Buka, bes i tišina

U ovom slučaju, rado ću iskoristiti možda i najznačajniju od svih privilegija autora - ćutnju. Tačnije, dopustiti da ove poetske crtice govore i djelaju same za sebe; ma kako bile inspirisane itekako ličnim događajima i stanjima uma, one moraju biti i nešto više od pukog traga proživljenog. One bi, kao i sva poezija, trebale biti žive. Sartr je rekao da je čitanje dijalektički korelativ pisanja, i da je najveći neuspjeh - pisati (samo) za sebe. Stoga sve napisano, i ovdje i drugdje, i moje i tuđe, nema nikakvoga smisla i istinitosti ukoliko ne živi kroz vas, čitaoce, i pokrene u vama... nešto, misao, osjećaj, sjećanje. Ta moć asocijacije i buđenja i jeste, mislim, moć pjesme.

Zajedno

U hiljadu oblika da dođeš, opet bih te volio.

Oganj bukti, i ja ga gasim; i gle! Ruke su moje u plamenu, i oko moje, i misao je žeravica. A sagoriti me ne može, jer je od mene i od tebe.

Ljubav je ta sitna spram svijeta: al kroz nju gledam, kroz nju zborim,kroz nju je sve moje proteklo.

A riječ što ti kažem nije riječ, nego ruka preko ponora; i tamo gdje je bio bezdan sad smo mi.

Ja sam ti, i ti si ja; iz tvog oka se smejem, iz tvojih grudi dišem, iz mog srca ljubiš, iz mog srca žudiš.

Nije ni od mene, ni od tebe; postoji dok smo tu, rodilo se kad smo se pogledali.

Željezna vrata

Njegovi koraci odzvanjaju u noći. Meki, prijeteći, čujem ih gdje ne bi trebali biti.

Čvrsta tvrđava je naš razum – a opet oko nje kruži trulo, krvavih očiju, glasom koji obznanjuje kraj i lom.

Kraj napora, uspona ka boljem, svega što se čovjekom smatra. Skrhani smo pod težinom onoga što želimo biti.

Ludilo je stiglo. Ludilo, nepojmljivo, staro kao prva zora. Ludilo mučenika i ubica stiže da primi i tebe, o mali.

Još se čuju jauci, urlanja ekstaze slobode. Sloboda od svijeta previše ljudskog, ropstva – razuma! Obzira! Na drugoj su strani.

U tebi je klica ludila što se na kapiju baca; i gle!, izdajnička ruka poseže ka bravi. Zgasla je zadnja iskra; dok toneš u ludilo vaseljene, znaš: slobodan si od iluzije Ja.

I neka bi nam došao dan velike slobode.

Ni plemena ni kraljevstva

Pogled ti luta, a lice skrivaš; bojiš se ljudi i dijela njihovih.

Sijenke pritišću, ne možeš ni hodati ni mirovati, ni govoriti ni ćutati; prati te i u besvijest.

Pa onda ipak hodiš, koraka teška ali hitra, ne bi li umakao – ni sam ne znaš od čega.

Neka siva magla, mučna odvratnost, grč bola spustio se na svu radost tvoju; sve dobro zatrovano je i zgaslo – samo zlo strašno sija.

Kuda korak vodi neznano je, bitno je ići – i u hitnji uteći.

Na kraj svega da dođeš malo je; samo u promicanju svane mir – u trenu, a opet žal.

I onda staneš, i pojmiš: bol nije ni tamo ni ondje, da se da skloniti; u tebi je izvor njegov.

I hraniš zlo, i zlom sijaš; teške riječi od tebe se čuju, da obznane svijetu grotlo gdje crne misli se kote.

Vikati, gristi, udarati; ta smisla nema – sama sebe poništiti ne možeš.

Ti, misao, san lakonogi, vrh ste vječnog i beznadnog rata.

Magle

Bog stvara svijet i u stijenje ga okiva; svaka je stijena zub, oštriji od mača.

I zub ujeda; rana zjapi, krv crna teče – sa svakom kapljom odlazi i duše, i snage, i smijeha prolaznoga.

Svakog dana potrošimo snage, radosti, života; trošimo – a čudimo se kraju.

Iz stotinu malih rana ističemo, u prah padamo i prah postajemo. Cilj svega čovjeka je – glib.

A Bogu nije dosta: na svijet nagoni magle crvene, što očima gledati ne daju; dimom gustim truje nas.

Teturamo se neviđeni i ne videći; svako malo čuje se jauk – sudariše se dva sapatnika.

Kunemo i ječimo, ali nastavljamo, spremno grabeć kroz trulo, zagušljivo svijetlo.

Slobodni smo da budemo slijepi a sanjamo da ovo životom se zove.

Ruina

Dobar si, kažeš? Ali si čovjek: u tebi leži klupko strasti, ljubavi i mržnje, borbe i želje utrobe. Jao svijetu, spaljenome da bi se utroba utažila!

„Ono“ ne mari. Želi sve, i želi odmah. Vjekovni okovi su ga sputali, ali u svakome obitava haos plamena i želje. Razgrni najboljeg i najgoreg: svaki počiva na crnoj sluzi i neiskazanoj želji.

Ti si, čovječe, krhka kula nad zjapećim ponorom. Temelji su ti izjedeni – što se više penješ, duže ćeš padati.

A spustiš li se voljno, i odrekneš kraljevanja svoga, odrekneš svrhe kojim si želio osmišljati obesmišljeno – vraćaš se svom pretku bezumnom, u nagonu rastačeš. Mesnata lutka – ta kad je ćelija o slobodi maštala! Kad se slika ludila – dužnosti, uma, il volje – isprečila između želje i zadovoljštine, u danima predačkim!

Između zvijeri i boga si, i ta misao nije ti nova. Vrtio si se stazama njenim, i nalazio sebe na početku, u sumraku koji ne prolazi nit radi dana nit radi noći. Ni naprijed ni nazad, čemu uopšte služiš?

Bujanje

U ime života i sunca

krvi i srca

zaklinjem se lako

da ću zlaćana oka hoditi

i klicati ljepoti

da ću ispijati slatke usne

i zagrizati u crveno meso

da ću prstima grabiti zemlje

i duboko udisati topli, vlažni vjetar,

a pogled odmoriti divljim zelenilom

Teške kapi kiše

počinuće na meni

Duboki zagrljaj tijela

sagoriće u vrelini

Smijeh će odjeknuti

oriće se sreći i nesreći

Jasnih očiju govoriću

riječi čiste poput izvora

zvonkije od groma

britkije od sablje

nepomućene prezirom

i bolom utrobe

zazivati propast neću!

Baciću crne rite

mršiti čelo neću

pred sunce izaći

i posvetiti se njime

- kakve li sreće!

Svjetlost da jasnu vidim

vodu da hladi i mirno šapuće

i trag zelenila da osjete žile kucavice

parče zemlje, ne neba, mi dajte!

Zagor i poezija Afrike

 

Ljepota edicije "Odabrane priče" leži upravo u tome što nam pruža priliku za ponovni susret sa mnogim polu-zaboravljenim Zagorovim pričama, sabranim u jednu svesku, u odličnom prevodu "Veselog četvrtka". A ponovni susret sa drugom pričom tkzv. "afričke sage", nenadmašnim "Povratkom Kejna", je bio nužan da bi ista zasijala sa vremenske distance. Pri drugom čitanju su sve suptilnosti i nevjerovatna pripovjedačka snaga Andreučijevog crteža došle na vidjelo - i, moram reći, radi se o najbolje nacrtanoj Patrikovoj avanturi koju dosada vidjeh. Kroz nekoliko kadrova, Andreuči je u stanju da jasno omeđi granice i prirodu svijeta fabule (što je izrazito bitno u svim pričama van poznate Darkvudske šume), evocira niz utisaka, sjećanja i emocija - jasno postavi i Zagora i čitaoca u okviru svijeta, podstakne nas na građenje specifičnog odnosa prema njemu. Da pojasnim: "Povratak Kejna", ma koliko se radilo o avanturističkoj, akcijskoj, relativno linearnoj i jasnoj, "raspričanoj priči", u sebi nosi nešto od hipnotičkog kvaliteta ugođaja poezije: stvaranja jednog svijeta ne samo da bi se ispričala priča... već i kao samodovoljne, opčinjavajuće slike, koja kroz svoju nejasnoću izaziva bezbroj asocijacija i senzacija u posmatraču.

Pogledajmo crna kraljevstva juga, i Zagorov susret sa fetišom džu-džu... tu duboku tamu džungle, isprekidanu od strane par dugačkih, izvijenih traka bjeline - rijekama, kroz koje civilizovani putnik može ući u "srce tame"... vjerovanja njenih stanovnika, u kojima se mitološko i realno prepliću dok razlike nema - stvarnost jeste mit, iracionalna i sveprožimajuća: Dambalah je van istorije, svevremeni bog koji može uzeti i oblik bijelog pustolova iz daleke zemlje, o kome će se pričati uz vatre još mnogo, mnogo godina. Zatim, ništavilo velikog Džufa: bjelina pustinje, u kome sve ljudsko dolazi na istu, završnu tačku - nultu tačku naše slabosti i sićušnosti spram silama prirode i kosmosa, iluzornosti smisla i svrhe za nas; pijesak prekriva raspale grobnice civilizacije, briše posljednje tragove ljudskih napora. Na stubu, mjeesto uputa ka gradu Akronu, moglo je pisati i samo "sic transit gloria mundi". Ali priroda, uključujući i pustinje, donosi samo smrt, čistu, nakon koje vlada samo zaborav: u okrilju raspada i smrti civilizacije, pak, ko zna kakav polu-život, koji se hrani tragovima smrti a i sam polako nestaje, može postati. Akron je grad leševa i onih koji se njima hrane: čak i u njemu se nastavlja, sa monstruoznim cinizmom, istorija ponositih Atlantiđana: njihovi potomci jedu leševe predaka, izdržavaju zvijerski život na temelju kostiju civilizacije koja se umorila od svoje veličine, starosti, nagomilanog znanja i istorije. Gomilati se ipak - ne može vječito - vreme i pijesak nagrizaju i one koji bi želili da sve ostane isto, istovjetno i beskonačno, i tako se sahranjuju u holovima kojima su hodili za života, noseći iste dragulje i haljetke, znajući da je sve uzaludno. Ima mnogo užasa u "Povratku Kejna", a to je nekro- užas: nekromantija, nekropolis, nekrofilija. Život koji se hrani od smrti, kao gulovi, živi koji žele da vaskrsnu mrtvo i vrišteći slome zakone prirode (nekromanti) i oni koji žele da prodru u domen smrti i otmu blago mrtvih, ne bi li služilo svrhama živih (Tuarezi i ostali "sinovi islama"). 

Spram takvog svijeta, kojim vladaju kosmičke, nespoznate i često hostile sile, i figura Junaka poprima drugačiji oblik, ili se, bolje rečeno, drugačije sagledava u svijetlu ovakve panorame. Zagor i Kejn, obojica snažni i moćni ljudi, simbolišu milost i pravdu. Kejn je pravda i nema milosti. Zagor katkada i ne izvrši pravdu u ime milosti. Pravda postavlja svijet i sve u njemu na svoje mjesto: Jahve, Onaj-koji-jeste, i njegov poredak pravde, iznova se otkriva u onome što mu je strano: i najgušći mrak i najgnusniji demoni su zbrisani, i u tom uništenju otkriva se božja ruka, stalno potvrđivanje boga kroz njegovu, naizgled, ugroženost, ugroženost ideje boga i kosmosa za ljude. Endrju Kejn, kao veličanstvena varijacija Hauardovog Solomona Kejna, jeste ruka gospoda koja vrši ovaj zadatak: bog se ne otkriva ljudima, već biva otkriven kroz ljude, njihovu hrabrost i vjeru. Ljudi su bitni u građenju svijeta božje pravde; oni nisu pasivne stvari, već slobodna bića. Endrju Kejn je vjernik: on ne očajava nad negacijama njegovog boga, zlom i nepravdom, već stremi da ih uništi, i, kroz sebe i svoje činove, konstituiše makar dio pravednog svijeta božjih zakona, još vrijednijih jer su ostvareni i pomoću njega. No pravda, koja bi kažnjavala dosljedno i uvijek, za svaki postupak, još je nepotpuna bez milosti: snage da se pogleda iza zlog dijela, i zločinac poštedi, u nadi za bolje sutra, život i promjenu. Bez milosti, nema ni pokajanja ni potpune božje pobjede -  već samo kažnjavanje i uništavanje zla, koje nije najviša pobjeda. Najviša pobjeda je otkrivanje i cvjetanje dobra i božje promisli u onome što mu je strano: u zlu, preobraženom i odbačenom, okrenutom ka dobru. Tu milost, i tu sposobnost odlaganja pravde zarad još veće pobjede života - predstavlja Zagor.

On (Zagor) je rukovođen svojim "moralnim nagonom", a njegova dopuna Kejn fanatično sprovedenom idejom Božje pravde. Međutim, u goreopisanom pejzažu, obojica poprimaju obrise apsurdnih, gotovo kamijevskih junaka. Apsurd se javlja u oštrom raskoraku između želje za pravednim svijetom bez zla i svijeta takvog kakav je: iracionalan, ogroman, suštinski neljudski, lišen antropocentričnog dobrog boga i svrhe koja bi nam bila data. U takvom okruženju, apsurd se samo može živjeti: Kejn kroz svoje dirljive napore u sebi oživljava ideju pravednog, iako manihejskog i nemilosrdnog svijeta, a Zagor prirodnu pravdu, pravdu pomiješanu sa milošću i snagom da se oprosti. Krajnje pobjede dobra nema, i bilo bi je smiješno i očekivati u ovako postavljenom narativu: gulovi i dalje žive u ruševinama Akrona, a zlo i dalje prebiva u dušama ljudi. No Zagor i Kejn i dalje stvaraju svoju svrhu, i kroz svoje avanture prizivaju jedan drugačiji, humaniji svijet: koji poimamo po njegovoj beskrajnoj udaljenosti od našeg, po putokazima i slikama koje nam ostavljaju dobri ljudi.

Zagor u krugu vremena

U stripovskim krugovima dobro nam je poznata činjenica da je Zagor Te-Nej, Duh sa sjekirom, najprodavaniji strip na našim prostorima. Ona je izazivala niz najraznovrsnijih reakcija u toku godina, i ne jednu žustru raspravu - od zgražanja razočaranih ljubitelja drugačijih stripova nad "ukusom masa",preko nimalo blagih odgovora ljubitelja Patrika Vajldinga, pa čak i do filozofskih analiza različitih epizoda (!), koje su trebale pokazati da i zreli ljudi mogu uživati u datom štivu, i da "dubina" nekog sadržaja često zavisi od samog čitaoca. A najveći dio kupaca stripova, koji se ne oglašava na okupljalištima strip-zajednice, ćuti - i nastavlja da prati dogodovštine Duha sa sjekirom. U svijetu gdje deveta umjetnost ima sve manji značaj, i uticaj joj se stalno sužava - Zagor ostaje "narodni" heroj, najpoznatiji i masama najdraži od čitave plejade Bonelijevih heroja. Ali nam ovoga puta cilj nije da zauzmemo stav prema ovome pitanju - nećemo biti Patrikove apologete, niti dokazivati (sumnjivu) uzročnu vezu između uspješnosti Zagora i skromnih postignuća drugih stripova kod domaćih čitalaca. Valja postaviti istovremeno i daleko jednostavnije i daleko složenije pitanje - da li, nakon pedeset i više godina prisustva na kioscima, Zagor i dalje ima smisla; i može li imati smisla bez kraja?

Neosporno je da je veliki dio "stare garde" čitalaca akutno razočaran i nezadovoljan novijim epizodama, i da se kupovina istih često svela na ustanovljenu naviku, ili čak kompulsivni ritual, fetišističku potrebu za "popunjavanjem polica". Može se reći da je stvar jednostavna, i da se naprosto radi o odrastanju: kao zreliji ljudi, nove avanture sagledavamo daleko kritičkije nastrojenim očima, a, bez jakih emocionalnih veza koje imamo prema starijim epizodama, jasno je zašto je sud najčešće nepovoljan. I sve je u redu: neke nove generacije upravo stasavaju uz Zagora onakav kakav je danas, ostavljajući neizbrisiv trag na njihovom djetinjstvu... da bi jednog dana takođe omalovažavali nove priče, a stare obožavali sa ljubavlju i nostalgijom koja magli svako kritičko razmišljanje. Ali... status kvo ne može trajati vječno, i Zagorov lik je pretrpio drastične promjene, često ne na bolje, govori spomenuta garda. Često preovladavanje detektivskih elemenata, prenaglašeno isticanje kontinuiteta, počeci "saga" o Atlantidi, keltskim legendama, crnoj magiji, itd., pa čak i jasnije "mapiranje" Darkvuda, sa daleko više stalnih likova i realističnijim Zagorovim položajem u istom... kao da su ove promjene u naizgled statičnom serijalu dovele do otuđenja od suštine lika, brišući nekadašnji duh stripa, ali čuvajući ljušturu spoljnih simbola - dajući nam samo, kažemo, niz poluuspjelih ili potpuno promašenih priča. Epizoda koje su naizgled vjerne poznatim Zagorovim odlikama, ali zapravo pokušavaju da se distanciraju od istih i izgrade nešto novo - i upravo ovo neslaganje dovodi do neuspjeha, šizoidne neusaglašenosti u srcu serijala.

Čuveni povratci starih neprijatelja - naučnika Helingena, druida Kandraksa, vampira Rakošija - primjer su neuspjeha ovakvog načina postepenog "transformisanja" serijala. Pojavljivanje starog lika - a Zagor, kao veliki čovjek, ima i prikladno moćne neprijatelje - treba da omogući psihološku bliskost sa starijim čitaocima i da ih podstakne na čitanje priče koja naizgled poštuje klasičnu ikonografiju i duh stripa. Istovremeno dolazi do suštinske promjene, koja se često svodi na usiljene pokušaje "većeg realizma" ili "psihološke dubine" - i nasilno gubimo dodir sa originalnim razvojem lika, i svi ovakvi pokušaji djeluju tragikomično u okruženju koje im je - nedosljedno. Nekadašnji negativci savršeno su funkcionisali čak i bez ovakvih pripovjedačkih pretenzija - kao arhetipske, idejno upečatljive figure, čiji je konflikt sa Zagorom bio više od pukog taktiziranja (kako stići od A do B, kako omesti plan C, itd.), već prije sudar oprečnih stavova i vizija svijeta sa Te-Nejevom uvijek ugroženom utopijom Darkvudom, i (ličnim) Zakonom koji sprovodi. Druga tendencija koju valja primjetiti jesu Zagorove "odiseje"; proputovanja po dalekim krajevima svijeta, od Aljaske do Afrike, u kojima se suočava sa novim izazovima i situacijama. Radi se o izmještanju Zagorovog lika u novi, širi kontekst, njegovom uključivanju u širi narativ - ali prečesto postaje tek jedan od mnogih učesnika ili, još gore, pasivni posmatrač drame koja je prevelika za jednog kostimiranog šumskog čovjeka. Fokus nije na Zagoru, već na okolnim dešavanjima, sa kojima je često tek periferno povezan; ako su data dešavanja zanimljiva i intrigantna sama po sebi, konačni rezultat će biti kvalitetan. Tako smo dobili izvrsnu sagu koja počinje sa "Nestalim istraživačem", tj. na Sjevernom polu, a i "afrički ciklus", gdje se izdvaja sjajna epizoda o izgubljenom Atlantisu. "Veseli četvrtak" upravo objavljuje i "južnoameričku sagu", na radost čitalaca. Ali, čak i ako bi ove sage bile uvijek uspiješne (a nisu: u njima ima i mnogih mediokriteta, pa čak i potpunih promašaja), one ne mogu predstavljati razriješenje Zagorovog lika, ili biti trajna osnova drugačijeg identiteta stripa. Na kraju dana, Zagor nije svjetski avanturista - već indijanski zaštitnik, heroj, mesija, pa čak i varalica - i ovi izleti na druge kontinente ne mogu nikako činiti glavno tijelo serijala.

No zar se Zagor nije oduvijek mijenjao, sve od daleke šezdeset i prve godine, kada je počeo izlaziti: pa samo uporedite sirovog kavgadžiju iz prvih dana sa kasnijim herojem, pokajnikom, pravednikom - ukratko, daleko složenijim i ambivalentijim likom! Možda, ali se kroz dane prvobitnog lutanja i formirao čvrsti identitet, jezgro stripa koji zna samog sebe, a Zagor našao svoje mjesto u, kako bi indijanski vračevi rekli, "krugu života". Bitnije, promjene su bile prirodno nadrastanje i nadogradnja - koraci u istraživanju velike teme Zagora i misije koju je sam sebi dodijelio. Pokušavajući da nasilno uhvate korak sa duhom (sadašnjeg) vremena, da izvrše polovičnu "modernizaciju", scenaristi stripa kidaju i kompromituju ove linije razvoja i smisla - nudeći čudovišnu mješavinu, Zagora koji nosi svoje staro lice... ali je izgubio sebe, i zaboravio na taj gubitak, nastavljajući da bezglavo hrli naprijed. Stalna fluidnost i promjenljivost nisu nužno dobra stvar ako ostaju proizvoljni i nasumični; a može biti i da je Zagoru prijeko potreban kraj, zaključak njegovog bića - da bi smisao bio potpun, mjesto stalnog nastavljanja.

Kraj - da li je uopšte moguć? Zagor je sebi dodijelio ulogu između dvije rase i dvije civilizacije - oštro sukobljene, nepomirljive, istorijskim procesima osuđenje na rat, istrijebljenje i izrabljivanje. Zapadna civilizacija, u sopstvenoj protivuriječnosti ubrzanog napretka i sve većeg varvarstva, ubijanja psihe i tijela čovjeka, pokazuje se kao nesposobna za human odnos i prema sebi samoj - a kamoli prema drugačijim kulturama, koje želi samo da podvrgne sopstvenoj vladavini. Indijanska plemena, pak, uprkos sopstvenoj izdijeljenosti na različite narode i jezike, dijele istu sudbinu - gorko uništenje ljudskih zajednica koje su ostale na nižem stepenu ljudskog razvića, sa svim blagodetima i manama istog, samo da bi pojmile da se istorija ne zaustavlja, već ide naprijed, bez obzira na žrtve. Niko ne dobija: zapadna civilizacija, pored unutrašnjeg nasilja, pokazuje najmračniju stranu baš u širenju, tako podrivajući sopstvene ideale i ubrzavajući svoj kraj baš kroz puni razvoj. Indijanci su suočeni sa potpunim slomom svog svijeta i sebe samih. Zagor stoga, održava status kvo u krhkoj ravnoteži snaga - kada su Indijanci dovoljno snažni, a bijelci još uvijek previše slabi da bi rat donio odlučnu pobijedu ijedne od strana. Sve njegove avanture se odigravaju u prividnoj vječnosti: koja će jednom biti slomljena, bez obzira na njegove napore. Vrijeme, prava linija, se nastavlja i hita ka istorijskim ishodima: panta re, pa i Zagor.

Upravo ovakvo razriješenje, u vidu suočavanja sa stvarnošću i sveopšteg rata, imamo u nezaboravnim Sklavijem "Demonima ludila": teško da je ijedan čitalac zaboravio potresne slike raspada Darkvuda, Čikove pogibije, pa čak i Zagorovog samoubistva! Iako se priča poziva na "paralelne svijetove" i na kraju vraća Zagora u njegov kutak, neki bi rekli da je to kraj, istinski i neporeciv. I ako jeste, ostavlja gorak ukus u ustima - i čini nam se da je to prije negacija, slamanje Zagora, negoli njegovo okončavanje, kraj. Postoji li alternativa ovome? Možda je već imamo u trenutnom stanju serijala - sve jačem obesmišljavanju stripa i njegovog junaka uz, pomalo paradoksalno, sve repetivnije i istovjetnije epizode... dakle, usiljeno formalno nastavljanje života kada njega zapravo - nema, odavno. Lažnu modernizaciju koja ne stvara ništa novo, već samo uništava staro.

Zadovoljavajuće rješenje bi bilo, stoga, jedino moguće ako Zagorovu "prividnu" vječnost mira u Darkvudu - shvatimo kao istinsku. Vrijeme, krug, se za Zagora sastoji u beskonačnom ponavljanju njegovog sopstvenog života - u vječnoj odbrani njegove uvijek ugrožene utopije Darkvuda; u borbi bez kraja i početka, protiv prijetnji miru i suživotu u njegovoj šumi. Zlo, pokušaj prevrata ove male vaseljene, će uvijek stići, u bezbroj oblika - vojske, ratobornih Indijanaca, Helingena, čudovišta i čega sve ne - i Zagor će se uvijek boriti protiv suštinski istog: za očuvanje njegovog sna, za uravnoteženost stvarnosti. I ta pobjeda će uvijek biti plaćena žrtvama, herojskim činovima i bolom  - inače ne bi imala smisla. Repeticija nije lišena smisla, kao u sadašnjem serijalu: jer postoji svijest o ponavljanju svega, i volja da se izdrži, da se proživi sopstveni život, uvijek i uvijek. Ali šta bi imalo vrijednosti u takvom svijetu? Stvarnost, onakva kakva jeste u Darkvudu, svakako je dovoljno vrijedna za Zagora. No, ukoliko ne bi bila stalno ugrožena, pod prijetnjom, Zagor ne bi imao smisla: njegova borba ne bi ni postojala. Upravo u stalnoj borbi, u skupim pobjedama, u mirenju sa nemogućnošću završavanja svog zadatka, Zagor, onakav kakav jeste, može naći mir i smisao. Te, na kraju krajeva - nije li dovoljno da samo otvorimo stranicu stripa, pa da ponovo, skupa sa njim, doživimo pobunu Demonske maske, veliku Tkačevu zavjeru, ludilo Stivenovog Novog Salema, i još toliko toga? Vrijeme je, a naročito u stripovskim univerzumima, samo jedna iluzija: Zagor, shvativši tu iluziju, ponovo postaje centar sopstvenog svijeta, i u dosadašnjim avanturama - nalazi krajnju svrhu, potpunost. Nije potrebno nikakvo eksplozivno "finale", konačna borba ili slična teatralnost - junak je istovremeno u centru, statičan, i u beskrajnim doživljajima, dinamičan. 

Sugestije i ideje poput ove, se, naravno, teško mogu sprovesti u okvirima jedne izdavačke kuće, no neka nas to ne spriječi da sami podarimo Zagoru kraj, onakav kakvog ga vidimo - srećan ili tužan, realističan ili fantastičan, ali uvijek naš. Kraj za Zagora, prijatelja i saputnika našeg djetinjstva.

Ikiru (1952): Umijeće življenja

Većina filmova čiji glavni junaci boluju od neizliječivih bolesti su zapravo meditacije o SMRTI. O njenom značenju, načinu suočavanja sa istom, uticaju koji nestanak voljene osobe ostavlja na one koji ostaju... Preispitivanje smrti uvijek ostaje građenje kula od pijeska na obali nepoznatog mora, racionalizovanje neobjašnjivog, maštanje o postojanju ili nepostojanju nečega iza vela naše fizičke egzistencije. Smrt je dio naše egzistencije, ali najbolniji; i stoga je izdvajamo iznad svih drugih po stravi i anksioznosti koju nam donosi, zaboravljajući da su pitanja rođenja, življenja, djelanja - podjednako teško dokučivi aspekti nas samih, koje uzimamo zdravo za gotovo. Tako se i "Ikiru" (1952), prigladno svome naslovu - "živjeti" - bavi pitanjima ŽIVOTA, kako živjeti na smislen način, na vrijedan način, a ne ljudskim odnosima sa smrću. Promišljen, istina sa na momente previše istaknutom poukom, sveden na najključnije, snažan i iskren, ipak ni u jednom momentu ne zapada u jeftini sentamentalizam, melodramatsko korištenje snažnih emocija koje smrt budi zarad što efikasnijeg "ošamućivanja" gledalaca. Ikiru nije mračan, iako ne negira prisustvo smrti i prolaznost ljudi. Ikiru je veseo, poput čovjeka koji je okusio gorčinu života, pretrpio njegove zamke i oluje - te ga i dalje voli.

Iako ljudski život može biti ispunjen bolom, mučan i tegoban, te uništen, on ipak rijetko dostiže takve nivoe banalnosti i besmisla kao u birokratskom otuđenju od svijeta i od samog sebe. Kurosavin junak gospodin Vatanabe je birokrata koji nema razloga za življenje, biće pokretano čistom snage inercije i navike - gluhog i mračnog postojanja. Vatanabe je na početku filma, u određenom smislu, već mrtav, sveden na ljudski automatron koji unadogled ponavlja istovjetne radnje, gubeći ljudsku sposobnost da gradimo, iskušavamo i doživljavamo svijet oko sebe. Vatanabe ima rak i možda još šest mjeseci života. No to ne znači da je njegova sudbina jedan izolovani slučaj, stvar bolesti i življenja života u sijenci kraja istog - svi mi živimo znajući da nas jednog dana neće biti, da će biti kraja. Dijagnoza raka stomaka je jednostavno stvar konstatovanja te činjenice, a preostalo vrijeme pacijenta jasno omeđen i spoznat rok, koji pak otkucava za sve nas. Vatanabe ZNA (okrutno znanje!), zna svoj život i njegovo preostalo trajanje, i sve u njemu počinje da se buni, sve što je živo i vitalno. Žal za neostvarenim i težnja za ostvarivanjem, za smislom, pojačani grozničavom sviješću o prolaznošću, su u srcu IKIRUA, u izazovnosti života samog.

Međutim, naš junak se ne može promijeniti preko noći, niti odmah naći odgovor. Zapravo, toliko mu je vremena trebalo i da formuliše pitanje samo, da pojmi dilemu u njenoj srži - "zašto živim?"! Ali on nije filozof, niti čovjek koji je navikao da slobodno djela i misli. Djelić birokratske mašine, hladni i daleki otac, porodična škrtica, te u konačnici dio jednog društva koje potiskuje svaki izraz individualnosti i spontanosti - japanskog; sve njegove "persone" su prožete istim bolom, istom otuđenošću u kojoj gubimo sposobnost i da osjetimo ono što smo izgubili.  Kako takav čovjek da pronađe sebe u bilo čemu, šta mu preostaje? Dotadašnji život je prepoznat kao smrt, smrt usred života, a sloboda plaši više od svega, nepoznata je, nesanjana - život proveden udarajući pečate! Vatanabe, kao i fizička i psihička ruina, nesposoban da se izrazi, da djela, da živi - počinje svoje putovanje.

Porodica, iako najbliža u očima društva, je zapravo najmanje u stanju da ga shvati, kako to često biva, i nisu u stanju da shvate promjene u njegovom ponašanju, ili ih tumače na malograđanski način ("sigurno je našao ljubavnicu", "stari je poludio pod stare dane", itd.). Nesposobnost da se čovjek sa kojim žive pod istim krovom istinski VIDI, onakav kakav jeste, i pokušaji "objašnjenja" sve čudnijeg ponašanja oca predstavljaju odraz spostvene ružne i malograđanske prirode sina Mitsua i njegove žene, ali i života koji je sam Vatanabe, ne bez svog udjela krivice, izgradio sa njima. Štedljiv, radan i učmali život koji je Vatanabe provodio ne bi li uspješno odgajio i izdržavao sina sa vremenom postaje sam sebi svrha, a čovjek koji nije sposoban da istinski živi ne može ni da gradi odnose sa drugima, da istinski provodi vrijeme sa njima, da inspiriše i izaziva ljubav. Ni u jednom momentu Vatanabe ne skupi snage da se suoči sa sinom i pokuša da razbije zid ćutnje koji ih razdvaja; upravo zato što je njegov odnos sa sinom istovremeno i njegova najstrašnija greška, najdublji neuspjeh. Smisao pronalazi na svoj način - tiho, nenametljivo, baš kroz svoj posao koji ga je toliko unakazio, kroz besmisao birokratije. Ali još nismo dotle stigli.

Svijet fizičkih uživanja, kafana, muzike, pića i večernjih provoda je jedna bizarna epizoda u njegovoj potrazi. I ako Vatanabe grozničavo traži ta uživanja baš zbog blizine smrti, isto se može reći i za čitav raspomamljeni Japan koji se uveče budi u zadimljenim klubovima i sumnjivim četvrtima - da je, prošavši kroz toliku smrt i uništenje, željan života! Ali hedonizam, naročito u ovako vulgarnom obliku, ne može zadovoljiti, ne može biti odgovor. Bolesnik jednostavno pokušava da učini ono što i drugi čine kada se "zabavljaju": imitira jedan svijet površinskog veselja i uživanja. Tu željenog smisla nema: samo krhki starac koji pokušava da nadoknadi nenadoknadivo, da pronađe nešto zbog čega vrijedi postojati. No Vatanabe neće naći spas u mladalačkim užicima: mora smisleno živjeti SADA, onakav kakav je.

Možda mu upravo mlada koleginica sa posla pokazuje put, kroz vrijeme koje provedu zajedno, i koje sredina odmah zlobno protumači kao ljubavni odnos. Mlada Tojo je kao oličenje života samog, nesputana, slobodnog ponašanja, vesela - i tako jedinstvena među ostalim likovima filma! Sve društvene konvencije, rutina, očekivanja i stroga hijerarhija je ne sprječavaju da živi na zadovoljavajući način, i Vatanabe je beskrajno fasciniran ovim - željan da sazna njenu "tajnu", njeno nošenje sa životom. Ali ne može živjeti kroz drugoga; smisao uvijek nalazimo MI, makar nam drugi mogu pomoći u tome. Tojo uplašenog i uštogljenog Vatanabea nagoni na izražavanje svog očaja, bijesa i tuge koju osjeća, ali i žarke želje za boljim, i upravo u tom momentu dobija ideju, i pronalazi sopstveni smisao. Duboko je ironična, ali i čudno lijepa, scena u kojoj Vatanabe potresen svojom idejom silazi niz stepenice, a rođendaskoj slavljenici pjevaju "Happy birthday" - čovjek koji će uskoro umrijeti ponovo se rađa.

Vatanabe, dakle, postaje pojedinac u društvu koje konstantno obeshrabruje individualnost, i sam bira svoj cilj, ne slijedeći one koje su mu nametnuli i koji se "podrazumijevaju". On odlučuje da pomogne žiteljima jednog malog i siromašnog naselja u izgradnji parka, u projektu koji se već godinama šetka iz jedne kancelarijske hrpe papira do drugog. Njegovu borbu vidimo samo kroz prisjećanja prisutnih na njegovoj sahrani nekoliko mjeseci kasnije, ali svejedno uspijeva i ostavlja trag, jedan mali park koji je poput džinovskog podviga u birokratskoj mašineriji. Nošen fanatizmom i odlučnošću, on se bori, radi, ŽIVI! - i ostvaruje se kao pojedinac, šokirajući sredinu. Iako najviši birokrati pokušavaju da negiraju njegovo postignuće govoreći floskule o tome kako birokratija funkcioniše nezavisno od pojedinca, njegove kolege i ljudi kojima je pomogao znaju istinu - znaju Vatanabea, ne birokratu, ne čovječuljka koji polako blijedi, već čovjeka. Ne znam da li se išta bolje može reći o bilo kome od nas, velikom ili malom.