lijepih kada se izvode u vježbama, tako smrtnosnih kada se primjene na ljudskom biću. Čak je i sam naslov, preveden kao strast za smrću ili opsesija smrću, dio veće cjeline, odslikavajući društvo u kome su lažne potrebe (služenje drugom, uspjeh po svaku cijenu, moć i tlačenje), ispred istinskih ljudskih potreba poput ljubavi i stvaranja.

Često se čuju zamjerke i na naglost kraja. Istina je da manga razvija veći broj likova nego što je neophodno, pa čak i gradi niz sporednih zapleta na osnovu fusnota istorije - ali je kraj savršeno smislen kada na umu imamo prave namjere Šiguruija. Genosuke konačno dobija svoju osvetu, i crvena nit Seigenovih ambicija i žudnji je konačno presječena... ali već smo shvatili da ništa nije tako jednostavno. Osvetnik je primoran da iznevjeri svoj strogi kodeks časti iz čistog straha i želje da bude dostojan imena samuraj, čak i kada isto dodijeljuje tiranski ludak, i njegov život nestaje u neopisivoj praznini koja je sada lišena čak i strasti osvete. Ničega drugog nema. Istorija guta napore i živote, strasti i snove, tako da ništa ne ostane - a sam čovjek je tek marioneta ili ludak koji se očajnički drži svojih delirijuma.

Aku no Hana - bujanje zla

Fatalizam "Aku no Hana" (Cvijeće zla) neumitno priziva duh antičkih tragedija - u kojima Suđaje, sa užasnom bezličnošću, usmjeravaju radnje heroja - svodeći "slobodnu volju" na unaprijed određeni dio velike Priče. Ipak, ovi tragični heroji i dalje osjećaju svoj život kao svoj, a izbore i djela kao smislene činove kojima oblikuju sami sebe, izgarajući u srastima, dužnostima i željama. U ovoj neosporivoj protivuriječnosti krije se srž našeg poštovanja ovakvih likova - i možda čitave ljudske rase - jedne čvrste uvjerenosti da je zbir naših iskustava, ma koliko mali i predodređen bio, ipak nešto divno i neponovljivo, jedino što možemo imati u ovome svijetu ograničenja. Tako  nerijetko patetično nezreli junaci Cvijeća zla postaju igračka u rukama moćnih strasti i probuđenih nagona adolescencije, složenih i preplićućih želja za seksom, identitetom i novim vidicima, koje ne razumiju i kontrolišu, već neuspješno racionalizuju kroz svoja ograničena saznanja - bilo kao sveprožimajući osjećaj krivice, tinejdžerski nihilizam ili pobunu protiv autoriteta djetinjstva. Manga Shuza Oshimija prikazuje prozaične bure adolescencije - za razliku od narativa "većih od života" koji često gube dodir sa intimnim, lirskim u nama - ali smo spremni da uvažimo gorkoslatke, nerijetko groteskno komične izazove njegovih likova. Zašto? Jer njima rodni gradić, od ostatka svijeta zaklonjen planinom, zaista jeste sve, totalitet postojećeg, a trapavo ispoljene strasti i skrivene, slatke žudnje - pitanja života i smrti, nerijetko obojena mistikom mladosti i njenih tajni. Prizivanje Bodlera i njegove poezije, ispoljeno u samom naslovu, ali i u interesovanjima glavnog junaka Kasuge, oslikava ovaj prožimajući subjektivizam: za adolescentne mračni ponori Pakla jesu odbijanje od stranje vršnjaka, izolovanost, frustracija, neshvaćenost, a smrtni grijehovi ono što sredina ne odobrava - a na šta ih nagone novopobuđeni nagoni i motivi.

Stoga, događaj kojim manga počinje - Kasuga koji krade majicu i šorc svoje simpatije Saeko, pronašavši ih zaturene u svlačionici - nije naprosto pokušaj humora, podsmijevanje karakterističnoj, ehm, uspaljenosti tinejdžera - već, barem za Kasugu, a stoga i za nas, koji smo potpuno uronjeni u njegov "svijet", korak na "drugu stranu". Pravo u svijet sopstvenih odluka, životnih izazova, borbe za sopstvene ciljeve, ali i ne tako jasnih granica između dobrog i lošeg, prožet melanholijom, čežnjom i stremljenjem ka nedostižnom. Izlazak iz raja nevinosti, roditeljske zaštite i fantazije, u stvarna djela usmjerena ka stvarnim osobama-objektima. Ko smo mi da se podsmjevamo Kasuginim zabludama, maštanjima i trapavim koracima u mrak nepoznatog? Nismo li svi prošli kroz isto, na manje ili više dramatičan način? Stvarnost se rađa u našem umu, stalnim naporom osmišljavanja, i taj doživljaj je jedina realnost koja nam je dostupna. Radije recimo da je autor, kroz priču o tri rastrzana adolescenta i jednom ljetu koje su proveli zajedno, prizvao dah odrastanja i mijenjanja, prvih ljubavi i raskida, stvari koje jesmo i nismo uradili, tražeći put.

Rijetko kad je svakodnevni, građanski svijet bio prikazan tako mirno, realistično, no opet kao tamnica naših potencijala, neosjetno gubljenje svoga "ja", tako dajući "drugoj strani" onu fatalnu privlačnost, zavodljivost nedopuštenog koja je oduvijek bila dio ljudske ćudi. Cikličnost i istovjetnost radnji, svevladajući konformizam, stravična rascijepljenost na mnogobrojne uloge, od kojih nijedna ne zadovoljava ličnost u cjelini - guše ono najljudskije u nama, snove i nade koji bi mogli biti klica boljeg i ljepšeg. Kasuga, prije svega, ne zna ni pokušati da ostvari svoje želje, jer ih i ne prihvata, provodeći veći dio mange u grčevitom strahu od promjena, osude okoline, no prije svega od samog sebe. Njegov prethodni život, u kome se ponašao prema konvencijama, nalazio je izliva u čitanju književnosti - u fantaziji, samodovoljnoj mistici, što mu je omogućavalo da vjeruje da se razlikuje od drugih, bez stvarnih izazova koju različitost uključuje. Neki od najljepših prizora mange su Kasugine interpretacije  prodora "drugačijeg" u njegov život - u obliku stapanja simbolizma poezije i stvarnog. Crtež Bodlerovog "cvijeta zla" iznova i iznova iskrsava u snovima, strastima, mahnitosti i ludilu: živa slika "drugog" koje podriva same temelje postojećeg i dozvoljenog.

Kasugina agonija ne proističe jednostavno iz postupaka na koje ga prisiljava blago perverzna Nanako, otkrivši njegovu krađu: pored spoljašnje, on osjeća i unutrašnju prisilu, žudnju ka onome što označava kao "perverzno" - zapravo samo igrama jedne pobuđenje seksualnosti. Ove čežnje se prevode u osjećanja sopstvene bezvrijednosti i bezgranične krivice: jednom kada se popusti "nedozvoljenom", slijede krivica i samokažnjavanje, što istovremeno sprječava i potpunu promjenu, skok u novo koji izaziva toliko straha. Krhka ravnoteža patnje se na kraju slama i prelazi u nihilističku pobunu skupa sa Nanako: samospaljivanje ispred čitavog grada "konformista". Opravdanost ovakve melodramatičnosti možemo pronaći samo ako shvatimo da je ona ekstremni izraz adolescentske frustracije: u stanju kada potisnute želje postanu dovoljno snažne da preoblikuju čitavu ličnost, ali istovremeno i nedovoljno iskustvo ne dopušta da se iste ispune na svrsishodan i zadovoljavajući način, odbacivanje društva, i u konačnici samog sebe, čini se kao jedini mogući bijeg.

Od sporedih junakinja, Nanako i Saeko, prva intrigira svojom kompleksnošću, ali i izolacijom i nemogućnošču komunikacije. Potpuno izolovana i izopštena, iz svakog njenog postupka izvire strahovita usamljenost, ali i ogromna mržnja prema "normalnom", tom svijetu iz koga je, svojevoljno li ne, isključena i koji i dalje priželjkuje. Njena fascinacija Kasugom polako prerasta u ljubav, nastojeći da mu se približi na jedini način koji poznaje i koji joj se čini moguć: čineći ga dijelom sopstvenog svijeta, izolujući od mnoštva vršnjaka, sučeljavajući sa nagonima koje ne želi da prizna ni sam sebi. Nanako osjeća i misli da je dio jednog drugačijeg svijeta, "druge strane", ali i dalje vezana za bezlični kolektiv, kao živopisna anomalija malog provincijskog gradića. Saeko, je, sa druge strane, možda i najmanje zanimljiv učesnik ovog trougla - uzorna djevojka progonjena unutrašnjom nesigurnošću i osjećanjem zarobljenosti. Za nju naizgled misteriozni Kasuga predstavlja nekoga ko će je bezuslovno obožavati, a istovremeno unijeti nešto drugačije u njen jasno omeđeni i monotoni život.

 

Bilo bi neoprostivo ne spomenuti možda i najljepši trenutak čitave mange, koji se odigrava u kasnijem dijelu Kasuginog života, u Tokiju. U jednoj agoničnoj noći, Kasuga konačno odlučuje da oprosti sebi, mrveći "cvijet zla", sopstvenu krivicu i počinjene greške, prekidajući vječiti krug kajanja i samosažaljenja. Voljena Nanako, sa kojom je bio spreman i umrijeti u činu nipodaštavanja postojećeg i normalnog, odavno je otišla, pretvorivši se u sasvim drugačiju osobu od nekadašnje - povratka nema, i njegova ljubav postoji samo u sjećanjima, bolnim ili lijepim. Sve što ostaje jeste hrabrost da se suoči sa sutra, i konačno posegne za željenim: izjavljujući ljubav svojoj prijateljici, Kasuga zaista prelazi na "onu stranu". I to nije nekadašnja bezglava pobuna bez sopstvenog života, koja i dalje ostaje puka sijenka toliko prezrenog "normalnog" - već život u kome snosimo odgovornost za soptvene postupke, krčeći put svom snagom. Život u kome je jedina dužnost  - pronaći sreću i ljubav na svoj neponovljivi način, ispoljavajući svoje biće slobodno i bez straha, jer je jedina krivica: iznevjeriti samog sebe, ono što možemo biti.

Kada pročitate Aku no Hana, dugo ćete razmišljati o izgubljenim godinama mladosti, ludostima u koje ste vjerovali i smatrali važnijim od sopstvenog života, prijateljstvima i ljubavima davno zaboravljenima. Duboka sjena nostalgije prekriva ono što smo nekada bili, misli i činove davno prohujalih ljudi, koji su procvjetali u nove i nezamislive likove. Vidjećete obličje prošlog... i sanjati cvijeće zla.